Povežite se sa nama

DUHANKESA

Uči, da ne ostariš

Objavljeno prije

na

Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života

 

Danas ljudi žive u dvostrukoj iluziji: 1. Da se može izbjeći neizbježno; 2. Da se može postići nemoguće.  Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti  mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života, da ih ne nabrajamo i da ne dokazujemo ono što je očigledno. Na ova razmišljanja naveo me jedan aforizam na koji sam naišao ovih dana a koji je sabrao tone i tone lajkova:

,,Ne prestajemo učiti zato što smo ostarili. Starimo zato što smo prestali učiti.”

Šarmantna dosjetka, na principu permutacije subjekta u predikat (,,Argument sile  zamijeniti silom argumenta!”), ali ipak samo šarmantna dosjetka. Kao i one najbolje, i ova je fascinantna i  – beznačajna. Drugim riječima njena informativna vrijednost je nula. Nema broja ljudima koji su dočekali duboku starost a cijeli život proveli u rutini svakodnevnog ponavljanja istog, bez bilo kakve želje za novim saznanjima. Kao što nema broja ni onima koji su cijelog života bili strastveno posvećeni učenju a zavrsili život prije pedesete, četrdesete, čak i prije tridesete. Naravno, nebrojeno puta se desilo i obrnuto: umirali su rano i rutineri, doživjeli su duboku starost i oni koji su cijeli život učili.

Poenta je jednostavna. Oni koji uče i u poznim godinama, ne treba da se zavaravaju da su te godine dočekali zato što su cijelog života učili. I da su prestali uučiti u ranom djetinjstvu, sva je prilika da bi dočekali istu duboku starost. Ukratko, ne postoji kauzalna veza između učenja i dužine života. Nije učenje recept za dug život, ni lijek protiv starosti! Kao što nije recept ni pustiti mozak na pašu odmah poslije osnovne škole.

Ako prihvatimo da za sve pod kapom nebeskom postoji pravo vrijeme, složićemo se da postoji pravo vrijeme za učenje. Čovjek koji marjivo uči i u starosti, liči na učenika koji piše nedovršen domaći zadatak. Starost je plod života. Ispunjenje cilja života, ili ako vam smeta riječ ,,cilj”: realizacija životnog projekta, dovršenje programa života! I tu prestaje osnova za svaku subordinaciju i svaku hijerarhizaciju:

Busen bujne planinske trave jednako je ostvario svoj cilj, projekt, program,  kao i raskošni grm procvalih bijelih persijskih ruža.

Travi je da nikne, ruži da procvjeta!

Kad to postignu, postigli su svoje.

Trava koja se osuši prije nego što čvrsto uhvati jak korijen u livadi, ruža koja uvene prije nego što procvjeta – nisu.

Hoćemo li sebe ostvariti, to samo jednim dijelom zavisi od nas. Onim manjim. Ali koji je upravo zato važan koliko i onaj veći, od nas nezavisni dio. Kad je i taj dio uz nas, prihvatimo ga kao dar i radujmo mu se. Konačno, treba shvatiti da su infantilnost, adolescencija, mladost,  zrelost i starost faze kontinuiranog procesa u kojima je svaka sljedeća u određenom smislu viša od prethodne. Bezbrižno je djetinjstvo, dramatične su pubertetske godine, lijepa je mladost, samosvjesna je zrelost, ali tek će starost – doći na svoje!

Zato, ostavite se iluzija ljudi: nemojte izbjegavati neizbježno i ne zavaravajte se ostvarenjem neostvarivog. Svejedno da li ste cijeli život učili ili niste, svakako se potrudite da dođete na svoje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Lijepak i svjetlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednostavan i kategoričan: Probati ili propasti!  Život leptira i buba određen je neutaživom čežnjom za svjetlom. Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti! Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mekih krila leptirica, a u mraku sobe titra nježni odsjaj

 

 

Tiho ljetnje popodne. Čuje se samo zujanje muha koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, visi sijalica. Za jednostavni okrugli sjenik od emajliranog metala iznad sijalice,  pričvršćena sjajna braon traka. Oko trake počinju da obleću muhe. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, obleću traku u sve manjim krugovima, prilaze joj sve smjelije ali se još ne usuđuju da se spuste na traku koja ih neodoljivo privlači. Oprez potiskuje želja da dotaknu, okuse, probaju ono što na toj traci tako zamamno miriše. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljedje! Njhihov život je podređen nezajažljivoj strasti da probaju sve što se može probati. Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednstavan i kategoričan: Probati ili propasti!

Prva muha se osmjelila i spustila na traku. Vrlo, vrlo oprezno, ali ipak nedovoljno. Tri, od njenih šest nogu, već su dotakle traku i zalijepile se. Muha pokušava da poleti, iz sve snage zuji prozirnim krilcima, otima se, trza. U tim pokušajima,  još dvije noge joj se lijepe za traku. Zarobljena, muha se pridiže koliko može, isteže se i maše onom preostalom slobodnom nogom, kao kada neko maše rukom dozivajući u pomoć. U međuvremenu, na lijepku ima sve više  muha. Zatečene su  u najnevjerovatnijim položajima: neke zalijepljene jednim krilcem, neke sa oba; jedne sa svih šest nogu, druge sa samo dvije ili čak samo sa jednom nogom, otimaju se očajno pokušavajući da pobjegnu od onog čemu nisu mogle odoliti; treće, iscrpljene miruju, i tek povremeno, u očajanju zazuje sa jedinim slobodnim krilom. Na kraju, i posljednje, još slobodne muhe srljaju svom neizbježnom kraju.  Lijepak kojem nisu mogle odoliti, postao je njihova zajednička sudbina. Sobu je ispunila  potpuna tišina ljetnjeg popodneva.

Tiha ljetnja noć. Čuje se samo zujanje noćnih bubica i leptirica koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, ispod jednostavnig okruglg sjenika od emajliranog metala sija gola sijalica. Oko sijalice obleću razne vrste buba; jedva vidljive brze sitne šumske bubice, nekoliko krupnih tvrdokrilaca, par noćnih leptirica. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, oblijeću sijalicu u sve užim krugovima, prilaze sve smjelije ali se još ne usuđuju da dodirnu svjetlost koja ih neodoljivo privlači. Malo po malo, oprez popušta, potiskuje ga žudnje za svjetlom, opčinjenost blizinom tolikog svjetla raspiruje im želja da urone u svjetlost, da joj se potpuno prepuste, da zauvijek napuste ovaj život u mraku i da se u ekstatičkom zanosu stope sa svjetlom koje ih zaziva. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljednje! Njihov život je određen neutaživom čežnjom za svjetlom. Oni su  su na ovom svijetu da nađu svjetlost u ovoj dolini zaludnosti i mraka! Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti!

Prva krilata bubica se osmjeli i nakon dva kruga izvedena uz samu sijalicu, ulijeće u zasljepljujući sjaj. Odbije se od vrelog stakla, ipak nekako još leti teturavo kao pogođen avion, gotovo potone u mrak iz kog se, nošena  snagom  svjetlosti, ponovo uzdiže  u visinu do sijalice, pravi još jedan krug i vine se  u  veličanstvenoj radosti u srce svjetlosti  na koju je čekala cijelog života. Na pod pada samo običan mali tvrdokrilac – onaj koji je tu boravio, zauvijek je ostao u svjetlosti! Postepeno,  na podu ostaju bubice-tvrdokrilci, i noćne leptirice, sve do posljednje. Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mehkih krila leptirica, a u mraku sobe  titra nježni odsjaj.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zamislite…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da države-pljačkaši smatraju resurse na teritoriji drugih zemalja dobrom čovječanstva, a da su samo one pozvane da ih eksploatišu – za opšte dobro. Odahnite: U svijetu u kom živimo pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji

 

 

Zamislite da živite u svijetu u kom postoji jedan društveno-ekonomski sistem koji, iz nekog razloga, nije notiran ni u jednoj sociološkoj kategorizaciji. Ako ste pomislili da je riječ o egzotičnoj društveno-ekonomskoj zajednici, o nekakvom plemenu skrivenom u prašumama Amazona, Bornea ili Nove Gvineje, koje je čudom do danas ostalo neregistrovano – koliko god ta pretpostavka bila nevjerovatna u svijetu čiji je svaki kvadratni kilometar mapiran i pod nadzorom stotina satelita koji zuje oko ove naše planete! – prevarili ste se.

Sada zamisite da je riječ o  najmoćnijem, najbogatijem i najrazvijenijem društveno-ekonomskom sistemu u povijesti koji već stoljećima gospodari sudbinom milijardi ljudi i vlada u najvećem dijelu tog svijeta. Pitali biste kako se moglo desiti da takav sistem ostane neregistrovan u svim sociološkim kategorizacijama!? Tako što ćete zamisiti da je taj sistem proglasio monopol na pisanje oficijalne historije svijeta i društvene nauke, i da je nametnuo vrijednosno afirmativan naziv  sopstvenog  društveno-ekonomskih sistema. Ako je u realnosti ovaj sistem po svojim filozofskim, etičkim, socijalnim, ekonomskim, vojnim i političkim principima razbojničko-pljačkaški, da li bi dopustiio da ga sociologija kategorizira pod tim nazivom!? Sasvim sigurno – ne bi. I budući da su vlade država sa takvim sistemom  dovoljno moćne i beskrupulozne, ne bi propustile priliku da semantičku kategorizaciju prevrnu s nogu na glavu. Sebe bi nazvali Slobodni svijet, a one države kojima još nisu zavladali proglasili bi za neprijatelje slobode, za tiranske i diktatorske režime. Istovremeno bi svoje napore usmjerili na to da sruše vlade takvih država i da preko instaliranih nomenklatura, zavedenu ekonomsku, političku i kulturnu okupaciju proglase za čin oslobođenja tih naroda od diktature.

Zamislite da su države razbojničko-pljačkaškog sistema prve izgradile moćne flotile koje su  otkrile i osvojile nove zemlje. I opljačkale ih. I da su narode koje su tamo zatekli, dijelom pobili dijelom pokorili  i pretvorili u radnu snagu, robove i poslugu. Svakako ne propustite da zamislite i da su one koji bi se, iako neuporedivo slabije naoružani, odlučili boriti za svoju slobodu i svoju zemlju, u naučnim izvještajima, knjigama i filmovima prikazali kao  krvožedne divljake, a njihovo masovno istrebljenje kao pravednu i herojsku borbu za Novi Svijet. Zamislite da je u toj pravednoj borbi za Novi svijet, ubijeno ukupno 105–108 miliona „krvožednih divljaka“ zajedno sa njihovim ženama i djecom, ali da se to u ovim državama ne smatra zločinom, ne izražava se ni kajanje ni žaljenje, ne uči se u školama i ne govori u javnosti tih država. Pljačkaš se pljačkom hvali a ne žali!

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica takvih država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da  u tom svijetu države-pljačkaši smatraju prirodne resurse na teritoriji drugih zemalja opštim dobrom cijelog čovječanstva, uz napomenu da su samo one pozvane da te resurse eksploatišu – za opšte dobro! Morate zamisliti i da resurse na svojoj teritoriji države-pljačkaši ne smatraju opštim dobrom cijelog čovječanstva, nego samo svojim vlasništvom. Zamislite da u nezajažljivoj pohlepi za tuđim resursima, države-pljačkaški ne prezaju od nasilnog kidnapovanja predsjednika suverene države i njegove supruge, da bi proglaile sebe za vlasnika prirodnih resursa te države; i da nikome na polažu račun za „brilijatno izvedenu akciju“! Zamislite da u tom svijetu samo države-pljačkaši imaju nuklearno oružje, ali ga se ne odriču nego, kao razbojnici i pljačkaši, drže monopol sile samo za sebe a sve druge države sprečavaju da i one dođu do nuklearnog oružja.

A sada odahnite: U svijetu u kom živimo, pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sjeme nove utopije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu  zakona donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. Prijedlog zakona izazvao je uragan polemika. Njegove odredbe su liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu

 

 

Sjeme nove utopije, posijano je! Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio ovaj prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu ovog zakoina donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. godine. Prijedlog ovog zakona izazvao je istinski uragan polemika, konfrontaciju i rascjep društva, kako na  političkoij sceni tako i na socijalanim mrežama.

Odredbe ovog zakona su radikalnije i liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu. Svaka osoba koja izrazi želju da umre, bez izuzetka dobiće dozvolu za eutanaziju. Dovoljan je svojeručni potpis na formularu, uz napomenu da je odluka konačna i da se jednom data saglasnost više ne može povući. U obrazloženju, predlagač naglašava da očekuje kako će hiljade starih, ali i mladih beskućnika, osamljenih, napuštenih, sromašnih i očajnih prihvatiti eutanaziju kao izlaz iz njihovih nevolja, što će predstavljatin ogromno smanjenje troškova za penziono i zdravstveno osiguranje. Tu je i odredba koja predviđa neopozivu saglasnost potpisnika za doniranje svojih organa post mortem.

Kritičari ovog zakona, ocijenili su ga kao skandalozno degradiranje  ljudskog života na račun bezdušnog  kapitalizma, tačnije, u korist šačice finansijskih mega-bilionera. Argumenti uvjerljivi, ali! – „Gdje je bolest, tamo je i lijek!“ Šansa se krije u činjenici da ovaj zakon važi za sve punoljetne građane! Bez izuzetka! Ne samo za najnesretnije, nego i za najsretnije; ne samo za najsiromašnije,  nego i nz najbogatije, ne samo za najslabije nego i za najmoćnije! Dakle, ponuda važi i za lidere svih država, kompletnu političku nomehnklaturu, industrijske magnate, pripadnike fimancijske plutokratije, ratne zločince, organizatore i izvršitelje masovnih zločina i genocida, ali i za one koji su ih podržali, kao i za milione onih koji su sve to nijemo posmatrali.

Potrebno je samo nagovoriti ih da potpišu formular za eutanaziju! Realna mogućnost je tu, neizvjesno je koliko je realno njeno ostvarenje. Za početak, treba podržati donošenje istog zakona u svim državama svijeta. Drugi korak, pokrenuti veliku kampanju stavljanja na svjetski stub srama državnika odgovornih za smrt hiljada nevinih civila, žena i djece, te bankara i tajkuna  koji ih financiraju, uz poentu da je potpisivanje formulara za eutanaziju jedini način da se njihovo ime izbriše sa Svjetskog stuba srama! Treći korak je mreža volontera saradnika koji će svako jutro, pred svim državnim institucijama, biznis centrima i bankama, čekati javno prozvane kandidate i ponuditi im blanko formulare o eutanaziji na potpis!  Potpišite i vaše ime biće izbrisano sa svjetskog stuba srama!

Ideja nije nova. Šarl Furije, veliki frnacuski filozof i socijal-utopist je, početkoim 19. vijeka, razradio istu deju buđenja moralne savjesti kod najbogatijih bankara. Godinama je, svakog jutra pred ulazom u Nacionalnu banku Francuske čekao sopstvenika i nudio mu na potpis blanko dokument kojim sav kapital banke  prenosi na radnika grada Pariza. Širom Francuske, mreža njegovih istomišljenika čekala je svakog dana bankare na ulazima banaka, sa istim formularom.

Nijedan bankar nije potpisao ponuđeni dokument. Tako su spasili novac ali su se kao ljudi, trajno osramotili. Nijedan od današnjih Gospodara rata i tajkuna-krvopija, neće potpisati formular za eutanaziju. Ubijaće i otimaće, ali će i zauvijek ostati stigmatizirani kao ubice i razbojnici! Za njih je svijet savjesti, morala i stida puka utopija i utoliko zapravo, svijet bez ljudi i ljudskosti. Utopija jeste „mjesto koje ne postoji nigdje u svijetu.“ Osim u čovjeku! Utopija je rodno mjesto čovjeka i obećana zemlja svega što je ljudsko. Sjeme nove utopije opet je posijano.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo