Povežite se sa nama

OKO NAS

ULCINJ: NA KRAJNJEM JUGU KAO NA SJEVERU: Ekonomija na aparatima

Objavljeno prije

na

Podaci su neumoljivi: u prošloj godini realizacija budžeta opštine Ulcinj bila je najniža u zemlji, samo 57,84 odsto. To znači da je od planiranih 8,67 miliona eura, koliko je trebalo da se slije u gradsku kasu, prikupljeno tek pet miliona. To nije bilo dovoljno ni da se podijele zarade zaposlenima u opštinskoj administraciji i javnim preduzećima, čiji je osnivač lokalna skupština. Zato se valjda ne treba čuditi što su kapitalni izdaci lokalne samouprave u 2013. godini iznosili samo 580 hiljada eura. A kada se već govori o platama u tom gradu, onda su one, prema Monstatu, ubjedljivo najniže u Crnoj Gori. U martu je prosječna zarada u Ulcinju iznosila 367 eura, odnosno za nešto više od 100 eura niža nego na nivou države. Zaposlenost je takođe veoma zabrinjavajuća: zvanično radi tek 4.368 osoba, ili svaki treći punoljetni građanin.

Iz ovih se podataka lako može zaključiti da je Ulcinj jedina nerazvijena opština na jugu Crne Gore i da ima mnogo više sličnosti s mjestima na sjeveru zemlje. Da još nema mora i da njegovi građani nešto ne zarade tokom dva ljetnja mjeseca, Ulcinj bi ekonomski bio nerazvijeniji i od Šavnika, đe je prosječna plata u martu iznosila 426 eura, ili čak 59 eura više nego u Ulcinju. A malo je naznaka koje ukazuju da bi se ovaj trend mogao ozbiljnije popraviti, barem u kratkom roku. Naprotiv: sile destrukcije još su jače od slabašnih snaga koje su usmjerene prema razvoju. Jer, kako drugačije tumačiti činjenicu da se pred očima cijele javnosti ubija Solana, firma koja treba da proslavi 80 godina postojanja. Nevjerovatno je zaista da se ne može razumjeti značaj koje to preduzeće ima za čitavu zemlju i naročito za grad Ulcinj u ekonomskom, kulturnom, turističkom, a posebno u ekološkom smislu. Jer, jedino ako na bazenima Solane ima slane vode moći će se proizvoditi so, biće uposleni radnici a to će područje ostati najvažnija baza ptica na istočnom Jadranu. A što je možda i najvažnije, Ulcinj će se spasiti od zaraza. Naime, prije nego što je izgrađena Solana taj ogroman močvarni prostor bio je prirodno stanište malaričnog komarca. Da se to ne bi opet desilo potrebno je odmah ispumpati kišnicu s bazena Solane, i uz pomoć snažnih pumpi, ubrizgati morsku vodu. Ali, već mjesecima Solani je isključena struja. Dug je nepunih 21 hiljadu eura. Ne pomažu pozivi i apeli sindikalaca, ekoloških organizacija, opštinskih čelnika, poslanika, čak ni zaključci Odbora za ekonomiju i budžet Skupštine Crne Gore. Već gotovo mjesec dana to radno tijelo apeluje na Elektroprivredu Crne Gore da Solani ,,u najkraćem mogućem roku isporuči struju”, koja bi se platila nakon pokretanja proizvodnog procesa.

,,Nevjerovatno je da EPCG, koja ima 202 miliona eura nenaplaćenih potraživanja, traži da joj se uplati 20 hiljada eura da bi uključila električnu energiju tom ulcinjskom preduzeću”, kazao je lider Socijalističke narodne partije Srđan Milić. A EPCG je u većinskom državnom vlasništvu, baš kao što je i zemljište tog preduzeća državna imovina.

I umjesto da ulože napore da se što prije uključi struja, pokrene proizvodnja i radnici počnu proizvoditi so, Vladini službenici, na čelu s premijerom Milom Đukanovićem, horski ponavljaju da je tu riječ o privatnoj firmi, a pošto je Solana u stečaju, onda je sve u nadležnosti Privrednog suda. Istovremeno, nastoje ubijediti poslanike da to preduzeće treba segmentirati, odnosno dozvoliti trenutnom vlasniku da jedan dio od 15,2 miliona kvadratnih metara Solane urbanizuje. Da se valjda Eurofond nagradi za sve ono što je tokom ovih strašnih deset godina namjeravao da učini s najstarijim ulcinjskim preduzećem.

Sličan scenario izveden je 2004. godine s najznačajnijom tamošnjom firmom, Hotelsko-turističkim preduzećem Ulcinjska rivijera. Ono je gurnuto u stečaj zbog duga od 230 hiljada eura Elektrodistribuciji, samo sa jednim ciljem: da bi se elegantno amputirala njezina imovina, koja je tada vrijedila više od 60 miliona eura. To što su dugovi HTP Budvanske rivijere za utrošenu struju bili mnogo veći, nije nikoga u Podgorici pretjerano zanimalo. Za četiri godine trajanja stečaja prodati su hoteli Otrant, Mediteran, Galeb i Lido, Dvori Balšića u Starom gradu, Autobuska stanica… Ništa od tog novca nije ostalo u Ulcinju, iako je zemljište na kojoj su izgrađeni ti objekti pripadalo opštini. Danas u toj kompaniji radi sedam puta manje stalno zaposlenih radnika nego prije 2,5 decenije; o sezoncima da se ne govori.

U Solani su 30. aprila svim zaposlenima (49 radnika) uručeni otkazi. A to znači da ih je bilo deset puta manje nego 1991. godine. Ako se zna da je odavno nestalo Građevinsko preduzeće Primorje sa 600 zaposlenih ili poljoprivredno preduzeće Agroulcinj sa 125 radnika, a da samo vegetiraju još neke ranije državne firme, onda je privredna situacija u toj opštini mnogo jasnija. Baš kao što je razumljivo zbog čega je Ulcinj jedini grad na Primorju koji ima čak šest hiljada stanovnika manje nego prije dvije decenije.

Destruktivna politika

Istorija je svjedok da Ulcinju treba duži period stabilnosti državne vlasti da bi se razvijao. Povijesna fakta, naime, svjedoče da od 1880. godine, odnosno od kada je Ulcinj pripao Crnoj Gori, pa do 1934. (kada je počela sa radom Solana), u ovom gradu praktično nije bilo nikakve investicione aktivnosti države. Ali, četiri značajnije investicije (izgradnja Solane i tri hotela), tridesetih godina 20. vijeka, doveli su do snažnog razvoja grada, koji je prekinuo Drugi svjetski rat. No, zaostajanje se nastavilo i u novoj, komunističkoj državi, da bi tek 20 godina nakon rata, gradnjom hotela na Velikoj plaži, počeo privredni oporavak. Taj „zlatni period” u novijoj istoriji Ulcinja trajao je tek dvije decenije, da bi evo, već 25 godina, na sceni ponovo bila destruktivna politika s kraja 19. i početka 20. vijeka.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo