Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su  učinile sve da se  narod pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god  ona nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom “Prava i obaveze pojedinca prema vlastima.“ prije 225 godina

Potestas in populus, auctoritas in senatu!- Moć je u narodu, autoritet je u Senatu! – odnosno u Parlamentu, Skupštini, kako god da se zove institucija na koju  je narod prenijeo svoju moć i dao joj autoritet da ga zastupa.  Proteklo je oko 2.000 godina od kada je prvi put eksplicite formulisana ova maksima.  U međuvremenu, izvršna vlast preuzela je konce kontrole narodne moći u svoje ruke, tako što je i Senat (zakonodavnu vlast) i sudsku vlast potčinila svojim interesima. Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su svugdje učinile sve da narod zaboravi na svoju moć i da se pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Dešavalo se da neko podsjeti narod na njegovu zaboravljenu moć. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao sve građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god im ova nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom Prava i obaveze pojedinca prema vlastima, održanom prije 225 godina (1848). Ovo predavanje, pod naslovom Otpor građanskoj državi, objavljeno je u jednoj antologiji naredne, 1849. godine. Četiri godine nakon autorove smrti, 1866 godine, ova rasparava je posthumno objavljena pod naslovom pod kojim je ostala poznata do danas : Građanska neposlušnost (Civil Disobedience), iako se može sresti i pod naslovom O obavezi na građansku neposlušnost (On the Duty of civili Disobedience), odnosno, Otpor građanskoj državi (Resistance to Civil Government).

Poentu ove, nekada kultne rasprave, predstavlja poziv svakom čovjeku, odnosno, svim građanima, da ne dozvole vlastima da suzbiju ili sasvim ugase njihovu moralnu savjest. Ako to vlast ipak pokuša, moralna obaveza i građanska dužnost svakog pojedinca i svih građana jeste da se odupru pokušajima vlasti da ih pretvore u aktere i saučesnike  nepravde. Ova obaveza se odnosi na sve građane, bez obzira na njihov položaj u društvu, te se utoliko proteže i na armiju u kojoj, po definiciji, vlada bespogovorna subordinacija. Toro izričito naglašava da: “Vojnik koji odbije da služi u nepravednom ratu zaslužuje svaku pohvalu svih ljudi koji se bore protiv nepravde.“ Razumije se, ako bi se ovakav čin moralne doslijednosti sveo na pojedince, ništa se ne bi postiglo. Dok god  povlađuje vlastima, odnosno, dok god nastupa kao manjina, narod je nemoćan  a svi njegovi pokušaji otpora vlastima ostaju uzaludni. Međutim ako se građani ujedine, ništa se ne može suprotstaviti njihovoj moći.

Dok se već duže od mjesec dana pred očima svijeta dešava najbrutalniji femicid i infanticid u historiji (preko 3.700 žena i 4.350 djece – što znači, više 100 žena i 150 djece ubijenih svakog dana!), pljušte analize zašto se ništa ne može uraditi da se zaustavi masakr koji vrši armija Izraela nad Palestincima. A rješenje je pred očima. Neka sve države poslušaju glas savjesti svog naroda i prekinu sve diplomatske, ekonomske i kulturne odnose sa Izraelom, do potpunog prekida agresije. Biće to efikasno i uz to, mirno rješenje toliko mirno da neće biti potrebni čak ni javni protesti.  Ali šta ako neke članice Savjeta bezbjednosti stave veto na takvu odluku? Neka stave! Ako sve države istupe iz članstva OUN i osnuju sopstvenu Svjetsku Organizaciju, onih pet članica savjeta bezbjednosti će se pitati šta će! Lijepo zvuči, ali kako natjerati države da poslušaju glas moralne savjesti.!? Građanskom neposlušnošću, kojoj se, kada narod ujedini svoju moć, ni jedna vlada neće moći suprotstaviti!

To se naravno, neće desiti. Zna se i zašto. Narod je zaboravio na svoju moć, odrekao se svoje obaveze na građansku neposlušnost, kad ga vlast pokuša učiniti saučesnikom nepravde. Vrijedi li onda podsjećati narod na njegovu moć i obavezu građanske neposlušnosti?

Vrijedi. Neka svako nosi svoju krivicu i neka niko ne spava mirno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida  predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze

Priču o Masadi zapisao je rimski istoričar Josif Flavius. Flavius je bio Jevrej kog su Rimljani zarobili i poštedili mu život. Kasnije je prešao u Rim i postao jedan pd najpoznatijih istoričara svog vremena.  Priča počinje 66. godine u vrijeme Prvog Judejsko-rimskog rata, kada je grupa jevrejskih ekstremista poznatih pod imenom Sikarije, napala rimski garnizon u Masadi i tu se trajno nastanila. Dok su te vijesti stigle do Rima, dok se Senat odlučio da pošalje vojsku na buntovnike, dok je vojska stigla do Masade, prošle su godine. Sedam godina kasnije, rimska vojska je konačno opsjela tvrđavu Masadu. Podignuta na zaravnjenom vrhu strmoglavo visoke litice, Masada je izgledala praktično neosvojiva. Tokom dva mjeseca opsade, rimska armija izvršila je složene inženjerijske pripreme koje su omogućile direktan napad na tvrđavu. Kada su,   16. aprila 73. godine, rimski vojnici ušli u tvrđavu Masadu, shvatili su da su ušli u “tvrđavu mrtvih“ kako piše  Josif Flavius. Jevrejski buntovnici su uzajamno poubijali jedni druge (nakon što su muževi poubijali svoje žene a očevi svoju djecu), uz poruku da  “…rađe biraju slavnu smrt umjesto ponižajućeg života“. Josif Flavius takođe podsjeća da su se “Jevreji Sikarije nadali da će im se pridružiti svi pripadnici njihovog naroda s ove strane Eufrata da bi podigli veliki zajednički ustanak. Kada se to nije desilo, ukupno 967 ovih zelota su ostali sami u Masadi i presudili sami sebi vjerujući da je volja Božja da oni moraju umrijeti.“

Ova vlada države Izraela očigledno voli da sebe zamišlja u ulozi nekadašnjeg moćnog Rima. Ali mnogo, mnogo moćnijeg Rima od onog nekadašnjeg Rima. Jer onaj Rim je opsjedao  Masadu u kojoj je bilo  967 Jevreja. Recimo da je opsada trajala 7 godina, iako je sam juriš na tvrđavu trajao manje od tri mjeseca. Ovaj Izrael, koji zamišlja da je novi Rim, umislio je da  je Gaza, zapravo nova Masada, kakva priliči njegovoj moći. U tom ludilu, Izraelska vlada postupa kao da vjeruje da im je sam Jahve sada dodijelio ulogu rimskih osvajača, dajući im danas Gazu kao kompenzaciju za davna stradanja u Masadi. I da im je poručio: “Vas su ubijali drugi. Pravedno je da sada vi ubijate druge! Masadu su opsjedali 7 godina. Pravedno je da vi opsjedate Gazu 75 godina! U Masadi su  967 Jevreja ubili jedan drugog, do onog posljednjeg koji se sam ubio. Pravedno je da vi u Gazi pobijete 2.3 miliona Palestinaca! I da im ne date priliku da sami izaberu hoće li živjeti ili mrijeti.  Zato i  onog posljednjeg među Palestincima, ubijte vi, o sinovi Izraela! A ako vas vaš narod upita: ‘Ali Palestinci nam nisu ništa učinili, zašto da ih progonimo i ubijamo?’ – recite: “Ni mi nismo ništa učinili Rimljanima, pa su nas ipak progonili i ubijali!“

Ali ludilu ove vlade Izraela doći će kraj. Gaza neće biti nova Masada! Ni Izrael neće biti novi Rim. Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida svi predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze. Svi osim predsjednika Kolumbije, koji je to prvi učinio. Kao što bismo svi morali da se sramimo zbog 3.500 palestinske djece, pobijene od soldateske države s kojom naše države i dalje održavaju prijateljske odnose.

Tamna i neizbrisiva sjena te djece ubijene u Gazi, lebdjeće kao jato crnih ptica još mnogo godina iznad Izraela i na nebu ovoga svijeta.  A svjetlost, čista, nepomućena svjetlost  će sijati na nebu iznad slobodne Gaze, koja nikada neće biti nova Masada.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Nikada se nemojte pridružiti nitkovima, koliko god bili jači! Ako ih vi ne možete pobijediti, ni oni ne mogu vas pobijediti, jer vas ne mogu natjerati da im se pridružite

Osvajači nisu odustali. I budite sigurni – neće odustati. Dok god ne osvoje i potpuno ne podjarme sve autohtone narode. Do poslednjeg! Istorija čovječanstva je od početka do danas istorija osvajanja. Prva država nastala je osvajanjem i pripajanjem teritorija na kojima su živjeli autohtoni narodi. Tada su i prvi put podijeljene karte: osvajačima  najjače, autohtonim narodima one slabije. Rimska Imperija je stvarana pokoravanjem autohtonih naroda i osvajanjem manjih i slabijih država. Iako su pred kraj njenog postojanja formalno svi žitelji ove ogromne imperije bili izjednačeni u formulaciji Populus que Romanus – Rimski narod, zna se da su samo žitelji Rima bili građani prvog reda.

Tako je i danas. Savremene države sve tri Amerike, nastale su osvajanjem teritorija autohtonih naroda. U svim tim državama vlada kultura i jezik osvajača, njihovi potomci su građani prvog reda, dok su potomci autohtonih naroda građani drugog reda. SAD i veći dio Kanade baštine kulturu i jezik anglosaksonskih osvajača; manji dio Kanade (Kvebek) – francuskih. Države Srednje i Južne Amerike usvojile su kulturu i jezik španskih osvajača, sa izuzetkom Brazila koji je utemeljen na kuturnoj tradiciji i jeziku portugalskih osvajača.  U socijalnoj stratifikaciji svih država u svijetu na najvišoj ljestvici političke i ekonomske moći, te kulturnog uticaja, bez izuzetka stoje pripadnici osvajača. Na najnižoj, pripadnici autohtonih, indigenih naroda. Tipičnu ilustraciju predstavlja socijalna stratifikacija SAD. Na vrhu  su potomci evropskih, primarno anglosaksonskih osvajača ( podrazumijeva se da su samo oni pravi “Amerikanci“ bez prefiksa i pridjeva), zatim tzv. “Afroamerikanci“, dok su na dnu ove ljestvice potomci autohtonih stanovnika “Indijanaca“ (Native Americans).

Po istoj logici konstituisana je i stratifikacijska ljestvica političke moći, ekonomskog bogatstva i kulturnog uticaja nacija  koje danas žive na Balkanu. Pripadnici tri autohtone nacije – Albanci, Bošnjaci, Makedonci –  po svom realnom položaju  predstavljaju Indijance Balkana. Ove tri autohtone nacije, koje na Balkanu žive hiljadama godina prije nego što su se tu doselili Srbi, Hrvati i Bugari, danas su politički slabije, ekonomski siromašnije i imaju manji kulturni uticaj od osvajačkih nacija sa kojima žive na istim prostorima – Srba, Hrvata, Bugara – kauboja Balkana.  Posebno je teška pozicija Bošnjaka i Makedonaca. Hegemonistička politika  Srbije i Hrvatske osporava  Bošnjacima ne samo status naroda i nacije, nego čak i pravo na sopstveno ime i jezik, dok sa svoje strane to isto Makedoncima čini hegemonistička politika Bugarske, uz svesrdnu podršku EU. Istovremeno, Republiku Kosovo, suverenu i državu od 2008 godine,  naseljenu autohtonim većinskim Albancima, ustav Srbije i danas uporno definiše kao dio njene teritorije!?

Koliko je bahatost osvajača uzela maha svjedoči primjer nedavne proslave 28 septembra, Dana Bošnjaka, najznačajnijeg datuma u novijoj historiji Bošnjaka i BiH.  Imao sam čast da na Univerzitetu Hadži Zeka u Peći prisustvujem svečanosti posvećenoj Bošnjacima Kosova. Istog dana vlada Republike Kosovo upriličila je  svečano obilježavanje Dana Bošnjaka, uz posthumno dodijeljenu najvišu državnu nagradu istaknutom akademiku Aliji Džogoviću, Bošnjaku sa Kosova. Dan Bošnjaka svečano je obilježen i u Makedoniji, kao i u Crnoj Gori. Ali, pazite sada: ne i u Bosni i Hercegovini??  Dok svi narodi svuda u svijetu imaju svoj nacionalni Dan koji slobodno proslavljaju, Bošnjaci, autohtoni narod i apsolutno većinska nacija u Bosni, ne mogu zvanično obilježiti svoj najveći nacionalni praznik!

Logika osvajača svodi se na devizu: “Ako ga ne možeš pobijediti – pridruži mu se!“ To znači da se pridružiš svakome ko je jači, makar bio i nitkov najgore vrste. Poetika otpora s gnušanjem odbacuje taj bijedni pragmatizam. Nikada se nemojte pridružiti nitkovima, koliko god bili jači! Ako ih vi ne možete pobijediti, ni oni ne mogu vas pobijediti, jer vas ne mogu natjerati da im se pridružite. Budite oni koji ste oduvijek bili, oni koji jeste!

Ferid MUHIĆ

Komentari