Povežite se sa nama

INTERVJU

Adnan Čirgić, lingvista: Orni samo za kritiku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Od kada je crnogorski jezik 2007. godine proklamovan kao službeni, malo je toga urađeno na njegovoj promociji. Osim neznatnog broja institucija i pojedinaca u medijima koji ga primjenjuju, crnogorski je i dalje ostao jezik za ,,kućnu upotrebu’’. Čini se da je država veoma neozbiljno ušla u ovaj projekat? ČIRGIĆ: Ne bih se složio s ocjenom da je država neozbiljno ušla u projekt o kojem je riječ. U taj su projekt ušli neozbiljno neki koji su bili preuzeli obavezu da ga završe. Mislim prije svega na ljude iz struke. A zapravo se radilo samo o finalizaciji projekta. Jer crnogorski jezik nije jezik nekoga primitivnog plemena koji do tada nije nikad ni izučavan ni opisivan. No problem je bio (i ostao) u tome što većina naših lingvista koji rade na Univerzitetu ne mogu da se odreknu tradicionalističkih shvatanja o odnosu jezika i dijalekta, pa u skladu s tim sve današnje tipične crnogorske jezičke odlike posmatraju kao dijalektizme ili arhaizme, kao kakve ruralne osobine, a normu usklađuju s onim što je nametala nekadašnja serbokroatistika. Samo se tako i moglo desiti da žestoki protivnici crnogorskoga jezika i svih ostalih crnogorskih identitetskih posebitosti daju iste zamjerke na crnogorski pravopis i gramatiku kao i oni lingvisti koji se (samo) deklarativno zalažu za promociju crnogorskoga jezika. Ne može se govoriti o crnogorskome jeziku ako njegova norma treba da bude usklađena s onim dijelom srpske jezičke norme koji je namijenjen Republici Srpskoj. Kad se naši lingvisti i javni radnici oslobode kompleksa inferiornosti, problem primjene crnogorskoga jezika biće stavljen ad acta. Zato se ne može spočitavati državi da je neozbiljno ušla u proces standardizacije crnogorskoga jezika. Kad je postalo jasno da tijelo sastavljeno od domaćih stručnjaka neće finalizovati taj proces (zbog prevelike opterećenosti tradicionalističkim zabludama o crnogorskome jeziku), Vlada je formirala Komisiju, koja je angažovala inostrane slaviste da učestvuju u izradi crnogorske gramatike. Od domaćih stručnjaka kojima je opet bilo ponuđeno da u tome učestvuju poziv sam prihvatio samo ja. Ne može se država optuživati što u njoj nema dovoljno lingvista koji su voljni ili sposobni da učestvuju u afirmaciji, promociji i standardizaciji sopstvenoga jezika. Jedino za šta bi se država u tome pogledu mogla optužiti jeste što troši novac na finansiranje takvih ljudi koji neće da se bave svojim poslom.

MONITOR: Optužuju Vas za arhaizaciju jezika, navode imperfekat potencijala – hoćah viđeti i riječi poput ožljeda, kožušina, šnjegovi… U javnosti se često pominju i dileme o tome da će onaj koji piše ili govori đed ili śutra morati dosljedno da upotrebljava i manje frekventne oblike kao što su ćelohranitelj ili ćelivati.

ČIRGIĆ: Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj javni radnici prvo donesu sud o knjizi, pa je tek onda pročitaju (ili – još češće – i nikako ne pročitaju), a da pri tome ne izgube na ugledu. Dobre, produktivne kritike u nas gotovo da i nema. A kritizerstva ne fali! Gramatika još nije ni objavljena, a svi već „znaju“ da je arhaična. Renomirani hrvatski lingvisti pomogli su da se okonča posao koji crnogorski lingvisti ili nijesu htjeli ili nijesu umjeli da obave – svejedno, a neki ih naši javni radnici optužili da su kroatizovali crnogorski jezik. Ono što oni nijesu uspjeli kroatizovati, to sam ja dočekao i arhaizovao. A onda je takvu normu Ministarstvo prosvjete nametnulo kao službenu. I sve to naša javnost „zna“ i prije no što je Gramatika objavljena. Takve dezinformacije i izmišljene teorije zavjere mogu imati samo jedan cilj: da se javnosti unaprijed nametne negativan stav prema sopstvenome jeziku i sopstvenoj jezičkoj normi. I u tome su zadružni i oni što negiraju crnogorski jezik i oni što ga samo deklarativno prihvataju. Nažalost, izgubljena je nekadašnja odgovornost govornika za izgovorenu riječ. U suprotnom se ne bi izricale kritike koje ste Vi citirali. Jer u Pravopisu crnogorskoga jezika nema oblika poput „ćelohranitelj“, „ćelivati“, „šnjegovi“, „ožljeda“ i sl. Ali zato postoje i „tjelohranitelj“ i „cjelivati“ i „snjegovi“ i „ozljeda“ – i to kao jedini dozvoljeni oblici! Dakle, i onaj koji upotrebljava oblik đed treba da koristi oblike tjelohranitelj, cjelivati, snjegovi, ozljeda i sl. podjednako kao i onaj što koristi oblik djed. To isto je, naravno, navedeno i u Gramatici crnogorskoga jezika, koja je usvojena kao službena. Oblici šnjegovi, ožljeda i sl. koje je toj gramatici u nekoliko navrata (u javnosti) pripisala gđa Božena Jelušić, kao član Savjeta za opšte obrazovanje, nijesu normativni. I to se u Gramatici jasno ističe: „Glasovne promjene tipa šljedeći/śljedeći, pošljednji/pośljednji, šnjegovi/śnjegovi, ožljeda/oźljeda i sl. nijesu uvažene kao standardnojezičke.“ Što se pak imperfekta tiče, odavno je u slavistici poznato da je on obilježje crnogorskih govora i da se u Crnoj Gori zadržao duže nego u ostalim područjima štokavštine. Zar to ne obavezuje na njegov opis u Gramatici?! Zašto bi smetao kome imperfekat potencijala, pogotovo ako se zna da je on onđe opisan uz napomenu: „Upotrebljava se u razgovornome i beletrističkom stilu (…) i u takvim je rečenicama zamjenljiv potencijalom.“ Treba li se poslije svega toga više baviti namjerama onih koji žele unaprijed osporiti novousvojeni pravopis i gramatiku?!

MONITOR: Članica Savjeta za opšte obrazovanje Božena Jelušić istakla je da se tekst usvojene Gramatike ,,u cijelosti oslanja na gramatike hrvatskih autora’’. Nedavno je i lingvista Miloš Kovačević u srpskoj štampi izjavio da je Gramatika crnogorskog jezika zapravo na crnogorski prevedena Gramatika hrvatskog jezika za gimnazije i visoka učilišta Josipa Silića i Iva Pranjkovića. Kako komentarišete ove optužbe?

ČIRGIĆ: Miloš Kovačević jedan je od potpisnika zloglasnoga Slova o srpskom jeziku. On je zastupnik davno prevaziđene ekspanzionističke ideološke teze Vuka Karadžića o svim štokavcima kao Srbima, odnosno teze po kojoj se štokavski jezički sistem izjednačava sa srpskim jezikom. S druge strane, postavlja se pitanje odakle može Miloš Kovačević komentarisati Gramatiku crnogorskoga jezika kad ona još nije ni objavljena?! Što se tiče komentara gđe Jelušić, već sam citatima iz Gramatike pokazao da su pojedini njezini komentari neistiniti. Ipak, radi čitalačke publike neke stvari moram pojasniti: Crna Gora pokrenula je proces standardizacije crnogorskoga jezika. Crnogorski stručnjaci taj proces nijesu mogli finalizovati. Zbog toga su angažovani i hrvatski stručnjaci. Budući da je i hrvatski jezik – kao i crnogorski, srpski i bosanski – jezik koji pripada štokavskome sistemu, prirodno je da će gramatika crnogorskoga jezika biti slična gramatici hrvatskoga jezika. Ali ona je u istoj mjeri slična i gramatici srpskoga i gramatici bosanskoga jezika! A zašto se to ne ističe? Sve te gramatike moraju biti slične onoliko koliko su slične osnove koje su poslužile za standardizaciju tih jezika. Ubijeđen sam da je naša javnost dosegla neophodni nivo kritičke svijesti i da neće olako naśesti na dezinformacije toga tipa. Na kraju, čemu toliki otpor prema prvoj službenoj gramatici crnogorskoga jezika ako (taj otpor) dolazi iz redova onih koji podržavaju afirmaciju toga jezika? Taj otpor nosi ovu poruku: Odbijte jedinu ponuđenu gramatiku crnogorskoga jezika i služite se dosadašnjim gramatikama srpskoga jezika! Je li i to afirmacija crnogorskoga jezika?!

MONITOR: U jednom intervjuu 2007. godine izjavili ste da je jedino normalno i praktično rješenje da se jezik nazove crnogorskim državnim imenom, te da bi se u suprotnom mogla desiti situacija koju imamo u Mostaru, da djeca u istoj školi uče prije podne na bosanskom jeziku, a poslije podne na hrvatskom jeziku. Čini se da smo sve bliži tom scenariju u kome će se u jednom odjeljenju na primjer 10 djece izjasniti za crnogorski, 10 za srpski, petoro za bosanski…

ČIRGIĆ: I dalje smatram da je crnogorski kao državni jezik jedino normalno i praktično rješenje u Crnoj Gori. Taj jezik kao službeni obavezan je za sve crnogorske građane. Ne vidim potrebu izvođenja nastave na kojem drugom štokavskom jeziku u Crnoj Gori jer među tim jezicima ne postoje komunikacijske prepreke. Ta potreba ne postoji i prije svega zbog toga što crnogorski jezik nije standardizovan prema uzusu onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, već prema uzusu crnogorskih građana – bez obzira na njihovo nacionalno opredjeljenje. Svi ga oni podjednako baštine. Što se tiče ostalih štokavskih standardnih jezika, oni su standardizovani u državama u kojima se upotrebljavaju: srpski u Srbiji, bosanski u BiH, hrvatski u Hrvatskoj. U tim državama štampane su i gramatike i čitanke za nastavu iz tih jezika i književnosti. Ne znam zašto bi se Crna Gora time bavila jer ni okolne zemlje – koliko je meni poznato – ne štampaju udžbenike za nastavu crnogorskoga jezika i crnogorske književnosti.

MONITOR: Da li su realna očekivanje da bi od školske 2011/12. crnogorski jezik mogao da se predaje u osnovnim školama, te da se do tada riješi pitanje udžbenika, nastavnog kadra…?

ČIRGIĆ: Mislim da su ta očekivanja sasvim realna. Naravno, realna su samo pod uslovom da u međuvremenu ne čekamo skrštenih ruku da se sve samo od sebe završi. Novousvojena gramatika i pravopis biće polazište za izradu pravopisa i gramatike koji će biti prilagođeni školskoj upotrebi. Prije svega mislim na osnovno obrazovanje.

MONITOR: U septembru prošle godine podnijeli ste ostavku na mjesto saradnika u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Da li pratite dešavanja na tom fakultetu, posebno na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti i kako ih ocjenjujete?

ČIRGIĆ: Koliko mi je poznato, ništa se – osim šefa – na tome studijskom programu nije promijenilo. Crnogorski jezik još uvijek nije našao svoje mjesto na Studijskome programu za crnogorski jezik. Još uvijek nije zakonski izabran nijedan nastavnik za bilo koju jezičku oblast iz montenegristike. Pravopis koji je lani usvojen kao da nije obavezan za taj studijski program na kojemu važe jedino udžbenici namijenjeni za srpski ili srpskohrvatski jezik. To je jedina katedra na svijetu na kojoj nije obavezno predavati ono zbog čega je ona osnovana. Nažalost, ne čini mi se da će se stvari na toj katedri brzo promijeniti jer ne vidim interesovanje od strane nadležnih (prije svega Univerziteta Crne Gore) da obezbijede sprovođenje zakona na njoj.

Tuđice

MONITOR: Činjenica je da malo vodimo računa o jeziku i jezičkoj baštini. Skoro smo mogli čuti ministra koji pet puta ponavlja ,,nismo još dosegli taj level’’ i direktora jedne nacionalne kompanije koji kaže ,,to je optimalan sajz za Crnu Goru’’. Da ne pominjemo – agende, transparentnost, tranziciju…

ČIRGIĆ: Što se tiče upotrebe brojnih bespotrebnih i često isforsiranih tuđica, mislim da je u pitanju pokondirenost koja još uvijek nije uzela previše maha. Neke su strane riječi nezamjenljive, kao što su npr. telefon, čarapa, filozofija i sl. Neke su apsolutno odomaćene i nije potrebno forsirati neku domaću zamjenu. Takve su npr. laptop, imejl i sl. No zašto se sve češće može čuti „konsalting“ umjesto „savjetovanje“ – to već spada u domen psiholingvistike.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo