Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ Đukanovićev režim vodi u propast

Objavljeno prije

na

U prošlonedjeljnom otvorenom pismu liderima opozicionog bloka Bolja Crna Gora Vasilije Miličković, poznati biznismen i opozicionar, pozvao je Srđana Milića, Andriju Mandića i Nebojšu Medojevića da se pismeno obavežu da njihove partije neće ulaziti u koaliciju sa DPS-om. Razloge za ovaj zahtjev Miličković objašnjava u razgovoru za Monitor.

 

MILIČKOVIĆ: Jedan sam od idejnih tvoraca i osnivač jedinstvenog opozicionog fronta despotskoj vladavini Đukanovićevog DPS režima. U šahu, to je poznato kao iznuđen potez. DEMOS (Demokratska Opozicija) je rođena u Podgorici, a ne u kabinetu predsjednika Srbije Borisa Tadića. To je nešto najljepše što se moglo desiti Crnoj Gori, pa je zato i sasvim normalno frustrirajuće i uznemirujuće reagovanje Mila Đukanovića. U stvaranju tog projekta, osim mene, učestvovali su i nezavisni intelektualci, ugledni univerzitetski profesori Milan i Milenko Popović, Filip Kovačević, Đorđe Blažić… pa je i naša odgovornost, da tek rođena beba i prohoda, ogromna. Jer je to velika i možda posljednja šansa da ovdje dođe do mirnih i demokratskih promjena već odavno odnarođenog režima.

MONITOR: Možete li nam, ipak, dodatno objasniti motive za Vaš zahtjev i ogorčenje politikom premijera Đukanovića i DPS-a?
MILIČKOVIĆ: Ovaj režim, u osnovi, leži na prevarama, obmanama i lažima. Uz konstantno sijanje straha među građanima Crne Gore.

U posljednjih 20 godina Crna Gora i njeni građani žive u vanrednom i traumatizovanom stanju zato što ovim prostorom vlada nedemokratski i despotski režim Đukanovićevog DPS-a. Taj režim nas je u veoma kratkom roku proveo kroz ratove, tranziciju, pljačkašku privatizaciju, švercersko-tranzitne poslove, rekordnu razarajuću inflaciju, kroz komunizam i njihovu DPS demokratiju, kroz četiri države i da ne nabrajamo dalje. Današnji Đukanovićevi DPS-ovci bili su komunistička elita, i kao takvi nas ubjeđivali i ubijedili da nam je najbolji državni okvir u kom treba da živimo SFRJ. Isti su nas, nedugo zatim, ubjeđivali i ubijedili da je SFRJ naša „grobnica” i da nam je perspektiva u SRJ kojom će oni kormilariti za naše dobro. Ali ne više kao komunisti jer im se ogadilo, već kao demokrate – reformisti. Zbog njihove politike i Rata za mir, svijet nas je izolovao i kaznio uvodeći nam ,,nehumane, nepravedne i ničim izazvane sankcije”. Isti oni su nas nedugo zatim ubjeđivali i ubijedili da je SRJ prevaziđen projekat i da nam je bolji život zagarantovan u S&CG, normalno sa njima na čelu.

Potom nas ubijediše da je S&CG bez perspektivna i da je to nova „grobnica” za Crnogorce, te da nam svijetlu budućnost garantuje samostalna i nezavisna Crna Gora. Da ne zaboravim, svakako s njima na čelu. O propratnim pojavama: ratovima, naglašavam ratovima, ubijenim, ranjenim, raseljenim, deportovanim i izbjeglim licima, švercu nafte, cigareta, oružja, droge… primarnoj emisiji, šticungu, inflaciji, prihvatizacijama, razorenim, uništenim i nestalim privrednim preduzećima mogu se napisati tomovi knjiga.

Pitam se što su radili, i čime su se u međuvremenu zanimali Francuzi, Njemci, Englezi i drugi normalni narodi. Da li nam zavide što smo u posljednjih 20 godina, za razliku od njih, imali dinamičniji, sadržajniji i raznovrsniji život zahvaljujući Vladi Crne Gore, DPS-u i Đukanoviću, i što nam je 20-to godišnja istorija pod vodstvom DPS-a bogatija i sadržajnija ratovima i nesrećama od 300 godina njihove.

MONITOR: Neki od fakata koje ste pobrojali kao dokaz krivice vladajuće partije, njeni glasnogovornici navode kao svoje najveće domete: nezavisnost, ekonomske reforme, privatizaciju…
MILIČKOVIĆ: Već sam odgovorio, prevare, laži i obmane. Ideju o nezavisnosti Crne Gore su pokrali od nas, nekadašnjih liberala. Da Vas podsjetim, ’90-tih godina prošlog vijeka su nas zbog te ideje proganjali, nazivali ustašama, izdajnicima… Vaš Monitor, kao jedino crnogorsko glasilo, tajno se kupovao i čitao. Sjećate li se da je Monitor hapšen od ovog režima. Bio je prezentiran kao dokazni materijal, nađen kod ,,neprijatelja–, izložen na stolu između pušaka, noževa, bombi i municije zaplijenjenih prilikom hapšenja grupe Muslimana na sjeveru Crne Gore 1992 godine, okarakterisane kao ,,teroristička organizacija”. I sve to TVCG je danima emitovala šaljući nedvosmislenu poruku o Monitoru i građanima koji ga čitaju.

Što se tiče ekonomskih reformi, uništili su na stotine izvoznih firmi u Crnoj Gori. To priznaje i njihov koalicioni partner Ranko Krivokapić. Da citiram: Crna Gora svo ovo vrijeme nije imala dobrog domaćina. Nestalo je i uništeno sve ono što su generacije stvarale od 1945 godine, a ništa novo nije izgrađeno.

Kada je vaučerska i tenderska privatizacija u pitanju, dovoljno je podsjetiti da je ona u narodu poznata kao tajkunska prihvatizacija, čime je sve rečeno.

MONITOR: Iz vlasti su, u vrijeme sporenja oko privatizacije Elektroprivrede, spočitavali da Vam je njihov privatizacioni model omogućio ekonomsko blagostanje. Nekoliko godina ranije, upravo u Monitoru, prijavili ste sami sebe kao ,,učesnika pljačke koju je organizovala vlast”. Pojasnite nam još jednom te tvrdnje.
MILIČKOVIĆ: Privredna reforma se morala uraditi isključivo, naglašavam isključivo, kroz model dokapitalizacije sa uglednim i mnogo jačim inostranim strateškim partnerima, čiji bi novac služio za nove tehnologije, modernizaciju i revitalizaciju posrnule privrede. Podsjetiću Vas izvoznih kompanija Jugooceanija iz Kotora, Prekookeanska plovidba iz Bara, Obod iz Cetinja, IGM Radoje Dakić i Titex iz Podgorice, Vunko itd.

Kao iskusan i skrajnut privrednik, bio sam svjedok ubistva i zločina nad crnogorskom ekonomijom. Da bi im se suprotstavio, odlučio sam da uloženi vaučer u EPCG branim kroz formiranje Udruženja manjinskih akcionara, 9600 građana, na čijem sam se čelo stavio i objavio pravi mali rat kroz 120 medijskih saopštenja pod naslovom „Najveća pljačka u istoriji Crne Gore koja je u toku”, kandidujući i suprostavljajući im model dokapitalizacije. Od početka vaučerizacije kupovao sam akcije EPCG da bi stekao što jači legitimitet u borbi koja me je čekala, uporedo svakodnevno medijski apelujući na građane, vlasnike akcija, da ih ne prodaju već da ih kupuju. A da za svoju imovinu treba udruženo svi da se borimo.

Ovaj režim je, pod našim pritiskom, prvi put, prihvatio model dokapitalizacije i obavezu strateškog partnera da ponudi i otkupi akcije malih akcionara po istoj cijeni. Sve da bi smo prestali sa argumentovanom kritikom, njihovim prozivanjem i okrivljivanjem. To je trajalo sve do 12. januara 2009. godine kada je premijer shvatio da od dokapitalizacije u kasu Vlade nema niti jedan cent, pa je panično i pod hitno naredio da se objavi tender, poluprivatizacije i poludokapitalizacije EPCG i tako proces učinio invalidnim i štetnim, kako za građane, akcionare, EPCG, tako i za državu Crnu Goru. Proces je vođen nezakonito i netransparentno, sa konkretnom štetom od 104 miliona eura i tako se rodila opravdana sumnja da se radi o visokoj korupciji, da je opet – po ko zna koji put – u prvi plan stavljen lični ispred opštih interesa društva i države.

MONITOR: Da li je priča o otkupu manjinskih akcija EPCG preko monopolisanih posrednika dobila pravni epilog?
MILIČKOVIĆ: Kroz proces privatizacije mali akcionari su zakinuti za više od 40 miliona eura. Kako ni to nije bilo dosta, A2A, Monte Adria broker-diler iz Podgorice, uz nesebičnu i svjesnu pomoć Zorana Đikanovića i KHOV-a opljačkaše nas za dodatnih 504.925,00 eura u ranu zoru 2.oktobra 2009.godine. Naše udruženje je podnijelo krivične prijave specijalnom tužiocu za borbu protivu organizovanog kriminala i korupcije, te Upravi policije Crne Gore. I pored desetina ličnih, pisanih i telefonskih urgencija, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru, jer je tužilačka organizacija zarobljena od Đukanovićevog režima. Zato nam je ostala samo mogućnost da preko Vašeg lista, apelujući na ,,sentimentalnost i humanost” A2A, Monte Adria broker-dilera i Zorana Đikanovića zamolimo da nam vrate opljačkanih 504.925,00 eura.

MONITOR: Upravo smo svjedoci novih sukoba i previranja u jednom od privatizacionih fondova nastalih u vrijeme MVP (HLT fond). Zašto se to dešava i kad će mali akcionari imati neke koristi od svoje imovine u tim fondovima?
MILIČKOVIĆ: Tržište kapitala i berzu je sahranila KHOV i njen predsjednik svojim odlukama i zaključcima, uz prećutnu saglasnost i nepreduzimanje odgovarajućih radnji od strane Vlade Crne Gore iz domena njenih ingerencija. Zato niko ozbiljan ne razmišlja da na takvo tržište, među takvim vukovima, uloži niti jedan euro, pa ne čudi da je promet na maloj pijaci veći nego na crnogorskoj berzi hartija i kapitala. Samim tim, i događanja u HLT-u nijesu iznenađenje jer su mnogi PIF-ovi u bukvalnom smislu riječi i privatizovani od pojedinaca, pa se i zovu njihovim imenima. Sjetite se prodaje akcija u blok trgovini Rudnika uglja po duplo većoj cijeni od prodajne cijene akcija u istom trenutku na berzi. Ili onoga kad domaći tajkun svoje lične akcije proda tzv. svome fondu po višestruko višoj cijeni od tržišne. Ili kad njegov fond kupi od njega akcije neke firme po 36 puta većoj cijeni od nominalne. Sjetimo se prodaje akcija EPCG u vlasništvu fonda MIG uoči izvjesne prodaje po većoj cijeni istom kupcu – A2A. Primjer drske i bezobzirne pljačke malih akcionara EPCG.

MONITOR: Kako, iz perspektive koju ste upravo opisali, gledate na budućnost Crne Gore?
MILIČKOVIĆ: Crnu Goru vidim kao brod – otcijepljeni komad Balkana i Evrope koji pluta Tihim okeanom sa „ polupijanim i ludim” kormilarom. I pitanje je samo dana kada će se nasukati.

Ukoliko se pod hitno ne smijeni vlast i kormilo ne preuzmu stručni, moralni i odgovorni ljudi, sposobni da nađu kompas i zalutali brod sigurnom rukom privedu i usidre u mirnu luku, svi ćemo doživjeti brodolom sa nesagledivim posljedicama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo