Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Vladina strategija – državna tragedija

Objavljeno prije

na

Tek treba da vidimo kako će, 1. avgusta, u parlamentu proći Vladin prijedlog rebalansa budžeta. Već je, međutim, izvjesno da je Vlada prekršila Zakon o budžetu Crne Gore za 2013. godinu. I to tako što se prije usvojenog rebalansa praktično već zadužila za nekih 120 miliona da bi povjeriocima isplatila dugove svojih partnera iz KAP-a. Pričamo o bankarskim kreditima koje je CEAC, u većinskom vlasništvu Olega Deripaske, podigao za račun KAP-a uz garancije Vlade Crne Gore da će ti dugovi biti vraćeni.

Pošto je KAP, na zahtjev Vlade, otišao u stečaj momentalno su pale i garancije date mađarskoj OTP i ruskoj VTB banci vrijedne, zajedno, više od 120 miliona.

,,U vezi s tim, OTP i Ministarstvo finansija definisali su da će pomenuta garancija (radi se o 42,5 miliona – prim. Monitora) biti otplaćena na način što će između strana biti zaključen novi kreditni aranžman”, stoji u obavještenju koje je polovinom jula stiglo iz Vlade.

Pošto pregovarači ruske VTB banke nijesu bili toliko kooperativni, ministar finansija Radoje Žugić je, po ovlašćenju Vlade, zaključio kreditni aranžman sa Dojče i Erste bankom, u iznosu od 60 miliona eura, ,,čime su obezbijeđena sredstva za izmirenje obaveza po osnovu aktiviranih državnih garancija izdatih za KAP”, obradovali su nas Vladini glasnogovornici uz obavještenje da su ,,sredstva kredita obezbijeđena na period od tri godine i uz fiksnu kamatnu stopu od 6,42 odsto”. Mašala!

Bio je to samo nastavak priče o crnogorskim državnim garancijama i njihovom neodgovornom dijeljenju kompanijama čiji su vlasnici dobri sa čelnicima vladajuće koalicije. Prva epizoda ove tragikomedije emitovana je u maju 2011. kada je Vlada Igora Lukšića platila švajcarskoj Svis kredit banci 26,3 miliona eura na ime garancija za kredit koji je prethodno podigla holandska of-šor kompanija MNSS, tada većinska vlasnica Željezare u Nikšiću. Gdje je taj novac završio – ne zna se. Uglavnom, dok je Lukšić našim novcem plaćao dug na koji mu je u amanet ostavio njegov prethodnik i partijski vođa Milo Đukanović, u Privrednom sudu u Podgorici pravljen je spisak povjerilaca Željezare, nakon što je fabrika otišla u stečaj (koji mjesec kasnije, ozvaničen je njen bankrot).

Prethodno je, 2009. godine, Branko Vujović, kao ministar ekonomije u Đukanovićevoj Vladi, sa zvaničnicima MNSS-a potpisao Protokol o saradnji u kome je doslovno stajalo da je ,,svaka strana saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji…”. Od tada do danas nikome iz crnogorskog pravosuđa nije palo na pamet da se zapita otkud ministru ekonomije pravo da probrane amnestira od krađe i prevare. U suprotnom neko bi, makar, bio saslušan. Da objasni šta su sve Vlada i njeni partneri vodili pod stavkom ,,pogrešne radnje”. Odnosno, u čije ime i za čiji račun su pravljeni aranžmani nalik Protokolu o saradnji usaglašenim sa MNSS-om.

Uglavnom, nepunu godinu kasnije, u februaru 2012. Vlada je od parlamenta tražila (i dobila) saglasnost da sa naših 32-33 miliona izmiri obaveze CEAC-a prema Dojče banci. Vlasnike KAP-a mrzjelo je da svojim povjeriocima šalju polugodišnje izvještaje o utrošku pozajmljenih sredstava, pa su Njemci – neosjetljivi na takav humor – fakturu za plaćanje duga koji je tek trebalo da dospije proslijedili Vladi Crne Gore. Plaćeno.

Negdje iz tog perioda datira i posljednji zvaničan podatak o iznosu državnih garancija. ,,Ukupan iznos potpisanih garancija Vlade Crne Gore na dan 30. jun 2011. iznosi 558 miliona eura”, obznanio je premijer Lukšić početkom prošle godine u parlamentu. Poređenja radi – u procesu privatizacije Crna Gora je 195 preduzeća, među kojima su Trebjesa, Jugopetrol, Telekom, polovina EPCG i sve nekada državne banke, prodala za – 725 miliona.

,,Vlada nije srećna zbog načina na koji je dodijeljena državna pomoć u prethodne dvije godine, ali nije mogla uticati da ta podjela bude drugačija…”, objašnjavali su potom Lukšićevi najbliži saradnici, potpredsjednik Vlade Vujica Lazović i ministri finansija i ekonomije Milorad Katnić i Vladimir Kavarić. Tako da se zna da trend prebacivanja odgovornosti na prethodnike nije počeo sa sedmom Đukanovićevom vladom. Nego sa prvom Lukšićevom.

Proljetošnji Izvještaj o reviziji državnih garancije Vlade CG izdatih 2010. i 2011. godine, koji je uradila Državna revizorska institucija (DRI), pokazao je da su nepoštovanje propisa i zanemarivanje rizika da će plaćanje izdatih garancija pasti na teret poreskih obveznika bile standardni obrazac ponašanja u svim analiziranim poslovima. A DRI je kontrolisao samo Vladine aranžmane teže od 10 miliona.

Tako se spisak sveo na pet kompanija – KAP, Željezara, Pobjeda, Željeznička Infrastruktura i Željeznički Prevoz – kojima je država garantovala pozajmice u ukupnom iznosu od 214,53 miliona eura.

Dodamo li tom popisu i one što su ostali ispod limita od deset miliona, ili su im garancije date prije i(li) poslije perioda koji je analizirao DRI, a među koje spadaju i Montenegrobonus, Montenegroairlines, Obod, Rudnici boksita, MI RAI (bivši ŠIK Javorak), Regionalni vodovod… dolazimo u priliku da shvatimo razmjere tog državno-privatnog partnerstva. Koji će, do posljednjeg centa, platiti poreski obveznici.

Državne garancije, istine radi, nijesu bile jedini način na koji su ovdašnje vlasti od početka globalne ekonomske krize pomagale poslovanje privilegovanih preduzetnika, bankara i strateških investitora. Početkom jula je objelodanjen spisak kompanija – najvećih poreskih dužnika. Ispostavilo se da te firme budžetu duguju više od 350 miliona eura, dok se državni zvaničnici skoro pa hvališu konstatacijom da je, od tog duga, naplativo jedva nekih 20 odsto. Pride, ispostavilo se da tom popisu nedostaju najveći dužnici poput EPCG (njihov dug je veći od 60 miliona) i KAP-a (taj iznos će, možda, biti objelodanjen tek nakon što stečajni sudija napravi konačan popis Kombinatovih povjerilaca i njihovih potraživanja). Kao što se i pokazalo da je manje od trećine tih dugova pokriveno kakvim takvim pisanim dozvolama i rješenjima o odloženom plaćanju poreza i doprinosa.

Konačno, priča o državnoj pomoći privatnim firmama ne može proći bez pomena Prve banke. Postoje za to makar tri jako dobra i skupa razloga.

Prvo – to je jedinstven slučaj da je predsjednik Vlade novcem poreskih obveznika spašavao vlastiti biznis. To što se Milo Đukanović u tom poslu nije pojavljivao kao direktni izvršilac, pošto su sav posao obavili Igor Lukšić i Radoje Žugić, ne mijenja suštinu priče.

Drugo – peglanje dubioza koje su napravili nezasiti megalomani iz Prve banke koštalo je sve građane i privredu Crne Gore. Koliko prošle nedjelje Đukanović i njegovi saradnici su nam objašnjavali kako je EPCG pošteđena plaćanja poreza zbog ,,nelikvidnosti”. Njihov novac, skoro 70 miliona eura, koji je zvanično deponovan u Prvoj banci niko od njih nije pominjao. To je, ipak, bilo dovoljno da potvrdi kako je ,,dokapitalizacija EPCG” izvršena tako da od tog posla najveću, ako ne i jedinu, korist ima Prva banka.

Treće – upravo su Prva banka i njene finansijske nevolje bile povod da Vlada i parlament, u jesen 2008, krenu u izmjene zakonske regulative kako bi ozvaničile mogućnost da se privatni poslovni promašaji pokrivaju državnim novcem. Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora skrojen je po mjeri Prve, i ona je neposredno po njegovom usvajanju iz državne kase pozajmila 44 miliona eura. Vraćanje te pozajmice do danas je ostalo sporno.

Tadašnji ministar finansija bio je zadužen za širenje lažnog optimizma. ,,U slučaju da moramo realizovati neku od mjera na raspolaganju su nam državne rezerve koje iznose 180 miliona eura, zlato, sredstva koja državni fondovi imaju kod komercijalnih banaka, kao i novac kojim raspolaže CBCG…”, tješio nas je Igor Lukšić prije nego je obznanio suštinu plana: ,,U slučaju nužde koristili bismo državne rezerve, a i država bi mogla da se zaduži radi likvidnosti bankarskog sistema”. Pošto je slučaj nužde potrajao, državni dug je od kraja 2008. do danas porastao sa 27 na približno 60 odsto bruto društvenog proizvoda. Sa tendencijom daljeg rasta.

Najavljeni rebalans logičan je nastavak te priče. Ako parlament ne stane na put zvaničnicima izvršne vlasti odlučnima da sve mane i nedostatke vlastite poslovne strategije prebace na tuđ račun. A tada bi i poneko iz crnogorskog pravosuđa mogao doći u iskušenje da radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI U PORASTU: Djetinjstvo u strahu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto. Sličnih podataka za Crnu Goru – nema. Samo u toku 15 dana marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja

 

Samo od početka do sredine ovog marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, u kojima je učestovalo preko 20 tinejdžera. To su alarmantne brojke. Koliko se nasilja zapravo dešava, teško je znati – mnoge žrtve ne prijavljuju teror koji doživljavaju, u školama ili u onlajn prostoru, gdje se nasilje često prenosi.

Učenik osmog razreda podgoričke OŠ „21. maj” bio je žrtva napada koji se prije dvadesetak dana dogodio u blizini te škole. Brutalno ga je pretukla grupa đaka devetog razreda OŠ „Savo Pejanović”. Užasni snimak napada širio se društvenim mrežama. Dječak leži na travi, dok ga gomila šutira nogama.

Pokrenut je krivični postupak protiv četvorice četrnaestogodišnjaka zbog sumnje da su počinili djelo nasilničko ponašanje. Škola koja pohađaju namijenila im je vaspitnu mjeru – smanjenje ocjene iz vladanja.

Ovaj je dječak bio duže vremena izložen nasilju.

Početkom marta nikšićka policija podnijela je krivičnu prijavu protiv četiri osobe koje se sumnjiče za nasilničko ponašanje nad mladićem u holu Gimnazije „Stojan Cerović” u Nikšiću.

Zabilježen je i slučaj nasilja u OŠ „Lovćenski partizanski odred” na Cetinju

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina, koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe,  posrami se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Producentkinja TV emisije Dnevnica  Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti

 

Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.

U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.

„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.

Lejla Kašić,  voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila  je da je Antonio Pusić,  u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.

Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika,  žrtve kulturnog modela u kojem živimo.  U međuvremenu su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić.  Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.

„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.

Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog  koncepta emisije.  Inače radi se o  emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici  Pušić je dragovoljno pristao.  Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu,  nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.

„Dotičnu gospođicu sam… sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne. Nije to niko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam taj lik“, napisao je Rambo Amadeus.

Njegov odgovor pokrenuo je novi talas trolovsko-botovskog nasilja nad Lejlom Kašić,  ali i nad svim ženama i muškarcima koje su stale u njenu odbranu. Mlada novinarka i aktivistkinja Jovana Damjanović napisala je autorski tekst Seksualno uznemiravanje nije udvaranje: Šta vas briga šta se tačno desilo. U tekstu je pokušala da odgovori na dva najčešća pitanja internet komentatora, zabrinutih za budućnost alfa muškarca – kako se udvarati a da ne popiješ prijavu i zašto žrtva ne kaže šta se tačno dogodilo.

„Ako ne znaš kako se udvarati a da se tvoje udvaranje ne završi prijavom onda nemoj da se udvaraš. Možda zvuči grubo, ali ukoliko ne primjećuješ da se u toku komunikacije neke stvari ne trebaju raditi ili izgovoriti, onda treba da radiš na sopstvenim komunikacionim vještinama. Ukoliko misliš da neko treba da trpi vulgarnosti ili prostakluk jer ti ne znaš kako drugačije, postaje vrlo jasno u kome je problem“, piše Damjanović.

Ubrzo nakon ovog teksta, internet nasilje se okrenulo ka njoj. Bilo je mnogo zlonamjernih, uvrjedljivih i seksističkih komentara.  Ona za Monitor kaže da je očekivala sličnu reakciju, jer zna u kakvom društvu živimo, ali nije očekivala psovke i uvrede na ličnoj osnovi.

„Mislim da je dobro da se komunicira na ovu temu i dobro je da se priča o seksualnom uznemiravanju. Sa više muškaraca i žena na internetu, koji misle suprotno, ušla sam u raspravu oko ove teme i sigurna sam da su shvatili šta sam željela da kažem. Oni koji su samo vrijeđali, vjerujem da nijesu ni pročitali tekst, već samo naslov“, kaže Jovana Damjanović.

Lejla Kašić smatra da će i  negativni komentari pomoći da se problem bolje mapira i pokazati koliko nam je emancipacija neophodna. Na komentare je reagovala i građanska aktivistkinja Bojana Jokić. „Nama je kao društvu ’ništa strašno’ da muškarac bez dozvole neprimjerno dodiruje ženu“, kazala je ona. „Čitam – ’izmislila je’, ’hoće slavu’ i još niz komentara slične sadržine i optužbi da je to samo i isključivo njena krivica i pitam se da li bi to isto pisali da je na Lejlinom mjestu bila njihova majka, sestra ili ćerka“, ukazuje Jokićeva.

Crnogorske organizacije koje se bave ženskim pravima izdale su zajedničko saopštenje povodom slučaja Lejle Kašić. One su posebno fokusirale saopštenje Antonija Pušića. Navode da pravdajući odbijanje izvinjenja žrtvi svog ponašanja time što je diskvalifikuje kao osobu ,,koja treba da se liječi”, ,,koja se prenemaže”, ,,koja koketira”, on opravdava nasilje prema ,,nedostojnima” i čini isto što su prije njega činili poznati nasilnici. Nebitno je jesu li nedostojni ,,ludaci”, ,,ženetine koje se prenemažu”, ,,pederi”… princip pravdanja nasilja – za koje nema opravdanja – ostaje isti.

„Simptomatično je i to da svoje nezadovoljstvo emisijom u kojoj je pristao da učestvuje, nije izrazio njenom uredniku – muškarcu, nego producentkinji – ženi i to na veoma čudan i apsolutno neprihvatljiv način“, istakle su nevladine organizacije.

Građanski aktivista Jovan Ulićević tvrdi da poznati muzičar pravda svoj postupak kao što svaki nasilnik pravda svoj. On je parafrazirao opravdanja koja je naveo Pušić u svom saopštenju. Bio sam nervozan, bio sam umoran, ne znam što mi je bilo, sistem je sjeban…„Mrzim ovaj sistem, kapitalizam je raspad, stoga, iskaliću se na ženi pored mene, jer se osjećam nemoćno da zaustavim nešto u čemu sam i sam učesnik. I opet, ona je kriva, što je ’luda’ i nije shvatila da mi treba podrška da malo neđe izdušim“, napisao je Ulićević na svom profilu.

Talas  prijavljivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja od strane moćnika odavno je krenuo u svijetu i u regionu. Kod nas je prva progovorila Lejla Kažić.

„Seksualno uznemiravanje ne smije biti normalna stvar. Ne smije imati opravdanje. Ne smije biti nešto na šta se ćuti i prema čemu smo ravnodušni. Može da se desi svima i to nije do nas. Do nas je da ne ćutimo na ovakve slučajeve, ne uplašimo se pred onima koji žele da iskoriste svoj položaj moći“, ističe Lejla Kašić.

Antonije Pušić, Rambo Amadeus, godinama je ambasador dobre volje u organizaciji UNICEF. Nakon što je Lejla Kašić  o incidentu obavijestila ovu organizaciju,  Pusićev  angažman je suspendovan do daljnjeg. Ovo društvo tek treba da se suoči sa sobom i sa svojim nasilničkim potencijalima. Građanin Antonije  Pušić ne bi smio propustiti priliku da pogleda ko je sve i na koji način stao u odbranu njegovog nasilničkog gesta. Da se čovjek prepadne. Ili, posrami.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Objavljeno prije

na

Objavio:

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina

 

Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.

Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.

Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.

„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.

Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.

Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.

Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.

„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.

Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.

„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.

Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.

Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.

Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.

Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.

Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.

 

Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana

Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.

Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe.  Većina optuženih je završila u zatvoru.

„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.

Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.

„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo