Povežite se sa nama

OKO NAS

VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI: U začaranom četvorouglu

Objavljeno prije

na

Učenik profesoricu dva puta gađao stolicom. Učenik maltretirao i bio šipkom. Učenik nožem plašio vršnjakinju. Djevojčice preko Fejsbuka zakazale tuču…

Sve se ovo dešavalo u crnogorskim školama u protekla tri-četiri mjeseca.

U septembru prošle godine u Podgorici se desio ovakav slučaj. Petnaestogodišnji F.T. krenuo je nakon nastave kući. Iza ugla ga je sačekao godinu dana stariji S.R. i udario pendrekom po glavi. Dječak je pao, a onda su drugovi S.R. nastavili da ga udaraju nogama. Izgubio je svijest.

Fizičko nasilje u školama je u porastu, ali tek je na trećem mjestu među drugim oblicima vršnjačkog nasilja. Istraživanje UNICEF-a od prije četiri godine pokazalo je da učenici mnogo više trpe emocionalno zlostavljanje i socijalnu izolaciju. Tada se došlo i do poražavajućeg podatka – o nasilju u školama roditelji ne razgovaraju sa djecom u 78 odsto slučajeva, a nastavnici od 84 do 87 odsto slučajeva.

Psiholozi, pedagozi i ostali stručnjaci kažu da krivicu, ili ne svu krivicu, za nasilje ne treba svaliti na djecu. Ona se ponašaju prema modelima koje su naučili u porodici, okruženju i školi. Tu treba tražiti glavnu odgovornost za sve učestalije pojave vršnjačkog nasilja. Ali i dijete mora biti svjesno da njegovo nasilničko ponašanje zaslužuje kaznu.

Kristina Mihailović, iz Udruženja Roditelji, u izjavi za Monitor potvrđuje da je vršnjačko nasilje u Crnoj Gori sve izraženije i raznovrsnije.

,,Odavno se krivica prebacuje s jedne strane na drugu na relaciji roditelji-škole-ministarstvo prosvjete-policija, i to je sve. U Udruženju roditelji vjerujemo da se sa djecom mora početi raditi od tog uzrasta, dok uče osnovne životne principe, kod kuće naravno, u porodici, ali i u vrtićima i školama, i to konstantno”.

U Udruženju su shvatili da društvo roditelje vidi kao glavne krivce, ali zanemaruje se koliko im društvo ne pomaže ili im čak i odmaže.

,,Kompletan obrazovni sistem je neusklađen sa radim vremenom u Crnoj Gori zbog čega se djeca i njihovi roditelji praktično i ne gledaju. Roditelji, da bi bili sa djecom, moraju da biraju između porodice i posla. Šta se dešava sa samohranim roditeljima? Koliko tek njima pomažemo kao društvo u podizanju djece? Šta da radimo sa onim nedodirljivim, kojih imamo svuda i za koje ne važe pravila kao za sve ostale”, pita se Mihailović.

Podsjetimo: još 1983. godine Norveška je prva u svijetu započela nacionalnu kampanju za borbu protiv nasilja u školi. Od tada, mnoge zemlje u Evropi, kao i SAD, Japan, Australija i Novi Zeland istražuju ovaj problem.

,,Imajmo na umu: oko 60 odsto djece, koja su prepoznata kao nasilnici, kada odrastu krše zakon i postaju prestupnici”, kaže Kristina Mihailović. Neophodno je da država ima osmišljen plan djelovanja na predupređivanju nasilja, upozorava ona.

I Ljiljana Milonjić, iz Udruženja roditelja Crne Gore, ukazuje da se za vršnjačko nasilje međusobno optužuju: škola, roditelji, djeca, društvo. ,,Ne treba optuživati – djecu. Djeca se ponašaju shodno modelima koje su naučili u porodici, školi, okruženju… To je model koji se ponavlja, jer nasilje nužno rađa nasilje”.

Djeca i mladi su izloženi mnogim uticajima koji mogu da podstaknu agresivnost i izazovu nasilje. Gubitak zaštićenosti u porodici, izolacija, nasilje i brutalnost u medijima – samo su neki uzroci.

Prema istraživanju o položaju učenika iz aprila prošle godine, kojim je bilo obuhvaćeno 39 osnovnih škola i 18 gimnazija, vršnjačko nasilje je zastupljenije u gimnaziji, i to u vidu ogovaranja (63,2 odsto) i vrijeđanja (54,0 odsto), dok je u osnovnoj školi više fizičkog zlostavljanja (25,8 odsto).

Psihološkinja podgoričke Osnovne škole Milorad Musa Burzan Dragana Tvrdišić nedavno je objasnila da dječaci i djevojčice u školi podjednako učestvuju u vršnjačkom nasilju. ,,Dječaci su skloni da učestvuju u fizičkom nasilju, djevojčice više koriste verbalno i indirektno nasilje. Nasilje u školi uglavnom trpe učenici koji se po nečemu razlikuju od ostalih učenika”.

Koriste se razne metode za izolaciju. ,,Poslala sam ti zahtjev za prijateljstvo na FB. Ali, neću da se družim sa onom… Jer je ona tupava i nema stila za oblačenje”. Ovo je SMS poruka koju je dobila jedanaestogodišnja djevojčica od svoje školske drugarice, koju su nam njeni roditelji dali na uvid.

Škola ne može da bude samo mjesto na kome će se prenositi znanje već mora i da vaspitava djecu kako bi od njih postale osobe koje socijalno postupaju i demokratski misle, kaže Milonjić. I zaključuje: „Krivci smo svi – i porodica i škola, a i jednoj i drugoj zdušno pomaže društveni kontekst i narušen sistem vrijednosti. Ne tretiraju se ni djeca ni profesori kao ranije, a efikasne i razrađene mehanizme za rješavanje ovih problema očigledno je još nemamo”.

Danas sistem vrijednosti uspostavljaju kriminalci, nasilnici, navijači, desničarske grupe. Novac je postao glavno mjerilo uspjeha, porodica i škola gotovo da su i zanemerile vaspitnu ulogu.

Član skupštinskog Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Srđan Perić nedavno je izjavio za CdM: ,,Aktuelna vlast promoviše koncept predatorskog ponašanja u gotovo svim oblastima. Promoviše se princip ‘jači kači’, koji je u suštini nasilnički, i otuda i brojni refleksi nasilja, pa i onog u obrazovanju”, rekao je Perić, dodajući da nije pravedno učenike optuživati za takvu društvenu klimu.

Školski psiholozi upozoravaju i na to da su televizija, crtani filmovi, video-igre prepuni nasilja, što mlade podstiče na kriminalno ponašanje. Posebno upozoravaju da treba kontrolisati i internet sadržaje koje djeca masovno koriste, kao i društvene mreže preko kojih komuniciraju.

Petnaestogodišnjaku se, dan uoči Parade ponosa, održane prošlogodišnjeg oktobra u Podgorici, u rukama zapalila bomba koju je po nacrtima sa interneta pravio s namjerom da je aktivira na Paradi.

Možda je grafit sa jedne podgoričke fasade prava slika današnjeg sistema vrijednosti i šifra za razumijevanje porasta maloljetničke delikvencije, i uopšte duha nasilja: ,,Ko uči znaće, ko krade imaće”.

Nada Bukilić, pedagog
Imaju li naša djeca roditelje

– Djeca sama po sebi nijesu zla. Međutim, ona su otvorena, indiskretna, osvetoljubiva, povodljiva, potkupljiva… jer su, prosto, djeca. Ali su i ,,pljunuti mi”!

Danas našu djecu vaspitavaju upitno vaspitani odrasli primjerci društva, i obrazuju ih isti, često prividno obrazovani. Naravno, nijesu svi učitelji, nastavnici i profesori takvi: i među njima ima veliki broj onih koji svoj poziv poštuju i drže do djeteta, škole, znanja i vaspitanja. Ima li boljeg načina da te neko ubijedi da si vrijedan pažnje od profesorovog insistiranja na tome da nešto naučiš, shvatiš, zapamtiš? Djeca to sasvim lako razumiju i poimaju. I – rado ,,lajkuju” baš takve profesore!

No, koliko god kritikovali pedagoške radnike, istina je da su roditelji gori. Oni imaju svoj mili stres i svoju dragu frustraciju!

Nijesu samo djeca u Bijeloj djeca bez roditeljskog staranja. Naša djeca umjesto roditelja imaju po jednu ili dvije odrasle osobe, koje im kupuju patike, kompjutere, mobilne telefone, garderobu, plaćaju im putovanja i ,,provode” koji za djecu nemaju nikakvu svrhu i cilj, jer ih ne dijele sa vršnjacima. Naprotiv, sve to ih od vršnjaka odvaja, a roditelji baš to žele! Zato ih nikada ne nauče šta je i koliko je važan – prijatelj, drug.

A je li teško biti dobra, nježna majka zato što imate haljinu od prošle sezone ili zato što su vam se polomili nokti? Ili: je li, zaista, teško biti pravi otac – oslonac i temelj – zato što komšija vozi audi 6, a ne zastavu 128?

Izgubljeno je, bojati se, zauvijek važno pravilo – djeca i odrasli su dva različita svijeta.

Bez roditeljskog staranja, prepuštena neobrazovanim i nevaspitanim pojedincima i grupama u vaspitno-obrazovnim institucijama, djeca zakazuju tuče, okršaje… preko netom obezbijeđenog brzog Interneta, preko najskupljih telefona i u garderobi koja košta čitavo bogatstvo! Nesrećna naša djeca biju bitke svojih stresom i frustracijom raspolućenih roditelja…

Imaju li naša djeca roditelje? Nemaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo