Povežite se sa nama

INTERVJU

RADMILA LAZIĆ, PJESNIKINJA Pjesnici žele nemoguće

Objavljeno prije

na

U današnje vrijeme potencira se ,,pozitivna diskriminacija” žena, prije svega, u političko-parlamentarnom životu. Ima, međutim, i žena kojima to nije bilo potrebno. Jedna od takvih žena-predvodnica je i , ,,najveća savremena srpska pjesnikinja”, Radmila Lazić. Nagrađivana i prevođena, ostala je i danas ne manje kritična i ,,vjerna poeziji”. Baš tako, zajedno…

 

MONITOR: U jednom intervjuu za Feral, rekli ste da ste se „demobilisali” 2000-te. Da li je prošlo vrijeme za mitinge i demonstracija?
LAZIĆ: Nikad nisam bila „dobar vojnik” nijedne partije. Demobilisala sam se više puta. Prvi put svojevoljno sam istupila iz SKJ osamdesetih godina, napisavši protestno pismo protiv situacije u zemlji, hapšenja i šikaniranja pesnika i intelektualaca. Drugi put, izašla sam iz Demokratske stranke dok se u njoj vodio stranački raskol, a u zemlji besneo rat. Naravno, nikoga ti moji potezi nisu preterano uzbudili. Ali svejedno, nisam od onih koji se mire sa postojećim stanjem stvari, ili onih kojima je do političke karijere a čiji su „kvaliteti”- lojalnost partiji i servilnost vođi. Pesnici su idealisti, žele nemoguće i kada to nije moguće odustaju u korist svoje muze. Draži mi je vid borbe koji ne sputava individualno mišljenje, pa sam devedesetih sve do dvehiljadite bila aktivni učesnik antirežimskih demonstracija i jedna od osnivačica Civilnog pokreta otpora. Tu se sav moj aktivizam uglavnom završava, osim sporadične podrške akcijama Žena u crnom, nemam više interesovanja za nekakav veći angažman. Sa mitinzima je završeno, a vreme demonstracija i štrajkova verujem dolazi, kao što verujem da dolazi vreme sindikalnog organizovanja, ali pošto se sruše kolaboracionisti i „prodane” sindikalne vođe. Sindikalna borba i borba za socijalna prava i te kako imaju smisla u ovoj eri tranzicije, ali je sve nekako bolesno utuljeno.

MONITOR : Angažman Vam je bio važan još početkom osamdesetih kada je bilo dosta zabrana u kulturi. Šta ste se nadali da ćete tada postići?
LAZIĆ: Ne znam da li smo gajili nekakve nade… Ne sećam se da je postojao nekakav jedinstven plan… Mada svaki poriv pobune priziva neku vrednost, izmenu sistema vrednosti u odnosu na postojeći. Uglavnom to su bile reakcije na delovanje totalitarnog aparata u kulturi, na zabrane i zatvaranja. I u tome su najangažovaniji bili pisci i filozofi, što je negde i prirodno jer su oni najosetljiviji deo društva koji ne može a da ne reguje na represiju. Mada ne bih da uopštavam, jer među tom da kažem duhovnom elitom, uvek ima i po koji ideolog, inspirator ili kolaboracionista režima. Bivalo je tako i u „žešćim” vremenima, u fašizmu, staljinizmu, pa i u Miloševićevo vreme, i pre njega.

MONITOR : Šta se toliko desilo u „Francuskoj sedam” da ona od „najslobodarskije adrese u Srednjoj Evropi” osamdesetih godina, postane desetak godina kasnije, svoja suprotnost?
LAZIĆ: Prevladali su nacionalisti, možda nisu bili brojniji ali su bili grlatiji. Nacionalistička retorika uvek računa sa najelementarnijim ljudskim porivima, odvratno gađa u emocije ljudi, prvo razvejavajući priče o zaveri i ugroženosti zemlje i nacije, sejući tako strah za egzistenciju, za kuću, prag… Nacionalistička retorika se zasniva na tzv. odbrani kolektiva, ona govori u ime „mi”, uništavajući individuu i individualno mišljenje proglašavajući ih za pogubno, izdajničko, plaćeničko ili već… Građanska opcija u Francuskoj 7 uglavnom se držala elitistički, pa i ketmanski, nije htela da ima veze sa svim tim „prljavim” stvarima, rađe je od svega toga „prala ruke” verujući u „kraljevstvo pravde”… koje dakako nikada ne dođe samo.

MONITOR: Može li pjesnik da „laže”? Ko onda profitira, ima li tu poezije?
LAZIĆ: Istina i laž nisu vrednosni književni kriterijumi. Objektivna istina za književnost nije važna. Za publicistiku, istoriografiju – da, to je druga priča. Umetnička proza ili poezija ne računaju sa istinom, već sa istinitošću tj. uverljivošću dela. Umetničko delo, recimo pesma, deluju istinito samo ako su uverljivi, ubedljivi, ako su sredstva koja koristi pesnik bila dovoljno valjana da ga takvima čini. Prvi zahtev poeziji je uverljivost, a ne nekakva istina. Otuda ne možemo ni govoriti o tome da li pesnik može da „laže”, jer je njegovo da stvara iluziju istinitosti, a prema „književnom sporazumu” na čitaocu je da u tu iluziju veruje kao u celu istinu. Pa na tome se zasniva čitava umetnost, na čari verovanja u nemoguće.

MONITOR: Matiji Bećkoviću ste imali šta da zamjerite i to mu „u brk” rekli još 1991?
LAZIĆ: Bećkovićeva pesnička retorika koliko je zavodila druge toliko je bila zavela samog pesnika. Teško je odoleti rečima, a još teže njima vladati. No, pesnik i ne treba da je odgovoran pred državom, petogodišnjim planom ili ekonomijom, već pred semantikom, fonetikom, zvukom… tako je govorio Mandeljštam. Država je pak smatrala drukčije pa ga je ubila. U slučaju Bećković, država, odnosno režim, iskoristili su pesnikove moći. Nedostatak smisla za realnost kod pesnika se gotovo podrazumeva, pa ipak ovde se radi o nečem drugom, o korišćenju uloge pesnika ( kao maga, vrača) u zavođenju „narodnih masa”. Bilo je tu krupnih reči, ali u transu obično nema kontrole. Povišena retoričnost ubija poeziju ali stvara vođe, obično pogubne za one koji im veruju. Bećković je veliki pesnik-parodičar, problem je i u tome što je preozbiljno shvatan kao govornik.

MONITOR: Ima onih koji vole da govore o „rečitosti ćutanja”. Vi se ne slažete?
LAZIĆ: Sve su to samo kukavni izgovori! Kod takvih je lični interes iznad svakog drugog motiva. Među njima najviše je ketmana. Ali i lojalnih, diskretnih sledbenika, savetnika vođa… onih koji rade „iz senke” kao za dobrobit nacije, a u stvari čuvaju svoje d…

MONITOR: Da li je danas moguća „patrijarhalna kultura”?
LAZIĆ: Odakle vam to, pa mi nismo izašli iz patrijarhalne kulture. Naprotiv, ona je restaurisana, tako što je zarad političke korektnosti izvršeno kojegde „lakiranje” i pripuštena pokoja žena na neko važno, obično kontrolisano, mesto, da se ima iluzija njenog učestvovanja u raspodeli kulturološke moći. A kulturološka i politička moć još uvek pripadaju muškarcima. Žene se zadovoljavaju da budu portparolke tuđeg , dakako muškog, mišljenja.

MONITOR: Retradicionalizacija za političke potrebe ženu stavlja u centar nacionalnog populizma kroz kuknjavu o „beloj kugi”. Kako se odbraniti?
LAZIĆ: Ne vidim da je to urodilo nekakvim plodom. Prazna priča. Ta „kuknjava” bi imala smisla kada bi iza nje stajale realna obećanja, poboljšanje statusa žena, briga o naraštaju kroz odgovarajuće propratne resurse, celodnevna obdaništa… kvalitet celokupnog života. Mislim da se žene nisu upecale na ovaj vid populizma, jer one mnogo realnije stoje na nogama od svojih muževa – koji su se dali češće zavesti.

MONITOR: Govorili ste o protjerivanju humora, satire, parodije, erotike iz nagrađivane poezije. A to su „univerzalni sadržaji” ali i subverzivni, kritički. Da li se moćnici iz javnosti, političari ali i „parapolitičari”, nacionalni demijurzi, boje da ne postanu predmet poruge što ,znamo, najlakše ubija lažnu veličinu?

LAZIĆ: Nisam govorila samo o nagrađivanoj poeziji… nego o tendenciji u srpskoj književnosti koju forsiraju kritičari (ono malo što ih je ostalo). Oni su ti koji nečemu daju primat, koji vrednuju i usmeravaju književne tokove. Koji forsiraju književnost velikih naracija, uzvišenih tema, vraćanje iskoni, tradicionalističkoj pesničkoj formi, arhaičnom jeziku… Na taj način, forsiranjem ovih oblika, vrši se proterivanje humora, satire ili erotike… Njihova dikvalifikacija iz tzv. ozbiljnje, nacionalne književnosti. Tako se stvara „preozbiljna”, ambiciozna, a u stvari maniristička, epigonska književnost, kao deo nacionalnog kanona.

Nacionalni pisac

MONITOR: Šta čini pisca „nacionalnim”, ako pokušamo da tome damo „pozitivan” sadržaj? Djelo, angažman na opštem dobru?
LAZIĆ: Pre svega jezik, ali i odnos prema književnoj i kulturnoj tradiciji, nacionalnoj mitologiji, običajima i verovanjima, religiji… To je poželjan književni obrazac za svakog onoga ko bi da se nazove nacionalnim piscem. To su gotovo propisane norme nacionalnog kanona. U različitim periodima društva ili nacije, književnost je imala potrebu da izražava težnje naroda, recimo u romantizmu. Pa ćemo i danas reći za određene narode i nacije kako tek sada iskazuju nacionalne romantičarske težnje, kao što biva sa nekim nacijama iz EX Jugoslavije koje insistiraju na nacionalnoj književnosti, iako im se jezik ne razlikuje od jezika susedne nacije. Izvanknjiževni angažman samo u određenom trenutku može uticati na pristrasno sagledavanje nečijeg dela, ne zadugo. Inače, vrednuje se samo unutrašnji angažman dela, njegova estetska vrednost, nema tu nikakvog vrednovanja po „opštem dobru”. Humanizam nije estetska već etička kategorija. Ne čini jedno književno delo velikim to što se ono zalaže za humane principe, principe od „opšteg dobra”. Nacionalno se u ovom trenutku, i u ovom podneblju, predimenzionira. Političke prilike i državna pitanja ne bi smela da se prenose na književnost. Naravno, nacionalnost se ne može ignorisati, ali ona ne definiše sve. Još je Gete verovao da dolazi epoha univerzalne književnosti, mnogi govore o kosmopolitskoj književnosti. U doba multikulturalnosti teško je govoriti u kategorijama nacionalnog. Na jedno delo, ili pisca, mogu uticati različite kulture i književnosti. Literarni identitet je stvar izbora i uticaja, nije datost sama po sebi. Literarni identitet ne određuje etnička pripadnost. Književna pripadnost jeste određena jezikom, ali književni identitet ne čini samo jezik. Dobar roman pripada koliko nacionalnoj književnosti toliko i svetskoj baštini. A mi se ovde „koljemo” oko toga čiji je Andrić, čiji Meša, a čiji Kiš?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo