Pljevljak Goran Dragićević (47), osumnjičen da je početkom prošle nedjelje ubio bivšu suprugu i njenog muža, ubijen je prošlog četvrtka tokom akcije pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u pljevaljskom naselju Guke.
Prve, nezvanične, informacije da je Dragićević ubijen tokom pokušaja specijalaca da ga, u prvi suton, uhapse u napuštenoj kući u kojoj su ga tog jutra pronašli i opkolili pripadnici lokalne policije, uskoro su dobile i zvaničnu potvrdu.
,,Višesatni pregovori policije sa G.D. (47) iz Pljevalja, osumnjičenim za teško ubistvo izvršeno preksinoć na štetu supružnika S.R. i R.T. iz Pljevalja, završeni su večeras oko 20.00 časova upotrebom vatrenog oružja koju je započeo osumnjičeni u namjeri da liši života policijske službenike, pri čemu je on smrtno stradao”, saopšteno je iz Uprave policije. Dobra vijest bila je to da policijski službenici angažovani u ovoj akciji nijesu povrijeđeni, ,,iako su im životi bili ugroženi”.
Nedugo pošto je u Pljevljima utihnulo oružje, iz Podgorice se oglasio i koordinator Ministarstva unutrašnjih poslova i potpredsjednik Vlade Duško Marković. ,,Sada se radi uviđaj, slijedi policijski izvještaj o čitavom toku događaja i nakon toga će se procijeniti da li je sve rađeno u skladu sa procedurama”, naveo je Marković uz konstataciju: ,,Ono što u ovom trenutku mogu reći, na osnovu informacija koje imam, jeste da se radi o uspješnoj akciji pripadnika SAJ-a”.
Nije trebalo dugo čekati pa da događaji u Pljevljima i, posebno, njihova zvanična interpretacija, iniciraju bučnu raspravu u ovdašnjim medijima i na društvenim mrežama. Istovremeno, zaćutali su svi mogući nadležni da ovdašnjoj javnosti saopšte šta se, kako i zašto dogodilo prije nedjelju dana u naselju Guke. Kao da je interesovanje državnih institucija za ovaj događaj okončano nakon što je Hasan Lukač, viši državni tužilac iz Bijelog Polja saopštio da je ,,VDT pokrenulo izviđajne radnje, sprovelo uviđaj i prikuplja dokaze relevantne za rasvjetljavanje ovog slučaja”. Tužilac ispituje i da li su prilikom akcije u Pljevljima prekoračena ovlašćenja, kao i da li je bila neophodna primjena sile u ovolikoj mjeri… Ovako Lukačeve riječi svojim čitaocima prevodi jedan od ovdašnjih elektronskih medija.
Za druge je ,,pljevaljski slučaj” već završena priča. Prema njihovom sudu ne postoji bilo kakva dilema o opravdanosti i efikasnosti policijske intervencije – Dragićević je, samo što ne kažu, dobio što je tražio. ,,Zakonski uslovi da policija ubije Dragićevića stekli su se već prve noći, kada se nakon dvostrukog ubistva dao u bjekstvo”, obavještava svoje čitaoce jedna od prorežimskih dnevnih novina… Pa u istom tekstu, valjda da pritvrde tezu o opravdanom ubistvu, pred čitaoce kao nespornu činjenicu stavljaju i sljedeću tezu: ,,Njegov ubilački naum poprimio je nove dramatične dimenzije. Kako je (toj novini – prim. Monitora) opisano iz policije, situacija je bila jasna čovjek sa automatskom puškom i bombama, smanjene uračunljivosti i nepredvidivog ponašanja, bio je opasnost, kako za policajce, tako i za stanare okolnih kuća…”.
Nedostajala je, ipak, makar informacija o tome da li je – tokom višesatne akcije – pljevaljska policija evakuisala stanovnike kuća koje su bile u blizini njihovog bojišta sa Dragićevićem. U svakom slučaju, nije lako pronaći pravnika koji vam može objasniti kako se to stiče zakonski uslov da policija ubije nekoga u momentu kada on ne ugrožava nečiji život. Da li je Dragićević, neposredno pred upad specijalaca, ispunjavao taj uslov?
U saopštenju Uprave policije stoji da su sa osumnjičenim dvostrukim ubicom, o njegovoj predaji, pregovarali profesionalni pregovarač SAJ-a i njegovi prijatelji i rođaci. Bez uspjeha. ,,Policijski službenici su potom u kuću ubacili hemijska sredstva – suzavac i šok bombe, u namjeri da onesposobe osumnjičenog G.D. i liše ga slobode, nakon čega je G.D. ponovo pucao u policiju iz automatske puške i pištolja”, saopštava Uprava policije. ,,Pošto G.D., iako su u kuću ubačena hemijska sredstva, nije izlazio iz kuće a u međuvremenu se u kući čuo prasak nalik na aktiviranje bombe, policijski službenici su izvršili upad u kuću u namjeri pronalaska lica i njegovog lišenja slobode…”. Ishod znamo.
Ono što ne znamo je – ko je procijenio da je vrijeme pregovora isteklo? Da li starješine policije, resornog Ministarstva i Državnog tužilaštva smatraju da je ta procjena bila dobra? Postoji li opasnost da – ni javnost ni nadležni državni organi – ne dobijemo odgovore na ova pitanje?
Za skeptične podsjećanje: prošlo je više od šest mjeseci kako je tridesetak maskiranih pripadnika SAJ-a brutalno pretuklo Podgoričanina Mija Martinovića i njegov automobil. Tužilaštvo i policija su za sada identifikovali dva aktera događaja koji je svijetom pronio sramotnu sliku o Crnoj Gori a građane ove države, po osnovu vansudskog poravnanja sa Martinovićem, koštao nekih 150 hiljada eura. Zapravo, ni tu dvojicu nijesu identifikovali. Oni su se sami prijavili. Dobrovoljci. I šta ako se u Pljevljima ponovi ista priča? Odnosno – zbog čega se u Pljevljima ne bi ponovila ista priča?
Specijalci su, prema saopštenju UP, u napuštenu kuću iz koje je pucao Dragićević poslati nakon što se iz nje čuo ,,prasak nalik na aktiviranje bombe”. Da li su ti ljudi bili izloženi pretjeranoj i, možda, nepotrebnoj opasnosti? Da li su oni znali za ratno iskustvo čovjeka koga su pokušavali da uhapse (neutrališu)? Prema pisanjima beogradskih medija Goran Dragićević je ratovao, kao vojnik Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, u Hrvatskoj i BiH. Nije mu, dakle, manjkalo borbenog iskustva. A, vidimo, ni oružja. Automatska puška, pištolj, bombe (eksplozivne naprave) pominju se u izvještajima policije i tužilaštva. Odakle? Hoće li se neko pozabaviti tim aspektom priče?
Druga je stvar što o tom arsenalu, kao i o svemu drugome što je pratilo pljevaljsku operaciju moramo prosuđivati samo na osnovu navodnih izjava NN lica iz MUP-a i civilnih svjedoka koji, zapravo, nijesu ništa vidjeli. Nego prepričavaju nešto što im je neko rekao. Da skratimo: nema nijednog snimka, fotografije, skice ili bilo kog dokumenta koji bi potkrijepio zvaničnu verziju događaja. A šest mjeseci (od 24. oktobra i sukoba SAJ-a sa učesnicima antivladinih protesta na podgoričkim ulicama) je suviše kratak period da bi SAJ-u i njegovim šefovima vjerovali na riječ. Policijsku ili partijsku, svejedno.
Izmjenama zakona protiv zločina iz strasti
U poplavi nasilja kojoj svjedočimo, upozoravaju aktivistkinje ženskih organizacija, sve su češća ubistva iz strasti. Žrtve su, kažu, po pravilu – žene.
Sagovornice Monitora smatraju da bi broj slučajeva sa fatalnim ishodom bio manji ukoliko bi domaće zakonodavstvo kao krivično djelo prepoznalo proganjanje žrtve od strane nasilnika, koje najčešće prethodi zločinu.
Iz Sigurne ženske kuće (SŽK) navode da su u toku 2015. godine uputile poslanicama inicijativu za pooštravanje kazni za nasilnike i uvođenje novog krivičnog djela – proganjanje.
One podsjećaju da je Crna Gora ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, pa sve nadležne institucije treba da preduzmu mjere kako bi se osigurala efikasnija i efektivnija zaštita žena – žrtava nasilja u porodici. Crna Gora je, ujedno, ratifikacijom Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici preuzela obavezu da, između ostalog, sankcioniše namjerno postupanje koje je usmjereno na ponavljano zastrašivanje druge osobe, što uzrokuje da se ta osoba plaši za svoju bezbijednost.
Po sadašnjim propisima, objašnjavaju stručnjaci, ovakvo ponašanje moguće je procesuirati samo kao krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, koje zahtijeva ,,kao radnju izvršenja” – ozbiljnu prijetnju da će se napasti na život ili tijelo. Dakle, uhođenje, uznemiravanje i radnje koje ne sadrže ozbiljnu prijetnju usmjerenu na lišavanje života ili povredu zakonodavac ne prepoznaje kao ugrožavanje sigurnosti.
Praksa, ukazuju naše sagovornice, pokazuje da je zbog toga ,,proganjanje” nužno precizno definisati u domaćem zakonodavstvu.
Direktorica SŽK Ljiljana Raičević u razgovoru za Monitor navodi da se u svojoj dugogodišnjoj praksi svakodnevno susrijeće sa proganjanjem. „Gotovo svaka žena koja nam se obratila, jer je trpjela neku vrstu nasilja, u toku razgovora pomenula je – on me proganja ili on me proganjao. Proganjanje se najčešće iskazuje slanjem pisama, sms-ova, putem društvenih mreža, dok ima i onih koji proganjaju uhođenjem gdje situacija postaje komplikovanija”, kaže ona.
Direktorica SŽK ukazuje da je nedavno jedna Budvanka bezuspješno pokušala policiji da prijavi da je proganja bivši muž. „Kad je otišla u policijsku stanicu da prijavi slučaj, oni nisu mogli da odrede koje je to kazneno djelo”.
„Postoji pregršt situacija proganjanja koje nijesu regulisane zakonskim okvirom. A ono može da bude veoma opasno i ne treba se sa ignorancijom odnositi prema njemu”, kaže Raičevićeva.
Aktivistkinje ženskih organizacija u Srbiji takođe su prošle godine zatražile da se to djelo uvrsti u krivično zakonodavstvo. One su zatražile i da se propiše obaveza svih profesionalaca koji postupaju u slučajevima partnerskog i nasilja u porodici da moraju da procjenjuju rizik od ponavljanja nasilja i nastupanja smrtne posljedice.
U 2015. godini Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici se obratilo za pomoć 536 osoba sa iskustvom porodičnog nasilja, dok je u skloništu SŽK tokom prošle godine bila smještena 151 osoba (99 žena i 52 djece).
Bojana DRAGAŠ
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice