Do kraja mjeseca u parlamentu bi se mogao naći vladin predizborni energetski paket: ugovor o produženju saradnje sa italijanskom A2A uz razrađene raskidne klauzule, te sporazum sa češkom Škoda Prahom o gradnji drugog bloka TE u Pljevljima. Uz prateći međudržavni ugovor Crne Gore i Češke, neophodan kako bi, po uzoru na gradnju autoputa, investitor i izvođači tokom gradnje TE bili oslobođeni plaćanja poreza, carina, akciza.
Tada ćemo biti u prilici da među narodnim zasutpnicima čujemo i vidimo šta ko ima da kaže na zadate teme. Pod uslovom da predsjednik Skupštine Darko Pajević ne prihvati prijedlog DPS-a i ukine direktne TV prenose sjednica parlamenta, pravdajući tu odluku započetom predizbornom kampanjom.
Tekst akcionarskog ugovora o nastavku saradnje Vlade i A2A u Elektroprivredi proglašen je tajnim u Đukanovićevom kabinetu i prihvaćen uz protivljenje/rezerve ministara iz redova opozicije. Njima je, kažu, najviše zasmetala mogućnost da A2A svoje akcije može prodati kome i kada hoće. Država, u tom slučaju, ima pravo preče kupovine, odnosno mogućnost da blizu 42 odsto akcija EPCG koje su u posjedu italijanske energetsko-komunalne kompanije otkupi po cijeni na koju je već pristao drugi potencijalni kupac.
O tome će se, očigledno, još pričati, pa, za sada, ostavimo to po strani. Uz molbu da svi koji predlažu da se vlasnicima manjinskog dijela akcija EPCG ograniči pravo raspolaganja svojom imovinom, imaju u vidu da bi se – naprave li presedan – isti princip kasnije mogao primijeniti i u nekim drugim poslovima i na nekim drugim mjestima. U Buljarici na primjer, gdje bi aktuelna vlast i te kako rado suspendovala vlasnička prava mještana i utjerala ih u zajednički projekat sa svojim NN investitorom.
Valja imati na umu kako je i ambasador Italije u Crnoj Gori Vinćenco Del Monako našao za potrebu da, diplomatski odmjereno, skrene pažnju na neke ideje vezane za buduće odnose Crne Gore i A2A. „Ni ne pomišljam da bi moglo biti prihvaćeno bilo kakvo rješenje koje ne bi bilo u skladu sa pravilima funkcionisanja tržišta i zakona EU”, kazao je, očigledno upozoren da bi se tako nešto moglo desiti.
Obratimo pažnju na one (javno predočene) djelove ugovora koje trenutno nijesu u fokusu interesovanja struke i politike. Za početak, majka svih pitanja ovog energetskog čvora trebalo bi da bude razlog zbog koga vlast pod kontrolom Mila Đukanovića insistira da A2A i dalje upravlja Elektroprivredom, bez obzira na neizvršene obaveze iz prethodnog ugovora i dokumentovane sumnje da su predstavnici A2A, koristeći ćerke kompanije, fiktivnim konsultanstkim ugovorima potkradali EPCG i njene ostale akcionare (specijalno tužilaštvo radi na tom slučaju).
Vratimo se na tren u 2009. godinu, kada je prethodna Đukanovićeva vlada birala strateškog partnera za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju EPCG. Na stolu su bile ponude grčkog konzorcijuma koji je za ponuđenih 18 odsto akcijskog kapitala EPCG nudio 11,1 eura po akciji. I A2A koji su za akciju nudili 8,4 eura. I koji su prethodno, po nižoj cijeni, od pet ovdašnjih privatizacionih fondova već kupili više od 15 odsto akcija EPCG.
Vujica Lazović je, kao predsjednik Tenderske komisije, tada presudio kako je ponuda iz Milana bolja. I objašnjavao zašto je osam veće od 11 . Italijani su, za razliku od Grka, bespogovorno prihvatili tenderske obaveze – tvrdio je Lazović – pa će na kraju pete godine upravljanja (početkom 2015.) EPCG imati ukupan profit od 240 do 300 miliona eura; izabrani investitor će povećati proizvodni kapacitet HE Perućica i pljevaljske Termoelektrane za 90 megavata, smanjiti gubitke na elektromreži sa 22 na 11 odsto i instalirati oko 175 hiljada novih brojila…
U ponedjeljak, nakon sedam godina saradnje i praktično pet godina pregovora o novom poslovnom aranžmanu ( pregovore je započela Vlada Igora Lukšića, čim je postalo jasno da A2A ne može ispuniti ugovorene obaveze), Lazović veliča dosadašnju saradnju sa Italijanima: “Gubici na distributivnoj mreži su smanjeni sa 22 odsto na 15 odsto, EPCG je 2009. godine imala profit od četiri miliona, 2014. godine 35 miliona, prošle godine 15 miliona, dok se ove godine očekuje 20 miliona. Kompanija na računima kod nekoliko poslovnih banaka ima oko 220 miliona…”.
Sami uporedite očekivanja i rezultat. Imajući u vidu da nije došlo do očekivanih ulaganja u modernizaciju postojećih i gradnju novih proizvodnih kapaciteta, A2A nije pokazala interes za učešće u gradnji sistema HE na Morači, Komarnici i(li) korićenje akumulacije Bilećkog jezera. Ogroman novac je, umjesto toga, deponovan na računima, prije svega, Prve banke. Tako su EPCG i A2A branile i odbranile likvidnost banke u većinskom vlasništvu braće Mila i Aca Đukanovića.
Italijani se nijesu libili da nas podsjete na tu činjenicu. Renato Ravaneli, tada generalni direktor A2A i član Odbora direktora EPCG je još u intervjuu Pobjedi 2011. godine predočio: ,,A2A namjerava da zaštiti investirani kapital koji je pomogao da se podrži Crna Gora u trenutku duboke finansijske krize”. Potom je pojasnio da za A2A investicije u Prvu banku nijesu od strateškog značaja. To je, kazao je, investicija koju su Italijani podržali ,,uz osjećaj odgovornosti prema zemlji koja je do sada prepoznavala naše poslovanje”. Krajnje jednostavno: A2A će “nama”, odnosno Prvoj banci pomagati dok država bude imala sluha za njihove interese. U suprotnom, može biti svašta.
I tu se negdje krije razlog što je Đukanovićevim saradnicima i glasnogovornicima – od potpredsjednika Lazovića do PR savjetnika Srđana Kusovca od finansijskih rezultata i razvojnih potencijala mnogo važnije to što su sa Italijanima dogovorili omertu. “Bitno je i da smo se odrekli arbitraže po prethodnom ugovoru, osim onih potraživanja koja su rezultat rada tužilaštva i sudskih procesa koji su u tom pogledu pokrenuti”, srećan je potpredsjednik Vlade.
Šta nam Lazović nije rekao?
Italijani su, tako je makar predočeno ovdašnjoj javnosti, u posao u koji su uložili skoro 450 miliona eura ušli a da nijesu riješili dva najznačajnija pitanja svog budućeg biznisa: poslovne odnose sa KAP-om i politiku cijena prema potrošačima na distributivnoj mreži. Prva od ovih nepoznanica koštala ih je prije dvije godine blizu 50 miliona eura – u akcijama EPCG. Prethodno su gubitke u poslovima sa KAP-om namirivali ne plaćajući obaveze prema državnom budžetu. U tom nezakonitom poslu imali su, prema javnom priznanju premijera Đukanovića, „prećutnu saglasnost Vlade”. Doduše, to priznanje nije dato u prisustvu advokata, pa ga jednom odlazeći premijer može i zaboraviti.
Cijena struje za stanovnike Crne Gore do danas je ostala potencijalna (a uz gorivo i poslednja) zlatna žica aktuelnih vlasti. Talijani su, doduše, znali da pretjeraju u svojim zahtjevima. Poput onog iz 2011. kada su od Regulatorne agencije za energetiku tražili da im, za kategoriju domaćinstva, odobri poskupljenje od 79 odsto!?
Na drugoj strani, da bi ovo partnerstvo u potpunosti ličilo na tragikomedije Radoja Domanovića, Vlada sa A2A nije ugovorila mehanizam kontrole ispunjenja postavljenih ciljeva (indikatora) na osnovu kojih bi se mjerio učinak A2A u EPCG. Potpisnik ugovora sa Italijanima, tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović tek je nekoliko mjeseci nakon zaključenja tog ugovora najavio da će ,,uskoro” biti dogovoreno kako će Vlada provjeravati da li A2A ispunjava obaveze “da ne bi bilo dilema i nejasnoća u vezi utvrđivanja postignutog nivoa ispunjenosti parametara”.
Predsjednik Borda EPCG Srđan Kovačević je makar jednom, a potpredsednik Lazović najmanje dva puta, od uprave A2A tražio „izvještaj o ispunjenju indikatora”. Po svoj prilici bez uspijeha. I do čega smo stigli?
„Knjiženi gubici su sa 70 narasli na čitavih 301 milion eura”, upozorio je prije dvije godine elektroinženjer Strahinja Bulajić, poslanik DF. Baš negdje u vrijema kada je Vlada trebala proslaviti podjelu profita teškog od 240 do 300 miliona. Na stranicama Monitora nalazimo podatke da je EPCG 2010. godinu, prvu pod rukovodstvom menadžera A2A, završila sa gubitkom od 16,5 miliona. Naredne godine Elektroprivreda bilježi rekordan gubitak od 66,5 miliona. Potom je Lukšićeva Vlada ,,zbog izmijenjenih uslova poslovanja”, Italijane oslobodila obaveze da Elektroprivredi obezbijede profit. Konačno, vijest da EPCG posluje uz profit (25 miliona eura) stigla je 2013. Pratila je informacija da je kompanija, na ime neplaćenih dažbina, državnom budžetu dužna 45 miliona.
,,Za EPCG vrijeme je stalo u septembru 2009. godine. Od tada apsolutno ništa nije uloženo, ni u šta se nije investiralo – osim u Prvu banku. Zato je i tržišna cijena EPCG pala sa 1,2 milijarde eura na 200 miliona eura, sa tendencijom daljeg pada”, objašnjavao je zimus u Monitoru predsjednik Kluba malih akcionara EPCG Vasilije Miličković.
U prilog mu idu i aktuelni podaci. Uprava EPCG (Vlada i A2A zajedno) naumila je da gubitke koji su rezultat njihovog partnerstva izbrišu umanjenjem kapitala akcionarskog društva. Istovremeno, akcije koje je A2A prije sedam godina kupovala za 8,4 eura danas na Montenegroberzi vrijede 2,65 eura. Po toj cijeni, tržišna vrijednost cijele EPCG svedena je na 350 miliona. Znamo li da kompanija na računima ima više od 220 miliona, uz 100 – 150 nenaplaćenih potraživanja, ispada da imovina EPCG ne vrijedi praktično ništa. Ili manjinski akcionari i potencijalni investitori vjeruju kako će uprava EPCG – predvodila je A2A ili Đukanovićevi namjesnici, sve jedno – postojeću imovinu brzo svesti na nulu.
„Mi smo dobrim pregovaračkim pozicijama uspjeli da dogovorimo da akcije koje je A2A platila 434 miliona kupimo za 250 miliona”, pohvalio se u ponedjeljak Lazović. I dalje, izgleda, uvjeren da može varati Italijane. Ili nas?
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
