Povežite se sa nama

PERISKOP

Laku noć najveći

Objavljeno prije

na

Dejan Mijač je ostavio umjetnički opus grandioznih razmjera koji srpskoj kulturi, a kazališnoj umjetnosti posebno, daje osobeno mjesto na evropskoj teatarskoj mapi

 

Bio je i ostao najveći!

Redatelj i pedagog, akademik srpske Akademije nauka i umetnosti, Dejan Mijač ostavio je umjetnički opus grandioznih razmjera koji srpskoj kulturi uopće, a kazališnoj umjetnosti posebno, daje osobeno mjesto na europskoj teatarskoj mapi. Rođen u Bijeljini, u obitelji duhovnika, Mijač je nakon diplomiranja na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, u klasi legendarnog Vjekoslava Afrića, radio kao kućni režiser u teatrima Tuzle i Novog Sada. Do današnjih dana talijina kuća u Tuzli nije imala serioznijeg teatarskog umjetnika, a Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada duguje Mijačevoj imginaciji svoje najvrhunskije domete! Fascinantan je bio njegov doprinos teatarskoj revalorizaciji dramatičarskog opusa Jovana Sterije Popovića. Bio je  podjednako uspješan u otkrivanju novih literarnih i kazališnih suština klasika, ali i u scenskim postavkama novih suvremenih dramskih tekstova. Režirao je svjetsku klasiku, ali i suvremenu dramatiku.

Zadugo se neće pojaviti u južnoslavenskoj kazališnoj praksi, siguran sam u to, stvaralac koji će originalnije i autentičnije scenski čitati srpske klasike, posebno Steriju i Nušića, a serioznost meni je osobno Mijač potvrdio odlukom da blistavu umjetničku karijeru okonča režijom klasika nad klasicima, Antona Pavloviča Čehova. Negova ozbiljnost i umjetnička samosvijest najbolje se potvrdila u vremenu pojave Radulovićeve „Golubnjače“. Dok su u situaciji političkog proskribiranja ovoga komada mnogi tražili i nalazili (!?) senzacije najjeftinijeg karaktera, režiser iznimnog umjetničkog i ljudskog digniteta Dejan Mijač mrtav hladan, sa finom distancom i poslovičnim osmjehom zadržao se u okviru svoje stvarne umjetničke nadmoći nad politikanstvom enormno niskoga nivoa. Režirao je najbolje predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, a njegove uspješnice bile su i na pozornicama drugih beogradskih teatara, HNK Zagreb…

Mijač je ogojio cijeli niz izvrsnih režisera, a o njegovom radu s najboljim jugoslavenskim gumcima govore brojne nagrade i priznanja dodijeljena tim umjetnicima…

Prilikom jedne Mijačeve posjete Narodnom pozorištu Sarajevo na čelu skupine beogradskih teatralaca, dočekao sam ga na vratima svoje tadašnje intendantske kancelarije riječima: „Dobro došao, patrijarše srpskog teatra…“

Patrijarh je juče vječno sklopio oči…

Nemam ništa reći do li: laku noć i mirno snivaj majstore! Bio si i ostao najveći!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Shvatam svoje godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro, ostalo je na nogama

 

Jučer je stigla mejl pozivnica iz Mostara. Trebao bih prisustvovati polustoljetnom piru jednoga kazališnog organizma, koji je bio mojim izravnim izumom, u čijem sam utemeljenju itekako podmetnuo leđa. Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi krupnu obljetnicu, pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Dakle, nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro. Činjenica da je naše kazališno čedo pored brojnih uspjeha i nagrada doživjelo i preživjelo brojne turbulencije nimalo lakog i jednostavnog ambijenta poratnog i podijeljenoga grada ipak „ostalo na svojim nogama“ itekako raduje, hrabri i govori da su „temelji bili zdravi“. Ali govori i mnogo više, da je MTM u polustoljetnom hodu osnivao festivale, temeljio prestižna priznaja u oblasti teatarske edukacije, autorske poetike, konačno, iznjedrio veći broj glumaca danas afirmiranih diljem svijeta…

Znam da će obljetnica zahvaljujući mostarskoj teatarskoj mladosti, ali i predvodniku im, vrijednom glumcu i redatelju, biti obilježena kako i priliči, ali mene je ovaj pozivni mejl upozorio na jedan krajnje osoban, intiman detalj. Niti jedan moj rođendan nije upozoravao na godine koje su se nakupile, kao ovaj vezan za MTM. Postao sam svjestan da je samo pedeset (!!!) godina proteklo od osnivanja, a pridodam li tome bar dvadeset ljeta, koliko sam bio star u trenu osnivanja dragog teatra postaje jasno, kako vijek koji živim, bez obzira koliko i kako sadržajno bio ispunjen, nije niti kratak niti malo uzbudljiv… „Gazim“ osmu banku, kako god okrenemo stvar.

Postao sam svjestan koliko ova obljetnica signalizira, koliko se valja i pripaziti…

Barem biti na oprezu!

A to sve znači i da pisanje, a kamo li redateljstvo treba primiriti, bar…

I ne samo to… Postao sam u trenu čitanja mejla, koji je stigao sa mostarske adrese, svjestan i da su neki dragi ljudi iz osnivačkog tima, kao i ansambla MTM već neko vrijeme na drugoj strani rijeke aherontske, da ih je lađar prebacio u carstvo sjenki. Eto, tek da pomenem divnog čovjeka i odličnog glumca Velimira Velčija Pšeničnika Njirića, koji nas je napustio neki dan… A mogao bih nastaviti…

Ali, ipak neka ljepše i veselije stvari okončaju ovaj Periskop…

Saznao sam da će po tekstu afirmiranog povjesničara, izdanka antifašističke mostarske obitelji Markovina, pripremati teatarski akt o mostarskom 14. februaru, danu oslobođenja Mostara od fašista u Drugom svjetskom ratu.

Svjestan svojih poznih godišta i evidentnog približavanja obali aherontskoj promišljao sam kako najbolje pristupiti tom istinskom i životnom i tvoračkom kraju…

Kako lađu privesti kraju bez dodatnih oluja?

Svjestan da sam samo podario mali dio sebe Mostarskom teatru mladih, koji me činio i danas čini mlađim nego što mi krštenica zbori…

A ona žuti li žuti…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Čitava povijest u srušenoj vijećnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakoga dana na zidu dnevne sobe pogled mi zastaje na slici Irfana Hoze, zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi

 

Irfan Hozo slikar je zamamnih, nerijetko džinovskih kompozicija.

Ali, jednako je Hozo uspješan u likovnoj komornosti, gdje u svoje uratke naprosto utkiva majstorski ugravira takove detalje koji plijene pažljive likovne znalce prefinjenih osjećaja za detalj i drugoplanu akcentuaciju.

Svakoga dana na zidu dnevne sobe, od jutarnje kave do kasnog gustiranja „Temjanike“, pogled mi zastaje na slici zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Ova remek studija Vijećnice u jednom stadiju njene obnove i rekonstrukcije donosi u ravni realnog iznimno precizan slikarov sken prostora kolonade i stepeništa, sa detaljima datim crtačkim virtuozitetom Hozine koliko imaginacije toliko i cijelih izmaštanih prizora.

Logičkim prepletima te dvije ravnine slikar je napravio svojevrsnu analitičku učitanost u prostor; ali i bitne vremenske metamorfoze koje uvjetuju njegov novi impulzivitet u narednoj fazi ulaska u bit slike…

Kao što je slikajući svojedobno pojedine građane koji svojim kompletnim tjelesnim habitima, ali i nevjerojatno preciznim studijima svakog pojedinačnog portreta donose splin gradskosti i specifične sarajevštine, tako Hozo rafinirano, opet crtačkom preciznošću i virtuozitetom unosi na pojedine predjele devastacije Vijećnice likove što naznačuju hod kroz stoljeća grada podno Trebevića… Te fine, drugoplane gravure na golemoj draperijskoj intonaciji zagasite smeđosti sarajevske Vijećnice…. To donošenje karakterističnih likova sa odjećom iz adekvatnih perioda snažnom asocijativnošću otvara svakom gledatelju čitav roj asocijacija na konkretni povijesni period.

Irfan se Hozo umjesto artizma, koji njegovom metjeu nikad nije mogao biti problemom, predaje savršenom osvještavanju pojedinih kamenih i ciglanih elemenata barbarski uništavanih i srušenih, ostavljenih u foajeima, da ne govorimo asocijativima na knjige koje su bile prije barbarizma glavni stanari Vijećnice. Ta fina učitanost Irfana Hoze u sve slojeve negdanjeg mobilijara, kao i svega što je nastalo devastacionim udarima, trijumfira upravo slikarevim filigranizmom obrade – krajnje strastvene posvećenosti za detalje i njihove uklopljenosti u likovnu atraktivnost ove drage mi slike.

Irfan Hozo me ovom sjajnom grafikom podsjeća na nenadmašne slikare, ikonopisce i zografe.

Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi. Hozo nije izravan niti u jednoj svojoj grafičkoj virtuozi. Kao i u svom slikarskom opusu, i u grafikama, on se služi naznakama koje svoju umjetničku violenciju razvijaju u finoj konkordiji cerebralne sfere gledateljeve sa krajnjom namjerom grafičara koji nije samo vrhunski majstor metjea nego itekakakav likovni mislilac sa filozofskom potkom koja pledira na široki intelektualni angažman kod svakog gledatelja vjernika ove suptilne umjetnine.

Kao malo koji umjetnik naših duhovnih paralela on podrazumijeva intelektualno-filozofski dijalog između budućeg gledatelja i njegovog virtuoznog grafičkog lista. Približava se tu njegov metje  i nevjerojatnoj intelektualno-slikarsko-grafičkoj odanosti umjetničkom angažmanu velikog crnogorsko-hrvatskog  likovnog stvaraoca Dimitrija Popovića.

Trijumf istinske umjetnosti!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nacionalistički nogomet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama se u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Instrumentalizacija događanja u sportu porodila je mafijaške gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive

 

TXT. Prošao je i Mundijal, to najprestižnije svjetsko nadmetanje u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Trijumfirali su Argentinci, otkrovenje su bili majstori nogometa iz Maroka, razočarali reprezentativci Srbije, poslovično uspješni bili nositelji svjetske bronce nogometaši Hrvatske…

No još za trajanja svjetskog prvenstva uočavalo se i to ponovno (!!!) koliko je u ovom našem življenju sve politizirano do enormnih dimenzija. Zabrinjavajuća je činjenica da je gledanje televizijskih prenosa utakmica iz Katara mnogim „navijačima“ služilo da iskažu i to javno svoje neskrivene nacionalističke osjećaje. Tako da smo uz televizijske prenose gledali i slušali otužno povampirenje fašistoidnih poriva u navijanju „protiv“, a ne navijanju „za“!? Potpuno krivi odnos prema nogometnom meču, kao „bojnom polju“ umjesto kao igralištu, na kojem se  dešava nadmetanje dviju momčadi u ljepotama (!!!) nogometne igre.

Sve je u prostoru najbližeg nam susjedstva, u Zagrebu kulminiralo po povratku reprezentacije Hrvatske sa Mundijala. Uz radost zbog uspjeha jedine reprezentacije sa naših zemljopisnih prostora, koja u kontinuitetu biva dijelom „gornjeg doma“ svjetskog nogometa, desile su se izuzetno neprijatne stvari. I to od onih protagonista nogometnog majstorstva kojima smo uz TV prijemnike aplaudirali; od asova koji su u ovom tmurnom, neobećavajućem svakodnevlju unosili svjetlo u tunel egzistencijalnih i drugih snizilica u kojima preživljavamo.

Dva su nositelja reprezentativne „kockaste“ odore hrvatske najbolje selekcije zapjevali pjesmu prononsiranog ustaše Tompsona i salutirali uz fašistički pozdrav „Za dom spremni“…

Umjesto radosti zbog ponovljenog uspjeha reprezentacije izbornika Zlatka Dalića, doživjeli smo ponovno povampirenje fašizma…

Osramotila su ta dvojica hrvatskih reprezentativaca i dres koji su junački nosili protiv svjetskih nogometnih kolosa i velesila. Bacili su tim sramnim aktima pod noge sve ono što je na sportskom polju postignuto, u javnost je otišla iznimno ružna slika sa predivnog ambijenta koji je 800.000 ljudi u nogometno-domoljubnom transu stvorilo toga dana na Trgu Bana Jelačića.

Ali, ništa nije slučajno pa niti ovaj događaj koji neki tendenciozno žele minimizirati, ili što je još pogubnije, prešutjeti.

Godinama se  u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju stvarne ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Godinama se toleriše otvorena nacionalistička instrumentalizacija sporta i sportskih događaja. Umjesto svestrane i učinkovite akcije doživjeli smo i to da instrumentalizacija događanja u sportu porodi i takve mafijaške skupine i gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive.

Nisu devedesete godine prošlog stoljeća bile tako davno… Mnogi znalci povijesti našega tla ustvrditi će sa puno argumenata da je krvavih četiri godine raspada Jugoslavije otpočelo, imalo svoje uvertire na sportskim događanjima, i tada u gruboj instrumentalizaciji nogometa!? Užasava stoga pomisao da ponovno potvrđujemo da nam povijest nije učiteljicom, da iz krvavih događanja kojima je okončana povijest prošloga stoljeća na jugoslavenskom tlu ništa, ama baš ništa naučili nismo…

Dok pišem retke ovoga Periskopa, u mislima mi je i prizor u kojem se skupina političkih huligana krvavo obračunava u Novom Sadu sa dvojicom zagrebačkih glumaca. Samo zato što govore svojim hrvatskim jezikom, pa vele kazalište umjesto pozorište…

Bez ozbiljne budućnosti su narodi kojima su idoli oni koji salutiraju ustaški, ali jednako i oni koji u svom primitivnom i oskudnom vokabularu za teatar nemaju i riječi kazalište, pozorište, pozorje… Ali, sad sam možda i prezahtjevan prema krdu primitivaca koje fašisti izuzetno vješto koriste da potpale nove požare.

Nikome na našim južnoslavenskim prostorima nije potreban nogomet zavijen u nacifašističke oblande.

Zato je pred nogometnim/fudbalskim savezima, ali i pred školskim sistemom, ogroman posao da se vaspita i prevaspita onaj dio populacije koji najljepšu sporednu stvar na svijetu kalja blatom nacionalizma.

Fašizam ne smije proći!!!

NO PASARAN!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo