Povežite se sa nama

MONITORING

UBIJANJE PRAVDE U SUDOVIMA: Kad žrtve otkriju istinu

Objavljeno prije

na

Dva maratonska sudska procesa našla su se ovih dana u žiži javnosti. U jednom je Ibrahim Čikić, iz Bijelog Polja, osuđen na novčanu kaznu, a u drugom Moldavka Svetlana Čebotarenko na godinu zatvora.

Viši sud u Bijelom Polju osudio je prošle nedjelje Ibrahima Čikića, koji je preživio policijsku totruru u akciji Lim izvedenu ratnih devedesetih. Čikić se našao na optuženičkoj klupi zato što je u knjizi Gdje sunce ne grije opisao patnje koje je preživio.

Osuđen je da plati 4000 eura tadašnjem upravniku bjelopoljskog zatvora Luki Bulatoviću i zatvorskom doktoru Tomu Karišiku na ime duševnih bolova, koje im je po pomenutoj presudi nanio svojom knjigom. U Sudskom vijeću bjelopoljskog Višeg suda bili su Marina Jelovac, Radojka Marjanović i Radinka Gačević.

Početkom 1994. godine srpske i crnogorske vlasti uhapsile su 45 Bošnjaka, uglavnom aktivista Stranke demokratske akcije, optužujući ih da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ sa ciljem da odvoje Sandžak. Među njima bio je i Ibrahim Čikić, invalid, čija je, kako stoji u nalazu ljekara, ,,’vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno”. Optužnica ga je teretila da je trebalo da bude snajperista prilikom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka. Uhapšen je februara 1994. godine u Bijelom Polju. Kao ostali uhapšeni preživio je neviđenu torturu. Krajem te godine osuđen je na dvije godine zatvora, ali je nakon godinu zatvoreništva oslobođen pod pritiskom međunarodne javnosti. Nikada niko za to nije odgovarao.

Četrnaest godina kasnije, Čikić objavljuje knjigu Gdje sunce ne grije, u kojoj detaljno opisuje mučenja koja je preživio, prozivajući imenom i prezimenom one koji su učestvovali u tom zločinu. Na spisku našli su se Milo Đukanović, Momir Bulatović, Filip Vujanović, policajci iz Bijelog Polja koji su ga mučili, zatvorski ljekar i drugi. I umjesto da tužilaštvo ispita Čikićeve navode iz knjige, u maju 2009. godine njega tuže Luka Bulatović, Tomo Karišik i još nekoliko onih koje je pomenuo u knjizi.

Epilog tog sudskog procesa je prošlonedjeljna novčana kazna.

,,Punih šest godina sutkinja Osnovnog suda u Bijelom Polju vodila je proces, a da tužitelji nisu imali precizne rečenice i navode iz knjige koje su im nanijele ‘duševne boli” . kaže Čikić, u izjavi za Monitor. ,,Nepobitna je činjenica da iza ovog, nadam se posljednjeg političkog suđenja u Crnoj Gori, stoji vrh režima. Punomoćnik tužitelja precizirao je tužbu tek 13. februara ove godine i tada sam saznao da su tužitelji umanjili iznos za ‘duševne boli’, da su naprasno ozdravili i da sada traže da im sud umjesto dotadašnjih potraživanja od 120.000 eura dosudi ‘samo’ 29.000, što dovoljno govori o apsurdnosti ovog postupka. Istinski žalim i sutkinju, i tužitelje, i njihove porodice. Školski primjer zloupotrebe potlačenih”. On tvrdi da prema vlastitom priznanju svih tužitelja ni jedan od njih nije pročitao njegovu knjigu. ,,To dovoljno svjedoči o perverziji crnogorskog prava i pravde”, poručuje Čikić.

Čikić je uzalud u više navrata javno pozivao Vrhovno državno tužilaštvo da ispita navode iz njegove knjige.

,,Više međunarodnih eksperata za istraživanje ratnih zločina i genocida raznih nacionalnosti javno su konstatirali da knjiga ima karakter prvorazredne optužnice protiv vrha ratnog crnogorskog režima i da policijska akcija Lim sadrži dovoljno elemenata za pokretanje postupka za genocid nad Bošnjacima Crne Gore, posebno akcentirajući moj slučaj. Nema nikakve sumnje da režim ovom sramnom presudom pokušava abolirati sebe od odgovornosti i umanjiti značaj optužbi koje sam iznio na njihov račun. Presuda Višeg suda u Bijelom Polju sadrži sve elemente produženog zločina genocida nad preživjelom žrtvom koja se usudila javno progovoriti o sramnim dešavanjima devedesetih”, ističe Čikić.

Prošlonedjeljnom odlukom Vi­šeg su­da u Pod­go­ri­ci Mol­dav­ka Svetlana Čabotarenko pra­vo­sna­žno je osu­đe­na na go­di­nu za­tvo­ra zbog da­va­nja la­žnog is­ka­za, a za njom će biti raspisana i potjernica. Po­stu­pak pro­tiv Moldavke po­kre­nuo je advo­kat Zo­ran Pi­pe­ro­vić. Ona je 2002. godine Piperovića i još tri osobe označila kao organizatore prisiljavanja na prostituciju. Piperović je tada bio zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore. U decembru te godine Piperović je uhapšen, a kasnije je i smijenjen sa te funkcije.

Piperović je prije tri godine tužio Moldavku za krivično djelo davanje lažnog iskaza. Suđeno joj je u odsustvu, jer je ona 2003. godine napustila Crnu Goru uz dozvolu suda i uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije i OEBS-a, pošto joj je prijećeno smrću.

Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće, u kojoj je Moldvaka našla utočište, podsjeća da je Svetlana Čebotarenko u istrazi na preko dvjesta stranica kucanog teksta i snimljenog materijala od nekoliko sati imenovala i detaljno opisala stanove, lokale, firme, trgovce i krijumčare bijelog roblja. Pomenula je mnoga vrlo poznata imena iz privrednog i političkog života Crne Gore.

,,U istrazi je tačno navela svako mjesto, vrijeme i događaj. Tokom istrage vođena je na mnoga mjesta koja je pominjala u svojoj ispovijesti i sva su prepoznata. Na primjer, detaljno je opisala stanove ljudi pomenutih u istrazi”, kaže Raičević.

Evropska komisija ovaj slučaj posebno analizirala u svjetlu procjene vladavine prava u Crnoj Gori, kao nesposobnost države da pruži djelotvornu zaštitu žrtvama trafikinga.

,,Nikada se u sudskoj praksi nije desilo da se sudi u odsustvu osobi koja je proglašena žrtvom. Ovdje se to može sve dok god ovaj slučaj nije pravno završen u izvještajima raznih međunarodnih organizacija koje prate stanje ljudskih prava. Crna Gora će po tome biti na dnu ljestvice”, kaže Raičević.

Nakon najnovije presude, Zoran Piperović je zaprijetio da će mnogi završiti u zatvoru zajedno sa Moldavkom. Na tom njegovim spisku je i Ljiljana Raičević. On je najavio da neće odustati od krivičnog gonjenja tadašnjih čelnika MUP-a Andrije Jovićevića, Mića Orlandića i Milana Paunovića.

,,Na kraju će ispasti da je Moldavka S.Č. najkrivlja od svih”! To je još prije desetak godina kazao tadašnji predsjednik Savjeta Grupe za promjene Svetozar Jovićević. Dva podgorička suda su potvrdila da je bio u pravu. Prije nekoliko mjeseci Osnovni sud, a prošle nedjelje Viši.

Jedna latinska poslovica kaže: ,,Pravda ponekad zna da spava, ali nikad ne umire”. Tada nije bilo crnogorskih sudova i sudija.

Dragan Prelević, advokat
Poraz prava

,,Prema aktuelnom obrascu revizije novije istorije Crne Gore, Ibrahim Čikić i Svetlana Čebotarenko, kao i brojne druge žrtve ili svjedoci kršenja ljudskih prava moraju biti kompromitovani, pa makar i uz pomoć suda.

Čikić je kao žrtva progovorio u svojoj knjizi o političkom teroru partijske policije protiv neistomišljenika, o torturi i političkom progonu po nacionalnoj i političkoj osnovi u zloglasnoj akciji Lim crnogorske Vlade s početka 90-ih. Umjesto da se istražilo njegovo zastrašujuće svjedočenje kao žrtve organizovano je njegovo krivično i parnično gonjenje. Naknada štete zbog povrede ugleda dosuđena je upravniku zatvora i ljekaru, koji su za poluslijepog Čikića predstavljali simbol zlostavljanja za vrijeme njegovog političkog utamničenja.

Svetlana Čebotarenko je isto tako, kao žrtva, progovorila o trgovini ljudima i razgolitila simbiozu državnih funkcionera, naročito pravosuđa sa kriminalom. Zaštita nedokučivog ‘višeg nacionalnog interesa’ dovela je do pune mobilizacije državnog aparata u toku istrage, te na obustavi postupka i diskreditaciji žrtve. Umjesto suđenja za trgovinu ljudima i druga krivična djela na koja je ukazala istraga, imamo pred licem Evrope četrnaest godina medijskog linča i na kraju montirano suđenje žrtvi u odsustvu.

Groteskno je i za žaljenje likovanje dijela javnosti nad porazom vladavine prava u ovim slučajevima. Nacionalisti, šovinisti, neosuđeni trgovci ljudima dočekali su svojih pet minuta”.

 

Velija Murić, advokat
Šta sve može policijsko-sudska mašinerija

„Sa apekta sudske pravde, sudski procesi, poznati kao slučajevi Čikić i S. Č, po mnogo čemu su svojevrsni i podudarni, ali u smislu pravne žrtve pravno različiti. U oba slučaja se suočavamo sa angažovanjem jake policijsko-sudske mašinerije sa očiglednom namjerom da od naočigled banalnih stvari stvori jake sudsko-medijske događaje. U oba slučaja iza tužilačko-sudskih odluka i sudskih postupaka stala je država u fonu zalaganja i odbrane zaštite sloboda i prava čovjeka i ustavnog poretka. Nažalost, ni u jednom od ova dva slučaja nije ostvarena očekivana ili bolje kazano projektovana djelotvorna pravda, već se dogodio takav činjenično pravni obrt usljed koga su progonjeni dobili status žrtava, što one uistinu i jesu.

Između ova dva sudski procesuirana slučaja, u suštini uočavaju se i znatne razlike. Tako ‘žrtva’ S.Č. kada je u prethodnom postupku imala status oštećene i državno zaštićene žrtve, a taj status je zadržala do okončanja postupka po javnoj optužbi, u novom postupku iniciranom od ranije progonjenih, ona dobija status progonjene, što je i verifikovano sudskom odlukom. Naprotiv, u slučaju Čikić, državnim progonom on ima status progonjenog, a zatim u sudskom postupku po tužbi oštećenih kao fizičkih lica, sudskom odlukom stiče status progonjenog, ali ne u krivično-pravnom već u građansko-pravnom smislu.

Slijedeći dva odvojena sudska postupka u krivično-pravnom smislu u slučaju S.Č. bilo je objektivno očekivati da se konačno dođe do pravnog balansa, tj. ako su ranije progonjeni neopravdano gonjeni, izlaz iz te činjenično pravne situacije je jedino progon onih koji su do neopravdanog progona doveli. Ono što je sasvim sigurno je činjenica da su oba postupka u slučaju S.Č, u smislu ugleda, crnogorskom pravosuđu nanijela ogromnu i nepopravljivu štetu.

Slučaj Čikić je nešto drugačiji, jer on kao progonjeni u krivično-pravnom smislu nikada nije dobio pravosnažnu sudsku odluku o krivici, ali je vansudskom odlukom tadašnjeg vrha vlasti dobio neki vid državne “milosti”. U sada aktuelnom sudskom postupku, po kome je obavezan na plaćanje štete tužiocima, on više nije meta državnog progona već se to dogodilo po tužbama oštećenih. Da li u jednom i u drugom slučaju iza vođenih postupaka stoji kakva logistika mimo oštećenih, o tome se može diskutovati, ali – ništa se slučajno ne događa”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata  od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo –  8,5 miliona eura

 

Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.

Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno,  pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.

Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.

Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.

Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.

Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.

Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.

U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.

Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.

U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.

Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).

Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.

Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.

Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.

Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.

Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris BogdanovićZoja Bojanić LalovićDragan BojovićVladislav BojovićBogdan BožovićJelena Božović , Nikola CamajVasilije ČarapićRadinka ĆinćurArtan ČobiVelimir ĐokovićDejan ĐurovićJevto ErakovićMilan KneževićMiloš KonatarBranka MarkovićBoris MugošaJelena NedovićAndrija NikolićMirsad NurkovićBoris PejovićJevrosima PejovićDražen PetrićZdenka PopovićAmer SmailovićJovan VučurovićAdrijan VuksanovićMehmed Zenka.

Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković,  direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…

S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.

Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.

U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.

Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.

Protest prosvjetara

Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i  traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali  da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.

Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.

Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.

Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ NEMA ODLUKE O SUDBINI AERODROMA U PODGORICI I TIVTU: Samo vrijeme leti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način

 

 

Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.

Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.

Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.

U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.

Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum  Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.

Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.

Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.

Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju,  prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…

Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.

Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.

Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.

Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.

Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.

Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.

“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.

Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.

Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti  u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo

 

 

Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji  sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura.  Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?

“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni  možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni  izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.

“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.

Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.

Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.

Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.

Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum  se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.

U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom,navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.

To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”

Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…

Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.

Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti  evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?

Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.

U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.

Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.

Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo  koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.

Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile,  nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .

Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”

Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”

Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”

Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo