Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Daću vam savjet, meni nije pomogao

Objavljeno prije

na

Vrlo često čujem: „Kad bih mogao sve ispočetka, sve bih isto uradio”. Ja, recimo, ne bih. Potpuno bih drugačije puteve birala u odnosu na ove koje odabrah. Ali gotovo sam sigurna, sve bi me te različite staze ponovo do istog cilja dovele. To je način na koji ja razumijem sudbinu

 

Opružila sam se na patosu, patos je škriputao pod svakim pokretom mojih kostiju, ili mi se to samo učinilo, onda sam zapevala Aznavurovu La boheme koliko mi grlo dozvoljava, dan je bio na izmaku snaga. To što se uopšte ne služim francuskim jezikom, potpuno je nebitno u ovoj priči.

Vrlo često čujem: „Kad bih mogao sve ispočetka, sve bih isto uradio”. Ja, recimo, ne bih. Potpuno bih drugačije puteve birala u odnosu na ove koje odabrah. Ali gotovo sam sigurna, sve bi me te različite staze ponovo do istog cilja dovele. To je način na koji ja razumem sudbinu. Prećutano ne može ni da se sakrije, ni da nestane. Može samo da iznedri bolest. Zato ću ti uvek reći. Zato mi uvek reci. Zato je samo čoveku data reč. Koristimo reč, a u tišini odmarajmo… I tako… Imena i lica se guraju kroz  zapamćenu prošlost, prave danas zbrku u mom srcu i glavi. Svi bi odjednom da postanu sećanje. Ali, ne ide to tako. Nije sve zapamćeno za sećanje. Veoma sam umorna od svega i u isto vreme spremna na sve. Informišem se o svemu, i u isto vreme ne želim ništa da znam… Prihvatam sve i u isto vreme ne mogu ništa da podnesem. Treba da skućim tišinu.

Malo je lepih stvari zadnjih godina, a kad ih još izbegavamo, ove ružne baš ostavljaju trag. Neće ovde niko nikog ubediti da promeni stranu u ukrajinskom sukobu. Jer se strana bira onako kao kad baba gleda fudbal, pa navija za onog ko joj je lep. Jedni romansiraju zamišljenu idealnu slobodu američkog građanina, drugi zamišljenu idealnu lepotu ruske duše. Žao mi je kad meni dragi ljudi ne razumeju da u svetu vlada samo sila i ama baš ništa drugo. Nema dobrih i loših. Ima jakih i slabih. Među slabima ima pametnih i glupih. Kad si slab, budi pametan da bi mogao da preživiš.

Inke nisu znali za točak, konja videli nisu, tabanali su uglavnom, ali su kroz džungle u vrletima Anda napravili mrežu kamenih puteva od 40.000 km, sa stepenicama, visećim mostovima, postajama za prenoćište na svakih dvadeset kilometara… Došli Španci, sve im uzeli, put nazvali El Camino Real. Zlato nisu nimalo cenili. Najbogatiji su se razlikovali po tome što imaju ogrtače od perja najređih ptica. A onda su došli Španci… Farsa vam je kusur od tragedije. Zato nam ne vredi mnogo naricati, bolje da doplatimo za bolja sedišta. Žene  moje drage, da mi lepo osnujemo žensku stranku i pobedimo ih sve na sledećim izborima, a ne da se tresemo hoćemo li mi biti krive što nas je Đura malo tukao.

P.S. I dalje verujem da nema ni nagrade ni kazne, samo posledice.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo