Povežite se sa nama

INTERVJU

RADMILA LAZIĆ, PJESNIKINJA Pjesnici žele nemoguće

Objavljeno prije

na

U današnje vrijeme potencira se ,,pozitivna diskriminacija” žena, prije svega, u političko-parlamentarnom životu. Ima, međutim, i žena kojima to nije bilo potrebno. Jedna od takvih žena-predvodnica je i , ,,najveća savremena srpska pjesnikinja”, Radmila Lazić. Nagrađivana i prevođena, ostala je i danas ne manje kritična i ,,vjerna poeziji”. Baš tako, zajedno…

 

MONITOR: U jednom intervjuu za Feral, rekli ste da ste se „demobilisali” 2000-te. Da li je prošlo vrijeme za mitinge i demonstracija?
LAZIĆ: Nikad nisam bila „dobar vojnik” nijedne partije. Demobilisala sam se više puta. Prvi put svojevoljno sam istupila iz SKJ osamdesetih godina, napisavši protestno pismo protiv situacije u zemlji, hapšenja i šikaniranja pesnika i intelektualaca. Drugi put, izašla sam iz Demokratske stranke dok se u njoj vodio stranački raskol, a u zemlji besneo rat. Naravno, nikoga ti moji potezi nisu preterano uzbudili. Ali svejedno, nisam od onih koji se mire sa postojećim stanjem stvari, ili onih kojima je do političke karijere a čiji su „kvaliteti”- lojalnost partiji i servilnost vođi. Pesnici su idealisti, žele nemoguće i kada to nije moguće odustaju u korist svoje muze. Draži mi je vid borbe koji ne sputava individualno mišljenje, pa sam devedesetih sve do dvehiljadite bila aktivni učesnik antirežimskih demonstracija i jedna od osnivačica Civilnog pokreta otpora. Tu se sav moj aktivizam uglavnom završava, osim sporadične podrške akcijama Žena u crnom, nemam više interesovanja za nekakav veći angažman. Sa mitinzima je završeno, a vreme demonstracija i štrajkova verujem dolazi, kao što verujem da dolazi vreme sindikalnog organizovanja, ali pošto se sruše kolaboracionisti i „prodane” sindikalne vođe. Sindikalna borba i borba za socijalna prava i te kako imaju smisla u ovoj eri tranzicije, ali je sve nekako bolesno utuljeno.

MONITOR : Angažman Vam je bio važan još početkom osamdesetih kada je bilo dosta zabrana u kulturi. Šta ste se nadali da ćete tada postići?
LAZIĆ: Ne znam da li smo gajili nekakve nade… Ne sećam se da je postojao nekakav jedinstven plan… Mada svaki poriv pobune priziva neku vrednost, izmenu sistema vrednosti u odnosu na postojeći. Uglavnom to su bile reakcije na delovanje totalitarnog aparata u kulturi, na zabrane i zatvaranja. I u tome su najangažovaniji bili pisci i filozofi, što je negde i prirodno jer su oni najosetljiviji deo društva koji ne može a da ne reguje na represiju. Mada ne bih da uopštavam, jer među tom da kažem duhovnom elitom, uvek ima i po koji ideolog, inspirator ili kolaboracionista režima. Bivalo je tako i u „žešćim” vremenima, u fašizmu, staljinizmu, pa i u Miloševićevo vreme, i pre njega.

MONITOR : Šta se toliko desilo u „Francuskoj sedam” da ona od „najslobodarskije adrese u Srednjoj Evropi” osamdesetih godina, postane desetak godina kasnije, svoja suprotnost?
LAZIĆ: Prevladali su nacionalisti, možda nisu bili brojniji ali su bili grlatiji. Nacionalistička retorika uvek računa sa najelementarnijim ljudskim porivima, odvratno gađa u emocije ljudi, prvo razvejavajući priče o zaveri i ugroženosti zemlje i nacije, sejući tako strah za egzistenciju, za kuću, prag… Nacionalistička retorika se zasniva na tzv. odbrani kolektiva, ona govori u ime „mi”, uništavajući individuu i individualno mišljenje proglašavajući ih za pogubno, izdajničko, plaćeničko ili već… Građanska opcija u Francuskoj 7 uglavnom se držala elitistički, pa i ketmanski, nije htela da ima veze sa svim tim „prljavim” stvarima, rađe je od svega toga „prala ruke” verujući u „kraljevstvo pravde”… koje dakako nikada ne dođe samo.

MONITOR: Može li pjesnik da „laže”? Ko onda profitira, ima li tu poezije?
LAZIĆ: Istina i laž nisu vrednosni književni kriterijumi. Objektivna istina za književnost nije važna. Za publicistiku, istoriografiju – da, to je druga priča. Umetnička proza ili poezija ne računaju sa istinom, već sa istinitošću tj. uverljivošću dela. Umetničko delo, recimo pesma, deluju istinito samo ako su uverljivi, ubedljivi, ako su sredstva koja koristi pesnik bila dovoljno valjana da ga takvima čini. Prvi zahtev poeziji je uverljivost, a ne nekakva istina. Otuda ne možemo ni govoriti o tome da li pesnik može da „laže”, jer je njegovo da stvara iluziju istinitosti, a prema „književnom sporazumu” na čitaocu je da u tu iluziju veruje kao u celu istinu. Pa na tome se zasniva čitava umetnost, na čari verovanja u nemoguće.

MONITOR: Matiji Bećkoviću ste imali šta da zamjerite i to mu „u brk” rekli još 1991?
LAZIĆ: Bećkovićeva pesnička retorika koliko je zavodila druge toliko je bila zavela samog pesnika. Teško je odoleti rečima, a još teže njima vladati. No, pesnik i ne treba da je odgovoran pred državom, petogodišnjim planom ili ekonomijom, već pred semantikom, fonetikom, zvukom… tako je govorio Mandeljštam. Država je pak smatrala drukčije pa ga je ubila. U slučaju Bećković, država, odnosno režim, iskoristili su pesnikove moći. Nedostatak smisla za realnost kod pesnika se gotovo podrazumeva, pa ipak ovde se radi o nečem drugom, o korišćenju uloge pesnika ( kao maga, vrača) u zavođenju „narodnih masa”. Bilo je tu krupnih reči, ali u transu obično nema kontrole. Povišena retoričnost ubija poeziju ali stvara vođe, obično pogubne za one koji im veruju. Bećković je veliki pesnik-parodičar, problem je i u tome što je preozbiljno shvatan kao govornik.

MONITOR: Ima onih koji vole da govore o „rečitosti ćutanja”. Vi se ne slažete?
LAZIĆ: Sve su to samo kukavni izgovori! Kod takvih je lični interes iznad svakog drugog motiva. Među njima najviše je ketmana. Ali i lojalnih, diskretnih sledbenika, savetnika vođa… onih koji rade „iz senke” kao za dobrobit nacije, a u stvari čuvaju svoje d…

MONITOR: Da li je danas moguća „patrijarhalna kultura”?
LAZIĆ: Odakle vam to, pa mi nismo izašli iz patrijarhalne kulture. Naprotiv, ona je restaurisana, tako što je zarad političke korektnosti izvršeno kojegde „lakiranje” i pripuštena pokoja žena na neko važno, obično kontrolisano, mesto, da se ima iluzija njenog učestvovanja u raspodeli kulturološke moći. A kulturološka i politička moć još uvek pripadaju muškarcima. Žene se zadovoljavaju da budu portparolke tuđeg , dakako muškog, mišljenja.

MONITOR: Retradicionalizacija za političke potrebe ženu stavlja u centar nacionalnog populizma kroz kuknjavu o „beloj kugi”. Kako se odbraniti?
LAZIĆ: Ne vidim da je to urodilo nekakvim plodom. Prazna priča. Ta „kuknjava” bi imala smisla kada bi iza nje stajale realna obećanja, poboljšanje statusa žena, briga o naraštaju kroz odgovarajuće propratne resurse, celodnevna obdaništa… kvalitet celokupnog života. Mislim da se žene nisu upecale na ovaj vid populizma, jer one mnogo realnije stoje na nogama od svojih muževa – koji su se dali češće zavesti.

MONITOR: Govorili ste o protjerivanju humora, satire, parodije, erotike iz nagrađivane poezije. A to su „univerzalni sadržaji” ali i subverzivni, kritički. Da li se moćnici iz javnosti, političari ali i „parapolitičari”, nacionalni demijurzi, boje da ne postanu predmet poruge što ,znamo, najlakše ubija lažnu veličinu?

LAZIĆ: Nisam govorila samo o nagrađivanoj poeziji… nego o tendenciji u srpskoj književnosti koju forsiraju kritičari (ono malo što ih je ostalo). Oni su ti koji nečemu daju primat, koji vrednuju i usmeravaju književne tokove. Koji forsiraju književnost velikih naracija, uzvišenih tema, vraćanje iskoni, tradicionalističkoj pesničkoj formi, arhaičnom jeziku… Na taj način, forsiranjem ovih oblika, vrši se proterivanje humora, satire ili erotike… Njihova dikvalifikacija iz tzv. ozbiljnje, nacionalne književnosti. Tako se stvara „preozbiljna”, ambiciozna, a u stvari maniristička, epigonska književnost, kao deo nacionalnog kanona.

Nacionalni pisac

MONITOR: Šta čini pisca „nacionalnim”, ako pokušamo da tome damo „pozitivan” sadržaj? Djelo, angažman na opštem dobru?
LAZIĆ: Pre svega jezik, ali i odnos prema književnoj i kulturnoj tradiciji, nacionalnoj mitologiji, običajima i verovanjima, religiji… To je poželjan književni obrazac za svakog onoga ko bi da se nazove nacionalnim piscem. To su gotovo propisane norme nacionalnog kanona. U različitim periodima društva ili nacije, književnost je imala potrebu da izražava težnje naroda, recimo u romantizmu. Pa ćemo i danas reći za određene narode i nacije kako tek sada iskazuju nacionalne romantičarske težnje, kao što biva sa nekim nacijama iz EX Jugoslavije koje insistiraju na nacionalnoj književnosti, iako im se jezik ne razlikuje od jezika susedne nacije. Izvanknjiževni angažman samo u određenom trenutku može uticati na pristrasno sagledavanje nečijeg dela, ne zadugo. Inače, vrednuje se samo unutrašnji angažman dela, njegova estetska vrednost, nema tu nikakvog vrednovanja po „opštem dobru”. Humanizam nije estetska već etička kategorija. Ne čini jedno književno delo velikim to što se ono zalaže za humane principe, principe od „opšteg dobra”. Nacionalno se u ovom trenutku, i u ovom podneblju, predimenzionira. Političke prilike i državna pitanja ne bi smela da se prenose na književnost. Naravno, nacionalnost se ne može ignorisati, ali ona ne definiše sve. Još je Gete verovao da dolazi epoha univerzalne književnosti, mnogi govore o kosmopolitskoj književnosti. U doba multikulturalnosti teško je govoriti u kategorijama nacionalnog. Na jedno delo, ili pisca, mogu uticati različite kulture i književnosti. Literarni identitet je stvar izbora i uticaja, nije datost sama po sebi. Literarni identitet ne određuje etnička pripadnost. Književna pripadnost jeste određena jezikom, ali književni identitet ne čini samo jezik. Dobar roman pripada koliko nacionalnoj književnosti toliko i svetskoj baštini. A mi se ovde „koljemo” oko toga čiji je Andrić, čiji Meša, a čiji Kiš?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo