Povežite se sa nama

MONITORING

UBIJANJE PRAVDE U SUDOVIMA: Kad žrtve otkriju istinu

Objavljeno prije

na

Dva maratonska sudska procesa našla su se ovih dana u žiži javnosti. U jednom je Ibrahim Čikić, iz Bijelog Polja, osuđen na novčanu kaznu, a u drugom Moldavka Svetlana Čebotarenko na godinu zatvora.

Viši sud u Bijelom Polju osudio je prošle nedjelje Ibrahima Čikića, koji je preživio policijsku totruru u akciji Lim izvedenu ratnih devedesetih. Čikić se našao na optuženičkoj klupi zato što je u knjizi Gdje sunce ne grije opisao patnje koje je preživio.

Osuđen je da plati 4000 eura tadašnjem upravniku bjelopoljskog zatvora Luki Bulatoviću i zatvorskom doktoru Tomu Karišiku na ime duševnih bolova, koje im je po pomenutoj presudi nanio svojom knjigom. U Sudskom vijeću bjelopoljskog Višeg suda bili su Marina Jelovac, Radojka Marjanović i Radinka Gačević.

Početkom 1994. godine srpske i crnogorske vlasti uhapsile su 45 Bošnjaka, uglavnom aktivista Stranke demokratske akcije, optužujući ih da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ sa ciljem da odvoje Sandžak. Među njima bio je i Ibrahim Čikić, invalid, čija je, kako stoji u nalazu ljekara, ,,'vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno”. Optužnica ga je teretila da je trebalo da bude snajperista prilikom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka. Uhapšen je februara 1994. godine u Bijelom Polju. Kao ostali uhapšeni preživio je neviđenu torturu. Krajem te godine osuđen je na dvije godine zatvora, ali je nakon godinu zatvoreništva oslobođen pod pritiskom međunarodne javnosti. Nikada niko za to nije odgovarao.

Četrnaest godina kasnije, Čikić objavljuje knjigu Gdje sunce ne grije, u kojoj detaljno opisuje mučenja koja je preživio, prozivajući imenom i prezimenom one koji su učestvovali u tom zločinu. Na spisku našli su se Milo Đukanović, Momir Bulatović, Filip Vujanović, policajci iz Bijelog Polja koji su ga mučili, zatvorski ljekar i drugi. I umjesto da tužilaštvo ispita Čikićeve navode iz knjige, u maju 2009. godine njega tuže Luka Bulatović, Tomo Karišik i još nekoliko onih koje je pomenuo u knjizi.

Epilog tog sudskog procesa je prošlonedjeljna novčana kazna.

,,Punih šest godina sutkinja Osnovnog suda u Bijelom Polju vodila je proces, a da tužitelji nisu imali precizne rečenice i navode iz knjige koje su im nanijele ‘duševne boli” . kaže Čikić, u izjavi za Monitor. ,,Nepobitna je činjenica da iza ovog, nadam se posljednjeg političkog suđenja u Crnoj Gori, stoji vrh režima. Punomoćnik tužitelja precizirao je tužbu tek 13. februara ove godine i tada sam saznao da su tužitelji umanjili iznos za ‘duševne boli’, da su naprasno ozdravili i da sada traže da im sud umjesto dotadašnjih potraživanja od 120.000 eura dosudi ‘samo’ 29.000, što dovoljno govori o apsurdnosti ovog postupka. Istinski žalim i sutkinju, i tužitelje, i njihove porodice. Školski primjer zloupotrebe potlačenih”. On tvrdi da prema vlastitom priznanju svih tužitelja ni jedan od njih nije pročitao njegovu knjigu. ,,To dovoljno svjedoči o perverziji crnogorskog prava i pravde”, poručuje Čikić.

Čikić je uzalud u više navrata javno pozivao Vrhovno državno tužilaštvo da ispita navode iz njegove knjige.

,,Više međunarodnih eksperata za istraživanje ratnih zločina i genocida raznih nacionalnosti javno su konstatirali da knjiga ima karakter prvorazredne optužnice protiv vrha ratnog crnogorskog režima i da policijska akcija Lim sadrži dovoljno elemenata za pokretanje postupka za genocid nad Bošnjacima Crne Gore, posebno akcentirajući moj slučaj. Nema nikakve sumnje da režim ovom sramnom presudom pokušava abolirati sebe od odgovornosti i umanjiti značaj optužbi koje sam iznio na njihov račun. Presuda Višeg suda u Bijelom Polju sadrži sve elemente produženog zločina genocida nad preživjelom žrtvom koja se usudila javno progovoriti o sramnim dešavanjima devedesetih”, ističe Čikić.

Prošlonedjeljnom odlukom Vi­šeg su­da u Pod­go­ri­ci Mol­dav­ka Svetlana Čabotarenko pra­vo­sna­žno je osu­đe­na na go­di­nu za­tvo­ra zbog da­va­nja la­žnog is­ka­za, a za njom će biti raspisana i potjernica. Po­stu­pak pro­tiv Moldavke po­kre­nuo je advo­kat Zo­ran Pi­pe­ro­vić. Ona je 2002. godine Piperovića i još tri osobe označila kao organizatore prisiljavanja na prostituciju. Piperović je tada bio zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore. U decembru te godine Piperović je uhapšen, a kasnije je i smijenjen sa te funkcije.

Piperović je prije tri godine tužio Moldavku za krivično djelo davanje lažnog iskaza. Suđeno joj je u odsustvu, jer je ona 2003. godine napustila Crnu Goru uz dozvolu suda i uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije i OEBS-a, pošto joj je prijećeno smrću.

Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće, u kojoj je Moldvaka našla utočište, podsjeća da je Svetlana Čebotarenko u istrazi na preko dvjesta stranica kucanog teksta i snimljenog materijala od nekoliko sati imenovala i detaljno opisala stanove, lokale, firme, trgovce i krijumčare bijelog roblja. Pomenula je mnoga vrlo poznata imena iz privrednog i političkog života Crne Gore.

,,U istrazi je tačno navela svako mjesto, vrijeme i događaj. Tokom istrage vođena je na mnoga mjesta koja je pominjala u svojoj ispovijesti i sva su prepoznata. Na primjer, detaljno je opisala stanove ljudi pomenutih u istrazi”, kaže Raičević.

Evropska komisija ovaj slučaj posebno analizirala u svjetlu procjene vladavine prava u Crnoj Gori, kao nesposobnost države da pruži djelotvornu zaštitu žrtvama trafikinga.

,,Nikada se u sudskoj praksi nije desilo da se sudi u odsustvu osobi koja je proglašena žrtvom. Ovdje se to može sve dok god ovaj slučaj nije pravno završen u izvještajima raznih međunarodnih organizacija koje prate stanje ljudskih prava. Crna Gora će po tome biti na dnu ljestvice”, kaže Raičević.

Nakon najnovije presude, Zoran Piperović je zaprijetio da će mnogi završiti u zatvoru zajedno sa Moldavkom. Na tom njegovim spisku je i Ljiljana Raičević. On je najavio da neće odustati od krivičnog gonjenja tadašnjih čelnika MUP-a Andrije Jovićevića, Mića Orlandića i Milana Paunovića.

,,Na kraju će ispasti da je Moldavka S.Č. najkrivlja od svih”! To je još prije desetak godina kazao tadašnji predsjednik Savjeta Grupe za promjene Svetozar Jovićević. Dva podgorička suda su potvrdila da je bio u pravu. Prije nekoliko mjeseci Osnovni sud, a prošle nedjelje Viši.

Jedna latinska poslovica kaže: ,,Pravda ponekad zna da spava, ali nikad ne umire”. Tada nije bilo crnogorskih sudova i sudija.

Dragan Prelević, advokat
Poraz prava

,,Prema aktuelnom obrascu revizije novije istorije Crne Gore, Ibrahim Čikić i Svetlana Čebotarenko, kao i brojne druge žrtve ili svjedoci kršenja ljudskih prava moraju biti kompromitovani, pa makar i uz pomoć suda.

Čikić je kao žrtva progovorio u svojoj knjizi o političkom teroru partijske policije protiv neistomišljenika, o torturi i političkom progonu po nacionalnoj i političkoj osnovi u zloglasnoj akciji Lim crnogorske Vlade s početka 90-ih. Umjesto da se istražilo njegovo zastrašujuće svjedočenje kao žrtve organizovano je njegovo krivično i parnično gonjenje. Naknada štete zbog povrede ugleda dosuđena je upravniku zatvora i ljekaru, koji su za poluslijepog Čikića predstavljali simbol zlostavljanja za vrijeme njegovog političkog utamničenja.

Svetlana Čebotarenko je isto tako, kao žrtva, progovorila o trgovini ljudima i razgolitila simbiozu državnih funkcionera, naročito pravosuđa sa kriminalom. Zaštita nedokučivog ‘višeg nacionalnog interesa’ dovela je do pune mobilizacije državnog aparata u toku istrage, te na obustavi postupka i diskreditaciji žrtve. Umjesto suđenja za trgovinu ljudima i druga krivična djela na koja je ukazala istraga, imamo pred licem Evrope četrnaest godina medijskog linča i na kraju montirano suđenje žrtvi u odsustvu.

Groteskno je i za žaljenje likovanje dijela javnosti nad porazom vladavine prava u ovim slučajevima. Nacionalisti, šovinisti, neosuđeni trgovci ljudima dočekali su svojih pet minuta”.

 

Velija Murić, advokat
Šta sve može policijsko-sudska mašinerija

„Sa apekta sudske pravde, sudski procesi, poznati kao slučajevi Čikić i S. Č, po mnogo čemu su svojevrsni i podudarni, ali u smislu pravne žrtve pravno različiti. U oba slučaja se suočavamo sa angažovanjem jake policijsko-sudske mašinerije sa očiglednom namjerom da od naočigled banalnih stvari stvori jake sudsko-medijske događaje. U oba slučaja iza tužilačko-sudskih odluka i sudskih postupaka stala je država u fonu zalaganja i odbrane zaštite sloboda i prava čovjeka i ustavnog poretka. Nažalost, ni u jednom od ova dva slučaja nije ostvarena očekivana ili bolje kazano projektovana djelotvorna pravda, već se dogodio takav činjenično pravni obrt usljed koga su progonjeni dobili status žrtava, što one uistinu i jesu.

Između ova dva sudski procesuirana slučaja, u suštini uočavaju se i znatne razlike. Tako ‘žrtva’ S.Č. kada je u prethodnom postupku imala status oštećene i državno zaštićene žrtve, a taj status je zadržala do okončanja postupka po javnoj optužbi, u novom postupku iniciranom od ranije progonjenih, ona dobija status progonjene, što je i verifikovano sudskom odlukom. Naprotiv, u slučaju Čikić, državnim progonom on ima status progonjenog, a zatim u sudskom postupku po tužbi oštećenih kao fizičkih lica, sudskom odlukom stiče status progonjenog, ali ne u krivično-pravnom već u građansko-pravnom smislu.

Slijedeći dva odvojena sudska postupka u krivično-pravnom smislu u slučaju S.Č. bilo je objektivno očekivati da se konačno dođe do pravnog balansa, tj. ako su ranije progonjeni neopravdano gonjeni, izlaz iz te činjenično pravne situacije je jedino progon onih koji su do neopravdanog progona doveli. Ono što je sasvim sigurno je činjenica da su oba postupka u slučaju S.Č, u smislu ugleda, crnogorskom pravosuđu nanijela ogromnu i nepopravljivu štetu.

Slučaj Čikić je nešto drugačiji, jer on kao progonjeni u krivično-pravnom smislu nikada nije dobio pravosnažnu sudsku odluku o krivici, ali je vansudskom odlukom tadašnjeg vrha vlasti dobio neki vid državne “milosti”. U sada aktuelnom sudskom postupku, po kome je obavezan na plaćanje štete tužiocima, on više nije meta državnog progona već se to dogodilo po tužbama oštećenih. Da li u jednom i u drugom slučaju iza vođenih postupaka stoji kakva logistika mimo oštećenih, o tome se može diskutovati, ali – ništa se slučajno ne događa”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo