FOKUS
Uz malu pomoć prijatelja
Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor onlineIstorija kapitalizma možda je obogaćena pažnje vrijednim poduhvatom kada je Milo Đukanović, u intervalu dok 2007. nije bio na važnoj državničkoj funkciji, postao milioner tako što je svoj prvi, javno priznati milion, dobio – kreditom.
Početkom avgusta te godine objavljeno je kako je Đukanović (njegovo preduzeće Kapital invest), oko sedam odsto akcija Prve banke kupio kreditom od neimenovane banke iz Velike Britanije. S tim u vezi je Uprava za sprječavanje pranja novca 19. avgusta 2007. objavila saopštenje. Provjerom u Velikoj Britaniji navodno je ustanovila kako oko Đukanovićevog kredita ništa nije sporno.
Detalji te provjere ni do danas nijesu poznati. MANS-u je uskraćena mogućnost slobodnog pristupa informacijama u posjedu Uprave o Đukanovićevom kreditnom zaduženju. Direktor Uprave, Predrag Mitrović, stavio je na dokumenta oznaku – STROGO TAJNO, jer ,,podaci koje finansijsko-obavještajna služba dobija od obveznika predstavljaju službenu tajnu”.
Kako se ispostavilo, Uprava avgusta 2007, sve i da je stvarno htjela, nije mogla imati potpuni uvid. Ugovor o zalogu između Đukanovićevog Kapital investa i anonimne banke iz Velike Britanije, zapravo londonske filijale grčke Pireus banke, prijavljen je tek dva mjeseca kasnije Registru zaloga Privrednog suda u Podgorici.
Naime, u prijavi zaloga R-07101100027 od 11. oktobra 2007. stoji kako Kapital invest, kao zalogodavac, zalaže 8.000 akcija u Prvoj banci po nominalnoj cijeni od 127, 82 eura.
,,Iz ugovora, potpisanog 11. jula, vidi se da vraćanje kredita garantuje kupljenim akcijama”, saopštila je Uprava avgusta 2007. Ispalo je ovako: Đukanović, najprije, dobija kredit u julu ,,garantujući” akcijama koje još nije ni bio kupio, zatim je u avgustu kupio akcije koje je založio tek u oktobru 2007. godine.
U ta tri mjeseca cijene akcija Prve banke su vrtoglavo skočile a 11. oktobra 2007. vrijedile su čitavih 867 eura po akciji. Đukanović je tog dana svojih 8.000 akcija (tržišna vrijednost 6.936.000 eura), stavio kod Pireus banke u zalog po staroj cijeni od svega 127,82 eura (nominalna vrijednost 1.022.560 eura). Za samo tri mjeseca Đukanović je bio ,,dobar” 5.913.440 eura!
U odnosu na tvrdnje Uprave o Đukanovićevom kreditu od 1.489.997 eura, ugovor o zalogu donosi podatak da se radi o manjoj sumi – od 1.022.560 eura. Gdje je, u međuvremenu, isparilo oko pola miliona kredita?
Kako je objavljeno, Đukanović je 3. avgusta 2007. kupio 11.657 akcija Prve banke, ali u ugovoru o zalogu od 11. oktobra 2007. stoji da je Kapital invest filijali Pireus banke založio svega 8.000 akcija. Kako je, odnosno čime, kupljeno preostalih 3.657 akcija?
Ljetos su Kapital invest i Pireus banke napravili dopunu (aneks) ugovora o zalogu, koji je datiran na 7. jul a prijavljen Registru zaloga 8. jula 2008. godine. U opisu založene imovine stoji: ,,Pravo zaloge na osnovu ovog aneksa od 7. jula 2008. prestaje za 2.881 akciju Prve banke, a u zalozi ostaje 5.119 akcija”.
Već sjutradan, 9. jula 2008. godine, Đukanović je na berzi prodao 2.540 akcija u Prvoj banci po cijeni od čitavih 610 eura po akciji drugom, neimenovanom akcionaru banke, te ukupno inkasirao 1.549.400 eura.
Dilema i u ovoj transakciji je već viđena i odnosi se na način na koji je Pireus banke otpisala polaganje svog prava na 2.881 akcija po aneksu ugovora od 7. jula 2008. ako je objavljeno da je Đukanović prodaju 2.540 akcija obavio na berzi 9. jula – tek dva dana kasnije!
Što se Đukanovića tiče, on nikada nije javno priznao da je kredit uzeo od filijale Pireus banke, već je govorio kako se zadužio kod ,,jedne inostrane banke”. Zbog čega je izbjegavao da pomene Pireus banke?
Đukanović je tvrdio da je, tokom državničke karijere, ostvario brojna poznanstva, te kako njemu ne predstavlja problem da dobije kredit iz prvoklasnih inostranih banaka. Đukanović je 2005. i 2006. godine imao ukupna mjesečna primanja u iznosu od 456 eura, dok mu je 2007. plata bila 765 eura. Ostalo je nejasno da li je Đukanović imao već položena sredstva u Londonu ili negdje drugo – što je on oduvijek negirao – ili mu je grčka banka milion dala tek tako. ,,Kapital invest nema ni kreditnu ni poslovnu istoriju na osnovu koje bi se mogao zaduživati”, pisao je Monitor.
Ali, osobe koje su, u svojstvu ovlašćenih zastupnika registrovane oko Đukanovićevog kredita čine indikativan poslovno-rođački krug. Ispred Pireus banke se pojavljuje advokat Branko Čolović iz Beograda s kancelarijom u Budvi. Čolović je advokat kompanije Bepler i Džejkobson, registrovane u Londonu, vlasnika Zorana Bećirovića Ćoća, Đukanovićevog kuma. Zoranov mlađi brat, Dragan Bećirović, akcionar je (1.520 akcija) Prve banke, u kojoj je većinski vlasnik Aco, Đukanovićev brat.
U ugovoru o zalogu kao kontakt podaci Kapital investa upisan su telefonski broj i e-mail registrovani na advokata Anu Kolarević, Đukanovićevu sestru. I aneks ugvora o zalogu donosi kontakt podatke o Kolarevićkoj, koja je i akcionar Prve banke (1.921 akcija).
Poput Čolovića, Kolarevićka je ujedno advokat i Bećirovićevog Beplera i Džejkobsona, i to ne samo onomad, za vrijeme opjevane privatizacije hotela u Budvi (Avala) i Kolašinu (Bjanka i Lipka), već i sada (vidijeti: http://anakolarevic.com/main.swf).
Grčka Pireus banka se u regionu vezuje za Duška Kneževića, vlasnika Atlas grupe i niza drugih kompanija. Pireus banka je u Srbiji 2005. kupila Atlas banku. Kneževićev Fin invest ima prijavljene poslovne aranžmane upravo s londonskom filijalom Pireus banke. Izvršni direktor Kapital investa, Radislav Jovović, predavač je na Kneževićevom Univerzitetu Mediteran. Knežević je, u jednom intervjuu, odbacio mogućnost da je pomogao Đukanoviću da dobije kredit.
Kapital invest je registrovan 23. februara 2007. godine, a jedini vlasnik, izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik je bio Đukanović. MANS je avgusta 2007. pokrenuo postupak utvrđivanja konflikta interesa jer Đukanović, tada poslanik, nije na vrijeme prenio pravo upravljanja na drugo lice. Komisija za utvrđivanje konflikta interesa, odlukom od 9. novembra iste godine, odbacila je inicijativu MANS-a, tvrdeći da je u „Centralnom registru Privrednog suda 19. septembra 2007. upisan prenos upravljačkih prava – izvršnog direktora i ovlašćenog zastupnika na Radislava Jovovića iz Podgorice”.
Kao dokaz u odluci Komisije naveden je „akt Centralnog registra od 19. septembra 2007. godine registarski br. 5-0356304/002″. Ali, taj akt nije zaveden 19. septembra 2007, odnosno, nije predat (prijavljen) toga dana, nego tek 11. oktobra 2007. – kako i stoji u elektronskom indeksu Centralnog registra (rubrika – datum promjene statuta).
Ovaj podatak, promakao je svima. Upravo je 11. oktobra 2007. osim ugovora o prenosu upravljačkih prava (Centralni registar), prijavljen i ugovor o zalogu (Registar zaloga) kojim je Kapital invest založio 8.000 akcija za Đukanovićev kredit kod Pireus banke.
Malo je vjerovatna slučajna podudarnost da istog dana (11. oktobra 2007.godine) Kapital invest prijavljuje i ugovor o zalogu i prenos upravljačkih prava. U prijavi zaloga R-07101100027 od 11. oktobra 2007. kao ovlašćeno lice Kapital investa naveden je Jovović, iako je ugovaranje kredita – i prema sopstvenom priznanju – vodio isključivo Đukanović. Član 11. OPŠTIH INDIKATORA SUMNJIVIH TRANSAKCIJA, koji se odnose na poslove pranja novca, glasi: ,,Klijent daje neadekvatno objašnjenje zbog čega u posljednjem trenutku mijenja imena lica koja koristi u vezi sa transakcijom”.
Spektar ,,neadekvatnih objašnjenja”, umnožio se od jesenas, kada se Prva banka našla na rubu bankrota. Dio štampe je ljetos tvrdio kako je 1,5 milion eura, zarađenih prodajom akcija, Đukanović odmah iskoristio da vrati kredit. Ali, to se nije desilo sve do kraja 2008. kada je država, odnosno dr Igor Lukšić ispred Ministarstva finansija, sklopilo niz pojedinačnih ugovora o zalogu s akcionarima Prve banke.
U najnovijoj prijavi R-08121900032 Registru zaloga, koju je 19. decembra 2008. potpisao i dostavio Lukšić, stoji da Vlada Crne Gore-Ministarstvo finansija prima u zalog svih 10.466 akcija Kapital investa u Prvoj banci. Svega dan ranije, Đukanović je izjavio:
,,Moja prva firma Kapital invest bila je zadužena u inostranstvu, i te obaveze je trebalo servisirati. Na berzi sam prodao dio akcija koje je ta firma imala i razdužio je”.
Lukšić je sklopio s Kapital investom založni aranžman po staroj cijeni od 127,82 eura po akciji (ili 1.337.764 eura), dakle, upravo po onoj cijeni akcija iz 11. jula 2007. kada je Đukanović podigao kredit.
Cijene akcija Prve banke su od tada skakale do neba a Đukanović je dio njih skupo prodao i milionski zaradio. Kreditom je Đukanović, pred javnošću, pribavio i ,,alibi” o porijeklu svog novca.
I nakon što je prošlog decembra Lukšić (ubrzo imenovan za potpredsjednika Đukanovićeve Vlade) podnio ugovor o zalogu akcija Kapital investa, dostavila je i Pireus banka prijavu prestanka ugovorne zaloge za Đukanovićev kredit.
Prema Zakonu o zalozi kao sredstvu od obezbjeđenja potraživanja iz 2002. godine, Registar zaloga uopšte nije nadležan, niti provjerava istinitost pojedinačnih ugovora. Kakvi su uistinu svi drugi detalji veze vodećeg crnogorskog političara i jedne banke-filijale u Londonu, ostaje, do daljnjeg, STROGA TAJNA – kako je poručeno iz Uprave za sprječavanje pranja novca koja je dio Lukšićevog Ministarstva finansija, odnosno, svi skupa, formacijski dio Đukanovićeve Vlade.
Đukanović je za Vijesti izjavio i da je podigao drugi, novi kredit, na osnovu biznis projekta s nekretninama koje, skupa s poslovnim partnerom, ima u Budvi.
Novi Đukanovićev kredit je sada težak pet miliona. Kažu, najteže je zaraditi (ili legalizovati) prvi milion. Onda je sve lakše.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
3 satana
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!