Povežite se sa nama

INTERVJU

Udruženo protiv kriminala

Objavljeno prije

na

O problemima s kojima se danas nosi srpska Vlada, posebno njeno Ministarstvo pravde, kada se radi o organizovanom kriminalu, u javnosti ovih dana najčešće govori Slobodan Homen, ,,drugi čovjek Ministarstva”. Homen, advokat po profesiji, 1996. bio je jedan od lidera višemjesečnih studentskih demonstracija, a zatim i jedan od prvih ljudi Narodnog pokreta Otpor. Ovih dana je stavove o borbi protiv organizovanog kriminala radikalizovao izjavom – da je uspješnost borbe protiv organizovanog kriminala važnija od opstanka svake vlade. MONITOR: Balkan je, ispostavilo se, nova trasa za put kokaina, do skoro mnogo pristupačnija nego ona preko srednje Amerike ili sjeverne Evrope. Zašto smo ,,izabrani”?
HOMEN: Balkan je u poslednjih dvadeset godina prošao kroz vrlo težak period. Ratovi koje smo preživeli i posledice koje je to vreme nosilo sa sobom, urušavanje pravne države, stvorilo je pogodno tle za cvetanje organizovanog kriminala, pranje novca, stvaranje tajkuna i bogaćenje ljudi preko noći. Upravo zbog toga, ali i zbog povoljnog geografskog položaja, blizine Balkana zemljama EU, zemlje bivše Jugoslavije postale su odličan distributivni centar što je kriminalnim grupama s ovih prostora omogućilo da postanu nosioci šverca kokaina iz srednje Amerike i Evrope, ali i heroina iz Avganistana za tržište zapadne Evrope.

MONITOR: Da li je inicijativa ili pomoć DEA bila toliko važna da bi se otvorila ovdašnja Pandorina kutija?
HOMEN: Organizovane kriminalne grupe, čiji su nosioci ili u čijem su sastavu državljani različitih zemalja, izuzetno su moćne i jedan su od glavnih kanala za distribuciju droge u SAD i države zapadne Evrope i stoga bez saradnje sa stranim državama i službama, a pre svega s DEA-om, kao najmoćnijom obaveštajno-bezbednosnom službom, kojoj je specijalnost suzbijanje trgovine narkoticima, akcija koja je sprovedena ne bi mogla da se obavi. Podsetio bih da je droga zaplenjena u Urugvaju na osnovu informacija dobijenih od srpske Bezbednosno informativne agencije, a da je akciju koordinisala sama DEA što je izuzetan primer kvalitetne saradnje.

MONITOR: Koliko je do sada sve zavisilo od političke volje u vidu partijskih i ličnih, a ne državnih interesa?
HOMEN: Bez jasne političke volje borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, koji su jedan od najozbiljnijih problema nasleđen iz devedesetih, nije moguća. Formiranjem Vlade Republike Srbije pre dve godine, Srbija je tu volju jasano iskazala. Otvorena su neka od najtežih pitanja, koja nisu samo pitanje klasičnog kriminala, nego i finasijskih istraga pranja novca. Upravo je vođenje finasijskih istraga, u ovom trenutku od suštinske važnosti, jer će se na taj način utvrditi da li je i u kojoj meri postojala povezanost pojedinih lica, bez obzira na funkciju koju su obavljali ili obavljaju, s organizovanim kriminalom.

MONITOR: Suština organizovanog kriminala jeste saradnja ,,običnog” kriminala i pojedinaca ili djelova institucija. Utisak je da smo i u slučaju pranja novca od kokaina još uvijek na samoj površini razotkrivanja organizovanog kriminala?
HOMEN: Kao što sam već rekao, suština borbe protiv organizovanog kriminala je praćenje tokova prljavog novca. To su pokazala ne samo iskustva Srbije i zemalja Balkana, najbolji primer za to je Italija u kojoj je borba protiv mafije uspela tek kada se ušlo u praćenje finansijskih tokova njihovog kapitala. S tim u vezi, ne treba zaboraviti važnost donošenja Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela, koji je bio preduslov za otvaranje finansijskih istraga. Za godinu dana, koliko se u Srbiji primenjuje taj zakon ostvareni su značajni rezultati i u ovom trenutku vrednost trajno i privremeno oduzete imovine iznosi preko 100 miliona evra. Zakon je rađen po ugledu na italijanski model i meni, lično, drago je što su i druge zemlje bivše Jugoslavije u procesu donošenja takvog zakona. To će omogućiti da međunarodna saradnja u borbi protiv organizovanog kriminala bude što efikasnija i dovesti da toga da stopa kriminala na zapadnom Balkanu bude na nivou koji postoji u razvijenim zemljama.

MONITOR: Može li Srbija bez ,,nagovora” i podrške jačih stranih službi da ,,ide do kraja”?
HOMEN: Srbiji nije potreban nikakav nagovor. Politika predsednika Borisa Tadića i Vlade Republike Srbije sasvim je jasna – jedan od prioriteta je borba protiv organizovanog kriminala. U toj borbi, međutim, ne može se ići do kraja bez saradnje ne samo s jakim stranim službama, već je za to potrebna i čvrsta regionalna saradnja. Za uspešno suzbijanje organizovanog kriminala, kao i drugih oblika kriminaliteta, potrebna je podrška kako Crne Gore, tako i Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, jer izmeštanje problema iz jedne u drugu zemlju neće dovesti do rešenja i neće omogućiti brže evropske integracije regiona. Balkan mora da pokaže da samo jedinstven može da se obračuna s organizovanim kriminalom i tako pokaže zrelost za učlanjenje u EU.

MONITOR: Privatizacija je, ponovo se pokazuje ali mnogo jasnije, ključna za trošenje kokainskih i drugih para već jednom opranih preko of-šor kompanija. Hoće li se, osim u slučaju Šarića, kupovine koje su i same umnogome posredne, preispitati da bismo saznali ko je dobio društveno bogatstvo Srbije?
HOMEN: Upravo je suština pranja prljavog novca pokušaj njegove legalizacije, a to se najlakše čini kroz privatizaciju i kupovine velikih količina zemljišta. Praćenjem tokova tog novca i tih privatizacija, kao i oduzimanjem te iste imovine, mi ćemo konačno moći da pokažemo da smo zemlja koja je u stanju da suzbije i kontroliše organizovani kriminal.

MONITOR: Čuli ste, pretpostavljam, najnoviji intervju Nebojše Medojevića TV B92. Da li bi ono što smo u toj emisiji čuli od Stanka Subotića o ulaganju njegovog novca u važne srpske privatizacije, pozajmicom Miškoviću i Beku, moglo da baci sjenku na zakonitost tih kupovina, jer se Subotić u Srbiji tereti za zloupotrebu položaja kojom je nanijeta velika materijalna šteta budžetu Srbije?
HOMEN: Apsolutno niko neće biti zaštićen, bez obzira na to kakvu društvenu ili političku poziciju zauzima u ovom trenutku. Svako za koga se pojavi sumnja da je bio upleten u nelegalne radnje, biće predmet istrage i protiv takvih vodiće se krivični postupak i postupak oduzimanja imovine. Što se tiče Subotićevih navoda, Tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala najavilo je da će ih provjeriti i ukoliko se ispostavi da je to tačno biće pokrenuti odgovarajući postupci. Potrebno je utvrditi da li je to prljav novac, na koji način je zarađen i ukoliko se ustanovi da je to tačno i da za to postoje dokazi, u pitanju bi bilo krivično delo pranja novca u kom slučaju će biti preduzeta sva zakonom predviđena sredstva.

MONITOR: Preko Švajcarske, gdje je prijavljeno boravište Subotića, praktično je nemoguće realizovati potjernicu Interpola. Da li je prepreka sama kvalifikacija krivičnog djela za koje se Subotić ovdje tereti ili nešto drugo?
HOMEN: Međunarodna saradnja mora biti obostrana, zasnovana na međunarodnim konvencijama. U konkretnom slučaju – zloupotrebu službenog položaja, koja kao krivično delo postoji u zemljama bivše Jugoslavije, švajcarsko zakonodavstvo ne poznaje. Naravno, kroz istragu se uvek može otvoriti pitanje da li je osumnjičeni počinio i neko drugo krivično delo. Konkretno ukoliko se utvrdi da je počinjeno krivično delo pranja novca, koje je predviđeno Palermo konvencijom i priznaju ga sve evropske zemlje, u tom slučaju neće biti problema za bilo čiju ekstradiciju iz bilo koje zemlje.

MONITOR: Kakva su iskustva Srbije po pitanju međunarodne pravne pomoći u slučajevima organizovanog kriminala, posebno sa Crnom Gorom? Ima li pomaka nakon susreta ministara pravde dvije zemlje?
HOMEN: Saradnja Srbije i Crne Gore po pitanjima međunarodne pravne pomoći uvek je bila na visokom nivou. Prvi slučaj u kome se pojavio problem i koji je, na žalost, ispolitizovan je slučaj narkokartela Darka Šarića. Smatram da je to pitanje isključivo u nadležnosti dva specijalna tužilaštva, nikako političara ili određenih struktura izvršne vlasti i politike. Mišljenja sam da je najbolji način rešenja tog problema direktna komunikacija koja treba da se odvija daleko od očiju javnosti i tu saradnju niko ne bi trebalo da komentariše, jer se samo tako može obezbediti zaštita svih informacija, s jedne, i pokretanje adekvatnih postupaka protiv počinilaca krivičnih dela, s druge strane.

MONITOR: Veliki problem između Srbije i Crne Gore je i dogovor oko dvojnog državljanstva. Sada vidimo da je državljanstvo moćna stvar u zaštiti osumnjičenih za organizovani kriminal. Vidite li u tome neku ,,logiku”?
HOMEN: Pitanje dvojnog državljanstva suštinski je problem. Napomenuo bih da niko od kriminalca nije uzimao državljanstvo zato što je voleo da ima državljanstvo više zemalja ili da bi imao pasoše sa kojim do skora nije moglo da se putuje. Ustavna ograničenja za izručenje domaćih državljana koja propisuju najviši pravni akti zamalja na Balkanu upravo su razlog zbog koga su kriminalci uzimali dvojna državljanstva.

Srbija je još 2006. godine izmenila Ustav, a pre nepunih šest meseci donet je Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima koji dozvoljava izručenje domaćih državljana pod određenim uslovima.

Onog trenutka kada se usaglase zakonodavstva svih zemalja bivše Jugoslavije i napravi ,,mini Evropska unija” po pitanju borbe protiv organizovanog kriminala pitanje državljanstava će izgubiti svaki značaj.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo