Povežite se sa nama

INTERVJU

Korupcija uzidana u temelje

Objavljeno prije

na

Državne institucije, u ovom slučaju Ministarstvo uređenja prostora, nemaju interes da se bave slučajevima takozvane “krupne” nelegalne gradnje jer se ona, po pravilu, dovodi u vezu ili sa nekim visokim javnim ili političkim funkcionerom, ili sa moćnim pojedincima koji su bliski vladajućim krugovima, konstatuje Dejan Milovac u razgovoru za Monitor, objašnjavajući zašto je još jednu urbanističku aferu javnosti otkrila NVO MANS, a ne neko od nadležnih državnih organa. MILOVAC: Zbog toga nije “politički mudro”, baviti se tom vrstom problema, pa se resorni ministar Branimir Gvozdenović zadovoljava krivičnim prijavama protiv “sitnih riba”, a borba protiv nelegalne gradnje svodi na rušenje balkona, ponti, potkorvlja, ograda i nadstrešnica. Zato ni njegovi inspektori “ne vide” da se na Zavali ne gradi turistički objekat već stanovi za tržište, a u Podgorici ministar legalizuje kompletne stambene blokove.

Da je riječ o obrascu ponašanja vladajućih struktura svjedoči i to što slučaj Zavala već treću godinu skuplja prašinu u kancelariji tužiteljke Ranke Čarapić. I najnoviji slučaj Kalamperović, predstavlja dokaz postojanja sistema u kome su rođačke veze i partijski uticaj supstitut za poštovanje zakona i propisa.

MONITOR: Kako komentarišete optužbe iz Bara da istupom i odavanjem “tajne” o ovom poslu štetite razvoju lokalne zajednice?
MILOVAC: Izgradnja kompleksa Vista između Bara i Ulcinja nema apsolutno nikakve veze sa razvojem lokalne zajednice, jer se radi o stanovima i vilama koje će generisati jednokratni prihod i to samo za vlasnike projekta, u ovom slučaju Kalamperoviću i sa njime povezanim licima. Identična argumentacija je korišćena i prilikom nelegalne izgradnje kompleksa Astra Montenegro na Zavali koji je i od crnogorskih zvaničnika promovisan kao “prekretnica u turističkom razvoju Budve” i kao “projekat koji će imati višestruke-multiplikativne ekonomske benefite za lokalnu zajednicu”. Sada je svima jasno da se radilo o neviđenoj količini gluposti kojom su zvaničnici nadležnih institucija pokušali da opravdaju kršenje zakona od strane “strateških investitora”.

Naravno, svima je jasno da stambena izgradnja ne može generisati veći BDP od turističke valorizacije nekog prostora.

MONITOR: Kako, uopšte, gledate na tu vrstu primjedbi da nije problem u onima koji krše zakone i tako se bogate, već u onima kojima to smeta i koji su o takvim pojavama i poslovima spremni da javno i dokumentovano govore?
MILOVAC: Radi se o pojavi sa kojom se MANS susreće kada se bavi kršenjem zakona i na drugim poljima, a ne samo nelegalnom gradnjom. Argumentacija da nije kriv onaj koji krši zakon već je problem u onome koji se usuđuje da o tome govori, postala je specifičnost Crne Gore koja se, nažalost, njeguje i podstiče i sa najviših adresa u državi. Ta osobenost se ogleda u tome da, na primjer, Uprava policije – koja bi po prirodi stvari trebalo da bude prvi saveznik svih onih koji istražuju kršenja zakona i korupciju – na organizacije poput MANS-a gleda kao na strukture koje štete državnom interesu. Ponekad su ti nastupi toliko oštri, kao posljednji direktora Uprave policije Veselina Veljovića, da prosto ne možete a da se ne zapitate, da li su državni interesi Crne Gore nešto drugo od onoga što nam se zvanično saopštava.

Naravno, u slučaju urbanizma državni/opšti/javni interesi kao što su održiva valorizacija prostora, zapošljavanje, ekonomski rast i razvoj lokalnih zajednica, često se koriste za maskiranje profitnih interesa “strateških investitora” a nerijetko i samih javnih funkcionera povezanih sa njima. Na taj način projekti poput brana na Morači postaju praktično humanitarne inicijative koje će da dovedu do masovnog zapošljavanja svih nezaposlenih građana Crne Gore, do procvata turizma, stočarstva i poljoprivrede na sjeveru. Naravno, radi se o neistinama koje su vješto upakovane kako bi se pridobila podrška javnosti za projekte koji apsolutno nemaju uporište u javnom interesu. S druge strane, tako upakovane besmilice državni organi veoma vješto koriste za borbu sa neistomišljenicima.

MONITOR: Šta zaključujete iz iskustva bavljenja problemima divlje gradnje – da li su u pitanju izuzetci?
MILOVAC: Slučajevi kojima se bavi MANS odnose se na nelegalnu gradnju velikih gabarita u zabranjenim zonama i na slučajeve koji ukazuju na zloupotrebu javnih ovlašćenja, tako da sami po sebi predstavljaju izuzetke koji potvrđuju pravilo.

Svakako, slučajevi poput Zavale, Avale, Lipaca, Ade Bojane, slučaja kompanije Kalamper ne predstavljaju tipične primjere nelegalne gradnje u Crnoj Gori, ali predstavljaju najopasnije. I to ne samo u smislu količine devastiranog prostora ili gabarita nelegalno sagrađenih objekata, već u smislu nivoa organizovanog djelovanja državnih institucija i pojedinaca unutar njih na prikrivanju i falsifikovanju činjenica i informacija koje mogu dokazati kršenje zakona i postojanje korupcije.

Svaki od tih primjera, na svoj način, svjedoči o sistemu koji je uspostavljen u urbanizmu. Tu se kršenje zakona ne kažnjava, investitori bez potrebne dokumentacije zaštićeni su kao “svete krave”, a taj i takav sistem u životu održavaju kadrovi poput Branimira Gvozdenovića, braće Marović, Rajka Kuljače, Žarka Pavićevića, Miomira Mugoše i njima slični… uz podršku policije, sudstva i tužilaštva. Svako od njih pojedinačno je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinio da se u sektoru urbanizma kreira paralelni klijentelistički sistem u kome su planska dokumentacija i građevinska dozvola tek “biznis barijera” koju treba što prije ukloniti.

MONITOR: Može li se prepoznati neki obrazac ponašanja investitora i nadležnih lokalnih i državnih vlasti u vezi teritorijalne zastupljenosti divlje gradnje?
MILOVAC: Crnogorsko primorje je prostor koji je većim svojim dijelom u potpunosti izgubljen i na njemu dominira izgradnja turističkih i takozvanih turističko-stambenih objekata, odnosno vikendica i kuća za odmor. Centralni dio države, karakteriše takozvana nelegalna gradnja iz socijalne potrebe, ali i nelegalna izgradnja velikih stambeno poslovnih kompleksa, što je odlika prvenstveno Podgorice. Sjeverni dio zemlje je do sada bio donekle pošteđen nelegalne gradnje, ali se ta situacija nažalost mijenja, naročito na prostorima koji su interesantni investitorima kao što su nacionalni parkovi.

Za primorsku regiju je karakteristično da je, nakon masovne betonizacije uskog pojasa uz more, otpočela prodaja poljoprivrednog zemljišta i šuma u zaleđu i njihovo nasilno pretvaranje u građevinsko. Svjetska ekonomska kriza je donekle zaustavila planove za potpuno betoniranje obale, što nije pošlo za rukom nadležnim institucijama.

Ono što je državi “pošlo za rukom” jeste da, naročito u primorskoj regiji, donese brdo planske dokumentacije u kojoj se ništa ne planira, već samo konstatuje stanje na terenu. Primjer je Budva koja je kapitulirala pred željama investitora i njihovim vezama sa vlašću na lokalnom i nacionalnom nivou.

Dakle, kapital, rođačke i politične veze, nedostatak političke volje za stvarnu borbu protiv nelegalne gradnje su neki od elemenata i faktora na koje mogu da računaju “strateški investitori” koji su voljni da ulažu, ali ne i da poštuju zakon. S druge strane, obrazac ponašanja lokalnih i nacionalnih “odličnika” i “specijalaca” zaduženih za donošenje politika i kontrolu sprovođenje zakona često dovodi u zabunu – da li ti ljudi rade za državne organe ili za investore?

MONITOR: Da li se divlja gradnja u Crnoj Gori isplati?
MILOVAC: Zavisi šta gradite. Ako gradite kuću od 50-100 kvadrata možete očekivati da će se na vas obrušiti ministar Gvozdenović lično, srušiti vam to što ste napravili i protiv vas podnijeti krivičnu prijavu. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom Gvozdenović voli da se hvali kada ga upitaju kako napreduje borba protiv nelegalne gradnje. Naravno, jasno vam je da se ovakva nelegalna gradnja ne isplati.

Zato, ako imate s čim, odmah gradite na veliko. Obećajte radna mjesta i višemilionske investicije. Dobićete status strateškog investitora koga ne pitaju za dozvolu i kome će neki „kadar iz ministarstva” da otvori objekat kada bude gotov. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom ministar Gvozdenović voli da se hvali kada ga neko pita o stranim direktnim investicijama.

Šalu na stranu, nelegalna gradnja se isplati jer Crna Gora, trenutno, nije pravna država koja umije i hoće da se stara o prostoru kao jednom od svojih najvažnijih resursa.

Podgorica – Mugošina privatna imovina

MONITOR: Šta su sličnosti a šta razlike u ovim poslovima u, recimo, Podgorici, Budvi i Baru?
MILOVAC: Svaki od pomenutih gradova ima svoje specifičnosti, koje je MANS, baveći se nelegalnom gradnjom u tim gradovima, uspio da uoči. Opština Bar, na primjer, ima gradonačelnika koji ima sopstvenu građevinsku kompanju koja nelegalno gradi na teritoriji Bara i izrađuje plansku dokumentaciju kojim legalizuje svoju nelegalnu gradnju. Za Bar je karakteristično i da gradonačelnik Pavićević ne vidi problem u tome što se prvo gradi pa onda planira i dobija građevinska dozvola. Za Budvu je, osim što je svojevrsna metropola nelegalne gradnje, karakteristično i to što su lokalne institucije praktično zarobljenje rođačko-kumovsko-partijskim vezama porodice Marović čiji članovi u opštini i lokalnom katastru zauzimaju ključne pozicije važne za urbanizam. Budva će uz naziv “budvanizacija” svakako ući u neke udžbenike kao fenomen i prikaz najcrnjeg scenarija koji je moguć i koji se desio u oblasti prostornog planiranja. Konačno, Podgorica predstavlja “Crnu Goru u malom” gdje možete susresti sve vidove nelegalne gradnje, počevši od trošnih udžerica, do luskuznih stambeno poslovnih zdanja. I upravo je zbog toga u Podgorici najlakše uvidjeti koji su dometi borbe protiv nelegalne gradnje i zaključiti da se zakon uglavnom sprovodi nad individualnim objektima, dok se krupnim investitorima objekti po pravilu legalizuju. Ono što je specifikum Podgorice i što se do sada promovisalo kao svojevrsni “servis” za investitore, jeste lokalni parlament. Ovo tijelo već duži niz godina služi kao obična glasačka mašinerija koja je za to vrijeme usvajanjem planova legalizovala na stotine hiljada nelegalnih kvadrata i usrećila mnoge investitore koji su na taj način abolirani. Poseban problem predstavlja gradonačelnik Miomir Mugoša, koji je zbog svog pristupa i odnosa prema Podgorici kao prema privatnoj imovini, bio predmet brojnih krivičnih prijava MANS-a.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo