Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UPRAVNOG SUDA CRNE GORE Vlast protiv suda

Objavljeno prije

na

  MONITOR: Gospodine Raduloviću, nedavno ste upozorili da je Upravni sud zatrpan pritužbama građana na rad državnih organa. Molim Vas da ukratko objasnite o čemu se radi?

RADULOVIĆ: Upravni sud je u ovoj godini primio 1 659 tužbi, odnosno više za 600 (70 %), u odnosu na isti period iz 2009. godine (1 045). Sud je u prvoj godini rada (2005) primio 1 345 tužbi, druge godine 1 626, a prošle 2 346 tužbi. U ovoj godini očekuje se priliv preko 3 000 tužbi. To znači da se broj tužbi za pet godina, koliko radi ovaj sud, više nego udvostručio. Sud je u ovoj godini poništio 42.67 odsto odluka državne administracije, a u 11,91 odsto slučajeva naložio je da se odluči o zahtjevu fizičkih i pravnih lica ( zbog ćutanja administracije), što znači da je u 54.58 odsto slučajeva bilo nezakonitog postupanja od strane državne administracije. U ovom periodu lokalnoj administraciji poništeno je 50,35 odsto odluka, a u 2,14 odsto slučajeva naloženo je da odluči zbog ćutanja administracije, odnosno bilo je 52,49 odsto nezakonitog postupanja. Radi podsjećanja: u 2007. godini poništeno je 37 odsto, u 2008. godini 44,6, a u prošloj 48,4 odsto odluka državne i lokalne administracije. Ovo su podaci sa aspekta podnijetih tužbi.

 

MONITOR: Šta govore ti, ipak, alaramantni podaci?
RADULOVIĆ: Ovi podaci ukazuju na rast nezakonitosti u radu državne i lokalne administracije, i s tim u vezi i na značajno uvećanje broja zahtjeva (tužbi ) za sudsku zaštitu. Mi u Sudu smatramo da se broj tužbi uvećao ne samo iz navedenog razloga, već i zbog činjenice da fizička i pravna lica imaju povjerenje u Sud kao zaštitnika njihovih prava i obaveza od nezakonitog postupanja administracije.

MONITOR: Predložili ste zanimljivo rješenje za sprečavanje daljeg rasta pritužbi, odnosno nezakonitog rada državnih organa – razriješiti nadležne ministre i predsjednike opština zbog nezakonitog rada.
RADULOVIĆ: Kada je u pitanju način na koji treba spriječiti dalji rast nezakonitog postupanja u odlučivanju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica, rekao sam: “Mi ne možemo da utičemo na politiku rada državnih organa. U svakom slučaju treba da se postavi pitanje odgovornosti starješina koji rukovode tim organima. To je jedino sredstvo i način da se suzbije nezakonito ponašanje. Ako mogu da se razrješavaju sudije zbog loših rezultata, zašto ne bi mogli službenici i ministri zbog nezakonitog rada”. Da pojasnim: propisi kojima se definiše odgovornost za nezakonito postupanje u donošenju pojedinačnih akata, prije svega određenja Zakona o državnoj upravi i Zakona o lokalnoj samoupravi, su jasna, kako u pogledu osoba koje su odgovarne, tako i u pogledu sankcija za takvo postupanje. Znači ustanovljena je odgovornost za nezakonito postupanje, ali to se ne sankcioniše. Nesporno je da tu treba tražiti razlog za trend rasta nezakonitih odluka. Prema tome, da bi se spriječila nezakonitost u donošenju pojedinačnih odluka državne i lokalne administracije, potrebno je pokrenuti mehanizme odgovornosti koji su ustanovljeni navedenim zakonima. Ta odgovornost odnosi se isključivo na starješine organa državne i lokalne uprave. Starješine tih organa su odgovorni za vršenje svih funkcija iz nadležnosti organa kojim rukovode. A jedna od tih funkcija, možda i najznačajnija, je odlučivanje o pravima i obavezama građana i pravnih lica (upravni postupak). Pored toga oni i donose te odluke.

MONITOR: Komentarišući najavu Vladine strategije reforme državne uprave kojom se između ostalog ukida institut ćutanja administracije, kazali ste da taj potez može izazvati dodatne probleme. Kakve?
RADULOVIĆ: U ovoj godini je uvećan broj tužbi vezanih za ćutanje administracije, odnosno za nepostupanje organa po zahtjevima fizičkih i pravnih lica. To je posebno karakteristično za državnu administraciju. Naime, 11,91 odsto odluka suda ( 218 presuda) se odnose na ovu nezakonitost. Radi se o najgrubljem kršenju zakona, o zloupotrebi prava, o ignorisanju zahjeva fizičkih i pravnih lica. Strani eksperti i kolege iz upravnih sudova pojedinih evropskih zemalja, s kojima smo imali kontakte, nijesu mogli da shvate da postoji takva nezakonitost, takvo ponašanje, da organ neće da odluči o zahtjevu stranke, a da za sve to ne postoje sankcije. Vladina strategija reforme državne uprave s pravom akcentira ovaj problem, ali u pogledu načina njegovog prevazilaženja ( parafraziram: ukoliko se o zahtjevu ne odluči u roku, smatra se da je zahtjev udovoljen), iskazao sam rezervu. Razlog – takvo rješenje može dovesti do zloupotreba i to u velikom obimu, takvo rješenje može da pospješi korupciju i druge oblike nezakonitosti. Ovo rješenje može imati za posljedicu, na primjer, i to da podnosilac zahtjeva stekne neko pravo koje mu po propisima ne pripada, a stekao ga je samo iz zato što je istekao rok za odlučivanje po zahtjevu. To rješenje je za neko drugo vrijeme. Mislim da se ova nezakonitost za sada, u ovoj fazi razvoja države Crne Gore, može eliminisati jedino uspostavljanjem odgovornosti za takvo postupanje.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju sudstvo i tužilaštvo u Crnoj Gori nezavisni?
RADULOVIĆ: Da li su sudovi u Crnoj Gori nezavisni? O ovom pitanju mogu da govorim jedino sa aspekta rada Upravnog suda. Od početka rada Suda, a ovo je šesta godina, nijesmo imali, ponavljam nijesmo imali, ni jednu intervenciju, od bilo koga, u smislu kako treba da rješavamo predmeta. A bilo je u radu Suda veoma značajnih, odnosno osjetljivih premeta, i za državu i za pojedine partije, i za građane, odnosno pravna lica. Jeste, bilo je neumjesnih i uvredljivih komentara povodom već donijetih odluka. To su bili pojedinačni slučajevi, napadi bez pravno valjanih argumenata, koji nijesu mogli uticati na rad Suda, na njegovu nezavisnost u donošenju odluka. Da je Upravni sud nezavisan u radu potvrđuje i činjenica što su sve presude Suda, od početka rada pa do danas, objavljene u posebnim zbirkama i postavljene na sajt Suda, tako da se svako može upoznati sa njegovim odlukama i istovremeno ocijeniti da li Sud radi u skladu sa zakonom, odnosno da li je samostalan i nezavisan u donošenju odluka. Interesovanje za odluke Suda je veliko. O tome govori činjenica da je sajt, postavljen krajem 2007. godine, imao skoro 480 000 posjeta.

MONITOR: Nedavno ste najavili da ćete u slučaju da parlament usvoji sadašnji Prijedlog novog zakona o Centralnoj banci Crne Gore podnijeti inicijativu za preispitivanje ustavnosti i zakonitosti predloženog zakonskog teksta. Zašto je, po Vašem mišljenju, predložen takav zakon?
RADULOVIĆ: Upravni sud će, ukoliko se Zakon o Centralnoj banci i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama usvoji u predloženom tekstu, pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba ovih zakona, zato što Sud smatra da se ovim zakonima protivustavno zadire u nadležnost Suda. Pošto se radi o neusvojenim rješenjima to me sprečava da sada iznosim stav Suda o toj neusaglašenosti. Mogu reći samo da se radi o grubom kršenju Ustava Crne Gore i da se tim rješenjima derogiraju zajamčeni ustavni principi.

MONITOR: Svojevremeno ste najavili da ćete u ime Upravnog suda zvanično tražiti od Evropske komisije i Sudskog savjeta zaštitu od poslanika DPS-a Miodraga Vukovića, jer svojim izjavama ugrožava nezavisnost Upravnog suda i slobodu sudija. Na Upravni sud je pokušala da utiče i ministarka za evropske integracije Gordana Đurović kada je i nakon presude Upravnog suda najavila da neće javno objaviti odgovore na Upitnik Evropske komisije.
RADULOVIĆ: Povodom nekih odluka Upravnog suda bilo je uvredljivih, grubih i neargumentovanih napada na Sud od strane Miodraga Vukovića i Gordane Đurović. Na te napade Sud je reagovao argumentima zakona. Istovremeno, reagovala je i stručna i laička javnost. Dobili smo podršku jer nijesmo podlegli tim pritiscima i podršku da u daljem radu nastavimo na način na koji smo postali prepoznatljivi od prvog dana postojanja Suda. Ukratko, ti napadi su, nasuprot želji njihovih tvoraca, doprinijeli da Sud ubijedi sve u Crnoj Gori da radi i da će i ubuduće raditi isključivo u skladu sa zakonom, bez obzira na pritiske. Zbog navedenog izostala je i potreba za bilo čijom pomoći Sudu. A kao što vam je poznato – postupljeno je po tim odlukama Upravnog suda.

Sudska vlast neravnopravna

MONITOR: Da li je dobra praksa da sudije bira Sudski savjet?
RADULOVIĆ: Rješenje da Sudski savjet bira i razrješava sudije treba prepustiti vremenu, neka vrijeme pokaže sve pozitivne i negativne strane tog rješenja. Ako je cilj uvođenja ovog instituta bio da sudska vlast, odnosno struka bira i razrješava sudije, a to je bilo obrazloženje, onda ovaj institut nije izveden do kraja. Naime, sastav Sudskog savjeta ne objezbjeđuje da sudije imaju većinu u ovom tijelu i da struka odlučuje o izboru i razrješenju. Podsjetiću: saglasno Ustavu Crne Gore izvršna i zakonodavna vlast imaju pet predstavnika u Sudskom savjetu ( Predsjednik Crne Gore dva, parlament dva i Vlada jednog). Sudovi su zastupljeni sa četiri predstavnika, s tim što je peti član presjednik Vrhovnog suda koga bira parlament. Dakle, odluka se ne može donijeti bez saglasnosti izvršne i zakonodavne vlasti. Iz tog razloga ovo rješenje treba korigovati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo