Možda je u Ustavu Crne Gore trebalo preskočiti član 13. Piše: Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Pokazalo se kao – čist baksuz.
Ne zna se je li u većim nevoljama srpski ili crnogorski jezik. Svako malo vlast pokušava da pravo ljudi da koriste srpski pretvori u teorijsko, način na koji je kodifikovan crnogorski jezik proizvodi fakat da ga u svakodnevnom životu nema. Pored toga, pokazalo se ovih dana, nikad se ne zna u kakvom statusu će koji jezik omrknuti, u kakvom osvanuti.
Najprije je, nakon dvije godine razmišljanja, Ustavni sud utvrdio da
odredbe člana 11. stav 2. i 3. Opšteg zakona o obrazovanju nijesu u saglasnosti sa Ustavom te da je zakonodavac derogirao ustavno načelo o crnogorskom jeziku kao jedinom službenom u Crnoj Gori. Zakonodavac je, objasnili su, odredbom da se nastava u školama “izvodi i na srpskom jeziku, kao jeziku u službenoj upotrebi”, u suštini, upotrebu srpskog jezika, u materijalnom smislu uspostavio na način suprotan Ustavu, kako u odnosu na crnogorski jezik, kao jedini službeni jezik u Crnoj Gori, tako i u odnosu na ostale jezike bosanski, albanski i hrvatski jezik, koji su takođe u službenoj upotrebi. Jezička pitanja Ustavni sud je razmatrao na inicijativu osam poslanika SDP-a i Matice crnogorske.
Odluka Ustavnog suda srušila je politički dogovor bivšeg premijera Igora Lukšića sa opozicijom prema kojem je Zakon o opštem obrazovanju promijenjen kako bi se nastavni predmet u školama prozvao crnogorski-srpski, bošnjački, hrvatski. Tokom ljeta 2011. pregovori o tome trajali su danima, opozicija je odbijala da bez dogovora o imenu jezika u školama glasa za izmjene u izbornom zakonodavstvu, koje se usvajaju dvotrećinskom većinom. Te izmjene, opet, bile su prvi od sedam uslova za dobijanje datuma početka pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Sporazum je na jedvite jade potpisan, ime nastavnog predmeta promijenjeno, pitanja o jeziku uglavnom su nestala sa tržišta dnevnopolitičkih zlopupotreba. Ispostavilo se, privremeno.
Vjerovatno će zauvijek ostati nepoznato koji pravni kantar je Ustavni sud upotrijebio da bi izmjerio šta pripada službenom, a šta jezicima u službenoj upotrebi. Tačno je da se tamo gdje zakon nije izričit, može tražiti duh zakona. On se, međutim, traži u svim elementima vezanim za društvo o kojima zakonodavac nužno mora voditi računa. U ovom društvu većina ljudi govori srpskim jezikom. Prema podacima sa posljednjeg popisa, 265.895 odsto ljudi koji čine 42,88 odsto stanovništva ove zemlje kazalo je da im je maternji jezik srpski. Crnogorski je maternji za 229.251 ili 36,97 odsto stanovnika Crne Gore. Činjenicu da je srpski jedan od jezika u službenoj upotrebi i da njime govori većina ljudi u ovoj zemlji moguće je zloupotrebljavati, ali je glupo ignorisati. Ustav Crne Gore, u okviru zaštite identiteta, jemči pravo na upotrebu svog jezika i pisma u privatnoj, javnoj i službenoj upotrebi. ,,Pojedinačno ili u zajednici sa drugima”.
Sve to nema veze, na scenu je stupio ministar prosvjete Slavoljub Migo Stijepović. ,,Povodom odluke Ustavnog suda kojom je utvrđeno da odredbe Opšteg zakona o obrazovanju nijesu u saglasnosti sa Ustavom i da prestaju da važe danom objavljivanja te odluke, Ministarstvo prosvjete obavještava da će se nastavni predmet crnogorsko-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost i ubuduće izučavati kao do sada”, saopšteno je iz Ministarstva prosvjete. Podsjetili su da je rješenje o nazivu predmeta definisano političkim dogovorom Vlade i opozicije o pitanjima koja se tiču evropskih integracija iz 2011. godine i rješenjima kojima su kasnije donijeti obrazovni programi. ,,Kako Ustavni sud ovom presudom nije tretirao ta pitanja, jasno je da ne postoji ni razlog da Ministarstvo pokreće proceduru izmjene postojećeg rješenja”. To da bi nastavni planovi i programi morali biti u skladu sa zakonom, za Ministarstvo prosvjete nije važno. Važno je da se interveniše u oblastima političke štete koju je odluka Ustavnog suda mogla da proizvede.
Vladin, što će reći posao ministarstva prosvjete je inače bio da odluku Ustavnog suda u djelo sprovede.
Onda je mrak pojeo trud Ustavnog suda. U Skupštini Crne Gore usvojen je amandman poslanika SNP-a Srđana Milića na zakon o obrazovanju kojim je propisano: ,,nastava u ustanovi izvodi se i na jezicima u službenoj upotrebi; imajući u vidu istu lingvističku osnovu-na srpskom jeziku; poštujući prava manjinskih naroda – na bosanskom, albanskom i hrvatskom jeziku”. Član koji je Ustavni sud proglasio neustavnim glasio je ,,Imajući u vidu istu lingvističku osnovu nastava u ustanovi izvodi se i na srpskom jeziku, kao jeziku u službenoj upotrebi”. Lijepo je predsjednik parlamenta primijetio da se svodi na isto.
Nije potrebna ni velika mudrost ni preozbiljno poznavanje ovdašnje političke scene da bi se vidjelo da je DPS morao da usvoji Milićev amandman kako bi obezbijedio glasove SNP za izmjene Ustava dva dana kasnije. Kad zatreba, DPS opet može da popritegne uz pomoć Ustavnog suda.
Nije, dakle, lako srpskom, ali nije ni crnogorskom jeziku. Iako su od promocije pravopisa i pravopisnog rječnika crnogorskog jezika prošle četiri godine, malo je koje od novokodifikovanih rješenja zaživjelo. U medijima, u službenim dokumentima, ukratko – svuda, koristi se isti jezik koji se koristio i prije nadljudskih napora vlasti i odgovarajućih naučnika da smisle nova jezička pravila. Način na koji je uređivan crnogorski jezik, doprinio je da ne mali broj ljudi odluči da im je maternji jezik, ipak, srpski. Ili neki drugi od jezika u službenoj upotrebi.
Malo je ko od nastavnika i profesora jezika i književnosti pokušavao da primijeni znanja sa jednodnevnih seminara pomoću kojih su dobili diplome da su prekvalifikovani i za crnogorski jezik. Ostaju, na primjer, neiskorištene mogućnosti da se, po novome, pomoćni glagol htjeti koristi koristiti i u varijanti šćeti; prezent: šćednem, šćedneš…; imperfekt: šćah, šćaše…; aorist: šćedoh, šćede, šćedosmo, šćedoste, šćedoše. Niko, iako je dopušteno, ne kaže: kroza selo, uza stranu, niza stube, kroza zube, kroza šumu. Nadaleko čuvena “ćestenina” ostala je mrtvo slovo. Uzalud su se, koliko se zasad vidi, pisci novih pravopisnih pravila mučili i honorare zarađivali.
Djeca koja tek uče da pišu dužna su da nauče kako se pišu Ś i Ź, ali ne i da ta slova koriste. Uprkos rogobatnom nazivu nastavnog predmeta, primjena političkog sporazuma o jeziku donosila je rješenja koja nikoga nijesu ugrožavala. Niko, da se zna, po školama nije tražio da se isključivo koristi ili izričito zabranjuje reći – đeca, đevojka, đed i slično. Ne može se reći da teče med i mlijeko, sporadično su zabilježene i pretenciozne učiteljice i preosjetljivi roditelji, ali se niko ne žali na ugrožavanje osnovnog prava da koristi svoj jezik. Đaci su, naravno, skratili ime predmeta na – crnogorski. To je vjerovatno najveći ikad postignut domet u promovisanju crnogorskog jezika.
Za tili čas ova vlast je spremna da sruši šta god joj zatreba. Ja tebi pola kila ustavnih promjena, ti meni tri frtalja toga i toga zakona – njihovo je viđenje politike i pravne sigurnosti.
Miloš BAKIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice