Povežite se sa nama

OKO NAS

NAGRADE NVO GARIWO, HRABRIMA I NEPOKORENIMA: Pravednici na Dan pravednika u Sarajevu

Objavljeno prije

na

elen-i-milan

U prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra, pred oko 1000 mladih iz cijele regije, u Sarajevu je 6. marta na Evropski dan sjećanja na pravednike, upriličena svečanost dodjele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti.

Organizator dodjele Nagrada je NVO GARIWO, a njihov rad kao donator podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je posthumno Milanu Levaru iz Hrvatske, Vladi Trifunoviću iz Srbije, Asmiru Fatkiću i Višnji Marilović iz BiH, a Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti Milanu Popoviću iz Crne Gore.

Milan Levar

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Milanu Levaru iz Gospića, posthumno, zato što je iskazao građansku hrabrost, tako što je:

u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne općeljudskim vrijednostima i njegovim ličnim, visokim moralnim ubjeđenjima;

1997. svjedočio pred sudom u Haagu o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima uglavnom srpske nacionalnosti u Gospiću;

kao zaštićeni svjedok suda u Haagu odbio promjenu identiteta i mogućnost da napusti Gospić;

28. 8. 2000. ubijen je podmetnutom bombom u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću;

i u svojoj smrti prisutan te stalno pokazuje koliko još Hrvatska nije u stanju da se adekvatno suoči sa svojom ratnom prošlošću jer ni dan-danas njegove ubice nisu pronađene.

Vlado Trifunović

Ovaj general JNA je odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj. On je 22. 9. 1991. predao Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu prethodno naredivši da se oružje u kasarni onesposobi. Uspio izvesti na sigurnu teritoriju 220 vojnika i 60 oficira.

Zbog svog čina, u Srbiji, koja je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, osuđen je za izdaju, a u Hrvatskoj za ratni zločin. Za sebe je tim povodom rekao: „Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin.”

Ostao dosljedan svom činu i svakodnevno se borio i bori se da sa sebe skine etiketu „izdajnika i zločinca”. O tome kaže: „Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem.”

U Srbiji se uspio izboriti za pravdu te je Vrhovni sud Srbije 2010. godine ukinuo presudu njemu i grupi njegovih oficira. Bori se da nadležne instance u Hrvatskoj učine isto.

U cjelini je ispunio majčin amanet: „Majka me zaklela, kada sam završio vojne škole, da nikoga u crno ne zavijem.”

Asmir Fatkić

Kao predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice (IZ) u Bihaću, 2007. Fatkić je podnio krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ koji su u prethodnom periodu izvršili razne zloupotrebe položaja i krađu novca IZ.

Zbog toga je kažnjen tako što mu je Disciplinska komisija Rijaseta IZ nezakonito dala otkaz „zbog istupa u javnim medijima”, sa obrazloženjem da „nije smio podnositi krivične prijave koje su prouzrokovale niz problema i negativan publicitet IZ”.

Fatkić je jedini u istoriji IZ koji je digao svoj glas protiv kriminala u IZ i nije poslušao preporuku tadašnjih vjerskih i političkih moćnika da povuče krivične prijave.

Zbog svog je čina pet puta napadan u službi, a policija ga nije željela zaštititi.

Preživio je i pokušaj ubistva u službi, nakon čega je, zbog stresa i traume, hospitaliziran.

Ostao nepokolebljiv u borbi za pravdu i na insistiranje svojih džematlija ostao njihov imam, hatib i muallim, iako nije zvanično zaposlen, te ne prima platu niti ima osiguranje i penzioni staž. Njegove džematlije, zbog podrške njemu, isključene su iz IZ.

Višnja Marilović

Sarajka Višnja Marilović je prijavila niz nepravilnosti u poslovanju JU „Centar Skenderija” gdje je radila, uključujući i korupciju u samom vrhu preduzeća.

Dobila je otkaz zbog svog čina i bila suočena s nizom neugodnosti uključujući i prijetnje smrću upućene njoj i njenoj djeci.

Jedno vrijeme živjela je i pod policijskom zaštitom zbog prijetnji koje su joj upućivane.

Ostala je uporna u svojoj borbi i nakon otkaza postala direktorica Udruženja za zaštitu uzbunjivača i počela borbu za zakonsku zaštitu ljudi sličnih njoj.

Program manifestacije

Na svečanosti je o svakom laureatu prikazan petominutni dokumentarni film. Svi filmovi nastali su u produkciji NVO GARIWO, a osim filmova prisutni su mogli uživati i u drugim kulturno-umjetničkim sadržajima.

Osim laureata, prisutnima su se obratili i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH Mary Ann Hennessey te predsjednica Međunarodne komisije za dodjelu Nagrada Duško Kondor Ellen Elias Bursać.

Predsjednik Mesić govorio je o važnosti afirmacije građanske hrabrosti: „Mlade su generacije izložene ciljanom usmjeravanju u pogrešnom pravcu i zato je upoznavanje mladih s pojmom građanske hrabrosti iznimno važno i to ne na akademskoj, nego na pragmatičnoj osnovi. Građanska hrabrost znači imati stav i poziciju i braniti je.”

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko istakao je da se ovim činom daje priznanje onima koji svojim primjerom trebaju inspirirati druge da budu humani jer kada su se suočili s korupcijom, netolerancijom, kriminalom i neznanjem odgovorili su hrabrom odlučnošću da se svrstaju na stranu ispravnog, a ne pogrešnog.

„Našem društvu trebaju građani koji će dići svoj glas protiv nepravde i nesposobnosti, potrebni su mu policajci, sudije i tužioci koji će se oduprijeti uticaju politike i kriminala te obavljati svoju dužnost štiteći građane. Hrabrost koju su pokazali današnji dobitnici mora poslužiti svima kao inspiracija da učinimo više, da radimo bolje te činimo ono što je ispravno”, kazao je Inzko.

Mary Ann Hennessey naglasila je da 6. mart, Evropski dan sjećanja na pravednike, treba biti podsjetnik svima da prihvatimo pravednost, da pojedinačno djelujemo za humanost, jednakost, toleranciju, poštovanje, demokratiju, ljudska prava i vladavinu zakona.

Ellen Elias Bursać, predsjednica Komisije za dodjelu ove nagrade kazala je da su svi bez izuzetka zaslužili ova priznanja, a proces odabira pokazao je koliko je ljudi u BiH i regionu koji, kada uoče potrebu, dignu svoj glas za promjene, zauzmu stav, izlože se rizicima i rade za dobrobit drugih. Bursać je napravila paralelu između protestnih zbivanja u BiH i onoga što su laureati učinili: „Posljednjih sedmica vidjeli smo vas, vaše roditelje, roditelje vaših roditelja, prijatelje i susjede na ulicama, dok ste činili zapravo isto: zauzimali stav, preuzimali rizike i radili za dobrobit drugih. Zaista sam tronuta odlučnošću građana BiH i sigurna sam da će to uroditi plodom. Sve dok se građani bore ne samo za svoju, nego i za dobrobit drugih, dobro će iz toga proizaći.”

Na kraju ceremonije prisutnima se obratila i Svetlana Broz, direktorica NVO GARIWO, koja je nagrade i utemeljila. Ona je zahvala prisutnima, a posebno laureatima na njihovoj nesebičnosti, i u konačnici na tome što postoje i daju nam nadu u bolje sutra.

Hedonizam borbe Milana Popovića

Za afirmaciju građanske hrabrosti Nagradom Duško Kondor ove godine nagrađen je Milan Popović, univerzitetski profesor iz Podgorice. Razloga za nagradu je mnogo a kao glavne možemo navesti to što je: 1991. istupao na antiratnom mitingu u Titogradu dok se uveliko spremao napad na Dubrovnik; tokom rata otvoreno se suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici i njenom služenju projektu velike Srbije; bio jedan od najglasnijih zagovornika nezavisne Crne Gore nakon čijeg se osamostaljenja suprotstavio njenoj kriminogenoj vlasti i svim vidovima nasilja koje je provodio crnogorski režim; zajedno sa Esadom Kočanom i Kočom Pavlovićem podnio krivičnu prijavu protiv premijera, vrhovne državne tužiteljice i ostalih iz državnog vrha, najodgovornijih za ratni zločin deportacije i ubistva oko stotinu bosanskih izbjeglica 1992. Od 1991. do danas Milan Popović je pretrpio brojna uznemiravanja uključujući i prijetnje smrću, ali se nikada nije pokolebao. Uprkos svemu, dosljedno, on ne pristaje na ulogu žrtve, već svojim stavom i akcijom demonstrira hedonizam pobune protiv silnika. Milan Popović je, kao što naši čitaoci dobro znaju, dugogodišnji kolumnista Monitora. Podsjećamo, ranije su prestižnu međunarodnu nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti iz Crne Gore dobili Slobodan Pejović, hrabri svjedok zločina deportacija BiH izbjeglica, i Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik Monitora.

Amer TIKVEŠA

Komentari

Izdvojeno

VLASNICI HIDROCENTRALA, DONATORI: Čije su naše pare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema nekim računicama proizvođačima energije iz malih hidroelektrana građani će kroz subvencije na računima za struju ove godine dati do oko dvadeset miliona eura. Plus njihova milionska dobit. Sada oni  državi u presudnoj bici sa korona virusom daju čitavih četiristo hiljada eura.  Red je ponoviti – naših

 

Proizvođači električne energije iz malih hidroelektrana su Nacionalnom koordinacionom tijelu za zarazne bolesti (NKT) donirali 401.593 eura. Kompletan februarski prihod.

Ovaj podatak otkriva mnogo toga. U zajedničkoj donaciji su učestvovale kompanije Hidroenergija Montenegro iz Berana sa 186.600 eura, Kronor iz Podgorice sa 90.403 eura, Hydro Bistrica iz Podgorice sa 41.300 eura, Igma Energy iz Andrijevice sa 32.117 eura, Synergy iz Podgorice sa 30.000 eura, Nord Energy iz Andrijevice sa 18.673 eura i Simes inženjering iz Podgorice sa 2.500 eura.

,,Ovim putem pozivamo i ostale kolege iz privatnog sektora da u skladu sa svojim mogućnostima uzmu učešće u pomoći onima koji će u narednom periodu voditi najvažniju bitku za sve nas”, navedeno je u zajedničkom saopštenju proizvođača električne energije iz malih hidroelektrana. Zvuči kao ruganje .

Šef i odbornik Demokratskog fronta u Andrijevici Veselin Raketić ironično je prokomentarisao taj postupak: ,,Oni pomažu nas od našega novca.  Tačnije – mi pomažemo nas, preko njih”.

Na području Andrijevice, odakle su zvanično dva donatora, gradi se dvanaest hidrolektrana i već izvlači desetine miliona eura dobiti godišnje.

,,Sada se  prikazuju kao humanisti, a  opljačkali narod. Osim neznatnih naknada za koncesije, od njih lokalne zajednice nemaju nikave koristi.  A uništili su prirodu i biodiverzitet u rijekama”, kaže Raketić.

Donacije NKT iz Andrijevice su dali Igma Energy i Nord Energy. Dok za drugu kompaniju nijesmo mogli ustanoviti na koga se vodi, za prvu se sa sigurnoću zna da je vlasnik Igor Mašović, brat predsjednika Opštine Andrijevica, Srđana Mašovića (DPS).

On je, prema donaciji, u fenbruaru zaradio 32.117 eura. Za sada ima dvije male hidrolektrane, Bradavac i Pješivska Rijeka, a u izgradnji još nekoliko. Ako bi se prikazana donacija za jedan mjesec pomnožila sa dvanaest mjeseci, onda bi dobili sumu od 385.404 eura, koliko Mašović ove godine treba da prihoduje. Kada stavi u funkciju ostale hidroelektrane koje su u izgradnji, godišnje će prihodovati vjerovatno milionski iznos.

Milionskim prihodima već se može pohvaliti prvi na listi donatora, beranska Hidroenergija Montenegro. Oni su se u društvenu korist odrekli februarske dobiti od 186.600 eura. Pomnoženo sa dvanaest mjeseci, to bi bilo  dva miliona i dvjesta trideset devet hiljada, i još dvjesta eura preko toga, godišnje.

Vijesti su krajem prošle godine otkrile da će vlasnicima beranske kompanije Hidroenergija Montenegro u prvih 13 godina rada njenih pet malih hidroelektrana (mHE), ostati preko 14 miliona eura čiste gotovine.

To je tada saopštila pravna savjetnica pri NVO Akcija za socijalnu pravdu Ines Mrdović, koja je biznis plan Hidroenergije Montenegro dobila od Regulatorne agencije za energetiku (RAE), u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacija.

Biznis plan obuhvata rad pet mHE u Beranama. Prva od njih je u pogonu od 2014, a ostale od 2015. godine. Plan ne obuhvata i šestu mHE, koja radi od 2016. godine.

Priča o ovom preduzeću je manje-više poznata. U najkraćem, preduzeće je  osnovano u Beranama u jesen 2007. godine. Tada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital napravio dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SAVIN BOR, PETNJIČKO SELO KOJE ŽIVI: Otvaranje Bihora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selo Savin Bor je jedno od rijetkih na području opštine Petnjica i Bihora, koje nije ostalo bez stanovnika i u kojem se još osjeća kako lokalna zajednica u svakom pogledu funkcioniše.

Njegove stanovnike je obradovala vijest da je na pomolu dogovor o otvaranju graničnog prelaza prema Pešterskoj visoravni i po udaljenosti najbližem gradu u Srbiji, Tutinu.

,,Odavde do Tutina je koliko i do Petnjice, nekih dvanaest kilometara. Kada bude otovoren granični prelaz, mi ćemo  moći da dolazimo i do tog grada u Srbiji, gdje je i tržište znatno veće”, kaže predsjednik ove Mjesne zajednice Senad Rastoder.

Da je narod ovog kraja prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u dijeli Pešterske visoravni, ukazuje i Zaim Ličina.

,,Uspostavljanjem državne granice na ovom području stanovništvo se suočilo sa određenim problemima, ovdje im je  onemogućen slobodan prolaz u Srbiju.  Otvaranje graničnog prelaza i blizina Tutina, uticaće i na ekonomiju u ovom dijelu Bihora, jer nam se otvara veliko tržište”, smatra Ličina.

Živopisni Savin Bor jedno je od rijetkih sela  na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još  ima porodična gazdinstva, nalik na neka daleka  vremena.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko 1.200 metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika, koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola u Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Mještani ovog sela uzgajaju blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava. Taj podatak posebno dobija na značaju kada se zna da je stočni fond na području Bihora u posljednjih nekoliko decenija  desetkovan.

,,Sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, ostaju pusta. Na svu sreću to nije slučaj sa Savinim Borom, iako se radi o mjestu koje je preko 30 kilometra udaljeno od Berana. Ni ovo selo nijesu zaobišla iseljavanja   stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

Rastoder napominje da je narod ovdje opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu. ,,Ta praksa traje  do današnjih dana. U Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima”,kaže on. .

Nekada je ova mjesna zajednica brojala  preko hiljadu stanovnika. Mnogi su  porodično gnijezdo svili u zapadnoevropskim zemljama. Ponajviše u Luksemburgu i Švajcarskoj. Nije mali broj ni onih koji su  otišli da žive i rade u veće crnogorske centre. U  Podgoricu , Bar, Ulcinj…

Iseljenici iz Savinog Bora istinski pomažu svoj zavičaj i  daju puni doprinos očuvanju života u njemu. ,,Mnogi su otišli u inostranstvo, tamo rade i dobro zarađuju.  Oni nikada nijesu zaboravili rodno mjesto. Njihova pomoć redovno pristiže u Savin Bor, u novcu za svoje najbliže, ili kroz različite donacije za stvaranje boljih uslova za život na ovom prostoru”, kaže Rastoder.

Ta pomoć jača ovdašnja gazdinstva i daje dodatni motiv da istraju na poslovima koje su radili njihovi preci. ,,Nama je danas znatno lakše nego našim očevima i djedovima. Uspjeli  smo da dobavimo  neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju prilagođenu savremenim  uslovima života”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Savin Bor.

Sa njim se slaže i Haso Rastoder. On, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom, drži dvadeset krava. Boravio u inostranstvu i vidio kako se tamo živi i radi.  ,,Meni dražeg mjesta od Savinog Bora nema. Tu sam rođen, odrastao i stvorio porodičnu zajednicu, kadru da odolijeva  životnim izazovima, karakterističnim za ove prostore.  Živim sa suprugom, dva sina, snahom i kćerkom i svi su oni radno angažovani unutar gazdinstva. Moja porodica, kao i većina ovdje, je navikla da radi, a taj rad se, ipak,  isplati. Stvorili smo zavidne uslove za život i shvatili da se dobro može živjeti i daleko od gradskih sredina”, kaže Haso Rastoder.

Mještani tvrde da bi uz podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor mogao da postane još privlačniji za život.

Uzorni stočar Sako Adrović upozorava da  se, ako se žele zaustaviti odlasci,  posebna pažnja   mora posvetiti mladima.

,,Potrebno je uspostaviti jaču vezu sa našim studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija u što većem broju vraćali i davali  doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni. Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji žele da ostanu da žive u zavičaju”, kaže Adrović.

Mještani tvrde da Savin Bora sa okolinom može da postane  turistički raj kad bi se   valorizovali njegovi  potencijali.

,,Ovdje je sve prirodno i netaknuto. Od hrane do vode i vazduha.  Ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom. To bi, uz otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo brojne blagodeti  čitavom kraju i utticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja”, tvrde mještani.

Žitelji  Savinog Bora i još nekoliko sela koja gravitiraju Pešterskoj visoravni  smatraju da će uspostavljnje graničnog prelaza na pragu njihovih domaćinstava, doprinijeti boljoj ekonomskoj poziciji.

,,Mi smo upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, a ovdje nam je prečicom sve nadohvat ruke”, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice.

Mještani ovog kraja  ulažu u izgradnju kuća, upošljavaju majstore, radnike. Nadaju se  da za Savin Bor i Bihor dolaze  bolji dani.

Granični prelaz sa Srbijom, koji će biti otvoren u mjestu Kruščica, doprinijeće većoj razmjeni robe, bržoj komunikaciji. Prestaće se sa divljim prelascima i problemima skopčanim sa tim.

                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLIKA JE KORIST OD BRENDIRANJA  KOLAŠINSKOG LISNATOG SIRA: Zasad, samo više procedura i edukacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proizvođači kolašinskog „listana“ tvrde da tokom minule godine nijesu imali mnogo vajde od „brendiranja“ tog mlječnog proizvoda. Cijene i način prodaje su  ostali isti, ali su se udvostručile obaveze koje treba da ispune 

 

Prije skoro godinu, kolašinski lisnati sir, pridružio se  listi crnogorskih proizvoda zaštićenih oznakom kvaliteta na nacionalnom nivou. Oni koji ga proizvode kažu da još nema razloga za slavlje, ali su svjesni da im tek sada predstoji veliki rad, ažurno pridržavanje procedura i pojačane kontrole.  Prošli su brojne edukacije koje su vezane za sve segmente proizvodnje, no i dalje je mnogo nejasnoća. Muče ih i ograničeni kapaciteti da ispoštuju sve što se od njih traži.  Sada sve izgleda komplikovano, a tvrde, ponekad i nedostižno. Očekivali su da njihov sir bude već skuplji, a način prodaje lakši. No, tokom minulih mjeseci, to se nije desilo.

U domaćinstvu Puletić, u kolašinskom selu Lipovo, razočarani su jer još nema ni prodavnice, koja bi bila specijalizovana samo za prodaju listana.  

„Uslovi pod kojima se proizvodi sir su značajno komplikovaniji, procedure sa visokim standardima, ima mnogo papirologije, a mi i dalje prodajemo nakupcima po istoj cijeni. Oni, naravno, i dalje ucjenjuju. Plaćaju kako im odgovara, najčešće po četiri i po  eura za kilogram, prodaju ga po šest. Polugodišnja premija koja iznosi 500 eura izostane ukoliko samo jedan papir zaboravimo da dostavimo“  – kažu u tom domaćinstvu.

Kolašinski lisnati sir proizvodi se na više od 100 poljoprivrednih gazdinstava u okviru regiona proizvodnje, a na tržište se godišnje, prema podacima Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja,  plasira oko 2.000 tona tog vrhunskog proizvoda.

„Zaštitom, taj proizvod dobiće novu vrijednost, što će proizvođačima omogućiti dodatni dohodak i mogućnost još bolje valorizacije kroz jačanje turističkih kapaciteta i ponude, ne samo na području Kolašina, već i ukupno na sjeveru i primorju. Proizvodnja jednog od najkarakterističnijih sireva u Crnoj Gori, poznatog i van njenih granica, prema dokumentaciji koja je osnova za zaštitu oznake porijekla, odvija se na teritoriji opština Kolašin i Mojkovac, u okviru definisanog geografskog područja koje obuhvata 17 mjesnih zajednica”–  saopštili  su iz resornog ministarstva nakon što je kolašinski sir „brendiran“.

Milovan Vlahović  iz NVO Klasterske incijative, oraganizacije koja je odradila značajan posao u procesu „brendiranja“, kaže da su, u saradnji sa Ministarstvom i Opštinom, odavno počele i radionice namijenjene osposobljavanju proizvođača za primjenu specifikacije o oznaci porijekla.

„Te radionice su značajne, jer specifikacija sadrži detaljno razrađen postupak proizvodnje sira, njegove hemijske i biološke karakteristike koje moraju biti ispunjene radi stavljanja na tržište pod zaštićenom oznakom,  kao i minimum standarda koji svi proizvođači moraju da ispunjavaju u postupku proizvodnje sira. Na taj način će se obaviti standardizacija proizvodnje i garantovati kvalitet proizvoda. Takođe, planira se formiranje Komisije za senzornu evaluaciju proizvoda, koja će ocjenjivati uzorke sira i davati odobrenje za njegovo plasiranje na tržište kao i primjenu pravila interne kontrole kvaliteta koje smo u međuvremenu razvili u saradnji sa Biotehničkim fakultetom“ –  najavljuje on.

Postojaće, objašnjava Vlahović, tri nivoa kontrole kvaliteta: prvi koji će obavljati proizvođač na svom gazdinstvu, drugi Komisija za senzornu evaluaciju i treći nivo za koji je zadužena Monteorganica.  To je sve neophodno da bi se sir našao  u slobodnoj prodaji pod zaštićenom oznakom  i sa visočijom cijenom.

„U objektima gdje se sada kolašinski lisnati sir prodaje nalazi se sir individualnih proizvođača, koji ne podliježe nadzoru i kontroli Udruženja proizvođača kao organizacije i nosioca brenda. Za kvalitet proizvoda odgovara svaki proizvođač pojedinačno i kontrola se obavlja od strane državnih organa na drugačiji način u odnosu na kontrolu koja će biti kada projekat bude priveden kraju” – kažu u Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira, u kojem je 40 proizvođača iz Mojkovca i Kolašina.

Proizvođači „brendiranog“ sira primjećuju i da teškoće nastaju jer različite djelove projekta finansiraju razni donatori, ali i resorno ministarstvo i Opština.  Oni koji brinu o edukaciji proizvočađa treba da brinu i o tome da se radionice ne održavaju tokom ljeta kada je većina stočara na katunima. Još nije završeno osmišljavanje idejnog rješenja ambalaže, koje će podrazumijevati vakumiranje proizvoda radi čuvanja karateristika sira u dužem vremenskom periodu.  Planirano je da ambalaža ne učestvuje previše u ukupnoj cijeni proizvoda, te da bude praktična, estetski prilagođena potrošaču.

Kolašinski lisnati sir proizvodiće samo registrovani poljoprivredni proizvođači, a krave od kojih se koristi mlijeko treba da budu registrovane u Upravi za veterinu i obilježene ušnom markicom.

U Udruženju objašnjavaju da će za sva gazdinstva sa više od pet grla krava,  biti obaveza i posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i  snabdjevena električnom energijom. Ukoliko se proizvodi u prostorijama gdje se priprema i ostala hrana, to se ne smije raditi istovremeno, to jest, sirenje treba vremenski da bude odvojeno od ostalih kuhinjskih poslova.

„Kolašinski sir je poseban zbog činjenice da se proizvodi od mlijeka krava koje pasu na visokim nadmorskim visinama i na pašnjacima na kojima je više od 200 biljaka koje sadrže eterična ulja. Da bi se sačuvao kvalitet proizvoda, predviđeno je i da mlijeko grla  koja su kupljena na području drugih opština, neće biti korišteno najmanje godinu za proizvodnju tog sira“ – kaže Ratko Pejić iz Udruženja proizvođača.

Nova pravila staviće stočare pred još nekoliko izazova. Prije svega, one  koji su ljeti na katunima, do kojih još nema adekvatne putne infrastrukture, snabdijevaju se vodom sa izvora, a sir se pravi u kolibama, u kojima nema ni struje…

Iako je za  kolašinske stočare ohrabrenje što je lokalna uprava uvidjela potrebu povećanja podrške za poljoprivredu, smatraju da je 70.000 eura, ipak, nedovoljno.  Svojevrstan „vjetar u leđa“ proizvođačima „lisnatog“, kaže Vlahović, je i nedavna podrška Kraljevine Norveške i UNOPS-a, koji su kroz projekat Standardizacija poljoprivrednih proizvoda u ruralnim oblastima, Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira donirali 41.000 eura.

„Kroz projekat je planirana podrška za više od 15 gazdinstava sa teritorija opština Kolašin i Mojkovac. Biće im obezbijeđena konkretna pomoć u opremi koja je potrebna u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira. Kroz realizaciju projekta planirana je i detaljna analiza tržišta i smjernice i uputstva za dalji plasman i prodaju ovog proizvod, što će umnogome olakšati primarni posao poljoprivrednim proizvođačima, a to je isključivo proizvodnja“ –  optimističan je  Vlahović.

                                                         Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo