Povežite se sa nama

OKO NAS

NAGRADE NVO GARIWO, HRABRIMA I NEPOKORENIMA: Pravednici na Dan pravednika u Sarajevu

Objavljeno prije

na

U prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra, pred oko 1000 mladih iz cijele regije, u Sarajevu je 6. marta na Evropski dan sjećanja na pravednike, upriličena svečanost dodjele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti.

Organizator dodjele Nagrada je NVO GARIWO, a njihov rad kao donator podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je posthumno Milanu Levaru iz Hrvatske, Vladi Trifunoviću iz Srbije, Asmiru Fatkiću i Višnji Marilović iz BiH, a Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti Milanu Popoviću iz Crne Gore.

Milan Levar

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Milanu Levaru iz Gospića, posthumno, zato što je iskazao građansku hrabrost, tako što je:

u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne općeljudskim vrijednostima i njegovim ličnim, visokim moralnim ubjeđenjima;

1997. svjedočio pred sudom u Haagu o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima uglavnom srpske nacionalnosti u Gospiću;

kao zaštićeni svjedok suda u Haagu odbio promjenu identiteta i mogućnost da napusti Gospić;

28. 8. 2000. ubijen je podmetnutom bombom u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću;

i u svojoj smrti prisutan te stalno pokazuje koliko još Hrvatska nije u stanju da se adekvatno suoči sa svojom ratnom prošlošću jer ni dan-danas njegove ubice nisu pronađene.

Vlado Trifunović

Ovaj general JNA je odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj. On je 22. 9. 1991. predao Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu prethodno naredivši da se oružje u kasarni onesposobi. Uspio izvesti na sigurnu teritoriju 220 vojnika i 60 oficira.

Zbog svog čina, u Srbiji, koja je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, osuđen je za izdaju, a u Hrvatskoj za ratni zločin. Za sebe je tim povodom rekao: „Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin.”

Ostao dosljedan svom činu i svakodnevno se borio i bori se da sa sebe skine etiketu „izdajnika i zločinca”. O tome kaže: „Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem.”

U Srbiji se uspio izboriti za pravdu te je Vrhovni sud Srbije 2010. godine ukinuo presudu njemu i grupi njegovih oficira. Bori se da nadležne instance u Hrvatskoj učine isto.

U cjelini je ispunio majčin amanet: „Majka me zaklela, kada sam završio vojne škole, da nikoga u crno ne zavijem.”

Asmir Fatkić

Kao predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice (IZ) u Bihaću, 2007. Fatkić je podnio krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ koji su u prethodnom periodu izvršili razne zloupotrebe položaja i krađu novca IZ.

Zbog toga je kažnjen tako što mu je Disciplinska komisija Rijaseta IZ nezakonito dala otkaz „zbog istupa u javnim medijima”, sa obrazloženjem da „nije smio podnositi krivične prijave koje su prouzrokovale niz problema i negativan publicitet IZ”.

Fatkić je jedini u istoriji IZ koji je digao svoj glas protiv kriminala u IZ i nije poslušao preporuku tadašnjih vjerskih i političkih moćnika da povuče krivične prijave.

Zbog svog je čina pet puta napadan u službi, a policija ga nije željela zaštititi.

Preživio je i pokušaj ubistva u službi, nakon čega je, zbog stresa i traume, hospitaliziran.

Ostao nepokolebljiv u borbi za pravdu i na insistiranje svojih džematlija ostao njihov imam, hatib i muallim, iako nije zvanično zaposlen, te ne prima platu niti ima osiguranje i penzioni staž. Njegove džematlije, zbog podrške njemu, isključene su iz IZ.

Višnja Marilović

Sarajka Višnja Marilović je prijavila niz nepravilnosti u poslovanju JU „Centar Skenderija” gdje je radila, uključujući i korupciju u samom vrhu preduzeća.

Dobila je otkaz zbog svog čina i bila suočena s nizom neugodnosti uključujući i prijetnje smrću upućene njoj i njenoj djeci.

Jedno vrijeme živjela je i pod policijskom zaštitom zbog prijetnji koje su joj upućivane.

Ostala je uporna u svojoj borbi i nakon otkaza postala direktorica Udruženja za zaštitu uzbunjivača i počela borbu za zakonsku zaštitu ljudi sličnih njoj.

Program manifestacije

Na svečanosti je o svakom laureatu prikazan petominutni dokumentarni film. Svi filmovi nastali su u produkciji NVO GARIWO, a osim filmova prisutni su mogli uživati i u drugim kulturno-umjetničkim sadržajima.

Osim laureata, prisutnima su se obratili i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH Mary Ann Hennessey te predsjednica Međunarodne komisije za dodjelu Nagrada Duško Kondor Ellen Elias Bursać.

Predsjednik Mesić govorio je o važnosti afirmacije građanske hrabrosti: „Mlade su generacije izložene ciljanom usmjeravanju u pogrešnom pravcu i zato je upoznavanje mladih s pojmom građanske hrabrosti iznimno važno i to ne na akademskoj, nego na pragmatičnoj osnovi. Građanska hrabrost znači imati stav i poziciju i braniti je.”

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko istakao je da se ovim činom daje priznanje onima koji svojim primjerom trebaju inspirirati druge da budu humani jer kada su se suočili s korupcijom, netolerancijom, kriminalom i neznanjem odgovorili su hrabrom odlučnošću da se svrstaju na stranu ispravnog, a ne pogrešnog.

„Našem društvu trebaju građani koji će dići svoj glas protiv nepravde i nesposobnosti, potrebni su mu policajci, sudije i tužioci koji će se oduprijeti uticaju politike i kriminala te obavljati svoju dužnost štiteći građane. Hrabrost koju su pokazali današnji dobitnici mora poslužiti svima kao inspiracija da učinimo više, da radimo bolje te činimo ono što je ispravno”, kazao je Inzko.

Mary Ann Hennessey naglasila je da 6. mart, Evropski dan sjećanja na pravednike, treba biti podsjetnik svima da prihvatimo pravednost, da pojedinačno djelujemo za humanost, jednakost, toleranciju, poštovanje, demokratiju, ljudska prava i vladavinu zakona.

Ellen Elias Bursać, predsjednica Komisije za dodjelu ove nagrade kazala je da su svi bez izuzetka zaslužili ova priznanja, a proces odabira pokazao je koliko je ljudi u BiH i regionu koji, kada uoče potrebu, dignu svoj glas za promjene, zauzmu stav, izlože se rizicima i rade za dobrobit drugih. Bursać je napravila paralelu između protestnih zbivanja u BiH i onoga što su laureati učinili: „Posljednjih sedmica vidjeli smo vas, vaše roditelje, roditelje vaših roditelja, prijatelje i susjede na ulicama, dok ste činili zapravo isto: zauzimali stav, preuzimali rizike i radili za dobrobit drugih. Zaista sam tronuta odlučnošću građana BiH i sigurna sam da će to uroditi plodom. Sve dok se građani bore ne samo za svoju, nego i za dobrobit drugih, dobro će iz toga proizaći.”

Na kraju ceremonije prisutnima se obratila i Svetlana Broz, direktorica NVO GARIWO, koja je nagrade i utemeljila. Ona je zahvala prisutnima, a posebno laureatima na njihovoj nesebičnosti, i u konačnici na tome što postoje i daju nam nadu u bolje sutra.

Hedonizam borbe Milana Popovića

Za afirmaciju građanske hrabrosti Nagradom Duško Kondor ove godine nagrađen je Milan Popović, univerzitetski profesor iz Podgorice. Razloga za nagradu je mnogo a kao glavne možemo navesti to što je: 1991. istupao na antiratnom mitingu u Titogradu dok se uveliko spremao napad na Dubrovnik; tokom rata otvoreno se suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici i njenom služenju projektu velike Srbije; bio jedan od najglasnijih zagovornika nezavisne Crne Gore nakon čijeg se osamostaljenja suprotstavio njenoj kriminogenoj vlasti i svim vidovima nasilja koje je provodio crnogorski režim; zajedno sa Esadom Kočanom i Kočom Pavlovićem podnio krivičnu prijavu protiv premijera, vrhovne državne tužiteljice i ostalih iz državnog vrha, najodgovornijih za ratni zločin deportacije i ubistva oko stotinu bosanskih izbjeglica 1992. Od 1991. do danas Milan Popović je pretrpio brojna uznemiravanja uključujući i prijetnje smrću, ali se nikada nije pokolebao. Uprkos svemu, dosljedno, on ne pristaje na ulogu žrtve, već svojim stavom i akcijom demonstrira hedonizam pobune protiv silnika. Milan Popović je, kao što naši čitaoci dobro znaju, dugogodišnji kolumnista Monitora. Podsjećamo, ranije su prestižnu međunarodnu nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti iz Crne Gore dobili Slobodan Pejović, hrabri svjedok zločina deportacija BiH izbjeglica, i Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik Monitora.

Amer TIKVEŠA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo