Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ: Mi smo neprijatelji tajkuna

Objavljeno prije

na

Naravno da nijesam špijun, osim ukoliko se pod špijunom ne podrazumjeva neko ko traži da dokumenta od javnog interesa budu dostupna građanima, posebno onima na koje imaju direktan uticaj, kaže za Monitor Vanja Ćalović izvršni direktor NVO MANS.

– Tako na primjer, kada dođemo do ugovora o privatizaciji, mi ih ponesemo radnicima tih kompanija koji štrajkuju, nekada i u uslovima koji ugrožavaju njihove živote, upravo jer novi vlasnici krše ugovorene obaveze. Kada saznamo da neki visoki funkcioneri nezakonito grade i još pod hipoteku stavljaju državnu imovinu da bi obezbijedili novac za privatne poslove, mi to objavimo. Isto radimo i kada saznamo da gradonačelnici posluju pod posebnim uslovima sa sopstvenim kompanijama ili da po deset puta manjoj cijeni prodaju državno zemljište. Kada otkrijemo na stotine off shore kompanija koje stoje iza navodnih strateških investitora. Kada utvrdimo da su članovi vlade, sudije i tužioci lažno prijavili svoju imovinu. Kada dođemo do tajnih dokumenata koja bi po svojoj prirodi morala biti javna, jer ukazuju na korupciju ili organizovani kriminal…

MONITOR: Sa kime dijelite informacije do kojih dođete?
ĆALOVIĆ: Sve to mi objavimo kako bi građani znali kako se ponašaju njihovi izabrani predstavnici i još ta dokumenta pošaljemo policiji i tužilaštvu, ili drugim nadležnim institucijama i javno tražimo da oni rade svoj posao. Mi se svakodnevno trudimo da otkrivamo i odajemo tajne domaćih i stranih tajkuna građanima Crne Gore, ali sam uvjerena da je to mnogo veći patriotizam i briga za državu, nego prazna priča onih koji se busaju svojim doprinosima državi, dok istovremeno njene resurse trpaju u svoje i džepove svoje familije. Ja vjerujem da su neprijatelji države oni koji novac građana prelivaju u svoje biznise, koji zloupotrebljavaju svoje javne funkcije za sopstveno bogaćenje, koji pišu i usvajaju zakone da sačuvaju monopole, koji stiču milione zahvaljujući najprimitivnijoj eksploataciji prirodnih bogatstava i brutalnoj krađi. I to su ljudi koji ne samo treba da budu predmet posebne pažnje nadležnih institucija, već da završe u zatvoru i da im se oduzme nezakonito stečena imovina.

MONITOR: Kako se Vi i Vaše kolege osjećate kao, i zvanično potvrđeni, potencijalni državni neprijatelji?
ĆALOVIĆ: To nije prvi put. Ministarka Gordana Đurović nas je nazivala stranim špijunima kada je u Studiji izvodljivosti Evropske komisije navedeno da postoji sprega pojedinaca iz izvršne vlasti i organizovanog kriminala. Potpredsjednik Svetozar Marović nas je ,,čašćavao” brojnim neprimjerenim kvalifikacijama kada smo otkrili njegovu umiješanost u slučaj Zavale, kao i gradonačelnik Miomir Mugoša, koji nam je javno izricao psihijatrijske dijagnoze. Direktor policije, Veselin Veljović nam je, maltene, rekao da radimo protiv države i građana Crne Gore kada smo insistirali da ta služba obezbijedi konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala, prestane sa skrivanjem iza fiktivnih statističkih podataka i utvrdi veze kriminalaca sa visokim funkcionerima u najosjetljivijim djelovima sistema. Ako imate u vidu da su sve te izjave date javno, u medijima, možete da zamislite sa čime smo se sve suočavali u situacijama kada javnost nije bila prisutna, kakve prijetnje, pritiske i zastrašivanja su nad nama primjenjivali. Ipak, nedavna potvrda ANB da smo predmet njenog interesovanja definitivno predstavlja dodatnu radikalizaciju u odnosu institucija sistema prema onima koji nisu spremni da ćute i prave se da korupcija i organizovani kriminal ne postoje. Umjesto da sistem bude tu da bi nas zaštitio od kriminalaca, većina institucija sistema je tu da zaštiti kriminalce od nas i naših pokušaja da javno ukažemo na kršenja zakona. Zbog toga vjerujem da se većina građana koji nisu u sprezi sa kriminogenim strukturama, osjeća nezaštićeno, prepuštena na milost i nemilost. Tako se osjećamo i mi, uprkos tome što bi trebali da budemo jedni od najbezbjednijih ljudi u državi, jer zaboga, o nama vodi računa obavještajna služba, mi se plašimo da smo možda baš zbog toga izloženi svakoj vrsti napada od strane kriminalnih struktura.

MONITOR: Čime ste zaslužili pozornost ANB?
ĆALOVIĆ: Mislim da smo posebnu pažnju tajne službe zaslužili time što smo uporno javno insistirali da se razjasni šta je visoki funkcioner ANB-a, Zoran Lazović radio na svadbi Safeta Kalića, u društvu šefova podzemlja. Smatrali smo a i sada smatramo da šefovi organizovanih kriminalnih grupa u čijem društvu je Lazović boravio nisu naivni i da vrlo dobro znaju da je on službenik ANB-a, pa da bi bilo besmisleno tvrditi da je bio na tajnom zadatku. Prema tome, imajući u vidu istoriju tajne službe, posebno direktnu uključenost u kriminalne poslove još u periodu sankcija, vjerujemo da javnost ima pravo da zna da li je služba koja se finansira od novca poreskih obveznika i koja treba da nas štiti od kriminala, u stvari povezana sa šefovima mafije. Na žalost, umjesto odgovora na ta pitanja, i utvrđivanja kako su neki njeni službenici stekli ogromnu imovinu, kao što je na primjer šef mojkovačke obavještajne službe, Vlatko Rakočević, ANB je odlučila da nad nama sprovodi svoje mjere. Jedino što mogu da zaključim je da je riječ o pukoj osvetoljubivosti i osjećanju svemoći koje smo se mi usudili da dovedemo u sumnju postavljajući javna pitanja o poslovima zvaničnika tajne službe. Vjerujem, međutim, da smo i prije ovog slučaja imaju pažnju te službe, upravo jer smo crnogorskoj javnosti otkrivali tajne tajkuna i visokih političara, a uvjerena sam da nismo jedini koji su pod mjerama, već da se pomno prate i slušaju i mnogi političari, novinari i neke kolege iz drugih NVO.

MONITOR: Da li MANS dolazi u posjed tajnih informacija koje bi bile interesantne obavještajnim službama?
ĆALOVIĆ: Većina podataka kojima mi raspolažemo su dobijeni na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, zvaničnih registara podataka državnih institucija, a dio dokumenata dobijamo od odgovornih i savjesnih državnih službenika koji ne žele da ćute o korupciji i kriminalu, ali ne smiju da te slučajeve prijave nadležnim institucijama jer se plaše da će ostati bez posla i trpjeti druge posljedice. To nisu državne tajne ili, bolje rečeno, one to ne bi smjele biti, već bi se svaka demokratska država zalagala da takve informacije budu dostupne građanima, čak bi ohrabrivale građane da im takve slučajeve prijavljuju, kako bi mogli što efikasnije suzbiti korupciju i kriminal.

MONITOR: Možda ste Vi, kao član Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, došli u posjed kakvih državnih tajni?
ĆALOVIĆ: Ne, naravno. Iako kao član Komisije imam obavezu da čuvam državne tajne do kojih eventualno dođem u svom radu i iako je mandat svakog člana komisije da sagledava sprovođenje reformi, predlaže mjere za njihovo unapređenje, zabranjen mi je pristup osnovnim podacima o stanju organizovanog kriminala i od ANB i od policije. Koliko bi takav dokument trebao da bude tajan, svjedoče nedavni komentari Evropske komisije na novu strategiju za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala u kojima se navodi da taj dokument mora da sadrži opis stanja i takozvanu mapu organizovanog kriminala.

MONITOR: Kako gledate na mogućnost da su kontakti sa stranim diplomatama bili povod za pojačanu pozornost čuvara poredka?
ĆALOVIĆ: Predstavnici MANS-a se susreću sa istim stranim zvaničnicima sa kojima se susreću i najviši državni funkcioneri, a aktivnosti MANS-a finansiraju isti donatori koji daju novac tužilaštvu, sudstvu, policiji i ostatku državne administracije. Ne družimo se i ne srećemo sa narko bosovima, licima sa Interpolovih potjernica, ni pojedincima koje gone druge države zbog mafijaškog udruživanja. Nismo učestvovali u ratnim zločinima, švercu cigareta, droge, ljudi ili oružja. Nismo prodavali pasoše ni ostrva da spašavamo svoje privatne biznise.

MONITOR: Doživljavate li sebe kao neprijatelja države?
ĆALOVIĆ: Naravno da ne. Sebe doživljavam kao građanina koji više čini za svoju zemlju nego većina onih koji su plaćeni da brinu o javnom interesu. Mislim da je u interesu ove države i građana da Crna Gora bude bezbjedna zemlja u kojoj će se pripadnici organizovanog kriminala i korumpirani političari plašiti policije, tužilaštva i sudstva, a ne biti njihovi kumovi, prijatelji, poslovni partneri ili čak sjedjeti u Vladi. Uvjerena sam da je upravo to osnovni preduslov za ulazak naše države u EU, ali što je još važnije, da je to uslov da crnogorski građani budu jednaki pred zakonom, da se poštuju njihova prava i da država bude tu da njih zaštiti od nasilja, a ne da štiti nasilnike od podanika.

MONITOR: A kao opasnost po režim i vladajuću političko-ekonomsku elitu?
ĆALOVIĆ: Mislim da MANS predstavlja opasnost za sve one koji su korumpirani i u sprezi sa strukturama organizovanog kriminala. Prije ili kasnije doći ćemo do podataka o njihovim poslovima i učinićemo sve da javnost sa tim bude detaljno upoznata, kao i zahtijevati od institucija sistema da rade svoj posao i da obezbijede konkretne rezultate.

MONITOR: Očekujete li da će se odnos javnosti prema Vama promijeniti nakon prošlonedjeljne informacije ANB?
ĆALOVIĆ: Vjerujem da većina građana Crne Gore vrlo dobro zna da ANB i dalje u većoj mjeri predstavlja nereformisanu, politizovanu, a donekle vjerovatno i kriminalizovanu strukturu, nego što je služba koja štiti interese ove države, i da svaka represija tajne službe nad građanima koji se usuđuju da slobodno misle i govore, izaziva osudu i prezir. Sigurna sam da će aktivnosti MANS-a i nakon svih pritisaka, podmetanja i manipulacija ANB-a i drugih struktura vlasti, imati veliku podršku građana, kao što je to i do sada bio slučaj.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo