Povežite se sa nama

INTERVJU

Vukašin Obradović: predsjednik NUNS-a: Mrak i apatija

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već oko godinu dana izrazito porastao pritisak na novinare i medije kroz donošenje izmjena zakona – o informisanju, o zaštiti tajnih podataka, o elektronskim komunikacijama – ali i niz manje ili više brutalnih napada na novinare. Najnoviji događaji – prebijanje kolumniste Vremena Teofila Pančića i afera koja se plete oko lista Republika, povod su za razgovor s predsjednikom NUNS Vukašinom Obradovićem. Novi predsjednik NUNS, glavni urednik Vranjskih, i sam već godinama, na jugu Srbije – simbolu Miloševićevih zloupotreba – vodi bitku kojoj se sve teže vidi kraj.

MONITOR: Brutalno je prebijen ugledni kolumnista Vremena Teofil Pančić. Počinioci nijesu u pritvoru, još se ne zna ni ko su. ,,Nema očevidaca“, kaže ministar Dačić. A vlast je nedavno usvojila i Zakon o elektronskim komunikacijama, po kojem policija može da kontroliše sveukupne komunikacije građana, bez odluke suda?

OBRADOVIĆ: Napad na Teofila Pančića i usvajanje Zakona o elektronskim komunikacija deo su jedne te iste priče, zapravo paradigma trenutnog stanja u Srbiji. Gotovo da postoji obrazac. Najpre, da li ste primetili da kad se u Srbiji ubijaju ili prebijaju novinari, po pravilu „nema očevidaca“? I kad ih ima, volšebno se ispostavi da ne postoje. Pogledajte, zatim, ko je izvršilac. Da li iko ozbiljan misli da se radi o slučajnim prolaznicima koji su iziritirani pisanjem i delovanjem kolumniste Vremena rešili da ga prebiju? Sasvim sam siguran da ta dvojica huligana i ne znaju ko je Teofil Pančić. Njegove kolumne daleko su od intelektualnih kapaciteta onih koji barataju gvozdenim šipkama. I na kraju, opet kao po pravilu, ne znaju se počinioci ali se znaju nalogodavci. Znaju se ali nikad, naravno, ne budu otkriveni. U konkretnom slučaju, naručioce možete prepoznati u Teofilovim kolumnama i javnim nastupima. Taj obrazac je jasno prepoznatljiv. Tako je bilo sa Ćuruvijom, Pantićem, Dadom Vujasinović. Zato Brankica Stanković ne može slobodno da se kreće. Radi se, jednostavno, o kompleksnoj poruci koja se šalje nepodobnim novinarima. Uprošćeno: bolje da vas mi kontrolišemo, nego oni da vas biju. To je, na žalost, slika medijske scene u Srbiji.

MONITOR: Ove se godine prave razni bilansi povodom desetogodišnjice pobjede nad Miloševićem. Šta biste vi, ukratko, rekli kada je riječ o medijima i novinarima?

OBRADOVIĆ: Umesto bilo kakvih poređenja, mislim da je najindikativniji primer Čačanskih novina i objavljivanja humoreske Onemoćali mandarin. Srpski domaćin Velimir Ilić se prepoznao, na sudu oštro demantovao da koristi „vijagru“, što mu je autor Stojan Marković imputirao, i dodao da se nalazi u punoj polnoj snazi. Sud je ocenio da se radi o ozbiljnoj kleveti i odrapio Markovića sa 180.000 dinara. Sami procenite s kojom Srbijom valja porediti današnjicu: s Miloševićevom ili možda s Domanovićevom.

MONITOR: Ova Vlada je kompromitovala svoje deklarativne namjere, prije svega, izmijenjenim Zakonom o informisanju. Ovih dana je taj Zakon „pao“ pred Ustavnim sudom u nekoliko važnih odredaba. Šta se, po vama, dogodilo: da li je sve bila samo želja jednog ministra ili su i drugi zadovoljno trljali ruke prošlog avgusta?

OBRADOVIĆ: Ministar kulture Nebojša Bradić bio je samo običan izvođač radova. Tim pre je besmislena kampanja koju neki ovdašnji listovi vode protiv njega tražeći ostavku. Da se razumemo, on snosi objektivnu odgovornost kao resorni ministar ali se zaboravlja da je originalni autor izmena zakona zapravo Mlađan Dinkić a meta je bio Kurir, odnosno Raja Rodić. Isti taj Kurir, uz čiju pomoć je Dinkić rušio Živkovićevu Vladu!? Neki, međutim, zaboravljaju da su sporne odredbe podržale sve vladajuće stranke osim socijalista, što je apsurd sam po sebi, ali je istina. Nije, dakle, problem u Bradiću, pa ni u Dinkiću, već u opštoj društvenoj atmosferi, koja je dovela do donošenja zakona tada, a sada do izglasavanja Zakona o elektronskim komunikacijama koji će, dozvolite mi da predviđam, takođe pasti pred Ustavnim sudom jer ograničava osnovna ljudska prava a nama novinarima potpuno obesmišljava institut tajnosti izvora. Ali, ovoj političkoj eliti je očigledno važnije da kontroliše medije i novinare nego da se bavi takvim „sitnicama“ kao što su kršenje osnovnih ustavnih sloboda.

MONITOR: Kako je moguće da Vlada svjesno ide protiv svojih principa i Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama, a da se onda čak i ogluši o mišljenje Evropske komisije iznijeto u izvještaju za 2009?

OBRADOVIĆ: Moguće je jer se ovde ne gleda na medije i javnost kao četvrti stub demokratije, kao osnovnu pretpostavku demokratskog društva. Mediji se tretiraju kao sredstvo koje služi da dođete do vlasti i da se tu što duže zadržite. Zato i u srpskim medijima ima više tekstova čiji su autori razne službe i PR agencije nego li novinari.

MONITOR: Sad se govori o nekakvoj „medijskoj strategiji“ koju predlaže ministarstvo koje je predložilo i pomenuti zakon. Kako vi vidite šanse za ponuđeno „partnerstvo“ s Vladom oko te strategije?

OBRADOVIĆ: Nema tu nikakvog partnerstva. Medijska strategija jeste neophodna ali već prvi koraci vlasti govore kakve su joj namere. Nacrt studije je objavljen tek početkom leta, usred sezone godišnjih odmora. To postaje manir. Podsetiću vas da su i izmene Zakona o informisanju donete tokom leta. Taj nacrt, osim što sadrži niz neprihvatljivih rešenja, u celini gledano nema u sebi osnovnu ideju s kojom se krenulo u izradu medijske strategije a to je širenje medijskih sloboda. Nema, recimo, ni reči o medijskoj koncentraciji tako da mi i dalje ne znamo ko su zapravo vlasnici medija u Srbiji. Ne sužava se ni polje uticaja države na medijski prostor iako je to jedan od preduslova medijskih sloboda. Naprotiv, širi se uticaj države. NUNS će zajedno s Anemom, Lokal presom i NDNV detaljno analizirati predložena rešenja i ponuditi svoje viđenje medijske strategije ali, moram da priznam, nisam optimista.

MONITOR: NUNS je tražio odgovor u vezi s pretresom koji je policija izvršila u prostorijama lista Republika i kući glavnog urednika tog lista dr Nebojše Popova. Javnost je uznemirena zbog takvog ponašanja vlasti.

OBRADOVIĆ: Ne, grešite, nije javnost uznemirena i u tome je problem. Javnost u izvornom smislu te reči ne postoji. Uznemireni smo mi novinari, i to ne svi, i nekoliko intelektualaca. Ostali ćute i nemo posmatraju kako se urušava integritet medija i novinarstva. Ali ne treba da se zavaravamo, sami smo mnogo doprineli haosu na medijskoj sceni raznim ustupcima i vlastima i vlasnicima, a pre svega time što nismo u stanju da razlučimo profesionalnost od propagande i politike. I sve dok tu ne učinimo jasan otklon, dok se ne vrau njenom najelementarnijem i najčistijem vidu, dok ne zaslužimo samopoštovanje, nećemo moći od drugih da tražimo da nas uvažavaju.

MONITOR: Možemo li da pretpostavljamo, da sumnjamo, da pored otvorenih prijetnji po živote novinara, neko smišlja i sofisticiranije metode, optužbe za privredni kriminal,nesavjesno poslovanje?

OBRADOVIĆ: Primer Republike je najbolja ilustracija. Pošto godinama ne uspevaju da na najrazličitije načine dezavuišu Nebojšu Popova i uzak krug ljudi okupljenih oko Republike, neko se dosetio da im doaka pričom o privrednom kriminalu. Da nije apsurdno bilo bi smešno.

MONITOR: I vi se godinama nosite s prijetnjama moćnika svih fela i to na jugu Srbije. Strahujete li da će novinari, iako po zakonu u statusu „službenih lica“, biti „nes l u ž b e n o “ p r o g o n j e n i u savezu baš t ih int e r e – snih grupa s uporištima u ekstremnim g r u p a m a , strankama i pojedincima u državnim organima?

OBRADOVIĆ: Ko da progoni koga? Teofil Pančić ili Brankica Stanković su ekscesne pojave u srpskom novinarstvu. Taj problem se rešava metalnim šipkama. A što se tiče većine medija, kontrola je potpuna. Slučaj s posetom predsednika Hrvatske Ive Josipovića najbolji je primer stanja u srpskom novinarstvu. Ako na nečiju molbu ili naredbu, gotovo nijedan medij u Srbiji ne objavi benignu vest da je gospodin Josipović pao na stepenicama, možete da pretpostavite šta se dešava s ozbiljnijim temama, kolika je tu kontrola. Usput, tu vest su objavili svi mediji u Hrvatskoj.

MONITOR: Poruka nam se, sasvim jasno, šalje već godinama: rasvjetljavanja ubistava novinara neće biti! Pa ko smije da nastavi njihovim putem, najviše što će dobiti neće biti, naravno, pravda već stalna policijska pratnja, kao u slučaju Brankice Stanković. Da li smo potpuno nemoćni kao esnaf i javne ličnosti?

OBRADOVIĆ: Upravo o tome govorim. Predstoji nam duga i teška bitka da se izborimo za osnovne novinarske slobode. One nam neće pasti s neba, niti će nam ih bilo koja vlast pokloniti. Moramo da se izborimo sami za sopstveno dostojanstvo i integritet profesije. Nismo nemoćni ali apatija, kombinovana s ekonomskom krizom, lobotomirala je većinu novinara koji jedino brinu kako da prehrane porodicu. U takvim uslovima jako je teško motivisati novinare da se bore za svoja prava.

MONITOR: Koliko je u ovim stvarima važna novinarska solidarnost, u regionu, Evropi?

OBRADOVIĆ: Mogla bi da bude veoma značajna ali mislim da saradnja novinarskih udruženja i asocijacija u regionu gotovo ne postoji. Svi smo se zatvorili u sopstvene granice i gledamo kako da preživimo jer, koliko je meni poznato, ni u ostalim eks-ju republikama nije mnogo bolja situacija. Novinarska solidarnost se izgubila negde u našim nacionalnim torovima. Sve dok ne budemo više novinari a manje nacionalni radnici, od profesionalne solidarnosti neće biti ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo