Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA Kad znanje i talenat postanu moć i vrlina

Objavljeno prije

na

Crnogorska rediteljka Marija Perović boravila je na Univerzitetu Teksas u Ostinu gdje je bila je gostujući profesor. Njeni filmovi Opet pakujemo majmune i Gledaj me, koji su dobili nagrade kritike na festivalima u zemlji i inostranstvu, prikazani su na Univerzitetu u Ostinu i reakcije su bile više nego pozitivne. Perović će ostati upamćena i kao prva žena filmski i televizijski reditelj u istoriji Crne Gore, a njen film Opet pakujemo majmune iz 2004. godine takođe je prvi film u crnogorskoj produkciji, nakon 12 godina. Perović je i docent na katedri za Filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

 

MONITOR:Kako je došlo do saradnje sa Univerzitetom u Ostinu i kakvi su Vam utisci nakon pet mjeseci provedenih na prestižnom fakultetu?
PEROVIĆ:Bila sam jedan od dobitnika JFDP stipendije, tako da sam boravak na američkom univerzitetu zaradila, prije svega dobro napisanim pismom namjere i uspješnom biografijom. Naravno, i testovima i intervjuima koje sam prošla. Pet mjeseci sam provela na RTF departmentu u Ostinu i bila u prilici da učestvujem i pratim nastavu na različitim nivoima – od one na stepenu dodiplomskog do doktorskih studija iz oblasti medija. Srela sam se i sarađivala sam s profesorima i istaknutim umjetnicima iz prakse, o kojima sam samo čula do tada… Ali najveći uspjeh je prilika da budem dio najljepšeg i izuzetno uhodanog sistema američkog društva koji se zove život i rad na američkom univerzitetu i da postanem prijatelj sa kolegama na filmsko-televizijskom odsjeku. Svuda je specifičan i povlašćen status studirati umjetnost, a u Sjedinjenim Američkim Državama je povlašćen status studirati uopšte. I postoji mogućnost da znanje i talenat postanu moć i vrlina. Sama po sebi, kao u bajci…

MONITOR: S obzirom na to da ste profesor na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti, vaš zadatak na Univerzitetu u Ostinu bio je i da upoznate njihove metode rada. Koliko se one razlikuju od naših?
PEROVIĆ: Docent sam na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti i rukovodilac odsjeka Filmske i televizijske režije. U SAD ne postoji nepotizam u izvornom obliku, koji ruši većinu sistema. Obrazovni sistem je uhodan, otvoren, adaptibilan i promjenjiv, savremen i tradicionalan, zasnovan na interesu s obje strane katedre da bude što bolji i profesionalniji. Najviše se razlikuju po profesionalizmu i samoodgovornosti. Naravno i po internacionalizmu. Šansa zaista postoji za sve, i na vama je kako ćete je iskoristiti. A sve je tu da vam se pomogne, ako dođete u povlašćenu poziciju da budete student ili predavač. Biblioteke, elektronske knjige, tehnologija, grantovi za nadarene i za manjine, grantovi za žene i bilo koje manjinske populacije… Na univerzitetima društvo pokušava da bude ravnopravno u kontekstu – uspješan sam koliko vrijedim. I to jeste tako.

MONITOR: Ostin je jedan od centara indi filma. Koliko će sve to uticati na Vaš rad.
PEROVIĆ: Krajnje konkretno… Razmišljam da napišem knjigu, razmišljam da sljedeći film snimim djelimično i u Ostinu, i pokušavam da mi ne ukradu osmjeh i taj pozitivan duh i samopoštovanje uz poštovanje drugih, koji najlakše steknete boravkom na američkom univerzitetu kao stipendista američke Vlade. Želim i da na studente na Cetinju prenesem dio znanja, pragmatizma, odgovornosti i nezavisnog duha koji neminovno tamo ili steknete ili potvrdite.

MONITOR: Vaši filmovi ,,Opet pakujemo majmune” i „Gledaj me” prikazani su na Univerzitetu u Ostinu. Kakve su bile reakcije publike, da li su Vas iznenadili njihovi komentari, zapažanja?
PEROVIĆ: Iako je američki sistem dosta racionalan, ovo je mali prostor za sve pozitivne utiske. Reakcije su bile prave, otvorene, pametne. Ono što me najviše dirnulo je isticanje da im je film Gledaj me promijenio mišljenje o filmovima sa Balkana u kontekstu da se o teškim temama može pričati na dostojanstven i nevulgaran način, do isticanja konsekvetnog vizuelnog rukopisa koji su primijetili u oba filma.

MONITOR: Koji film im se više dopao?
PEROVIĆ: Svaki na svoj način. Amerikanci su radoznali u najljepšem smislu te riječi…ali ipak Gledaj me, ne zanemarujući činjenicu da su filmovi prikazani univezitetskoj publici, kolegama, profesorima, studentima različitih odsjeka i zainteresovanim građanima.

MONITOR: Nakon projekcija odgovarali ste na pitanja publike. Šta je Amerikance najviše zanimalo?
PEROVIĆ: Ono što je mene obradovalo je njihovo shvatanje svakog detalja u filmovima. Tu sam shvatila koliko je Balkan potvrda onog vica – jedno mislim, drugo govorim, treće radim. Publika je otvorena i direktna. Smijali su se na istim mjestima kao i svuda, i plakali su… Imali su niz pitanja o mentalitetu i malim porodičnim sistemima koji prouzrokuju tragedije ili komedije… U zavisnosti od žanra u Americi je dosta toga straight forward i iskreno u SAD sam shvatila šta su iskrene čestitke kao i pitanja.

MONITOR: Na festivalu u Aleksandriji dobili ste nagradu za režiju u kategoriji prvog i drugog filma. Nagrade Vas nijesu zaobišle ni na Hercegnovskom festivalu, Mojkovačkoj filmskoj jeseni, Novom Sadu… Koliko Vam znače sva ta priznanja?
PEROVIĆ: Znače kao potvrda, prepoznavanje… Nekada će valjda značiti i za nacionalnu penziju (smijeh). Nagrade, festivali i ova stipendija pomogli su stvaranju kontakata koje bih sa radošću prenijela u Crnu Goru, jer mislim da Crna Gora ima i stvara infrastrukturu, osobito ako se kulturni menadžment osloni na ljude kojima je do ovog prostora istinski stalo i koji su za Crnu Goru vezani i nečim drugo, osim profesionalnim angažmanom. Dakle, ljubavlju i nepotcjenjivanjem realnih mogućnosti Crne Gore i moji kontakti i nagrade će se isplatiti.

MONITOR:Nakon šestomjesečnog usavršavanja u oblastima filma i medija u Americi, kada se mogu očekivati novi projekti?
PEROVIĆ: Ono što sam najbolje naučila u Americi je potreba za networkingom. Voljela bih da novi projekat bude konkretno učešće u kreiranju TV festivala u Baru, uz prepoznavanje jedne prekrasne baze stvorene uz naporan rad izuzetne gospođe Ljiljane Đinđinović i uz podršku Ministarstva kulture sporta i medija. A lični projekti – filmovi i serije će se desiti, jer kao umjetnik moram da radim ono što volim. To je prednost bavljenja ovim poslom…Nešto vas goni napolje. Bilo da je kreacija, bilo da su putovanja…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo