Povežite se sa nama

INTERVJU

RADMILA LAZIĆ, PJESNIKINJA Pjesnici žele nemoguće

Objavljeno prije

na

U današnje vrijeme potencira se ,,pozitivna diskriminacija” žena, prije svega, u političko-parlamentarnom životu. Ima, međutim, i žena kojima to nije bilo potrebno. Jedna od takvih žena-predvodnica je i , ,,najveća savremena srpska pjesnikinja”, Radmila Lazić. Nagrađivana i prevođena, ostala je i danas ne manje kritična i ,,vjerna poeziji”. Baš tako, zajedno…

 

MONITOR: U jednom intervjuu za Feral, rekli ste da ste se „demobilisali” 2000-te. Da li je prošlo vrijeme za mitinge i demonstracija?
LAZIĆ: Nikad nisam bila „dobar vojnik” nijedne partije. Demobilisala sam se više puta. Prvi put svojevoljno sam istupila iz SKJ osamdesetih godina, napisavši protestno pismo protiv situacije u zemlji, hapšenja i šikaniranja pesnika i intelektualaca. Drugi put, izašla sam iz Demokratske stranke dok se u njoj vodio stranački raskol, a u zemlji besneo rat. Naravno, nikoga ti moji potezi nisu preterano uzbudili. Ali svejedno, nisam od onih koji se mire sa postojećim stanjem stvari, ili onih kojima je do političke karijere a čiji su „kvaliteti”- lojalnost partiji i servilnost vođi. Pesnici su idealisti, žele nemoguće i kada to nije moguće odustaju u korist svoje muze. Draži mi je vid borbe koji ne sputava individualno mišljenje, pa sam devedesetih sve do dvehiljadite bila aktivni učesnik antirežimskih demonstracija i jedna od osnivačica Civilnog pokreta otpora. Tu se sav moj aktivizam uglavnom završava, osim sporadične podrške akcijama Žena u crnom, nemam više interesovanja za nekakav veći angažman. Sa mitinzima je završeno, a vreme demonstracija i štrajkova verujem dolazi, kao što verujem da dolazi vreme sindikalnog organizovanja, ali pošto se sruše kolaboracionisti i „prodane” sindikalne vođe. Sindikalna borba i borba za socijalna prava i te kako imaju smisla u ovoj eri tranzicije, ali je sve nekako bolesno utuljeno.

MONITOR : Angažman Vam je bio važan još početkom osamdesetih kada je bilo dosta zabrana u kulturi. Šta ste se nadali da ćete tada postići?
LAZIĆ: Ne znam da li smo gajili nekakve nade… Ne sećam se da je postojao nekakav jedinstven plan… Mada svaki poriv pobune priziva neku vrednost, izmenu sistema vrednosti u odnosu na postojeći. Uglavnom to su bile reakcije na delovanje totalitarnog aparata u kulturi, na zabrane i zatvaranja. I u tome su najangažovaniji bili pisci i filozofi, što je negde i prirodno jer su oni najosetljiviji deo društva koji ne može a da ne reguje na represiju. Mada ne bih da uopštavam, jer među tom da kažem duhovnom elitom, uvek ima i po koji ideolog, inspirator ili kolaboracionista režima. Bivalo je tako i u „žešćim” vremenima, u fašizmu, staljinizmu, pa i u Miloševićevo vreme, i pre njega.

MONITOR : Šta se toliko desilo u „Francuskoj sedam” da ona od „najslobodarskije adrese u Srednjoj Evropi” osamdesetih godina, postane desetak godina kasnije, svoja suprotnost?
LAZIĆ: Prevladali su nacionalisti, možda nisu bili brojniji ali su bili grlatiji. Nacionalistička retorika uvek računa sa najelementarnijim ljudskim porivima, odvratno gađa u emocije ljudi, prvo razvejavajući priče o zaveri i ugroženosti zemlje i nacije, sejući tako strah za egzistenciju, za kuću, prag… Nacionalistička retorika se zasniva na tzv. odbrani kolektiva, ona govori u ime „mi”, uništavajući individuu i individualno mišljenje proglašavajući ih za pogubno, izdajničko, plaćeničko ili već… Građanska opcija u Francuskoj 7 uglavnom se držala elitistički, pa i ketmanski, nije htela da ima veze sa svim tim „prljavim” stvarima, rađe je od svega toga „prala ruke” verujući u „kraljevstvo pravde”… koje dakako nikada ne dođe samo.

MONITOR: Može li pjesnik da „laže”? Ko onda profitira, ima li tu poezije?
LAZIĆ: Istina i laž nisu vrednosni književni kriterijumi. Objektivna istina za književnost nije važna. Za publicistiku, istoriografiju – da, to je druga priča. Umetnička proza ili poezija ne računaju sa istinom, već sa istinitošću tj. uverljivošću dela. Umetničko delo, recimo pesma, deluju istinito samo ako su uverljivi, ubedljivi, ako su sredstva koja koristi pesnik bila dovoljno valjana da ga takvima čini. Prvi zahtev poeziji je uverljivost, a ne nekakva istina. Otuda ne možemo ni govoriti o tome da li pesnik može da „laže”, jer je njegovo da stvara iluziju istinitosti, a prema „književnom sporazumu” na čitaocu je da u tu iluziju veruje kao u celu istinu. Pa na tome se zasniva čitava umetnost, na čari verovanja u nemoguće.

MONITOR: Matiji Bećkoviću ste imali šta da zamjerite i to mu „u brk” rekli još 1991?
LAZIĆ: Bećkovićeva pesnička retorika koliko je zavodila druge toliko je bila zavela samog pesnika. Teško je odoleti rečima, a još teže njima vladati. No, pesnik i ne treba da je odgovoran pred državom, petogodišnjim planom ili ekonomijom, već pred semantikom, fonetikom, zvukom… tako je govorio Mandeljštam. Država je pak smatrala drukčije pa ga je ubila. U slučaju Bećković, država, odnosno režim, iskoristili su pesnikove moći. Nedostatak smisla za realnost kod pesnika se gotovo podrazumeva, pa ipak ovde se radi o nečem drugom, o korišćenju uloge pesnika ( kao maga, vrača) u zavođenju „narodnih masa”. Bilo je tu krupnih reči, ali u transu obično nema kontrole. Povišena retoričnost ubija poeziju ali stvara vođe, obično pogubne za one koji im veruju. Bećković je veliki pesnik-parodičar, problem je i u tome što je preozbiljno shvatan kao govornik.

MONITOR: Ima onih koji vole da govore o „rečitosti ćutanja”. Vi se ne slažete?
LAZIĆ: Sve su to samo kukavni izgovori! Kod takvih je lični interes iznad svakog drugog motiva. Među njima najviše je ketmana. Ali i lojalnih, diskretnih sledbenika, savetnika vođa… onih koji rade „iz senke” kao za dobrobit nacije, a u stvari čuvaju svoje d…

MONITOR: Da li je danas moguća „patrijarhalna kultura”?
LAZIĆ: Odakle vam to, pa mi nismo izašli iz patrijarhalne kulture. Naprotiv, ona je restaurisana, tako što je zarad političke korektnosti izvršeno kojegde „lakiranje” i pripuštena pokoja žena na neko važno, obično kontrolisano, mesto, da se ima iluzija njenog učestvovanja u raspodeli kulturološke moći. A kulturološka i politička moć još uvek pripadaju muškarcima. Žene se zadovoljavaju da budu portparolke tuđeg , dakako muškog, mišljenja.

MONITOR: Retradicionalizacija za političke potrebe ženu stavlja u centar nacionalnog populizma kroz kuknjavu o „beloj kugi”. Kako se odbraniti?
LAZIĆ: Ne vidim da je to urodilo nekakvim plodom. Prazna priča. Ta „kuknjava” bi imala smisla kada bi iza nje stajale realna obećanja, poboljšanje statusa žena, briga o naraštaju kroz odgovarajuće propratne resurse, celodnevna obdaništa… kvalitet celokupnog života. Mislim da se žene nisu upecale na ovaj vid populizma, jer one mnogo realnije stoje na nogama od svojih muževa – koji su se dali češće zavesti.

MONITOR: Govorili ste o protjerivanju humora, satire, parodije, erotike iz nagrađivane poezije. A to su „univerzalni sadržaji” ali i subverzivni, kritički. Da li se moćnici iz javnosti, političari ali i „parapolitičari”, nacionalni demijurzi, boje da ne postanu predmet poruge što ,znamo, najlakše ubija lažnu veličinu?

LAZIĆ: Nisam govorila samo o nagrađivanoj poeziji… nego o tendenciji u srpskoj književnosti koju forsiraju kritičari (ono malo što ih je ostalo). Oni su ti koji nečemu daju primat, koji vrednuju i usmeravaju književne tokove. Koji forsiraju književnost velikih naracija, uzvišenih tema, vraćanje iskoni, tradicionalističkoj pesničkoj formi, arhaičnom jeziku… Na taj način, forsiranjem ovih oblika, vrši se proterivanje humora, satire ili erotike… Njihova dikvalifikacija iz tzv. ozbiljnje, nacionalne književnosti. Tako se stvara „preozbiljna”, ambiciozna, a u stvari maniristička, epigonska književnost, kao deo nacionalnog kanona.

Nacionalni pisac

MONITOR: Šta čini pisca „nacionalnim”, ako pokušamo da tome damo „pozitivan” sadržaj? Djelo, angažman na opštem dobru?
LAZIĆ: Pre svega jezik, ali i odnos prema književnoj i kulturnoj tradiciji, nacionalnoj mitologiji, običajima i verovanjima, religiji… To je poželjan književni obrazac za svakog onoga ko bi da se nazove nacionalnim piscem. To su gotovo propisane norme nacionalnog kanona. U različitim periodima društva ili nacije, književnost je imala potrebu da izražava težnje naroda, recimo u romantizmu. Pa ćemo i danas reći za određene narode i nacije kako tek sada iskazuju nacionalne romantičarske težnje, kao što biva sa nekim nacijama iz EX Jugoslavije koje insistiraju na nacionalnoj književnosti, iako im se jezik ne razlikuje od jezika susedne nacije. Izvanknjiževni angažman samo u određenom trenutku može uticati na pristrasno sagledavanje nečijeg dela, ne zadugo. Inače, vrednuje se samo unutrašnji angažman dela, njegova estetska vrednost, nema tu nikakvog vrednovanja po „opštem dobru”. Humanizam nije estetska već etička kategorija. Ne čini jedno književno delo velikim to što se ono zalaže za humane principe, principe od „opšteg dobra”. Nacionalno se u ovom trenutku, i u ovom podneblju, predimenzionira. Političke prilike i državna pitanja ne bi smela da se prenose na književnost. Naravno, nacionalnost se ne može ignorisati, ali ona ne definiše sve. Još je Gete verovao da dolazi epoha univerzalne književnosti, mnogi govore o kosmopolitskoj književnosti. U doba multikulturalnosti teško je govoriti u kategorijama nacionalnog. Na jedno delo, ili pisca, mogu uticati različite kulture i književnosti. Literarni identitet je stvar izbora i uticaja, nije datost sama po sebi. Literarni identitet ne određuje etnička pripadnost. Književna pripadnost jeste određena jezikom, ali književni identitet ne čini samo jezik. Dobar roman pripada koliko nacionalnoj književnosti toliko i svetskoj baštini. A mi se ovde „koljemo” oko toga čiji je Andrić, čiji Meša, a čiji Kiš?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana

 

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?

PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.

Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.

Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.

MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?

PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)

Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast

 

MONITOR:  Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?

VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a  nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.

Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.

Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi,  možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.

Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali  gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.

MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?

VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.

Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i  koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.

MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?

VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi  nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.

Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?

MONITOR:    Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha –  od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.

Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.

Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.

MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?

VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima  Vlade.

Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.

Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.

MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?

VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.

MONITOR:  Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?

VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su  pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.

MONITOR:  Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?

VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.

Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.

Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.

Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo