Povežite se sa nama

INTERVJU

Vukašin Obradović: predsjednik NUNS-a: Mrak i apatija

Objavljeno prije

na

obradovic

U Srbiji je već oko godinu dana izrazito porastao pritisak na novinare i medije kroz donošenje izmjena zakona – o informisanju, o zaštiti tajnih podataka, o elektronskim komunikacijama – ali i niz manje ili više brutalnih napada na novinare. Najnoviji događaji – prebijanje kolumniste Vremena Teofila Pančića i afera koja se plete oko lista Republika, povod su za razgovor s predsjednikom NUNS Vukašinom Obradovićem. Novi predsjednik NUNS, glavni urednik Vranjskih, i sam već godinama, na jugu Srbije – simbolu Miloševićevih zloupotreba – vodi bitku kojoj se sve teže vidi kraj.

MONITOR: Brutalno je prebijen ugledni kolumnista Vremena Teofil Pančić. Počinioci nijesu u pritvoru, još se ne zna ni ko su. ,,Nema očevidaca“, kaže ministar Dačić. A vlast je nedavno usvojila i Zakon o elektronskim komunikacijama, po kojem policija može da kontroliše sveukupne komunikacije građana, bez odluke suda?

OBRADOVIĆ: Napad na Teofila Pančića i usvajanje Zakona o elektronskim komunikacija deo su jedne te iste priče, zapravo paradigma trenutnog stanja u Srbiji. Gotovo da postoji obrazac. Najpre, da li ste primetili da kad se u Srbiji ubijaju ili prebijaju novinari, po pravilu „nema očevidaca“? I kad ih ima, volšebno se ispostavi da ne postoje. Pogledajte, zatim, ko je izvršilac. Da li iko ozbiljan misli da se radi o slučajnim prolaznicima koji su iziritirani pisanjem i delovanjem kolumniste Vremena rešili da ga prebiju? Sasvim sam siguran da ta dvojica huligana i ne znaju ko je Teofil Pančić. Njegove kolumne daleko su od intelektualnih kapaciteta onih koji barataju gvozdenim šipkama. I na kraju, opet kao po pravilu, ne znaju se počinioci ali se znaju nalogodavci. Znaju se ali nikad, naravno, ne budu otkriveni. U konkretnom slučaju, naručioce možete prepoznati u Teofilovim kolumnama i javnim nastupima. Taj obrazac je jasno prepoznatljiv. Tako je bilo sa Ćuruvijom, Pantićem, Dadom Vujasinović. Zato Brankica Stanković ne može slobodno da se kreće. Radi se, jednostavno, o kompleksnoj poruci koja se šalje nepodobnim novinarima. Uprošćeno: bolje da vas mi kontrolišemo, nego oni da vas biju. To je, na žalost, slika medijske scene u Srbiji.

MONITOR: Ove se godine prave razni bilansi povodom desetogodišnjice pobjede nad Miloševićem. Šta biste vi, ukratko, rekli kada je riječ o medijima i novinarima?

OBRADOVIĆ: Umesto bilo kakvih poređenja, mislim da je najindikativniji primer Čačanskih novina i objavljivanja humoreske Onemoćali mandarin. Srpski domaćin Velimir Ilić se prepoznao, na sudu oštro demantovao da koristi „vijagru“, što mu je autor Stojan Marković imputirao, i dodao da se nalazi u punoj polnoj snazi. Sud je ocenio da se radi o ozbiljnoj kleveti i odrapio Markovića sa 180.000 dinara. Sami procenite s kojom Srbijom valja porediti današnjicu: s Miloševićevom ili možda s Domanovićevom.

MONITOR: Ova Vlada je kompromitovala svoje deklarativne namjere, prije svega, izmijenjenim Zakonom o informisanju. Ovih dana je taj Zakon „pao“ pred Ustavnim sudom u nekoliko važnih odredaba. Šta se, po vama, dogodilo: da li je sve bila samo želja jednog ministra ili su i drugi zadovoljno trljali ruke prošlog avgusta?

OBRADOVIĆ: Ministar kulture Nebojša Bradić bio je samo običan izvođač radova. Tim pre je besmislena kampanja koju neki ovdašnji listovi vode protiv njega tražeći ostavku. Da se razumemo, on snosi objektivnu odgovornost kao resorni ministar ali se zaboravlja da je originalni autor izmena zakona zapravo Mlađan Dinkić a meta je bio Kurir, odnosno Raja Rodić. Isti taj Kurir, uz čiju pomoć je Dinkić rušio Živkovićevu Vladu!? Neki, međutim, zaboravljaju da su sporne odredbe podržale sve vladajuće stranke osim socijalista, što je apsurd sam po sebi, ali je istina. Nije, dakle, problem u Bradiću, pa ni u Dinkiću, već u opštoj društvenoj atmosferi, koja je dovela do donošenja zakona tada, a sada do izglasavanja Zakona o elektronskim komunikacijama koji će, dozvolite mi da predviđam, takođe pasti pred Ustavnim sudom jer ograničava osnovna ljudska prava a nama novinarima potpuno obesmišljava institut tajnosti izvora. Ali, ovoj političkoj eliti je očigledno važnije da kontroliše medije i novinare nego da se bavi takvim „sitnicama“ kao što su kršenje osnovnih ustavnih sloboda.

MONITOR: Kako je moguće da Vlada svjesno ide protiv svojih principa i Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama, a da se onda čak i ogluši o mišljenje Evropske komisije iznijeto u izvještaju za 2009?

OBRADOVIĆ: Moguće je jer se ovde ne gleda na medije i javnost kao četvrti stub demokratije, kao osnovnu pretpostavku demokratskog društva. Mediji se tretiraju kao sredstvo koje služi da dođete do vlasti i da se tu što duže zadržite. Zato i u srpskim medijima ima više tekstova čiji su autori razne službe i PR agencije nego li novinari.

MONITOR: Sad se govori o nekakvoj „medijskoj strategiji“ koju predlaže ministarstvo koje je predložilo i pomenuti zakon. Kako vi vidite šanse za ponuđeno „partnerstvo“ s Vladom oko te strategije?

OBRADOVIĆ: Nema tu nikakvog partnerstva. Medijska strategija jeste neophodna ali već prvi koraci vlasti govore kakve su joj namere. Nacrt studije je objavljen tek početkom leta, usred sezone godišnjih odmora. To postaje manir. Podsetiću vas da su i izmene Zakona o informisanju donete tokom leta. Taj nacrt, osim što sadrži niz neprihvatljivih rešenja, u celini gledano nema u sebi osnovnu ideju s kojom se krenulo u izradu medijske strategije a to je širenje medijskih sloboda. Nema, recimo, ni reči o medijskoj koncentraciji tako da mi i dalje ne znamo ko su zapravo vlasnici medija u Srbiji. Ne sužava se ni polje uticaja države na medijski prostor iako je to jedan od preduslova medijskih sloboda. Naprotiv, širi se uticaj države. NUNS će zajedno s Anemom, Lokal presom i NDNV detaljno analizirati predložena rešenja i ponuditi svoje viđenje medijske strategije ali, moram da priznam, nisam optimista.

MONITOR: NUNS je tražio odgovor u vezi s pretresom koji je policija izvršila u prostorijama lista Republika i kući glavnog urednika tog lista dr Nebojše Popova. Javnost je uznemirena zbog takvog ponašanja vlasti.

OBRADOVIĆ: Ne, grešite, nije javnost uznemirena i u tome je problem. Javnost u izvornom smislu te reči ne postoji. Uznemireni smo mi novinari, i to ne svi, i nekoliko intelektualaca. Ostali ćute i nemo posmatraju kako se urušava integritet medija i novinarstva. Ali ne treba da se zavaravamo, sami smo mnogo doprineli haosu na medijskoj sceni raznim ustupcima i vlastima i vlasnicima, a pre svega time što nismo u stanju da razlučimo profesionalnost od propagande i politike. I sve dok tu ne učinimo jasan otklon, dok se ne vrau njenom najelementarnijem i najčistijem vidu, dok ne zaslužimo samopoštovanje, nećemo moći od drugih da tražimo da nas uvažavaju.

MONITOR: Možemo li da pretpostavljamo, da sumnjamo, da pored otvorenih prijetnji po živote novinara, neko smišlja i sofisticiranije metode, optužbe za privredni kriminal,nesavjesno poslovanje?

OBRADOVIĆ: Primer Republike je najbolja ilustracija. Pošto godinama ne uspevaju da na najrazličitije načine dezavuišu Nebojšu Popova i uzak krug ljudi okupljenih oko Republike, neko se dosetio da im doaka pričom o privrednom kriminalu. Da nije apsurdno bilo bi smešno.

MONITOR: I vi se godinama nosite s prijetnjama moćnika svih fela i to na jugu Srbije. Strahujete li da će novinari, iako po zakonu u statusu „službenih lica“, biti „nes l u ž b e n o “ p r o g o n j e n i u savezu baš t ih int e r e – snih grupa s uporištima u ekstremnim g r u p a m a , strankama i pojedincima u državnim organima?

OBRADOVIĆ: Ko da progoni koga? Teofil Pančić ili Brankica Stanković su ekscesne pojave u srpskom novinarstvu. Taj problem se rešava metalnim šipkama. A što se tiče većine medija, kontrola je potpuna. Slučaj s posetom predsednika Hrvatske Ive Josipovića najbolji je primer stanja u srpskom novinarstvu. Ako na nečiju molbu ili naredbu, gotovo nijedan medij u Srbiji ne objavi benignu vest da je gospodin Josipović pao na stepenicama, možete da pretpostavite šta se dešava s ozbiljnijim temama, kolika je tu kontrola. Usput, tu vest su objavili svi mediji u Hrvatskoj.

MONITOR: Poruka nam se, sasvim jasno, šalje već godinama: rasvjetljavanja ubistava novinara neće biti! Pa ko smije da nastavi njihovim putem, najviše što će dobiti neće biti, naravno, pravda već stalna policijska pratnja, kao u slučaju Brankice Stanković. Da li smo potpuno nemoćni kao esnaf i javne ličnosti?

OBRADOVIĆ: Upravo o tome govorim. Predstoji nam duga i teška bitka da se izborimo za osnovne novinarske slobode. One nam neće pasti s neba, niti će nam ih bilo koja vlast pokloniti. Moramo da se izborimo sami za sopstveno dostojanstvo i integritet profesije. Nismo nemoćni ali apatija, kombinovana s ekonomskom krizom, lobotomirala je većinu novinara koji jedino brinu kako da prehrane porodicu. U takvim uslovima jako je teško motivisati novinare da se bore za svoja prava.

MONITOR: Koliko je u ovim stvarima važna novinarska solidarnost, u regionu, Evropi?

OBRADOVIĆ: Mogla bi da bude veoma značajna ali mislim da saradnja novinarskih udruženja i asocijacija u regionu gotovo ne postoji. Svi smo se zatvorili u sopstvene granice i gledamo kako da preživimo jer, koliko je meni poznato, ni u ostalim eks-ju republikama nije mnogo bolja situacija. Novinarska solidarnost se izgubila negde u našim nacionalnim torovima. Sve dok ne budemo više novinari a manje nacionalni radnici, od profesionalne solidarnosti neće biti ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo