Povežite se sa nama

INTERVJU

Korupcija uzidana u temelje

Objavljeno prije

na

milovac

Državne institucije, u ovom slučaju Ministarstvo uređenja prostora, nemaju interes da se bave slučajevima takozvane “krupne” nelegalne gradnje jer se ona, po pravilu, dovodi u vezu ili sa nekim visokim javnim ili političkim funkcionerom, ili sa moćnim pojedincima koji su bliski vladajućim krugovima, konstatuje Dejan Milovac u razgovoru za Monitor, objašnjavajući zašto je još jednu urbanističku aferu javnosti otkrila NVO MANS, a ne neko od nadležnih državnih organa. MILOVAC: Zbog toga nije “politički mudro”, baviti se tom vrstom problema, pa se resorni ministar Branimir Gvozdenović zadovoljava krivičnim prijavama protiv “sitnih riba”, a borba protiv nelegalne gradnje svodi na rušenje balkona, ponti, potkorvlja, ograda i nadstrešnica. Zato ni njegovi inspektori “ne vide” da se na Zavali ne gradi turistički objekat već stanovi za tržište, a u Podgorici ministar legalizuje kompletne stambene blokove.

Da je riječ o obrascu ponašanja vladajućih struktura svjedoči i to što slučaj Zavala već treću godinu skuplja prašinu u kancelariji tužiteljke Ranke Čarapić. I najnoviji slučaj Kalamperović, predstavlja dokaz postojanja sistema u kome su rođačke veze i partijski uticaj supstitut za poštovanje zakona i propisa.

MONITOR: Kako komentarišete optužbe iz Bara da istupom i odavanjem “tajne” o ovom poslu štetite razvoju lokalne zajednice?
MILOVAC: Izgradnja kompleksa Vista između Bara i Ulcinja nema apsolutno nikakve veze sa razvojem lokalne zajednice, jer se radi o stanovima i vilama koje će generisati jednokratni prihod i to samo za vlasnike projekta, u ovom slučaju Kalamperoviću i sa njime povezanim licima. Identična argumentacija je korišćena i prilikom nelegalne izgradnje kompleksa Astra Montenegro na Zavali koji je i od crnogorskih zvaničnika promovisan kao “prekretnica u turističkom razvoju Budve” i kao “projekat koji će imati višestruke-multiplikativne ekonomske benefite za lokalnu zajednicu”. Sada je svima jasno da se radilo o neviđenoj količini gluposti kojom su zvaničnici nadležnih institucija pokušali da opravdaju kršenje zakona od strane “strateških investitora”.

Naravno, svima je jasno da stambena izgradnja ne može generisati veći BDP od turističke valorizacije nekog prostora.

MONITOR: Kako, uopšte, gledate na tu vrstu primjedbi da nije problem u onima koji krše zakone i tako se bogate, već u onima kojima to smeta i koji su o takvim pojavama i poslovima spremni da javno i dokumentovano govore?
MILOVAC: Radi se o pojavi sa kojom se MANS susreće kada se bavi kršenjem zakona i na drugim poljima, a ne samo nelegalnom gradnjom. Argumentacija da nije kriv onaj koji krši zakon već je problem u onome koji se usuđuje da o tome govori, postala je specifičnost Crne Gore koja se, nažalost, njeguje i podstiče i sa najviših adresa u državi. Ta osobenost se ogleda u tome da, na primjer, Uprava policije – koja bi po prirodi stvari trebalo da bude prvi saveznik svih onih koji istražuju kršenja zakona i korupciju – na organizacije poput MANS-a gleda kao na strukture koje štete državnom interesu. Ponekad su ti nastupi toliko oštri, kao posljednji direktora Uprave policije Veselina Veljovića, da prosto ne možete a da se ne zapitate, da li su državni interesi Crne Gore nešto drugo od onoga što nam se zvanično saopštava.

Naravno, u slučaju urbanizma državni/opšti/javni interesi kao što su održiva valorizacija prostora, zapošljavanje, ekonomski rast i razvoj lokalnih zajednica, često se koriste za maskiranje profitnih interesa “strateških investitora” a nerijetko i samih javnih funkcionera povezanih sa njima. Na taj način projekti poput brana na Morači postaju praktično humanitarne inicijative koje će da dovedu do masovnog zapošljavanja svih nezaposlenih građana Crne Gore, do procvata turizma, stočarstva i poljoprivrede na sjeveru. Naravno, radi se o neistinama koje su vješto upakovane kako bi se pridobila podrška javnosti za projekte koji apsolutno nemaju uporište u javnom interesu. S druge strane, tako upakovane besmilice državni organi veoma vješto koriste za borbu sa neistomišljenicima.

MONITOR: Šta zaključujete iz iskustva bavljenja problemima divlje gradnje – da li su u pitanju izuzetci?
MILOVAC: Slučajevi kojima se bavi MANS odnose se na nelegalnu gradnju velikih gabarita u zabranjenim zonama i na slučajeve koji ukazuju na zloupotrebu javnih ovlašćenja, tako da sami po sebi predstavljaju izuzetke koji potvrđuju pravilo.

Svakako, slučajevi poput Zavale, Avale, Lipaca, Ade Bojane, slučaja kompanije Kalamper ne predstavljaju tipične primjere nelegalne gradnje u Crnoj Gori, ali predstavljaju najopasnije. I to ne samo u smislu količine devastiranog prostora ili gabarita nelegalno sagrađenih objekata, već u smislu nivoa organizovanog djelovanja državnih institucija i pojedinaca unutar njih na prikrivanju i falsifikovanju činjenica i informacija koje mogu dokazati kršenje zakona i postojanje korupcije.

Svaki od tih primjera, na svoj način, svjedoči o sistemu koji je uspostavljen u urbanizmu. Tu se kršenje zakona ne kažnjava, investitori bez potrebne dokumentacije zaštićeni su kao “svete krave”, a taj i takav sistem u životu održavaju kadrovi poput Branimira Gvozdenovića, braće Marović, Rajka Kuljače, Žarka Pavićevića, Miomira Mugoše i njima slični… uz podršku policije, sudstva i tužilaštva. Svako od njih pojedinačno je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinio da se u sektoru urbanizma kreira paralelni klijentelistički sistem u kome su planska dokumentacija i građevinska dozvola tek “biznis barijera” koju treba što prije ukloniti.

MONITOR: Može li se prepoznati neki obrazac ponašanja investitora i nadležnih lokalnih i državnih vlasti u vezi teritorijalne zastupljenosti divlje gradnje?
MILOVAC: Crnogorsko primorje je prostor koji je većim svojim dijelom u potpunosti izgubljen i na njemu dominira izgradnja turističkih i takozvanih turističko-stambenih objekata, odnosno vikendica i kuća za odmor. Centralni dio države, karakteriše takozvana nelegalna gradnja iz socijalne potrebe, ali i nelegalna izgradnja velikih stambeno poslovnih kompleksa, što je odlika prvenstveno Podgorice. Sjeverni dio zemlje je do sada bio donekle pošteđen nelegalne gradnje, ali se ta situacija nažalost mijenja, naročito na prostorima koji su interesantni investitorima kao što su nacionalni parkovi.

Za primorsku regiju je karakteristično da je, nakon masovne betonizacije uskog pojasa uz more, otpočela prodaja poljoprivrednog zemljišta i šuma u zaleđu i njihovo nasilno pretvaranje u građevinsko. Svjetska ekonomska kriza je donekle zaustavila planove za potpuno betoniranje obale, što nije pošlo za rukom nadležnim institucijama.

Ono što je državi “pošlo za rukom” jeste da, naročito u primorskoj regiji, donese brdo planske dokumentacije u kojoj se ništa ne planira, već samo konstatuje stanje na terenu. Primjer je Budva koja je kapitulirala pred željama investitora i njihovim vezama sa vlašću na lokalnom i nacionalnom nivou.

Dakle, kapital, rođačke i politične veze, nedostatak političke volje za stvarnu borbu protiv nelegalne gradnje su neki od elemenata i faktora na koje mogu da računaju “strateški investitori” koji su voljni da ulažu, ali ne i da poštuju zakon. S druge strane, obrazac ponašanja lokalnih i nacionalnih “odličnika” i “specijalaca” zaduženih za donošenje politika i kontrolu sprovođenje zakona često dovodi u zabunu – da li ti ljudi rade za državne organe ili za investore?

MONITOR: Da li se divlja gradnja u Crnoj Gori isplati?
MILOVAC: Zavisi šta gradite. Ako gradite kuću od 50-100 kvadrata možete očekivati da će se na vas obrušiti ministar Gvozdenović lično, srušiti vam to što ste napravili i protiv vas podnijeti krivičnu prijavu. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom Gvozdenović voli da se hvali kada ga upitaju kako napreduje borba protiv nelegalne gradnje. Naravno, jasno vam je da se ovakva nelegalna gradnja ne isplati.

Zato, ako imate s čim, odmah gradite na veliko. Obećajte radna mjesta i višemilionske investicije. Dobićete status strateškog investitora koga ne pitaju za dozvolu i kome će neki „kadar iz ministarstva” da otvori objekat kada bude gotov. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom ministar Gvozdenović voli da se hvali kada ga neko pita o stranim direktnim investicijama.

Šalu na stranu, nelegalna gradnja se isplati jer Crna Gora, trenutno, nije pravna država koja umije i hoće da se stara o prostoru kao jednom od svojih najvažnijih resursa.

Podgorica – Mugošina privatna imovina

MONITOR: Šta su sličnosti a šta razlike u ovim poslovima u, recimo, Podgorici, Budvi i Baru?
MILOVAC: Svaki od pomenutih gradova ima svoje specifičnosti, koje je MANS, baveći se nelegalnom gradnjom u tim gradovima, uspio da uoči. Opština Bar, na primjer, ima gradonačelnika koji ima sopstvenu građevinsku kompanju koja nelegalno gradi na teritoriji Bara i izrađuje plansku dokumentaciju kojim legalizuje svoju nelegalnu gradnju. Za Bar je karakteristično i da gradonačelnik Pavićević ne vidi problem u tome što se prvo gradi pa onda planira i dobija građevinska dozvola. Za Budvu je, osim što je svojevrsna metropola nelegalne gradnje, karakteristično i to što su lokalne institucije praktično zarobljenje rođačko-kumovsko-partijskim vezama porodice Marović čiji članovi u opštini i lokalnom katastru zauzimaju ključne pozicije važne za urbanizam. Budva će uz naziv “budvanizacija” svakako ući u neke udžbenike kao fenomen i prikaz najcrnjeg scenarija koji je moguć i koji se desio u oblasti prostornog planiranja. Konačno, Podgorica predstavlja “Crnu Goru u malom” gdje možete susresti sve vidove nelegalne gradnje, počevši od trošnih udžerica, do luskuznih stambeno poslovnih zdanja. I upravo je zbog toga u Podgorici najlakše uvidjeti koji su dometi borbe protiv nelegalne gradnje i zaključiti da se zakon uglavnom sprovodi nad individualnim objektima, dok se krupnim investitorima objekti po pravilu legalizuju. Ono što je specifikum Podgorice i što se do sada promovisalo kao svojevrsni “servis” za investitore, jeste lokalni parlament. Ovo tijelo već duži niz godina služi kao obična glasačka mašinerija koja je za to vrijeme usvajanjem planova legalizovala na stotine hiljada nelegalnih kvadrata i usrećila mnoge investitore koji su na taj način abolirani. Poseban problem predstavlja gradonačelnik Miomir Mugoša, koji je zbog svog pristupa i odnosa prema Podgorici kao prema privatnoj imovini, bio predmet brojnih krivičnih prijava MANS-a.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo