Povežite se sa nama

FOKUS

UCG KAO DVORSKA ARENA: A sudija ćuti

Objavljeno prije

na

dusko-markovic-radmila-vojv

,,Nema nikakve politizacije”, izjavio je premijer Duško Marković neposredno prije smjene rektorke Univerziteta Crne Gore Radmile Vojvodić. Premijer tvrdi da Demokratska partija socijalista ni na koji način nije involvirana u sukob Vlade i UCG, i, ne manje važno, dodaje da u partiji nema sukoba.

I smijenjena rektorka tvrdi da DPS nije kriv. Radi se, kazala je, o ,,medijskom fabrikovanju sukoba između rektora i premijera, odnosno političke partije koju zastupa premijer”.

Krivi su eto Vlada i UCG, ali DPS nikako.

Monitor je pokušao da od smijenjene rektorke dobije komentar o njenoj smjeni. Posebno nas je interesovala najavljena tužba. Poslali smo pitanja ali odgovor nijesmo dobili.

Na konferenciji za štampu nakon smjene, Radmila Vojvodić je istakla da se ,,radi o tome da izborna politika determiniše razvoj UCG kao institucije”. Zaista, sve studije i analize UCG, koje su govorile da u Beranama ne može kvalitetno da se školuje medicinski kadar, nijesu bile dovoljne da odgovore Vladu da ne zadrži Visoku medicinsku školu u tom gradu. Pored svakidašnje priče o fakultetima kao ,,motorima” razvoja sjevera, partiji su očigledno važniji izbori zakazani za proljeće sljedeće godine u Beranama od UCG, a posebno njegove autonomije.

Dok su prethodni rektori bespogovorno ispunjavali želje vlada o otvaranju fakulteta po sjeveru i jugu, Vojvodićeva se zainatila i rekla ne. Otvoreno ušla u sukob sa premijerom, tražeći i ostavku ministra prosvjete Damira Šehovića.

DPS je odmah pokrenuo svoje isprobane mehanizme. Od ljetošnje jednoglasne podrške koju je Vojvodić imala u Senatu, došlo je do toga da početkom ove nedjelje većina članova nije došla na sjednicu ovog univerzitetskog tijela. Rektorka tvrdi da su bili pod pritiskom i zaplašeni. Kao izvođača radova njene smjene ona jasno označava predsjednika Upravnog odbora UCG Duška Bjelicu: ,,Radi se o političkom nasilju Vlade nad UCG kao institucijom, a preko Upravnog odbora, komesarskog tijela, koji ne zaslužuje ni da nosi ime, koje mu silom prilika pripada”.

Zanimljivo je da je Duško Bjelica kao predsjednik Upravnog odbora UCG potpisao sve odluke o otvaranju Visoke medicinske škole u Podgorici, sa nastavnom bazom u Kliničkom centru Crne Gore. Kada je Vlada ljetos zauzela negativan stav prema tome i Bjelica mijenja mišljenje – okreće leđa kolegama sa UCG, podržava odluku Vlade, i kao iz revolta podnosi ostavku. Nakon što je Vlada ponovo obezbijedila većinu u UO, izglasan je njegov povratak i pocijepana navodna ,,neopoziva ostavka”.

Vladi se žurilo da završi dramu na UCG pa nije ispoštovana ni procedura. UO je rektorku smijenio bez obavezujućeg stava Senata. Vojvodićeva ističe da je smjena nezakonita i najavljuje tužbu.

Inicijativu za njenu smjenu, protekle nedjelje, podnijelo je pet članova UO, koji u ovom tijelu predstavljaju Vladu. U Obrazloženju razrješenja zaključuje se da je rekotrka ,,postupala suprotno interesima osnivača (Vlade)”, te da se njena samovolja i prekoračenje ovlaštenja ogleda i u tome što je ,,kontinuirano istupanje u javnosti putem elektronskih i štampanih medija, kojima se rektorka direktno suprotstavila odlukama Vlade i UO, komentarišući ih krajnje negativno, imalo za posljedicu nanošenje štete Univerzitetu i narušavanje ugleda UCG”. Naglašava se da su ovakav zaključak iznijeli i predstavnici Studentskog parlamenta UCG. Predstavnici studenata su po tradiciji bespogovorno podržali odluku partije.

Zaključak bivše rektorke nakon svega je da se ,,ne radi o staljinizmu, već o trijumfu takozvanog neprosvećenog staljinizma”.

Iako sve liči na političku čistku, sa komesarom kao izvođačem radova, Vojvodićeva je daleko od disidenta. Sam njen dolazak na mjesto rektora, 2014, tumačen je kao totalno DPS preotimanje državnog Univerziteta od koalicionog SDP-a. Tako je i bilo. Temelji su postavljeni dvije godine ranije kada je na mjesto predsjednika UO UCG izabran Duško Bjelica. Koji je u međuvremenu, 2015, izabran i za člana Glavnog odbora DPS-a.

Vojvodićeva je nedugo nakon što je došla na čelo UCG obilato koristila akademske kapacitete predsjednika UO, koji je i prije njenog dolaska uspostavio praksu disciplinovanja neposlušnih fakulteta. Dvojac je 2014. smijenio dekana Ekonomskog fakulteta Milivoja Radovića. Studenti i profesori ovog fakulteta protestovali su tada tražeći ostavku rektorke Vojvodić i kompletne uprave UCG.

U isto vrijeme odlukom UO smijenjen je i dekan Arhitektonskog fakulteta Dušan Vuksanović. On je optužio Upravni odbor da su vodili proces disciplinovanja u maniru centralnog komiteta, te da odluke o razrješenju donose na osnovu Pravilnika kojim je UO dat mandat za uvođenje nezvaničnog vanrednog stanja na fakultetima, u svakoj prilici za koju oni tako procijene.

Krajem 2015. Ustavni sud Crne Gore je donio odluku o prestanku važenja Pravilnika o postupanju za utvrđivanje privremenih mjera za upravljanje i obezbjeđivanje funkcionisanja UCG, donesenog 2012, a na osnovu kojeg je UO godinama smjenjivao nepodobne rukovodioce fakulteta i na njima uvodio prinudne uprave.

Tokom protekle godine u Rektoratu je prelomljeno da se dosadašnji model studiranja zamijeni novim. Dok se još moglo raspravljati o modelima, čak 12 fakulteta UCG izjasnilo se za model 4+1, a za rektorkin samo šest. Pritisci su uradili svoje, pa je pri modelu 4+1 ostao jedino Prirodno-matematički fakultet (PMF). Nakon toga pojačan je pritisak na ovaj fakultet pa je čak osporen i legitimni izbor dekana ovog fakulteta Stevana Šćepanovića. Za raspravu je da li je to što su praktikovali rektorica i njen tim bio obični ili može biti prosvijećeni staljinizam. Uglavnom, batina je ovih dana demonsrirala i svoj drugi kraj.

Isti dan kada Vlada smjenila rektorku, ostavku na mjesto ministra kulture dao je Janko Ljumović. Njegova institucionalna karijera od profesure na Fakultetu dramskih umjetnosti, direktorovanja CNP-om, pa do fotelje ministra, veže se za bračni par Mićunović-Vojvodić.

Da ni Vladi nije svejedno, govori i vanredno obraćanje potpredsjednika Vlade Milutina Simovića u kojem ističe da je Vlada sve odluke donosila jednoglasno, te da Ljumović nije izdvajao svoje mišljenje. Simović je istakao da ,,Vlada jeste stabilna, ekonomski parametri to najbolje pokazuju”. Zaboravio je akademske, parametre.

U istoriji UCG ovo je prvi put da se smjenjuje rektor. Slične primjere moguće je jedino naći u komšiluku. Pamti se da je tokom devedesetih rektora Beogradskog univerziteta smjenio Slobodan Milošević. Krajem te decenije donijet je zakon poznat kao Šešeljev po kojem je vlada zvanično imenovala rektore i dekane fakulteta. Prije par mjeseci Vlada Srbije smjenila je rektora Univerziteta u Prištini sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici. Mediji su objavili da je tom odlukom prekršen čak i Ustav. I naš Ustav u članu 75. ,,Jamči autonomija univerziteta, visokoškolskih i naučnih ustanova”. Uzalud.

Jasno je: slobodu Univerziteta ne baštine i ne vole ni prosvećeni ni neprosvećeni komesari DPS-a. Nikakvo čudo što bivši dugogodišnji šef ANB-a po kratkom postupku ućutkuje glasove otpora.

Pouzdanog odgovora nema zašto je taj glas „otpora” premijeru stigao iz srca režima. Verzija ima više. Po jednoj, radi se o odmjeravanju snaga Đukanovića i Markovića. Poznato je da je Radmila Vojvodić, dugogdišnji uticajni član prve familije. Navodno Marković se osigurava da ne dočeka sudbinu Igora Lukšića ili Željka Šturanovića. Zagovornici te teorije ukazuju da se Marković ojačava tako što pod svoje stavlja ključne poluge vlasti, od RTCG do vojske.

No, teško je povjerovati da je ovo nepomirljiv sukob Markovića i Đukanovića, a da on prstom nije mrdnuo. Vjerovatnije je da je ovo još jedna borba na dvoru za svoju prćiju. Radmila Vojvodić je očigledano računala da joj je Univerzitet predat na ekskluzivnu upotrebu i da Marković, kao namjesnik, nema tu šta da se miješa. Marković je odlučio da pokaže da je njegov opseg djelovanja veći nego ranijih privremenih premijera. Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, Đukanović, glavni sudija, u svim dvorskim sukobima – ćuti.

DUŠKO BJELICA: UCG radio po Zakonu

Na Monitorovo pitanje da prokomentariše tvrdnje o političkom uticaju na UCG i da je po srijedi politička smjena, predsjednik UO Duško Bjelica je odgovorio: ,,UCG veoma teško može imati jedinstven stav. Na njemu je zaposleno preko 1300 ljudi sa različitim akademskim zvanjima i naravno sa različitim političkim opredjeljenjima. Međutim, organi UCG su jasno koncipirani Zakonom o visokom obrazovanju i Statutom UCG i oni moraju raditi u skladu sa normativima.

Odluku o smjeni rektorke je podržalo 12 članova UOUCG i to predstavnici akademskog osoblja, studentskog parlamenta, vannastavnog osoblja i osnivača. Rektorka nije dobila podršku ni od Senata UCG jer na njen poziv nije se čak ni obezbijedio kvorum za održavanje sjednice i odlučivanje najvišeg akademskog tijela po pitanju inicijative za razrješenje rektora. Takođe izostala je podrška i od Studentskog parlamenta UCG. To je moj odgovor na vaše pitanje”.

DEKANI FAKULTETA UCG O SMJENI REKTORKE

ijetki imaju komentar

Monitor je na adrese 19 dekana fakulteta UCG poslao molbu da prokomentarišu smjenu rektorke Radmile Vojvodić. Rijetki su to i učinili.

Goran Nikolić, dekan Medicinskog fakulteta, kaže da je smjena rektorke veoma ozbiljna promjena u akademskoj zajednici: ,,Obrazloženje koje je tim povodom dato ‘rektorka nije poštovala odluku Vlade’, po mom mišljenju nije dovoljno za tu promjenu. Rektor bi trebalo da bude institucija koja ima pravo da ukazuje na moguće društvene probleme, problematične odluke državnih organa i u tome ima neku vrstu ‘imuniteta’.

On podsjeća da su za smjenu rektorke u UO odboru glasala dva predstavnika akademske zajednice, dok su tri bila protiv: ,,Smatram nedostatkom postojećih propisa da rektora jednog univerziteta svojim glasovima smjenjuju činovnici iz ministarstva i studenti”, zaključuje Nikolić.

Komentar dekana Građevinskog fakulteta Srđe Aleksića prenosimo u cjelosti: ,,Jednostavna pitanja po pravilu zahtijevaju jednostavne odgovore, a moj odgovor ovog puta glasi: ‘Nemam komentara’. Da ste me pitali, a nijeste, za mišljenje o radu i rezultatima rada rektora prof Radmile Vojvodić, za vrijeme njenog mandata, mjereno u okvirima akademske zajednice UCG i posmatrano kroz prizmu jednog dekana, tada bi Vam ovaj dekan imao štošta napisati. Generalno, bili su čast i izazov pratiti viziju i energiju koje je Rektor sijao za sobom. Pored toga, smatram da je UCG ostao uskraćen rapidnog prosperiteta koji je trebao slijediti u tekućem i nenadano okončanom rektorovom mandatu.Takođe smatram da povod ovdašnjeg epiloga nije vrijedan njegovog rezultata. Drugim riječima, koga je briga gdje se održava nastava, suština je u tome ko je izvodi i kako”.

Dragan Bogojević, dekan Filološkog fakulteta, ističe da je imao zadovoljstvo da sarađuje sa rektorkom Vojvodić. ,,Bez obzira na sve kontroverze, osporavanja i nerazumijevanja stručne i laičke javnosti, prepoznao sam autentičnu posvećenost i nepokolebljivost u nastojanju da se uspostave standardi kvaliteta na UCG. U relativno kratkom roku UCG se kvalitativno promijenio, funkcionalno uvezao, finansijski konsolidovao i sa akreditovanim studijskim programima počeo da liči na uređen sistem. Rektorka Vojvodić je uspjela da okupi ljude različitih političkih i ideoloških uvjerenja i partijskih pripadnosti da zajednički rade na unapređenju Univerziteta i u interesu Crne Gore. Integritet ličnosti brani autonomiju institucije. Radmila Vojvodić je to radila dostojanstveno, hrabro i beskompromisno. I kao rektor, i kao akademska persona i kao, uspješna žena, što, priznaćete, u našem društvu predstavlja neoprostiv grijeh. I kao čovjek, od krvi i mesa. I na tome joj čestitam”. On dodaje da se njenom smjenom nepotrebno usporava razvoj UCG ,,Želim joj da istraje u odbrani principa pravičnosti i zakonitosti u korist mladosti i napretka Crne Gore”.

Dekan Prirodnomatematičkog fakulteta Predrag Miranović, za Monitor kaže da ne govori kao dekan već kao nekadašnji rektor: ,,Žao mi je sto se došlo u situaciju da se raspravlja o smjeni rektora. Mislim da problem VMŠ nije bio tako veliki i nerješiv. Nedostajalo je više komunikacije, sluha i spremnosti da se uvaže argumenti ‘suprotne’ strane, i ono što je ključno u takvim razgovorima: svi su morali biti spremni na kompromis. Pri tome ne mislim da je bilo koja strana trebala da odustane od svog primarnog strateškog cilja, već da nađu kompromisno privremeno rješenje, koje će voditi ka istom cilju i jedne i druge strane u ovom sporu: pružanje kvalitetnog obrazovanje na VMŠ i to onamo gdje se procijeni da postoji opšti interes. Tada bi bili na dobitku i Vlada i UCG”.

Goran Barović, dekan Filozofskog fakulteta, ističe da je svoj stav iznio prisustvujući rektorkinoj konferenciji za štampu, nakon smjene, i potpisujući pismo podrške. ,,Potezima koji se, već duže vrijeme, vuku iz UO pravi se privatno preduzeće od UCG za interes i potrebe samo jednog čovjeka koji zloupotrebljava funkciju koja mu je povjerena”, izjavio je za Monitor Barović.

Sa rektorkinog matičnog Fakulteta dramskih umjetnosti proslijedili su nam Stav podrške Radmili Vojvodić koji je potpisalo vise od 30 predavača na ovoj univerzitetskoj jedinici.

Iz Dekanata Arhitektonskog fakulteta su nas obavijestili da je dekan Svetislav Popović na službenom putu u inostranstvu.

Dekani ostalih 12 fakulteta nijesu poslali odgovore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo