Tek treba da vidimo kako će, 1. avgusta, u parlamentu proći Vladin prijedlog rebalansa budžeta. Već je, međutim, izvjesno da je Vlada prekršila Zakon o budžetu Crne Gore za 2013. godinu. I to tako što se prije usvojenog rebalansa praktično već zadužila za nekih 120 miliona da bi povjeriocima isplatila dugove svojih partnera iz KAP-a. Pričamo o bankarskim kreditima koje je CEAC, u većinskom vlasništvu Olega Deripaske, podigao za račun KAP-a uz garancije Vlade Crne Gore da će ti dugovi biti vraćeni.

Pošto je KAP, na zahtjev Vlade, otišao u stečaj momentalno su pale i garancije date mađarskoj OTP i ruskoj VTB banci vrijedne, zajedno, više od 120 miliona.

,,U vezi s tim, OTP i Ministarstvo finansija definisali su da će pomenuta garancija (radi se o 42,5 miliona – prim. Monitora) biti otplaćena na način što će između strana biti zaključen novi kreditni aranžman”, stoji u obavještenju koje je polovinom jula stiglo iz Vlade.

Pošto pregovarači ruske VTB banke nijesu bili toliko kooperativni, ministar finansija Radoje Žugić je, po ovlašćenju Vlade, zaključio kreditni aranžman sa Dojče i Erste bankom, u iznosu od 60 miliona eura, ,,čime su obezbijeđena sredstva za izmirenje obaveza po osnovu aktiviranih državnih garancija izdatih za KAP”, obradovali su nas Vladini glasnogovornici uz obavještenje da su ,,sredstva kredita obezbijeđena na period od tri godine i uz fiksnu kamatnu stopu od 6,42 odsto”. Mašala!

Bio je to samo nastavak priče o crnogorskim državnim garancijama i njihovom neodgovornom dijeljenju kompanijama čiji su vlasnici dobri sa čelnicima vladajuće koalicije. Prva epizoda ove tragikomedije emitovana je u maju 2011. kada je Vlada Igora Lukšića platila švajcarskoj Svis kredit banci 26,3 miliona eura na ime garancija za kredit koji je prethodno podigla holandska of-šor kompanija MNSS, tada većinska vlasnica Željezare u Nikšiću. Gdje je taj novac završio – ne zna se. Uglavnom, dok je Lukšić našim novcem plaćao dug na koji mu je u amanet ostavio njegov prethodnik i partijski vođa Milo Đukanović, u Privrednom sudu u Podgorici pravljen je spisak povjerilaca Željezare, nakon što je fabrika otišla u stečaj (koji mjesec kasnije, ozvaničen je njen bankrot).

Prethodno je, 2009. godine, Branko Vujović, kao ministar ekonomije u Đukanovićevoj Vladi, sa zvaničnicima MNSS-a potpisao Protokol o saradnji u kome je doslovno stajalo da je ,,svaka strana saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji…”. Od tada do danas nikome iz crnogorskog pravosuđa nije palo na pamet da se zapita otkud ministru ekonomije pravo da probrane amnestira od krađe i prevare. U suprotnom neko bi, makar, bio saslušan. Da objasni šta su sve Vlada i njeni partneri vodili pod stavkom ,,pogrešne radnje”. Odnosno, u čije ime i za čiji račun su pravljeni aranžmani nalik Protokolu o saradnji usaglašenim sa MNSS-om.

Uglavnom, nepunu godinu kasnije, u februaru 2012. Vlada je od parlamenta tražila (i dobila) saglasnost da sa naših 32-33 miliona izmiri obaveze CEAC-a prema Dojče banci. Vlasnike KAP-a mrzjelo je da svojim povjeriocima šalju polugodišnje izvještaje o utrošku pozajmljenih sredstava, pa su Njemci – neosjetljivi na takav humor – fakturu za plaćanje duga koji je tek trebalo da dospije proslijedili Vladi Crne Gore. Plaćeno.

Negdje iz tog perioda datira i posljednji zvaničan podatak o iznosu državnih garancija. ,,Ukupan iznos potpisanih garancija Vlade Crne Gore na dan 30. jun 2011. iznosi 558 miliona eura”, obznanio je premijer Lukšić početkom prošle godine u parlamentu. Poređenja radi – u procesu privatizacije Crna Gora je 195 preduzeća, među kojima su Trebjesa, Jugopetrol, Telekom, polovina EPCG i sve nekada državne banke, prodala za – 725 miliona.

,,Vlada nije srećna zbog načina na koji je dodijeljena državna pomoć u prethodne dvije godine, ali nije mogla uticati da ta podjela bude drugačija…”, objašnjavali su potom Lukšićevi najbliži saradnici, potpredsjednik Vlade Vujica Lazović i ministri finansija i ekonomije Milorad Katnić i Vladimir Kavarić. Tako da se zna da trend prebacivanja odgovornosti na prethodnike nije počeo sa sedmom Đukanovićevom vladom. Nego sa prvom Lukšićevom.

Proljetošnji Izvještaj o reviziji državnih garancije Vlade CG izdatih 2010. i 2011. godine, koji je uradila Državna revizorska institucija (DRI), pokazao je da su nepoštovanje propisa i zanemarivanje rizika da će plaćanje izdatih garancija pasti na teret poreskih obveznika bile standardni obrazac ponašanja u svim analiziranim poslovima. A DRI je kontrolisao samo Vladine aranžmane teže od 10 miliona.

Tako se spisak sveo na pet kompanija – KAP, Željezara, Pobjeda, Željeznička Infrastruktura i Željeznički Prevoz – kojima je država garantovala pozajmice u ukupnom iznosu od 214,53 miliona eura.

Dodamo li tom popisu i one što su ostali ispod limita od deset miliona, ili su im garancije date prije i(li) poslije perioda koji je analizirao DRI, a među koje spadaju i Montenegrobonus, Montenegroairlines, Obod, Rudnici boksita, MI RAI (bivši ŠIK Javorak), Regionalni vodovod… dolazimo u priliku da shvatimo razmjere tog državno-privatnog partnerstva. Koji će, do posljednjeg centa, platiti poreski obveznici.

Državne garancije, istine radi, nijesu bile jedini način na koji su ovdašnje vlasti od početka globalne ekonomske krize pomagale poslovanje privilegovanih preduzetnika, bankara i strateških investitora. Početkom jula je objelodanjen spisak kompanija – najvećih poreskih dužnika. Ispostavilo se da te firme budžetu duguju više od 350 miliona eura, dok se državni zvaničnici skoro pa hvališu konstatacijom da je, od tog duga, naplativo jedva nekih 20 odsto. Pride, ispostavilo se da tom popisu nedostaju najveći dužnici poput EPCG (njihov dug je veći od 60 miliona) i KAP-a (taj iznos će, možda, biti objelodanjen tek nakon što stečajni sudija napravi konačan popis Kombinatovih povjerilaca i njihovih potraživanja). Kao što se i pokazalo da je manje od trećine tih dugova pokriveno kakvim takvim pisanim dozvolama i rješenjima o odloženom plaćanju poreza i doprinosa.

Konačno, priča o državnoj pomoći privatnim firmama ne može proći bez pomena Prve banke. Postoje za to makar tri jako dobra i skupa razloga.

Prvo – to je jedinstven slučaj da je predsjednik Vlade novcem poreskih obveznika spašavao vlastiti biznis. To što se Milo Đukanović u tom poslu nije pojavljivao kao direktni izvršilac, pošto su sav posao obavili Igor Lukšić i Radoje Žugić, ne mijenja suštinu priče.

Drugo – peglanje dubioza koje su napravili nezasiti megalomani iz Prve banke koštalo je sve građane i privredu Crne Gore. Koliko prošle nedjelje Đukanović i njegovi saradnici su nam objašnjavali kako je EPCG pošteđena plaćanja poreza zbog ,,nelikvidnosti”. Njihov novac, skoro 70 miliona eura, koji je zvanično deponovan u Prvoj banci niko od njih nije pominjao. To je, ipak, bilo dovoljno da potvrdi kako je ,,dokapitalizacija EPCG” izvršena tako da od tog posla najveću, ako ne i jedinu, korist ima Prva banka.

Treće – upravo su Prva banka i njene finansijske nevolje bile povod da Vlada i parlament, u jesen 2008, krenu u izmjene zakonske regulative kako bi ozvaničile mogućnost da se privatni poslovni promašaji pokrivaju državnim novcem. Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora skrojen je po mjeri Prve, i ona je neposredno po njegovom usvajanju iz državne kase pozajmila 44 miliona eura. Vraćanje te pozajmice do danas je ostalo sporno.

Tadašnji ministar finansija bio je zadužen za širenje lažnog optimizma. ,,U slučaju da moramo realizovati neku od mjera na raspolaganju su nam državne rezerve koje iznose 180 miliona eura, zlato, sredstva koja državni fondovi imaju kod komercijalnih banaka, kao i novac kojim raspolaže CBCG…”, tješio nas je Igor Lukšić prije nego je obznanio suštinu plana: ,,U slučaju nužde koristili bismo državne rezerve, a i država bi mogla da se zaduži radi likvidnosti bankarskog sistema”. Pošto je slučaj nužde potrajao, državni dug je od kraja 2008. do danas porastao sa 27 na približno 60 odsto bruto društvenog proizvoda. Sa tendencijom daljeg rasta.

Najavljeni rebalans logičan je nastavak te priče. Ako parlament ne stane na put zvaničnicima izvršne vlasti odlučnima da sve mane i nedostatke vlastite poslovne strategije prebace na tuđ račun. A tada bi i poneko iz crnogorskog pravosuđa mogao doći u iskušenje da radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari