Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera
Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.
Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.
Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.
Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.
Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.
S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.
U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.
Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.
Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.
Jovo MARTINOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
ALTERVIZIJA3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice