Povežite se sa nama

INTERVJU

Vukašin Obradović: predsjednik NUNS-a: Mrak i apatija

Objavljeno prije

na

U Srbiji je već oko godinu dana izrazito porastao pritisak na novinare i medije kroz donošenje izmjena zakona – o informisanju, o zaštiti tajnih podataka, o elektronskim komunikacijama – ali i niz manje ili više brutalnih napada na novinare. Najnoviji događaji – prebijanje kolumniste Vremena Teofila Pančića i afera koja se plete oko lista Republika, povod su za razgovor s predsjednikom NUNS Vukašinom Obradovićem. Novi predsjednik NUNS, glavni urednik Vranjskih, i sam već godinama, na jugu Srbije – simbolu Miloševićevih zloupotreba – vodi bitku kojoj se sve teže vidi kraj.

MONITOR: Brutalno je prebijen ugledni kolumnista Vremena Teofil Pančić. Počinioci nijesu u pritvoru, još se ne zna ni ko su. ,,Nema očevidaca“, kaže ministar Dačić. A vlast je nedavno usvojila i Zakon o elektronskim komunikacijama, po kojem policija može da kontroliše sveukupne komunikacije građana, bez odluke suda?

OBRADOVIĆ: Napad na Teofila Pančića i usvajanje Zakona o elektronskim komunikacija deo su jedne te iste priče, zapravo paradigma trenutnog stanja u Srbiji. Gotovo da postoji obrazac. Najpre, da li ste primetili da kad se u Srbiji ubijaju ili prebijaju novinari, po pravilu „nema očevidaca“? I kad ih ima, volšebno se ispostavi da ne postoje. Pogledajte, zatim, ko je izvršilac. Da li iko ozbiljan misli da se radi o slučajnim prolaznicima koji su iziritirani pisanjem i delovanjem kolumniste Vremena rešili da ga prebiju? Sasvim sam siguran da ta dvojica huligana i ne znaju ko je Teofil Pančić. Njegove kolumne daleko su od intelektualnih kapaciteta onih koji barataju gvozdenim šipkama. I na kraju, opet kao po pravilu, ne znaju se počinioci ali se znaju nalogodavci. Znaju se ali nikad, naravno, ne budu otkriveni. U konkretnom slučaju, naručioce možete prepoznati u Teofilovim kolumnama i javnim nastupima. Taj obrazac je jasno prepoznatljiv. Tako je bilo sa Ćuruvijom, Pantićem, Dadom Vujasinović. Zato Brankica Stanković ne može slobodno da se kreće. Radi se, jednostavno, o kompleksnoj poruci koja se šalje nepodobnim novinarima. Uprošćeno: bolje da vas mi kontrolišemo, nego oni da vas biju. To je, na žalost, slika medijske scene u Srbiji.

MONITOR: Ove se godine prave razni bilansi povodom desetogodišnjice pobjede nad Miloševićem. Šta biste vi, ukratko, rekli kada je riječ o medijima i novinarima?

OBRADOVIĆ: Umesto bilo kakvih poređenja, mislim da je najindikativniji primer Čačanskih novina i objavljivanja humoreske Onemoćali mandarin. Srpski domaćin Velimir Ilić se prepoznao, na sudu oštro demantovao da koristi „vijagru“, što mu je autor Stojan Marković imputirao, i dodao da se nalazi u punoj polnoj snazi. Sud je ocenio da se radi o ozbiljnoj kleveti i odrapio Markovića sa 180.000 dinara. Sami procenite s kojom Srbijom valja porediti današnjicu: s Miloševićevom ili možda s Domanovićevom.

MONITOR: Ova Vlada je kompromitovala svoje deklarativne namjere, prije svega, izmijenjenim Zakonom o informisanju. Ovih dana je taj Zakon „pao“ pred Ustavnim sudom u nekoliko važnih odredaba. Šta se, po vama, dogodilo: da li je sve bila samo želja jednog ministra ili su i drugi zadovoljno trljali ruke prošlog avgusta?

OBRADOVIĆ: Ministar kulture Nebojša Bradić bio je samo običan izvođač radova. Tim pre je besmislena kampanja koju neki ovdašnji listovi vode protiv njega tražeći ostavku. Da se razumemo, on snosi objektivnu odgovornost kao resorni ministar ali se zaboravlja da je originalni autor izmena zakona zapravo Mlađan Dinkić a meta je bio Kurir, odnosno Raja Rodić. Isti taj Kurir, uz čiju pomoć je Dinkić rušio Živkovićevu Vladu!? Neki, međutim, zaboravljaju da su sporne odredbe podržale sve vladajuće stranke osim socijalista, što je apsurd sam po sebi, ali je istina. Nije, dakle, problem u Bradiću, pa ni u Dinkiću, već u opštoj društvenoj atmosferi, koja je dovela do donošenja zakona tada, a sada do izglasavanja Zakona o elektronskim komunikacijama koji će, dozvolite mi da predviđam, takođe pasti pred Ustavnim sudom jer ograničava osnovna ljudska prava a nama novinarima potpuno obesmišljava institut tajnosti izvora. Ali, ovoj političkoj eliti je očigledno važnije da kontroliše medije i novinare nego da se bavi takvim „sitnicama“ kao što su kršenje osnovnih ustavnih sloboda.

MONITOR: Kako je moguće da Vlada svjesno ide protiv svojih principa i Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama, a da se onda čak i ogluši o mišljenje Evropske komisije iznijeto u izvještaju za 2009?

OBRADOVIĆ: Moguće je jer se ovde ne gleda na medije i javnost kao četvrti stub demokratije, kao osnovnu pretpostavku demokratskog društva. Mediji se tretiraju kao sredstvo koje služi da dođete do vlasti i da se tu što duže zadržite. Zato i u srpskim medijima ima više tekstova čiji su autori razne službe i PR agencije nego li novinari.

MONITOR: Sad se govori o nekakvoj „medijskoj strategiji“ koju predlaže ministarstvo koje je predložilo i pomenuti zakon. Kako vi vidite šanse za ponuđeno „partnerstvo“ s Vladom oko te strategije?

OBRADOVIĆ: Nema tu nikakvog partnerstva. Medijska strategija jeste neophodna ali već prvi koraci vlasti govore kakve su joj namere. Nacrt studije je objavljen tek početkom leta, usred sezone godišnjih odmora. To postaje manir. Podsetiću vas da su i izmene Zakona o informisanju donete tokom leta. Taj nacrt, osim što sadrži niz neprihvatljivih rešenja, u celini gledano nema u sebi osnovnu ideju s kojom se krenulo u izradu medijske strategije a to je širenje medijskih sloboda. Nema, recimo, ni reči o medijskoj koncentraciji tako da mi i dalje ne znamo ko su zapravo vlasnici medija u Srbiji. Ne sužava se ni polje uticaja države na medijski prostor iako je to jedan od preduslova medijskih sloboda. Naprotiv, širi se uticaj države. NUNS će zajedno s Anemom, Lokal presom i NDNV detaljno analizirati predložena rešenja i ponuditi svoje viđenje medijske strategije ali, moram da priznam, nisam optimista.

MONITOR: NUNS je tražio odgovor u vezi s pretresom koji je policija izvršila u prostorijama lista Republika i kući glavnog urednika tog lista dr Nebojše Popova. Javnost je uznemirena zbog takvog ponašanja vlasti.

OBRADOVIĆ: Ne, grešite, nije javnost uznemirena i u tome je problem. Javnost u izvornom smislu te reči ne postoji. Uznemireni smo mi novinari, i to ne svi, i nekoliko intelektualaca. Ostali ćute i nemo posmatraju kako se urušava integritet medija i novinarstva. Ali ne treba da se zavaravamo, sami smo mnogo doprineli haosu na medijskoj sceni raznim ustupcima i vlastima i vlasnicima, a pre svega time što nismo u stanju da razlučimo profesionalnost od propagande i politike. I sve dok tu ne učinimo jasan otklon, dok se ne vrau njenom najelementarnijem i najčistijem vidu, dok ne zaslužimo samopoštovanje, nećemo moći od drugih da tražimo da nas uvažavaju.

MONITOR: Možemo li da pretpostavljamo, da sumnjamo, da pored otvorenih prijetnji po živote novinara, neko smišlja i sofisticiranije metode, optužbe za privredni kriminal,nesavjesno poslovanje?

OBRADOVIĆ: Primer Republike je najbolja ilustracija. Pošto godinama ne uspevaju da na najrazličitije načine dezavuišu Nebojšu Popova i uzak krug ljudi okupljenih oko Republike, neko se dosetio da im doaka pričom o privrednom kriminalu. Da nije apsurdno bilo bi smešno.

MONITOR: I vi se godinama nosite s prijetnjama moćnika svih fela i to na jugu Srbije. Strahujete li da će novinari, iako po zakonu u statusu „službenih lica“, biti „nes l u ž b e n o “ p r o g o n j e n i u savezu baš t ih int e r e – snih grupa s uporištima u ekstremnim g r u p a m a , strankama i pojedincima u državnim organima?

OBRADOVIĆ: Ko da progoni koga? Teofil Pančić ili Brankica Stanković su ekscesne pojave u srpskom novinarstvu. Taj problem se rešava metalnim šipkama. A što se tiče većine medija, kontrola je potpuna. Slučaj s posetom predsednika Hrvatske Ive Josipovića najbolji je primer stanja u srpskom novinarstvu. Ako na nečiju molbu ili naredbu, gotovo nijedan medij u Srbiji ne objavi benignu vest da je gospodin Josipović pao na stepenicama, možete da pretpostavite šta se dešava s ozbiljnijim temama, kolika je tu kontrola. Usput, tu vest su objavili svi mediji u Hrvatskoj.

MONITOR: Poruka nam se, sasvim jasno, šalje već godinama: rasvjetljavanja ubistava novinara neće biti! Pa ko smije da nastavi njihovim putem, najviše što će dobiti neće biti, naravno, pravda već stalna policijska pratnja, kao u slučaju Brankice Stanković. Da li smo potpuno nemoćni kao esnaf i javne ličnosti?

OBRADOVIĆ: Upravo o tome govorim. Predstoji nam duga i teška bitka da se izborimo za osnovne novinarske slobode. One nam neće pasti s neba, niti će nam ih bilo koja vlast pokloniti. Moramo da se izborimo sami za sopstveno dostojanstvo i integritet profesije. Nismo nemoćni ali apatija, kombinovana s ekonomskom krizom, lobotomirala je većinu novinara koji jedino brinu kako da prehrane porodicu. U takvim uslovima jako je teško motivisati novinare da se bore za svoja prava.

MONITOR: Koliko je u ovim stvarima važna novinarska solidarnost, u regionu, Evropi?

OBRADOVIĆ: Mogla bi da bude veoma značajna ali mislim da saradnja novinarskih udruženja i asocijacija u regionu gotovo ne postoji. Svi smo se zatvorili u sopstvene granice i gledamo kako da preživimo jer, koliko je meni poznato, ni u ostalim eks-ju republikama nije mnogo bolja situacija. Novinarska solidarnost se izgubila negde u našim nacionalnim torovima. Sve dok ne budemo više novinari a manje nacionalni radnici, od profesionalne solidarnosti neće biti ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo