Umberto Eko, najpoznatiji italijanski književnik, semiolog, filozof, romansijer, esejist, pasionirani bibliofil i kolekcionar knjiga, rođen je u gradu Aleksandrija 1932. godine (u porodici sa 13 djece) nedaleko od Torina. Preminuo je nedavno u 84. godini u Milanu. Ispratili su ga brojni građani, poslenici kulture, političari…
Studij filozofije završio je u Torinu. U mladosti je sarađivao sa progresivnim katoličkim organizacijama, ali ubrzo ih napušta i ostaje blizak političkoj ljevici.
Osnivač je katedre semiotike i bio je docent na Univerzitetu u Bolonji.
Esej Rasprava iz semiotike, koji objavljuje 1975. godine, smatra se fundamentalnim naučnim radom iz ove oblasti.
U svijetu je prije svega poznat po svom romanu, mega bestseleru Ime ruže (publikovan 1980). Roman je objavljen u 50 miliona primjeraka u čitavom svijetu i preveden na više od sto jezika. Roman je adaptiran za istoimeni film, koji dobija značajne nagrade.
Englesku verziju Ime ruže smatrao je boljom od originala. Taj roman njegov autor, kojeg svjetska slava nije opila i načinila nesenzibilnim i arogantnim, je na kraju svoje karijere smatrao najlošijim svojim djelom. U jednom intervjuu rekao je ,,da mrzi taj roman i da se nada da će i čitaoci početi da ga mrze” . Naravno, tiraži italijanskih i svjetskih izdavačkih kuća decenijama pokazuju upravo suprotno da je njegova najmanje ,,uspjela” knjiga, kako kaže, ostala upisana među najpoznatija djela italijanske poslijeratne književnosti.
Nadaleko je čuveno i njegovo djelo Fukoovo klatno iz 1988. godine, po Eku njegov najbolji roman, na kojem je radio osam godina. Potom dolazi
Isola prethodnog dana, knjiga pisana za, kako je kazao, idealnog čitaoca, insistirajući da svaki autor ima svog imaginarnog idealnog čitaoca.
Misteriozni plamen kraljice Loane je prikrivena autobiografija u kojoj se naracija stapa sa slikama iz djetinjstva. Protagonista je čovjek koji je izgubio memoriju i rekonstriše sopstveni identitet. Radi se zapravo o izuzetku. To je jedinstven slučaj gdje je Eko pisao o sebi zbog stidljivosti kao karakterne crte.
Prije šest godina objavio je Praško groblje, tekst o rasizmu kako ga je pisac definisao. Interesantan priručnik naslovljen Kako se radi diplomski rad osvojio je generacije učenika i studenata. Nulti broj objavio je prošle godine. Roman je dostupan i našim čitaocima i može se reći da je to lekcija iz žurnalistike. U žiži je analiza mentaliteta permanentne zavjere.
Veliko interesovanje pokazuje prema laži kao kategoriji, što je tema njegovih posljednjih romana. Znao je reći da su znak/obilježje neophodni kako bismo bolje lagali. Analizira mehanizme značenja, piše o ideologiji, zavjeri i o kategoriji falšnog kao centralnoj temi. Strategijska dimenzija laži je, govorio je, cilj jedne imaginarne mediokritetske redakcije kojih je zapravo mnoštvo u realnosti.
Hrabrio je svako odbacivanje stereotipnih ideja i poimanja svijeta.
Brojni su njegovi tekstovi koji odišu parodijom, koju Eko smatra ozbiljnim žanrom. ,,Ono što mi se dopada u parodiji je da ukazuje na komičan način, prije ostalih, na mnoge ideje u kulturi nove desnice i njenog trenutnog preporoda. Parodija ne smije da se plaši pretjerivanja, parodija mora da pogodi u znak, u obilježje”.
Sarađivao je u brojnim italijanskim listovima. Mlađe generacije su osvojene prethodnih decenija novim jezičkim izrazima u poznatom stripu edicije Linus, u kojoj je sarađivao godinama. Još jedan dokaz o njegovoj svestranosti i potvrda da je u svim aktivnostima prije svega nalazio sebe i uživao maksimalno u kreativnom i spoznajnom procesu.
Falš informacije i njihovo porijeklo bili su konstantna tema studija i analize novinara i filozofa Umberta. Teorija zavjere koja sakriva realnost takođe je decenijama bila predmet njegovog istraživanja. Postavlja pitanje gdje je osnov ljudske glupost i kao kategorija ga prilično intrigira. Analizira brojne paranoje novije istorije i savremenog društva.
Mnoštvo informacija, kako je rekao, dovodi do velikog rizika, jer ne uspijevamo izdvojiti i prepoznati lažne. Prepoznao je u tom fenomenu bolest svih generacija, posebno današnje. ,,Oni koji su do juče govorili gluposti o zemlji po kafanama i barovima, danas imaju mogućnost da te iste gluposti emituju na mreži i njihove se ideje i razmišljanja susreću sa znanjem nobelovaca”.
,,Ne dozvolimo da izgubimo memoriju”, riječi su jednog od najvećih eksperata za studij komunikacije. Znao je podsjetiti studente na opasnost korišćenja društevnih mreža za sticanje saznanja. Nije propuštao priliku da kritikuje vulgarnost novih medija, koji ujedno reduciraju kompleksnost istorijskih događaja. U tom smislu piše o kreiranju čudovišta i zombija kad govori o kulturi mase. ,,Danas se ostavlja previše prostora imbecilima, ne tako davno oni su bili ućutkani”.
Eko, daleko od banalnosti svog vremena, savjetuje da se uvijek ,,ostave odškrinuti prozori poimanja života”.
Nerijetko je demonstrirao prezir i gnjev prema Italiji od koje se stidio putujući intenzivno po svijetu. Govorio je ,,iako se u manjini protiv vlasti – nebitno je”, evocirajući da je s kraja ’30-ih godina prošlog vijeka samo 11 profesora u Italiji reklo ,,NE” Musoliniju, ali su pri tom spasili dignitet zemlje.
Nemoguće je u jednom tekstu definisati i opisati aktivnosti Umberta Eka, književnika ,,elokventne šutnje”, najpoznatijeg italijanskog savremenog pisca u svijetu ,,benigne enigme” i sav njegov neiscrpan rad i pluridisciplinarnu aktivnost u domenu kulture. Ne bez razloga je nazivan najvećim stvaraocem savremene literature.
Ostaće zapamćen ne samo po svom obimnom djelu već i po svojoj harizmi, humanosti, progresivnim stavovima u domenu italijanske i svjetske politike (posebno u periodu vladavine Silvija Berluskonija nije propuštao priliku da kritikuje vlast), kao kritičar pop kulture i masmedija, po izraženoj crti za humor i viceve kojima je često uljepšavao savršenstvo oratorstva.
Vjerovao je u opstanak Evrope sa mladim obrazovanim ljudima i kulturom, kroz otpor fašizmu i nacizmu, podsjećajući svoje studente i javnost na devet miliona mrtvih u Prvom svjetskom ratu i na 41 milion mrtvih u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bilo dva miliona Roma i šest miliona Jevreja.
Poznavao je i muziku. Svirao je više instrumentata, a omiljena mu je bila flauta.
Na pitanje šta znači umrijeti, jednom prilikom Eko, koji ostaje primjer autentičnog liberala, izjavio je: ,,Mi smo naša memorija, kad umrem sjećaću se svega”. Nijemost smrti neumornog spisatelja ugušila je glas mislioca. Dijalog sa Ekovim stvaralaštvom i naracijom bez sumnje će biti intenzivan i pun novih izazova i otkrića tog čarobnjaka riječi, humaniste i tihog revolucionara. Dijalog sa autorovim knjigama predstavljaće za sve radoznale čitače budući susret sa Umbertom Ekom.
Uvijek otvoren za alternativno
Posebno je bio fasciniran filozofijom i analizom kulture, gdje pod kulturom ne podrazumijeva samo literaturu i umjetnost već i stvaralaštvo ,,nižeg ranga” kao što su strip, komercijalni film ili televizijski šou. Predavao je na mnogim fakultetima Italije i poznatim univerzitetima po svijetu.
U San Marinu 1988. godine osniva Centar San Marino – inovativni projekat filozofije i kognitivne nauke u kom se održavaju brojni susreti i seminari sa studentima i svjetskim naučnicima. Vraća se ponovo filozofiji sa knjigom o Kantu, koju mnogi smatraju hrabrim i značajanim doprinosom filozofiji.
Bio je kritičan prema određenim idejama sjevernoameričkog lingviste Noama Čomskog.
Sa neoalternativnom Grupom 63, formiranom u Palermu, prkosi tada dominantnoj državnoj strukturi i dogmatskoj naraciji 50- ih godina. Grupa 63 predstavlja prekretnicu, jer italijansku kulturu tih godina karakterišu konzervativizam, tradicionalizam i dogmatizam, kojima se autor permanentno suprotstavljao. ,,Pisao sam tih 60-ih godina da za jedan državni puč nije više neophodno pokrenuti tenkove, dovoljno je okupirati zgrade televizije.”
Teme iz svakodnevice, komunikacija, načini izražavanja, vicevi sa nenadmašivom ironijom, koje je Eko rado kazivao, karakterisali su njegova gostovanja u medijima. Uvijek je bio otvoren za izazove novog i alternativnog. U tom smislu je uspio kao malo koji intelektualac. Karakterisale su ga beskrajna radoznalost i stvaralački nemir, bujna inteligencija, neprestano postavljanje radikalnih pitanja o smislu i krajnjoj sudbini, kraju svega što postoji, dakle neprestana pitanje o misteriji života.
Ko čita živio je pet hiljada godina
Piščeva pasioniranost prema kolekciji srednjovjekovnih i antičkih knjiga je znana mnogima i u njegovim bibliotekama je smješteno više od 1.500 edicija rijetkih knjiga iz srednjeg vijeka. O pasioniranom i neumornom čitaocu Eku, prije svega govori riznica od 50.000 knjiga smještenih u dvije njegove rezidencije. Zasigurno mnogi pamte njegov komentar o važnosti druženja sa knjigom: ,,Ko ne čita sa 70 godina živio je samo jedan život: sopstveni. Ko čita – živio je 5.000 godina”. Flober i Džojs zauzimaju primarno mjesto kad je riječ o književnicima koji su ga posebno zanimali. Sa brojnim intelektualcima ’60-ih i ’70-ih godina ostavio je neizbrisiv trag u istoriji jezika i književnosti Italije. Posljednja hrabra avantura (,,ludost”, kako je naveo) kompetentnog i neumornog profesora Eka, radoznalog i nepredvidivog mislioca je odlazak iz svoje istorijske izdavačke kuće Bompiani, izdavača koji je objavio kompletna djela genija Eka. Izjavio je tom prilikom da ,,ne postoji država u kojoj je izdavačko tržište skoncentrisano u rukama manjeg broja ljudi nego u Italiji”. U momentu prodaje i udruživanja sa magnatima iz kuće Mondadori, kojom upravlja porodica Berluskoni, Eko izjavljuje: ,,Ja nisam za prodaju”, napušta Bompiani i sa dijelom saradnika osniva izdavačku kuću, koja objavljuje naredne nedjelje njegov novi roman. Riječ je o antologiji eseja u kojima se bavi i odnosima različitih generacija.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice