Povežite se sa nama

OKO NAS

VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI: U začaranom četvorouglu

Objavljeno prije

na

Učenik profesoricu dva puta gađao stolicom. Učenik maltretirao i bio šipkom. Učenik nožem plašio vršnjakinju. Djevojčice preko Fejsbuka zakazale tuču…

Sve se ovo dešavalo u crnogorskim školama u protekla tri-četiri mjeseca.

U septembru prošle godine u Podgorici se desio ovakav slučaj. Petnaestogodišnji F.T. krenuo je nakon nastave kući. Iza ugla ga je sačekao godinu dana stariji S.R. i udario pendrekom po glavi. Dječak je pao, a onda su drugovi S.R. nastavili da ga udaraju nogama. Izgubio je svijest.

Fizičko nasilje u školama je u porastu, ali tek je na trećem mjestu među drugim oblicima vršnjačkog nasilja. Istraživanje UNICEF-a od prije četiri godine pokazalo je da učenici mnogo više trpe emocionalno zlostavljanje i socijalnu izolaciju. Tada se došlo i do poražavajućeg podatka – o nasilju u školama roditelji ne razgovaraju sa djecom u 78 odsto slučajeva, a nastavnici od 84 do 87 odsto slučajeva.

Psiholozi, pedagozi i ostali stručnjaci kažu da krivicu, ili ne svu krivicu, za nasilje ne treba svaliti na djecu. Ona se ponašaju prema modelima koje su naučili u porodici, okruženju i školi. Tu treba tražiti glavnu odgovornost za sve učestalije pojave vršnjačkog nasilja. Ali i dijete mora biti svjesno da njegovo nasilničko ponašanje zaslužuje kaznu.

Kristina Mihailović, iz Udruženja Roditelji, u izjavi za Monitor potvrđuje da je vršnjačko nasilje u Crnoj Gori sve izraženije i raznovrsnije.

,,Odavno se krivica prebacuje s jedne strane na drugu na relaciji roditelji-škole-ministarstvo prosvjete-policija, i to je sve. U Udruženju roditelji vjerujemo da se sa djecom mora početi raditi od tog uzrasta, dok uče osnovne životne principe, kod kuće naravno, u porodici, ali i u vrtićima i školama, i to konstantno”.

U Udruženju su shvatili da društvo roditelje vidi kao glavne krivce, ali zanemaruje se koliko im društvo ne pomaže ili im čak i odmaže.

,,Kompletan obrazovni sistem je neusklađen sa radim vremenom u Crnoj Gori zbog čega se djeca i njihovi roditelji praktično i ne gledaju. Roditelji, da bi bili sa djecom, moraju da biraju između porodice i posla. Šta se dešava sa samohranim roditeljima? Koliko tek njima pomažemo kao društvo u podizanju djece? Šta da radimo sa onim nedodirljivim, kojih imamo svuda i za koje ne važe pravila kao za sve ostale”, pita se Mihailović.

Podsjetimo: još 1983. godine Norveška je prva u svijetu započela nacionalnu kampanju za borbu protiv nasilja u školi. Od tada, mnoge zemlje u Evropi, kao i SAD, Japan, Australija i Novi Zeland istražuju ovaj problem.

,,Imajmo na umu: oko 60 odsto djece, koja su prepoznata kao nasilnici, kada odrastu krše zakon i postaju prestupnici”, kaže Kristina Mihailović. Neophodno je da država ima osmišljen plan djelovanja na predupređivanju nasilja, upozorava ona.

I Ljiljana Milonjić, iz Udruženja roditelja Crne Gore, ukazuje da se za vršnjačko nasilje međusobno optužuju: škola, roditelji, djeca, društvo. ,,Ne treba optuživati – djecu. Djeca se ponašaju shodno modelima koje su naučili u porodici, školi, okruženju… To je model koji se ponavlja, jer nasilje nužno rađa nasilje”.

Djeca i mladi su izloženi mnogim uticajima koji mogu da podstaknu agresivnost i izazovu nasilje. Gubitak zaštićenosti u porodici, izolacija, nasilje i brutalnost u medijima – samo su neki uzroci.

Prema istraživanju o položaju učenika iz aprila prošle godine, kojim je bilo obuhvaćeno 39 osnovnih škola i 18 gimnazija, vršnjačko nasilje je zastupljenije u gimnaziji, i to u vidu ogovaranja (63,2 odsto) i vrijeđanja (54,0 odsto), dok je u osnovnoj školi više fizičkog zlostavljanja (25,8 odsto).

Psihološkinja podgoričke Osnovne škole Milorad Musa Burzan Dragana Tvrdišić nedavno je objasnila da dječaci i djevojčice u školi podjednako učestvuju u vršnjačkom nasilju. ,,Dječaci su skloni da učestvuju u fizičkom nasilju, djevojčice više koriste verbalno i indirektno nasilje. Nasilje u školi uglavnom trpe učenici koji se po nečemu razlikuju od ostalih učenika”.

Koriste se razne metode za izolaciju. ,,Poslala sam ti zahtjev za prijateljstvo na FB. Ali, neću da se družim sa onom… Jer je ona tupava i nema stila za oblačenje”. Ovo je SMS poruka koju je dobila jedanaestogodišnja djevojčica od svoje školske drugarice, koju su nam njeni roditelji dali na uvid.

Škola ne može da bude samo mjesto na kome će se prenositi znanje već mora i da vaspitava djecu kako bi od njih postale osobe koje socijalno postupaju i demokratski misle, kaže Milonjić. I zaključuje: „Krivci smo svi – i porodica i škola, a i jednoj i drugoj zdušno pomaže društveni kontekst i narušen sistem vrijednosti. Ne tretiraju se ni djeca ni profesori kao ranije, a efikasne i razrađene mehanizme za rješavanje ovih problema očigledno je još nemamo”.

Danas sistem vrijednosti uspostavljaju kriminalci, nasilnici, navijači, desničarske grupe. Novac je postao glavno mjerilo uspjeha, porodica i škola gotovo da su i zanemerile vaspitnu ulogu.

Član skupštinskog Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Srđan Perić nedavno je izjavio za CdM: ,,Aktuelna vlast promoviše koncept predatorskog ponašanja u gotovo svim oblastima. Promoviše se princip ‘jači kači’, koji je u suštini nasilnički, i otuda i brojni refleksi nasilja, pa i onog u obrazovanju”, rekao je Perić, dodajući da nije pravedno učenike optuživati za takvu društvenu klimu.

Školski psiholozi upozoravaju i na to da su televizija, crtani filmovi, video-igre prepuni nasilja, što mlade podstiče na kriminalno ponašanje. Posebno upozoravaju da treba kontrolisati i internet sadržaje koje djeca masovno koriste, kao i društvene mreže preko kojih komuniciraju.

Petnaestogodišnjaku se, dan uoči Parade ponosa, održane prošlogodišnjeg oktobra u Podgorici, u rukama zapalila bomba koju je po nacrtima sa interneta pravio s namjerom da je aktivira na Paradi.

Možda je grafit sa jedne podgoričke fasade prava slika današnjeg sistema vrijednosti i šifra za razumijevanje porasta maloljetničke delikvencije, i uopšte duha nasilja: ,,Ko uči znaće, ko krade imaće”.

Nada Bukilić, pedagog
Imaju li naša djeca roditelje

– Djeca sama po sebi nijesu zla. Međutim, ona su otvorena, indiskretna, osvetoljubiva, povodljiva, potkupljiva… jer su, prosto, djeca. Ali su i ,,pljunuti mi”!

Danas našu djecu vaspitavaju upitno vaspitani odrasli primjerci društva, i obrazuju ih isti, često prividno obrazovani. Naravno, nijesu svi učitelji, nastavnici i profesori takvi: i među njima ima veliki broj onih koji svoj poziv poštuju i drže do djeteta, škole, znanja i vaspitanja. Ima li boljeg načina da te neko ubijedi da si vrijedan pažnje od profesorovog insistiranja na tome da nešto naučiš, shvatiš, zapamtiš? Djeca to sasvim lako razumiju i poimaju. I – rado ,,lajkuju” baš takve profesore!

No, koliko god kritikovali pedagoške radnike, istina je da su roditelji gori. Oni imaju svoj mili stres i svoju dragu frustraciju!

Nijesu samo djeca u Bijeloj djeca bez roditeljskog staranja. Naša djeca umjesto roditelja imaju po jednu ili dvije odrasle osobe, koje im kupuju patike, kompjutere, mobilne telefone, garderobu, plaćaju im putovanja i ,,provode” koji za djecu nemaju nikakvu svrhu i cilj, jer ih ne dijele sa vršnjacima. Naprotiv, sve to ih od vršnjaka odvaja, a roditelji baš to žele! Zato ih nikada ne nauče šta je i koliko je važan – prijatelj, drug.

A je li teško biti dobra, nježna majka zato što imate haljinu od prošle sezone ili zato što su vam se polomili nokti? Ili: je li, zaista, teško biti pravi otac – oslonac i temelj – zato što komšija vozi audi 6, a ne zastavu 128?

Izgubljeno je, bojati se, zauvijek važno pravilo – djeca i odrasli su dva različita svijeta.

Bez roditeljskog staranja, prepuštena neobrazovanim i nevaspitanim pojedincima i grupama u vaspitno-obrazovnim institucijama, djeca zakazuju tuče, okršaje… preko netom obezbijeđenog brzog Interneta, preko najskupljih telefona i u garderobi koja košta čitavo bogatstvo! Nesrećna naša djeca biju bitke svojih stresom i frustracijom raspolućenih roditelja…

Imaju li naša djeca roditelje? Nemaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo