Vučić je obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice  na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korijena. Sve se više stavlja u ulogu  neformalnog vjerskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi

MONITOR: U tekstu “Dva Milutina” koji je osvanuo na sajtu Peščanik, pišete o jednoj pozorišnoj predstavi i jednom restoranu koji mogu biti dvije različite reference kada pomislimo na “Knjigu o Milutinu” Danka Popovića. Ova knjiga je napunila 40 godina i smatra se i danas veoma uticajnim štivom. Da li je današnja Srbija po Milutinovoj mjeri i – ako jeste, koliko je njegov lik doprinio da ona to bude?

ČOLOVIĆ: Da, može se reći da Milutin funkciniše kao mera srpske politike, s tim što bih ja rekao da ga tako koristi i tako promoviše  današnji ražim, režim kao garnitura na vlasti i režim kao ideološki poredak. U ovom tekstu nisam pomenuo da je Milutin iskorišćen i za obračun sa pobunjenim studentima. Kad su pre otprilike dva meseca, glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta-posle jedne predstave, podigli studentski indeks, solidarišući se sa studentima, samo jedan od njih dvadesetak, Nenad Jezdić, to nije učinio. Zašto? Zato što mu to nije dozvolio Milutin, koga on igra u monodrami po Popovićevom romanu. Tako je Jezdićevo odbijanje da se solidariše sa kolegama objasnio Dušan Kovačević, direktor Zvezdara teatra, pozorišta u kome se ta monodarama izvodi. On je podsetio da posle svake predstave Jezdić skida i publici pokazuje srpsku šajkaču- i onima koji ne znaju, objasnio da bez šajkače Srba ne bi bilo. Nije rekao da bi zbog indeksa Srbi mogli da nestanu. To je ostalo kao neizrečena ali ipak jasna misao o pobunjenim studentima i uopšte o školovanim ljudima, čiju je kratku pamet prozreo Milutin.

MONITOR: Predlažete da kada razmišljamo o srpskom svijetu, koristimo ironiju. U knjizi “ Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji “, govorite i o tome da se politika nacionalizma može neupadljivo i naizgled spontano nametati i kroz produkte kulture i crkveno djelovanje. Koliko je danas ta “spontanost” raširena i nezaustavljiva?

ČOLOVIĆ: Polazim od toga da nema svrhe pobijati istinitost političkih mitskih naracija, jer one podrazumevaju da verujete a ne da proveravate šta one pričaju. Ja ih ne opovrgavam, nego ih prepričavam, ali svojim rečima. To je onda ironija.

I, da, trudim se da identifikujem mitmejkere i dilere političkih mitova u kulturi, u književnosti, u nauci, u crkvi, u medijima.  Retko su to sami političari. Trudim se da opišem kako se mitovi prave-od kog materijala, kojom tehnikom, kako se proizvode svete i strašne priče o naciji, njenim stradanjima, njenim herojima i njenim neprijateljima. Svaki put dolazim do zaključka da su u pravu kritičari mitova koji su odavno shvatili da je glavna korist koju političari imaju od mitmejkera i dilera mitova, to što im oni pomažu da narod odvrate od toga da postavlja prava pitanja, pitanja svog posla, svog zdravlja, svog školovanja, jer su to tobože sintičava, uskogruda, nepatriotska pitanja  u poređenju sa velikom svetom, stradalnom i hristolikom sudbom naroda o kojoj pričaju politički mitovi.

MONITOR: U nedavno objavljenoj knjizi „ Na rođendanu Republike Srpske ” analizirate niz spektakala smišljenih u duhu “poetike etnopolitike Republike Srpske”. Koliko je u njoj specifičnosti a koliko imitacije „ narodnog jedinstva” već viđenog  na ovim-ali i na nekim drugim etno-nacionalnim prostorima, kojima su rušene civilizacijske norme?

ČOLOVIĆ: Rekao sam u ovoj knjizi i ponešto o tome kako praznuju  drugi, kako politčari u našem susedstvu insceniraju svoje političke programe, šta pevaju i kako na sceni prikazuju stradanja i vaskrs svojih naroda. Ima tu velike sličnosti. Kao što je rekla francuska istoričarka An Mari Ties (Annne marie Thiesse) malo šta je toliko internacionalno kao nacionalni identitet. To je svuda manje više ista priča, ista predstava: preci, junaci, koreni, ognjišta, duh naroda i tome slično. Ipak, u političkom i društvenom životu u demokratskim zemljama svečane inscenacije nemaju toliki značaj kao što imaju u autokrtskim režimima- kakav je režim  Repulici Srpskoj, koja fukcioniše kao da je kulturno-umetničko društvo  a ne parlamentarna demokratija.

MONITOR: Identitetsko-nacionalna pitanja kao dio političkih i državnih agendi, potpuno su ophrvala javni diskurs. Naši lideri se stalno bore da nam “sačuvaju identitet”. Vi ste proglasili “rastanak sa identitetom” i zato što je pojam po sebi preuzak i isključuje modernizacijsku realnost. Možemo li se rastati i kako?

ČOLOVIĆ: Ja sam se rastao i vidim da mogu lepo i bez njega. Istina, da bi se čovek odlepio od   nacionalnog identiteta koji nudi ekstremna desnica,  za koju je identitet ono što je nekad bila rasa, čovek mora da se potrudi, jer  je to moćan superlepak.

To nije neki naš specifikum. U Evropi smo i po tome što i evropski i naši ovdašnji ekstremni nacionalizmi raspredaju priču o ugroženom nacionalnom identitetu.. Jedna od važnih grupacija u Evropskom parlamentu zove se „ Identitet i demokratija ”. Za njih  demokratija nije okvir u kome se mogu slobodno razvijati nacionalne posebnosti, pa  sugerišu svojim pristalicama da razmisle treba li im demokratija, zašto da trpe taj sistem koji navodno sprečava nacionane identitete da se  razviju. U tome se jasno razaznaje postfašizam, kako je Enco Traverso nazvao današnji fašizam, koji se, za razliku od neofašizma,  ne  vezuje za istorijski fašizam, ali se razvija na istoj matrici.  Ja sam među onima koji taj postfašizam naziva identitarizmom. Moj predlog da se rastanemo s identitetom je predlog da se  sastanemo kao antifašisti.

MONITOR: Aleksandar Vučić se- čitavim svojim javnim pojavljivanjem   predstavlja kao otac neke nove srpske nacije. Posebno na početku svog uspona, koristio dosta simbola nacionalne istorije i njenih ličnosti, od Kneza Miloša do Zorana Đinđića i Verice Barać. Koliko je njegov nacional-populistički marketing danas drugačiji?

ČOLOVIĆ: Izgleda da je Vericu Barać sasvim zaboravio, a i Đinđića se danas retko seća. Knezu Milošu je podigao spomenik u formi autoputa. Poslednjih godina voli da citira stare rusofile i  antizapadnjake, Nikolaja Velimirovića  i Justina Popovića, kao i njihovog učenika sledbenika Amfolohija Radovića. Njima je Vučić obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice  na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korena. Na primer, nedavno je rekao da je Lazareva glava  temelj Kosova, parafrazirajući naslov Amfilohijeve knjige “Kosovo je glava Lazareva”. Vučić se sve više stavlja u ulogu  neformalnog verskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi?.

MONITOR: Slobodan Milošević je oživeo martirski sadržaj Kosovskog mita.  Njegovo  „Niko ne sme da vas bije ”, neka je vrsta modernizacije tog mita i najave novog početka njegove “ heroike “. Kosovo danas postoji bez Srbije, a sve više i bez Srba. Hoće li to povećati snagu mita i kako se osloboditi njegovog i dalje snažnog  “ucjenjivačkog potencijala”?

ČOLOVIĆ: Tačno je ovo što kažete, da kosovski mit ima veliki ucenjivački potencijal, po modelu – ko tebe ljudskim pravima, ti njega Kosovom.  Izgleda da snaga tog „argumenta“ ne zavisi od stvarnog stanja na terenu. Mit kaže da i ako na Kosovu ne bude ostao nijedan Srbin, Kosovo  ostaje srpsko. Ali to ne treba shvatiti kao prihvatanje  Lazarevog opredeljenje za nebesko carstvo, nego  kao obećanje ponovnog osvajanja zemaljskog Kosova, „ kad se vojska na Kosovo vrati “.  Nema žurbe – kažu danas pripovedači kosovskog mita –  jednom smo čekali povratak na Kosovo pet vekova, pa ćemo opet čekati, ako treba novih pet vekova. Važno je da kosovski zavet ne izneverimo, da se ne prepustimo zavodljivim čarima građanskog reda i mira, demokratije i ljudskih prava, i da javno i primerno osuđujemo bezobrazne, izdajničke, autošovinističke  nasrtaje na kosovsku svetinju.

MONITOR: Fenomen Ćacilenda pokazuje da su huliganske navijačke grupe i osobe sa krimi-biografijama, najlojalniji podržavaoci izvršne vlasti. Predsjednik Srbije ih je najavljivao kao “lojaliste”, a sada su legalna grupacija koja je zauzela centar Beograda. Da li je Ćacilend parodija i “ zadnja linija odbrane ” politike 1990-tih?

ČOLOVIĆ: Slažem se sa onima koju u tome što je Vučić-u potrazi za ljudima koji će ga   čuvati spao na batinaše  s kriminalnim dosijeom,  vide jasan znak velike krize njegove vlasti, velikog straha. Ovi crnokošuljaši u Ćacilendu  izgledaju i ponašaju se kao pripadnici parapolicijske formacije, koje  redovna policija pušta da rade šta god hoće. Jasno je da je njihov zadatak da zaplaše ljude koji na ulici protestuju protiv Vučića i one koji bi im se mogli pridružiti. Oni su i dizajnirani kao opasni tipovi, tako su obučeni, tako su obuveni,  tako se kreću, tako biju, tako psuju.

MONITOR: Studentsko-građanski protesti su i sami imali svoj Vidovdan. To je pokrenulo podjelu pristalica u vezi sa načinom na koji je događaj koncipiran. Da li je pojava etno-religijskih simbola na ovom velikom protestu, nanijela štetu “čistoti” studentske pobune i ugrozila i njen prvobitno veliki, društveni i politički potencijal?

ČOLOVIĆ: Ako je cilj pobune da se sruši aktuelni režim, onda ona mora da bude masovna, da u njoj učestvuju i levi i desni. Kad su u vreme demonstracija protiv Miloševića 1996/1997. mene neki novinari  pitali šta mislim o tim demonstracijama, ja sam rekao da jedva čekam da Milošević ode s vlasti, pa da više  ne moram da se na ulicama družim sa svakom budalom. Veći problem dolazi posle, veći problem je takozvani 6. oktobar, kad  ne možemo zajedno nastaviti  istim putem.

Nastasja RADOVIĆ

Pretvarati  biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture

MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”?

ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste  koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe  podjele, već ih produbljuju.

Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.

MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te  jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?

ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.

Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere,  dok se  osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji  danas imaju prevagu u vlasti.

MONITOR: Na što konkretno mislite?

ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992.  Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.

MONITOR: Vidi li se to iz EU, i  utiče li na evropski put zemlje ?

ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.

Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.

EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.

MONITOR:  Samo jedan od trojice  kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je  podršku poslanika.  Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran.  Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.

Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“  kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.

Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i  demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.

MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?

ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.

EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.

MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?

ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.

Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati,  a ne obećanja, biće mjerilo,  a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?

ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.

Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je  urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.

Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?

ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.

To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.

Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Zloupotrebljava se kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela i  pogoršavanje odnosa sa susjednim državama

MONITOR:Dodjeljivanje ordena preminulom mitropolitu Amfilohiju, spomen ploča, spomenik, prijedlog da se jedna od ulica u Podgorici imenuje po bivšem ministru Pavlu Bulatoviću… Je li na djelu neko novo isčitavanje ’90-ih ? 

KUZMAN:To je prije svega pokušaj izgradnje kulture sjećanja od strane dijela vlasti sa ciljem da se normalizuje politika koju je Crna Gora vodila početkom devedesetih. Prošla vlast je devedesete gurala pod tepih, što je dovelo do toga da se stvori „vakum“ u kulturi sjećanja. To vješto koriste sadašnji vlastodršci. Svjedoci smo da su u Pljevljima spomenik i nazive ulica dobili borci sa slovenačkog, hrvatskog i kosovskog ratišta, dok jedna slijepa ulica u toj opštini još od 2000. godine nosi ime po Pavlu Bulatoviću. Dalje, bazen Nikša Bućin u Kotoru preimenovan je u Zoran Džimi Gopčević, po poznatom vaterpolisti, koji je prema navodima logoraša bio čuvar u logoru Morinj. Ne treba zaboraviti ni često osporavanje presuda haškog suda i slavljenje presuđenih ratnih zločina, koje takođe spada u ,,novo isčitavanje” devedesetih. Time se zloupotrebljava kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela u crnogorskom društvu, kao i za pogoršavanje odnosa sa susjednim državama.

MONITOR:Prošle godine ste održali predavanje „Antiratni pokret u Crnoj Gori 1991–1992“. Zašto nema obilježja, ordena, ulica i spomenika, ovoj manjini koja je ratnih devedesetih sačuvala obraz Crnoj Gori? 

KUZMAN: Da, održao sam predavanje u Budvi u organizaciji Matice crnogorske, jedne od rijetkih naučnih organizacija koja se bavi ovom temom. Originalno predavanje je nastalo za potrebe Škole tranzicione pravde koju organizuje Centar za građansko obrazovanje (CGO) sa ciljem da se mladi upoznaju sa činjenicom da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret tokom devedesetih, budući da prema istraživanju iz 2024. godine 68.8 odsto mladih nije znalo da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Dalje, razlog zašto ne postoji neko obilježje, ulica ili spomenik ljudima koji su digli glas protiv ratne histerije leži u činjenici da su od 1991. pa do danas uvijek u dijelu vlasti političke elite koje su se tih godina borile protiv antiratnog pokreta i od njih ne možemo očekivati da će izraziti kajanje za svoje postupke ili pokrenuti inicijativu da antiratni pokret dobije obilježje kakvo zaslužuje. Uzmimo samo za primjer izjave Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Bulatović se nakon napada na Dubrovnik pravdao da mu je „Kadijević napravio ratnu zamku“, Đukanović se u Cavtatu izvinuo hrvatskim građanima 2000. godine, dok je Marović objašnjavao kako „nije bio dobro informisan“. Niko od njih nije uputio izvinjenje antiratnim aktivistima zbog progona koje su doživljeli. Tako smo došli do ironične situacije, da antiratni heroj iz regiona, Srđan Aleksić, dobije bulevar u Podgorici, dok domaći antiratni heroji to nemaju.

Ipak, postoje neki izuzeci. Narodni muzej Crne Gore u svojoj Stalnoj postavci Istorijskog muzeja od 2016. godine ima segment posvećen antiratnom pokretu. Ove godine je u Muzejima i galerijama Podgorice organizovana izložba Lavirint devedesetih, na kojoj su se u okviru antiratnog segmenta našle ličnosti iz Crne Gore. U okviru ovog projekta organizovana je i putujuća izložba Devedesete: od nepristajanja do otpora u Budvi i na Cetinju. Prijestonica Cetinje je, na inicijativu Akcije za ljudska prava (HRA), CGO i Antifašista Cetinja odlučila da ulicu dobije Krsto Đurović, admiral Jugoslovenske ratne mornarice koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima prilikom napada na Dubrovnik. Iako su ovo skromni počeci, treba nastaviti sa ovakvim akcijama, budući da je antiratni pokret jedna od svijetlih tačaka u mračnim devedesetim.

MONITOR:Teče pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta kroz izjave političara, parastose i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Da li smatrate da ta misija u Crnoj Gori, poput one u Srbiji, može uspjeti?

KUZMAN:U Crnoj Gori, i pored velike kampanje da se izvrši rehabilitacija i normalizacija četničkog pokreta u javnom diskursu, nije moguće da dođemo u situaciju u kojoj se danas nalazi Srbija. Crnogorski četnici sarađuju sa okupatorom od prvog dana i ostaju mu vjerni sve do maja 1945. godine. Samo zbog činjenice da su pomagali 7. SS diviziji Princ Eugen prilikom napada na Pivu avgusta 1944. godine, desetak dana poslije masakra u Velici i godinu dana od zločina koji je ova divizija počinila u Dolima i ostatku Pive, je dovoljno da se četnički pokret i Pavle Đurišić u Crnoj Gori nikada ne rehabilituju. Pritom su izvršili brojne zločine po cijeloj Crnoj Gori, od kojih se izdvajaju oni počinjeni nad muslimanskim stanovništvom u Sandžaku tokom zime 1943. godine. Takođe su imali i svoje zatvore u kojima su držali partizane i njihove simpatizere, a sve pod patronatom italijanskih i njemačkih okupacionih vlasti. Njihova ideologija je bila fašistička, jer se zasnivala na Moljevićevoj Homogenoj Srbiji u kojoj autor poziva na stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da značajan dio Srba smatra četnike za saradnike okupatora, a njihovu ideologiju za zločinačku. Ovo su samo neke od brojnih činjenica zbog kojih se ovaj pokret ne može rehabilitovati u Crnoj Gori.

MONITOR:Često se pominje istorijsko pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama tokom burnog XX vijeka. Da li je to moguće u atmosferi kada priča sa nevinih žrtava često sklizne u opravadanje i branjenje ideologije? 

KUZMAN:Istorijsko pomirenje u Crnoj Gori ne smije da bude stvar kompromisa, već stvar konsenzusa. Međutim, svjedoci smo da kompromisi dominiraju u tumačenju naše prošlosti, što nam govore i rezolucije koje su u posljednjih par godina usvojene. Crnogorska delegacija pri UN-u je u maju 2024. godine glasala za rezoluciju o uspostavljanju Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Takvo glasanje izazvalo je snažnu reakciju dijela vlasti, koja je kao odgovor podnijela Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Nakon skupštinske rasprave, Jasenovcu su bez dodatnih objašnjenja, pridodati logori Mauthauzen i Dahau, čime je izazvana još veća konfuzija u društvu, budući da se postavlja pitanje zašto su ova tri logora važnija nego drugi logori u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Trećem Rajhu. Biranjem samo Jasenovca, bez razloga se izostavilo preko tri četvrtine  srpskih civila koji su ubijeni u drugim djelovima NDH. Time se vidi da cilj rezolucije nije bio suočavanje sa prošlošću, već su se nevine žrtve iskoristile za političko potkusurivanje. Na kraju, donošenje rezolucije rezultiralo je time da se na Akademiji u Skupštini Crne Gore povodom Dana sjećanja na žrtve Jasenovca, Mauthauzena i Dahaua govori o „mučeničkom stradanju“ cjelokupnog četničkog vođstva. Time su nevine žrtve ovih logora izjednačene sa Pavlom Đurišićem, koji je u Jasenovcu ubijen od dojučerašnjih ustaških saveznika.

MONITOR:Nakon nacionalističkih i fašističkih povika na utakmici Crna Gora-Hrvatska, kao predstavnik Antifašista Cetinja, oštro ste reagovali. Kako se ocjenjujete revizionizam u susjednim državama i koliko on utiče na Crnu Goru? 

KUZMAN:Skandiranje na fudbalskoj utakmici je samo nastavak nacionalističkih i fašističkih incidenata koji se posljednjih nekoliko mjeseci događaju u Hrvatskoj. Drago mi je da su crnogorski navijači na pravi način odgovorili na provokacije sa suprotne strane i poslali poruku koja je odjeknula regionom. Istorijski revizionizam najjači je u Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatska, koja nosi teret NDH, ima veliki problem sa dijelom branitelja koji su koristili ustaške pozdrave i uniforme tokom Domovinskog rata. Te grupe gotovo na svakom obilježavanju donose ustašku ikonografiju, a prije desetak godina su u Jasenovcu postavili spomen ploču poginulim braniteljima na kojoj je uklesan i ustaški pozdrav „za dom spremni“. Ploča je nakon godinu dana premještena u Novsku, ali je natpis ostao. Ovog ljeta smo bili svjedoci koncertu u Zagrebu na kome je nekoliko stotina hiljada ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, a u samom hrvatskom Saboru je krajem oktobra organizovan pseudonaučni skup na kojem su učesnici govorili o Jasenovcu kao radnom logoru u kojem je umrlo nekoliko hiljada ljudi. U Srbiji već dvije decenije postoji narativ o „dva antifašistička pokreta“, čime su partizani i četnici izjednačeni. Deset godina kasnije, došlo je do sudske rehabilitacije četničkih vođa Dragoljuba Draže Mihailovića i Nikole Kalabića. Revizionisti idu i korak dalje, pa pokušavaju da rehabilituju Milana Nedića, predsjednika kolaboracionističke Vlade nacionalnog spasa. Iz današnje vizure, izjednačavanje dva pokreta nije donijelo željene rezultate i srpsko društo je dalje duboko podijeljeno po pitanju Drugog svjetskog rata. Oba revizionizma, i hrvatski i srpski, su izrazito antikomunistička, antipartizanska i antijugoslovenska, a istovremeno nijesu utemeljena na istorijskim činjenicama. Hrvatski revizionizam nema nekog uticaja na crnogorsko društvo, budući da vlada konsenzus o ustašama kao fašističkoj i kolaboracionističkoj vojsci i cjelokupna javnost je osudila ustaška skandiranja na pomenutoj fudbalskoj utakmici. Da ne govorimo o tome da nikada nije negiran genocid koji su ustaše sprovodili nad Srbima, Jevrejima i Romima. Veći problem predstavlja srpski revizionizam, budući da u Crnoj Gori postoji dio društva koji baštini nasljeđe četničkog pokreta. Upravo oni koriste argumente i taktiku revizionista iz Srbije kako bi opravdali crnogorski četnički pokret. Tako su parastosi pripadnicima četničkog pokreta samo neki od događaja koji su u Srbiji postali normalnost, ali u Crnoj Gori i dalje izazivaju reakcije.

MONITOR: Da li se kroz obrazovanje, medije, naučne institucije, dovoljno radi da bi se preduprijedili i osporili pokušaji revizionizma iz dalje i bliže prošlosti? 

KUZMAN:Nažalost, protiv revizionizma u Crnoj Gori najviše se bori nevladin sektor i dio medija. Gotovo da nema nedjelje da se ne objavi neko reagovanje na pokušaje istorijskog revizionizma. Dodatno, rad sa mladima kroz seminare i škole dosta pomaže u ovoj borbi. Na drugoj strani, naučne institucije su deklarativno protiv revizionizma, ali ne rade mnogo na njegovom suzbijanju. Udžbenici za istoriju u osnovnim i srednjim školama nijesu revizionistički i bazirani su na istorijskim činjenicama, ali njihov najveći problem je izostavljanje ključnih podataka o zločinima na teritoriji Crne Gore za vrijeme devedesetih. Ipak sam mišljenja da istorijski revizionizam ne može pobijediti u Crnoj Gori, budući da je prošlo 35 godina od pada komunizma i uvođenja političkog pluralizma, a revizionisti nijesu odmakli od argumenata koje su koristili 1990. ili 1991. godine.

Predrag NIKOLIĆ