Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Jelena Šćepanović

Objavljeno prije

na

Jelena Šćepanović malo više od dvije decenije živi u Podgorici i po struci je ekonomistkinja. Pokrenula je brojne humanitarne akcije koje je, uz podršku sugrađana, realizovala. Uvijek su bile usmjerene na to da se podrže oni koji trenutno ili malo duži period nijesu u prilici da samostalno stanu na noge. Srce joj, kako kaže, ponosno zaigra na pomen Poručice, kao i Večeri kratkih formi. Poručica je interaktivni projekat koji ovog juna puni šest godina, baziran je na razmjeni afirmativnih poruka i teži da podsjeti na ono što je zapravo važno. Večeri kratkih formi su malo mlađe po stažu, ali su i one ušle u srca desetina ljudi koji su im prisustvovali. Pored svega navedenog, pokrenula je i Slatki balans

 

Kako ste došli na ideju za Slatki balans?

Slatki balans se, kao ideja, rodio početkom ove godine. Ipak, već godinu dana ga pripremam za najbliže. I ne, nijesu ljuti što sam na njima vježbala recepturu. 🙂

Od potrebe da što bolje iskoristim suvo voće i orašaste plodove nakon prošlog Božića došli smo do koncepta ukusnog, djeljivog zdravlja, kakav je danas Slatki balans.

U nekoj od svojih objava kažete da su nepca gastro-plesni podijum. Po čemu su kolači koje pravite posebni?

Tu metaforu iskoristila sam da sumiram utiske koji mi svakodnevno stižu, a mnogima sam i uživo prisustvovala. Kad čuju od čega se pravi, imaju onaj zabrinuti izraz lica, jer im pojedinačno gotovo nijedan sastojak nije ukusan. Ipak, svi oni zajedno čine da osjetite neku radost. Tako da – posebnima ih ne čine sastojci koji su zdravi kako god da se upare. Posebnim ih čini priča koja ih prati.

Kakve su bile reakcije na Slatki balans?

Pri počinjanju bilo čega novog i ja sam se, kao i većina, susrela sa brigom onih koji me vole a koji ne žele da iz nečega u šta sam ušla sa elanom na bilo koji način izađem povrijeđena. Ipak, kad čovjek na svoj autentičan način pristupi nečemu, shvata da svijet nije baš toliko nemilosrdan. Baš naprotiv, prilagođava se našem pristupu.

Cijene namirnica rastu, a mnogo je ljudi kojima su zdravi slatkiši odavno luksuz. Koji recept može da bude pristupačna alternativa? 

Cijene uglavnom opravdano rastu. Nažalost, postoje i oni koji su malo zloupotrijebili situaciju. Da bi došlo do već pomenutog balansa, nastao je upravo Slatki balans da pokaže da zdravlje nije luksuz. U moru pitanja oko poskupljenja, vrlo često drugima objašnjavam zašto držim vrlo pristupačne (zapravorazumne) cijene. Prosto, želim da Slatki balans može da priušti onaj ko želi ili kome je potreban. Pravo na zdravlje i na radost nema odlike ekskluzive.

Činjenica je da danas vrlo često ne znamo koliko je ono što jedemo – zdravo. Kako onda voditi računa o ishrani, ukoliko nijesmo u prilici da imamo sopstvenu baštu? 

Ako nešto ne možemo sami, ne stižemo ili ne umijemo, onda je u jednu ruku najrizičnija, a u drugu dugoročno najbolja alternativa da vjerujemo drugome. Postoji toliko načina informisanja, ali i ljudi kojima se zbilja može vjerovati jer su, osim što nešto znaju dovoljno dobro – fer, iskreni i gledaju širu sliku.

Šta je ono što neko dobije kada pokloni povjerenje i kupi Slatki balans?

Naizgled vrlo jednostavnu bijelu kutiju, koju krasi logo koji je radila moja prijateljica Mina Mijanović, a koji su ljudi već zavoljeli. Kad kutiju otvore, prvo uslijedi razočarenje jer vide gomilu istih kuglica uvaljanih ili u kokos ili u orahe. Kad probaju, uvide da se gotovo svaki kolač po nečemu razlikuje, jer osim osnovne smjese dodajem i još nekoliko zdravih sastojaka koji ukus čine upečatljivijim. Ostajući pri tome da izgled kolača vrlo malo mijenjam i u budućnosti, želim da podsjetim ljude da smo naizgled svi zapravo veoma slični. Ipak, kad neko odluči da nas bolje upozna, uviđa sve ono što golim okom nije vidljivo, a čini nas posebnima. Osim toga – nešto što na prvu loptu baš i ne izgleda lijepo u životu nam se često pokaže kao mnogo vrijednije od puke estetike. Na dnu svake kutije nalazi se po jedna Poručica, motivaciona poruka koja će dodatno da uljepša dan. Vjerujem da sreća ima mnogo više smisla kad se podijeli.

Šta je za Vas Slatki balans?

Asocijacija na slobodu, na slatke plodove hrabrosti i upornosti. Kad vidim reakcije, znam da radim nešto zbog čega svi zajedno više volimo i sebe, ali i druge. Budući da je ljubav najmoćniji pokretač, unaprijed se radujem svemu lijepom što nas u narednom periodu očekuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Đurđa Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đurđa Radulović rođena je 1992. godine. Živi i radi kao novinarka u Podgorici. Jedno vrijeme radila je i kao profesorica engleskog jezika u Vijetnamu. O svom iskustvu u toj zemlji govori za Monitor

 

Kako ste odlučili da odete u Vijetnam i tamo radite?

Htjela sam avanturu u životu, a Azija mi je djelovala egzotično i imala sam želju da odem tamo. Našla sam se u svijetu koji uopšte ne poznajem. Prvo radno mjesto, u školi za jezike, pronašla sam preko međunarodne organizacije za studente AIESEC, koju drugima preporučujem samo ako prvobitno dobro provjere gdje će zapravo ići. Recimo, ta škola za jezike gdje sam prvobitno radila nije bila u Ho Ši Minu kako je trebalo, već sam morala da putujem – od grada do sela, što mi je bilo vrlo naporno. Ubrzo sam raskinula taj ugovor, i našla drugi posao koji mi je više odgovarao i koji je bio bolje plaćen.

Kako je bilo predavati u vijetnamskim školama?

Odmah sam shvatila da se tamo veliki novac ulaže u obrazovanje. Forsira se učenje engleskog jezika, i često dovode profesorice sa zapada, naročito native speakers (one kojima je engleski maternji) da podučavaju učenike i učenice. Mnogim roditeljima je cilj da njihova djeca pođu u inostranstvo, pa je tako i pritisak na njih veliki, moraju mnogo da uče. Južna Koreja, gdje je konkurencija u obrazovanju ogromna, je, u tom smislu, Vijetnamu uzor.

Kakav je Vijetnam?

Prvobitni doživljaj je bio kao da sam se našla na drugoj planeti. Živjela sam u južnom dijelu Vijetnama, u početku u selima i manjim gradovima koji su bili dosta izolovani. Taj period pamtim po velikoj usamljenosti, jer sam u njima uglavnom bila jedina strankinja. Niko nije govorio engleski, pa sam, bukvalno od muke, počela da učim vijetnamski. Sela jesu prilično urbanizovana, a mnogi ljudi koji u njima žive odlaze u grad da rade. Ubrzo sam se preselila u Ho Ši Min, gdje me je prvo šokirao saobraćaj. To je jedna nepregledna, široka i dugačka u beskonačnost rijeka motora, a automobila gotovo uopšte nema, oni su luksuz. Po stanovniku su dva ili tri motora. Vožnja mi nije najsjajnije išla, pa sam stalno morala da se vozim taksi-motorom, koji je tamo prejeftin. Ho Ši Min je milionski grad, spoj različitih kultura, a život u njemu je haotičan.

Priroda je tamo poprilično devastirana.

To je nešto što se prvo uoči. Iz Ho Ši Mina, ali i ostalih velikih gradova u Vijetnamu od velike zagađenosti vazduha ne možete vidjeti zvijezde. Nebo stalno izgleda kao da je u izmaglici, a vlaga je ogromna. Zamišljala sam Vijetnam kao zemlju šuma i prašuma, ali kada sam došla, dočekalo me je razočarenje. Sve što su mogli, posjekli su zarad proizvodnje.

Predrasuda je da je hrana u azijskim zemljama vrlo slična.

Apsolutno. To je kao da kažete da Crna Gora i Francuska imaju istu kuhinju, jer njihovi stanovnici u ishrani koriste hleb. Vijetnamska kuhinja je, na primjer, potpuno različita od japanske, osim što je pirinač uglavnom svuda osnova. Najdraži su mi bili puževi i školjke, pripremljeni na poseban način, koji se prodaju kao slaniši na ulicama.

Na koji način se danas vide posljedice rata u Vijetnamu?

Vijetnamci i Vijetnamke se tek u posljednjih 20 ili 30 godina oporavljaju od rata. Brzo se razvijaju, ali se osjeća uticaj komunizma u svim porama društva. On doduše nije kao kineski komunizam, zbog velikog uticaja Amerike, ali je vidljiv, i kao građanin ne smiješ da kritikuješ državu. Mnogo aktivista završi u zatvoru. Zemlja je vrlo zatvorena za informacije, i teško je znati što se zbiva iza kulisa.

Koliki je uticaj tradicije u društvu?

Veliki. Tačno se znaju šta su obaveze, naročito šta su obaveze žena, a šta muškaraca. Gotovo nikada nećete vidjeti muškarca koji se brine o starim roditeljima, to će uvijek biti žena. Vijetnamci su vrlo porodični ljudi, i kolektivističko su društvo. Dužnost je muškarca obavezno da zarađuje novac. Biznis, biznis, biznis. Nije bilo tinejdžera kom sam predavala a koji nije želio da razvija biznis.

Šta biste prvo posavjetovali one koji žele da otputuju u Vijetnam?

Da ponesu sa sobom garderobu koja im pokriva čitavo tijelo. Zbog vlage, insekata i čestih poplava.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Jovana Božović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jovana Božović je rođena 1996. godine u Podgorici. Studira na Fakultetu političkih nauka – na smjeru Medijske studije i novinarstvo. Povremeno piše tekstove za portal Kombinat. Kada ima vremena, volontira u ekološkim akcijama i učestvuje u umjetničkim projektima/izložbama gdje se trudi da izrazi svoj umjetnički senzibilitet


Kako je biti mlada novinarka u Crnoj Gori?  

Još uvijek nisam u značajnoj mjeri iskusila prednosti i mane ovog posla. Na početku studija sam najmanje bila zainteresovana za tradicionalno novinarstvo i više pažnje sam posvećivala učenju o novijim medijima kao sredstvima komuniciranja konkretnih poruka. Dosadašnji rad doživljavam kao želju da uđem u sferu novinarstva i učim iz prakse kako da istražujem određene teme. Na samom početku od starijih kolega nisam dobila podršku, a iz komunikacije sa drugim mladim novinarima zaključujem da je to čest slučaj. Zbog toga, moraju sami da se izbore, dok ne naiđu na nekog ko je voljan da sarađuje. Ipak, imala sam sreću da naiđem na ekipu iz Kombinata i sad radim u zdravoj i produktivnoj atmosferi.

Za portal Kombinat pisali ste o mizoginiji u našoj državi. Koja su Vaša zapažanja kada je riječ o tom, kod nas vrlo izraženom problemu?

Kulminacija mizoginije su zabilježeni slučajevi femicida koji su se u našoj zemlji desili u veoma kratkom periodu. Ti slučajevi su skrenuli pažnju na više problema s kojima se žene suočavaju – sudstvo koje ne izriče adekvatne mjere zaštite žena od nasilja, čak i kad one nađu snagu da prijave nasilje, ili rasizam – činjenica je da ljudi u Crnoj Gori manje reaguju na nasilje nad Romkinjama. Prema podacima Centra za romske inicijative (CRI), čak 72 odsto maloljetnih djevojčica iz RE zajednice zasniva brak prije punoljetstva, a njih 50 odsto ni ne odlučuje o tome, što govori mnogo o položaju položaju marginalizovanih žena. Ti su podaci za mene pravi pokazatelj stanja u društvu, dominantno patrijarhalnom, gdje se u vidu komentara na mrežama i u medijima stvara pritisak na žrtve, i gdje političari u javnom diskursu dodatno viktimizuju žrtve preispitujući njihova iskustva i na taj način ih obeshrabruju da prijave nasilje u budućnosti, Takođe, tretman koji dobijaju politički aktivne žene obeshrabruje mlade borkinje za prava žena. Uvijek se cilja na to da žene treba isključiti iz političkog života. I pitanje nataliteta se prebacuje na teren žena, međutim, niko ne nudi rješenja za žene koje zbog trudnoće ostaju bez posla ili za loše stanje u bolnicama gdje se porađaju.

Pisali ste i o načinu planiranju prostora u Podgorici. Gdje smo sada na putu ka istinski ekološkoj državi?

Poslije smjene vlasti nije se mnogo toga promijenilo kada je status ekologije u pitanju. Mještani čiju egzistenciju i kvalitet života narušavaju loši urbanistički planovi i privatni biznisi (poput MHE) su prepušteni sebi i sopstvenoj motivaciji da odbrane svoj interes i javna i kulturna dobra. Institucije prebacuju odgovornost s jedne na drugu, što ima za posljedicu udruživanje ljudi u zajednice koje organizovano vrše pritisak na donosioce odluka, sami organizuju proteste, javne rasprave itd. Kao primjer pobjede opšteg dobra nad privatnim interesima je protest protiv devastiranja brda Ljubović. Aktuelna je borba za odbranu rijeke Komarnice, rijeke čiji su značaj prepoznale UNESCO i IUCN, odakle su i predložili podizanje stepena zaštite na nivo nacionalnog parka. Moj zaključak je da su građani prevazišli potrebu za predstavnicima koji će se boriti za njihove interese – već će se sami direktno boriti za njih.

Bavite se aktivizmom. Koliko se dnevnopolitičke teme zloupotrebljavaju i koliko se njima zamagljuju stvarni problemi sa kojima se suočavaju građani?

Dnevnopolitičke teme ne zamagljuju stvarne probleme ako radimo na tome da medijski opismenimo naš narod. Činjenica je da je vijest za mnoge komercijalne medije samo roba, diktirana određenim profitom ili interesom, ali ako pojedinac ima jasne ciljeve, zna koji su mu prioriteti i umije kritički da sagleda medijski sadržaj koji konzumira – neće upasti u tu zamku.

Šta bi svi mladi novinari i novinarke trebalo da znaju? 

Mladi novinari treba da se udružuju i da sarađuju sa drugim novinarima u želji da tragaju za istinom. Treba da se povezuju i sa mladim ljudima iz drugih oblasti, da bi što više učili i potencijalno se specijalizovali za neku konkretnu oblast. Želim im da imaju hrabrosti da rizikuju i da predlažu neke novine u ovom poslu!

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo