Povežite se sa nama

INTERVJU

Vukašin Obradović: predsjednik NUNS-a: Mrak i apatija

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već oko godinu dana izrazito porastao pritisak na novinare i medije kroz donošenje izmjena zakona – o informisanju, o zaštiti tajnih podataka, o elektronskim komunikacijama – ali i niz manje ili više brutalnih napada na novinare. Najnoviji događaji – prebijanje kolumniste Vremena Teofila Pančića i afera koja se plete oko lista Republika, povod su za razgovor s predsjednikom NUNS Vukašinom Obradovićem. Novi predsjednik NUNS, glavni urednik Vranjskih, i sam već godinama, na jugu Srbije – simbolu Miloševićevih zloupotreba – vodi bitku kojoj se sve teže vidi kraj.

MONITOR: Brutalno je prebijen ugledni kolumnista Vremena Teofil Pančić. Počinioci nijesu u pritvoru, još se ne zna ni ko su. ,,Nema očevidaca“, kaže ministar Dačić. A vlast je nedavno usvojila i Zakon o elektronskim komunikacijama, po kojem policija može da kontroliše sveukupne komunikacije građana, bez odluke suda?

OBRADOVIĆ: Napad na Teofila Pančića i usvajanje Zakona o elektronskim komunikacija deo su jedne te iste priče, zapravo paradigma trenutnog stanja u Srbiji. Gotovo da postoji obrazac. Najpre, da li ste primetili da kad se u Srbiji ubijaju ili prebijaju novinari, po pravilu „nema očevidaca“? I kad ih ima, volšebno se ispostavi da ne postoje. Pogledajte, zatim, ko je izvršilac. Da li iko ozbiljan misli da se radi o slučajnim prolaznicima koji su iziritirani pisanjem i delovanjem kolumniste Vremena rešili da ga prebiju? Sasvim sam siguran da ta dvojica huligana i ne znaju ko je Teofil Pančić. Njegove kolumne daleko su od intelektualnih kapaciteta onih koji barataju gvozdenim šipkama. I na kraju, opet kao po pravilu, ne znaju se počinioci ali se znaju nalogodavci. Znaju se ali nikad, naravno, ne budu otkriveni. U konkretnom slučaju, naručioce možete prepoznati u Teofilovim kolumnama i javnim nastupima. Taj obrazac je jasno prepoznatljiv. Tako je bilo sa Ćuruvijom, Pantićem, Dadom Vujasinović. Zato Brankica Stanković ne može slobodno da se kreće. Radi se, jednostavno, o kompleksnoj poruci koja se šalje nepodobnim novinarima. Uprošćeno: bolje da vas mi kontrolišemo, nego oni da vas biju. To je, na žalost, slika medijske scene u Srbiji.

MONITOR: Ove se godine prave razni bilansi povodom desetogodišnjice pobjede nad Miloševićem. Šta biste vi, ukratko, rekli kada je riječ o medijima i novinarima?

OBRADOVIĆ: Umesto bilo kakvih poređenja, mislim da je najindikativniji primer Čačanskih novina i objavljivanja humoreske Onemoćali mandarin. Srpski domaćin Velimir Ilić se prepoznao, na sudu oštro demantovao da koristi „vijagru“, što mu je autor Stojan Marković imputirao, i dodao da se nalazi u punoj polnoj snazi. Sud je ocenio da se radi o ozbiljnoj kleveti i odrapio Markovića sa 180.000 dinara. Sami procenite s kojom Srbijom valja porediti današnjicu: s Miloševićevom ili možda s Domanovićevom.

MONITOR: Ova Vlada je kompromitovala svoje deklarativne namjere, prije svega, izmijenjenim Zakonom o informisanju. Ovih dana je taj Zakon „pao“ pred Ustavnim sudom u nekoliko važnih odredaba. Šta se, po vama, dogodilo: da li je sve bila samo želja jednog ministra ili su i drugi zadovoljno trljali ruke prošlog avgusta?

OBRADOVIĆ: Ministar kulture Nebojša Bradić bio je samo običan izvođač radova. Tim pre je besmislena kampanja koju neki ovdašnji listovi vode protiv njega tražeći ostavku. Da se razumemo, on snosi objektivnu odgovornost kao resorni ministar ali se zaboravlja da je originalni autor izmena zakona zapravo Mlađan Dinkić a meta je bio Kurir, odnosno Raja Rodić. Isti taj Kurir, uz čiju pomoć je Dinkić rušio Živkovićevu Vladu!? Neki, međutim, zaboravljaju da su sporne odredbe podržale sve vladajuće stranke osim socijalista, što je apsurd sam po sebi, ali je istina. Nije, dakle, problem u Bradiću, pa ni u Dinkiću, već u opštoj društvenoj atmosferi, koja je dovela do donošenja zakona tada, a sada do izglasavanja Zakona o elektronskim komunikacijama koji će, dozvolite mi da predviđam, takođe pasti pred Ustavnim sudom jer ograničava osnovna ljudska prava a nama novinarima potpuno obesmišljava institut tajnosti izvora. Ali, ovoj političkoj eliti je očigledno važnije da kontroliše medije i novinare nego da se bavi takvim „sitnicama“ kao što su kršenje osnovnih ustavnih sloboda.

MONITOR: Kako je moguće da Vlada svjesno ide protiv svojih principa i Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama, a da se onda čak i ogluši o mišljenje Evropske komisije iznijeto u izvještaju za 2009?

OBRADOVIĆ: Moguće je jer se ovde ne gleda na medije i javnost kao četvrti stub demokratije, kao osnovnu pretpostavku demokratskog društva. Mediji se tretiraju kao sredstvo koje služi da dođete do vlasti i da se tu što duže zadržite. Zato i u srpskim medijima ima više tekstova čiji su autori razne službe i PR agencije nego li novinari.

MONITOR: Sad se govori o nekakvoj „medijskoj strategiji“ koju predlaže ministarstvo koje je predložilo i pomenuti zakon. Kako vi vidite šanse za ponuđeno „partnerstvo“ s Vladom oko te strategije?

OBRADOVIĆ: Nema tu nikakvog partnerstva. Medijska strategija jeste neophodna ali već prvi koraci vlasti govore kakve su joj namere. Nacrt studije je objavljen tek početkom leta, usred sezone godišnjih odmora. To postaje manir. Podsetiću vas da su i izmene Zakona o informisanju donete tokom leta. Taj nacrt, osim što sadrži niz neprihvatljivih rešenja, u celini gledano nema u sebi osnovnu ideju s kojom se krenulo u izradu medijske strategije a to je širenje medijskih sloboda. Nema, recimo, ni reči o medijskoj koncentraciji tako da mi i dalje ne znamo ko su zapravo vlasnici medija u Srbiji. Ne sužava se ni polje uticaja države na medijski prostor iako je to jedan od preduslova medijskih sloboda. Naprotiv, širi se uticaj države. NUNS će zajedno s Anemom, Lokal presom i NDNV detaljno analizirati predložena rešenja i ponuditi svoje viđenje medijske strategije ali, moram da priznam, nisam optimista.

MONITOR: NUNS je tražio odgovor u vezi s pretresom koji je policija izvršila u prostorijama lista Republika i kući glavnog urednika tog lista dr Nebojše Popova. Javnost je uznemirena zbog takvog ponašanja vlasti.

OBRADOVIĆ: Ne, grešite, nije javnost uznemirena i u tome je problem. Javnost u izvornom smislu te reči ne postoji. Uznemireni smo mi novinari, i to ne svi, i nekoliko intelektualaca. Ostali ćute i nemo posmatraju kako se urušava integritet medija i novinarstva. Ali ne treba da se zavaravamo, sami smo mnogo doprineli haosu na medijskoj sceni raznim ustupcima i vlastima i vlasnicima, a pre svega time što nismo u stanju da razlučimo profesionalnost od propagande i politike. I sve dok tu ne učinimo jasan otklon, dok se ne vrau njenom najelementarnijem i najčistijem vidu, dok ne zaslužimo samopoštovanje, nećemo moći od drugih da tražimo da nas uvažavaju.

MONITOR: Možemo li da pretpostavljamo, da sumnjamo, da pored otvorenih prijetnji po živote novinara, neko smišlja i sofisticiranije metode, optužbe za privredni kriminal,nesavjesno poslovanje?

OBRADOVIĆ: Primer Republike je najbolja ilustracija. Pošto godinama ne uspevaju da na najrazličitije načine dezavuišu Nebojšu Popova i uzak krug ljudi okupljenih oko Republike, neko se dosetio da im doaka pričom o privrednom kriminalu. Da nije apsurdno bilo bi smešno.

MONITOR: I vi se godinama nosite s prijetnjama moćnika svih fela i to na jugu Srbije. Strahujete li da će novinari, iako po zakonu u statusu „službenih lica“, biti „nes l u ž b e n o “ p r o g o n j e n i u savezu baš t ih int e r e – snih grupa s uporištima u ekstremnim g r u p a m a , strankama i pojedincima u državnim organima?

OBRADOVIĆ: Ko da progoni koga? Teofil Pančić ili Brankica Stanković su ekscesne pojave u srpskom novinarstvu. Taj problem se rešava metalnim šipkama. A što se tiče većine medija, kontrola je potpuna. Slučaj s posetom predsednika Hrvatske Ive Josipovića najbolji je primer stanja u srpskom novinarstvu. Ako na nečiju molbu ili naredbu, gotovo nijedan medij u Srbiji ne objavi benignu vest da je gospodin Josipović pao na stepenicama, možete da pretpostavite šta se dešava s ozbiljnijim temama, kolika je tu kontrola. Usput, tu vest su objavili svi mediji u Hrvatskoj.

MONITOR: Poruka nam se, sasvim jasno, šalje već godinama: rasvjetljavanja ubistava novinara neće biti! Pa ko smije da nastavi njihovim putem, najviše što će dobiti neće biti, naravno, pravda već stalna policijska pratnja, kao u slučaju Brankice Stanković. Da li smo potpuno nemoćni kao esnaf i javne ličnosti?

OBRADOVIĆ: Upravo o tome govorim. Predstoji nam duga i teška bitka da se izborimo za osnovne novinarske slobode. One nam neće pasti s neba, niti će nam ih bilo koja vlast pokloniti. Moramo da se izborimo sami za sopstveno dostojanstvo i integritet profesije. Nismo nemoćni ali apatija, kombinovana s ekonomskom krizom, lobotomirala je većinu novinara koji jedino brinu kako da prehrane porodicu. U takvim uslovima jako je teško motivisati novinare da se bore za svoja prava.

MONITOR: Koliko je u ovim stvarima važna novinarska solidarnost, u regionu, Evropi?

OBRADOVIĆ: Mogla bi da bude veoma značajna ali mislim da saradnja novinarskih udruženja i asocijacija u regionu gotovo ne postoji. Svi smo se zatvorili u sopstvene granice i gledamo kako da preživimo jer, koliko je meni poznato, ni u ostalim eks-ju republikama nije mnogo bolja situacija. Novinarska solidarnost se izgubila negde u našim nacionalnim torovima. Sve dok ne budemo više novinari a manje nacionalni radnici, od profesionalne solidarnosti neće biti ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo