Povežite se sa nama

OKO NAS

Umjesto imovine naslijedila nepravdu

Objavljeno prije

na

Među desetinama hiljada predmeta, koji godinama čekaju po crnogorskim sudovima da budu riješeni, nalazi se i jedan Vere Sabo iz Kotora. Riječ je o ostavinskom postupku, tačnije odnosi se na nasljeđivanje imovine koja se vodila na ime njenog pokojnog supruga.

Rutinski ostavinski postupak za sudije, postao je komplikovan slučaj. Vera Sabo je uvjerena da je baš to i htio Osnovni sud u Kotoru, u kojem je započela njena odiseja u ljeto 2012. godine, nakon smrti njenog supruga.

Tada je dala izjavu notaru, od kojeg je dobila objašnjenje da će sud zakazati ostavinski postupak kako bi naslijeđene nekretnine prenijela na sebe. Kao jedini nasljednik trebalo je da postane vlasnik zemlje pored mora, koja je kupljena sa kućom još 1975. godine, a kojom gazduje morsko dobro, i placa na Njegušima.

„Sa izjavom datoj notaru ništa nisam mogla da ostvarim. Ni do danas nikada nisam pozvana u sud u Kotoru da dam nasljedničku izjavu i kažem šta sve treba da naslijedim, iako sam se obraćala pritužbama i tom sudu i na druge brojne adrese. Početkom prošle godine pokušali su da mi preotmu zemlju pored mora koju smo kupili sa kućom. Rješenje o uknjiženju, koje smo dobili 2005. godine od državnog katastra, uništeno je u poznatoj aferi ‘kotorski katastar'”, kaže za Monitor Vera Sabo.

Banka je blokirala račune njenog supruga iako je Vera Sabo bila ovlašćena da sa njih može da podiže novac. Ne može čak ni porodični automobil da registruje. Mora da plaća kredit koji je suprug podigao kod Podgoričke banke malo prije smrti, iako novac nije pronašla, niti zna kome otplaćuje kredit.

„ Dva puta sam se obraćala banci u Kotoru sa zahtjevom da me obavijeste koliko je ostalo novca na računima pokojnog supruga, a nakon tri mjeseca odgovorili su mi – našlo se nešto zanemarljivo. Bez tačnih podataka na kojem žiro računu i kod koje banke. Uzaludno sam se obraćala i Osnovnom sudu u Kotoru da mi pomogne da dobijem podatke iz registra komintenata o kreditu i novcu na žiro računima supruga”, objašnjava Sabo.

Agencija za kontrolu rada sudova i Vrhovni sud odgovorili su na njenu žalbu da je Osnovni sud u Kotoru sve uradio po zakonu.

Krajem prošle godine konačno dobija odgovor na svoju pritužbu i od Ministarstva pravde. U njemu se navodi da je zbog njenih pritužbi saslušavan sudija Osnovnog suda u Kotoru Špiro Pavićević i da je izjavu dao predsjednik tog suda Branko Vučković, jedan od kandidata za državnog tužioca.

U oktobru prošle godine sudski kurir donio joj je sudsko rješenje, ali odbila je da ga primi. Nije, kaže, htjela da ga uzme zato što je rješenje sud donio bez njene izjave o zaostavštini.

O svojim nevoljama pisala je ministru pravde Dušku Markoviću i predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću. Vujanoviću je, kao pravniku, postavila samo jedno pitanje – da li je po zakonu u pravu što traži da u sud bude pozvana na ostavinski postupak?

Dobila je odgovor predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice isti kao što joj je odgovorio Osnovni sud u Kotoru.

U dopisu Ministarstva pravde iz decembra prošle godine, koji se odnosi na „postupanje Osnovnog suda u Kotoru”, predsjednik tog suda Branko Vučković obavještava Ministarstvo, kako se navodi u dopisu, da je sudija Pavićević na osnovu liste nepokretnosti, saobraćajne dozvole za automobil i dopisa Centralne banke Crne Gore o novcu koji se zatekao na računima Andraša Saba 29. novembra 2012. godine donio rješenje o nasljeđivanju koje je Vera Sabo odbila da primi 5. decembra 2012. A petnaest dana kasnije „primalac nije pronađen na adresi iz spisa, pa mu je ostavljeno obavještenje o prispjeću sudskog pismena – predmetnog rješenja”.

Na osnovu toga zaključuje se da je pritužba Vere Sabo neosnovana, jer je sudija Pavićević „postupao u svemu u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku i predmetna ostavina je raspravljena na zakoniti način…”

U dopisu se takođe navodi da je i Sudski savjet povodom pritužbe Vere Sabo na sudiju Špira Pavićevića „našao da nema osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv imenovanog sudije”.

„Odgovorno tvrdim, a za to imam brojne svjedoke, da do septembra prošle godine ni jedan dan nijesam napuštala Kotor i to nije mogao biti razlog da mi se ne uruči poziv za davanje ostavinske izjave u sudu. Tretiraju me kao čovjeka posljednjeg reda i osjećam se kao da se protiv mene vodi zavjera”, kaže Sabo.

Prema trenutnom stanju, Vera Sabo je umjesto naslijeđenih nekretnina koje se vode na njenog supruga naslijedila – sudsku nepravdu. Ne zna kako da izađe iz tog začaranog kruga, koji joj, kad je riječ o istjerivanju pravde, nije jedini.

Ovaj drugi ima međunarodni karakter. Kao direktorka i vlasnica kotorske agencije Livia Vera Sabo pokrenula je 1997. godine parnični postupak protiv Opštine Kotor zbog otimanja i plagiranja kulturne, turističke i cvjetne manifestacije Obala kamelija. O tome je naš list pisao prije četiri godine. Manifestaciju je organizovala svake godine u februaru ili martu. Pohvale su stizale sa svih strana.

Ministarstvo turizma je predlagalo da se manifestacija uvrsti u hercegnovski Praznik mimoze i budvanski Grad teatar. Turistički savez Crne Gore takođe je podržao taj kulturni događaj.

Prije devet godina Obala kamelija gostovala je u Podgorici, Kolašinu, Jagodini i Beogradu. Iste godine proglašena je za kulturni događaj godine u Srbiji. Agencija Livia finansirala je održavanje ove manifestacije u Mađarskoj na Sajmu turizma 1996. godine.

Jedino joj nije bila naklonjena lokalna vlast. Opština Kotor joj je 1997. nudila da proda program Opštini, ali je Vera Sabo odbila. Potom, opština Kotor i Turistička organizacija prisvajaju tu manifestaciju i daju joj ime Dani kamelija. Vera Sabo potom podnosi tužbu, vjerujući u pravdu, sud i državu. Nakon dugog niza iscrpljujućih ročišta izgubila je bitku. Sudski proces pred crnogorskim sudovima trajao je od 1997. do 2001. godine.

Onda je 2004. godine pomoć potražila od suda u Strazburu. Još čeka na odgovor. Sud je obavijestio da će razmatrati njenu tužbu.

,,Opština i dalje organizuje tu manifestaciju pod nazivom Dani kamelija i pored tri privremene mjere koje je donio Viši sud u Podgorici”, kaže Vera Sabo.

Ona se nada da će sud u Strazburu presuditi da je nepravedno ostala bez manifestacije Obala kamelija. Takođe se nada da se tom sudu neće morati žaliti da bi došla i do svog nasljeđa.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo