Povežite se sa nama

INTERVJU

Korupcija uzidana u temelje

Objavljeno prije

na

Državne institucije, u ovom slučaju Ministarstvo uređenja prostora, nemaju interes da se bave slučajevima takozvane “krupne” nelegalne gradnje jer se ona, po pravilu, dovodi u vezu ili sa nekim visokim javnim ili političkim funkcionerom, ili sa moćnim pojedincima koji su bliski vladajućim krugovima, konstatuje Dejan Milovac u razgovoru za Monitor, objašnjavajući zašto je još jednu urbanističku aferu javnosti otkrila NVO MANS, a ne neko od nadležnih državnih organa. MILOVAC: Zbog toga nije “politički mudro”, baviti se tom vrstom problema, pa se resorni ministar Branimir Gvozdenović zadovoljava krivičnim prijavama protiv “sitnih riba”, a borba protiv nelegalne gradnje svodi na rušenje balkona, ponti, potkorvlja, ograda i nadstrešnica. Zato ni njegovi inspektori “ne vide” da se na Zavali ne gradi turistički objekat već stanovi za tržište, a u Podgorici ministar legalizuje kompletne stambene blokove.

Da je riječ o obrascu ponašanja vladajućih struktura svjedoči i to što slučaj Zavala već treću godinu skuplja prašinu u kancelariji tužiteljke Ranke Čarapić. I najnoviji slučaj Kalamperović, predstavlja dokaz postojanja sistema u kome su rođačke veze i partijski uticaj supstitut za poštovanje zakona i propisa.

MONITOR: Kako komentarišete optužbe iz Bara da istupom i odavanjem “tajne” o ovom poslu štetite razvoju lokalne zajednice?
MILOVAC: Izgradnja kompleksa Vista između Bara i Ulcinja nema apsolutno nikakve veze sa razvojem lokalne zajednice, jer se radi o stanovima i vilama koje će generisati jednokratni prihod i to samo za vlasnike projekta, u ovom slučaju Kalamperoviću i sa njime povezanim licima. Identična argumentacija je korišćena i prilikom nelegalne izgradnje kompleksa Astra Montenegro na Zavali koji je i od crnogorskih zvaničnika promovisan kao “prekretnica u turističkom razvoju Budve” i kao “projekat koji će imati višestruke-multiplikativne ekonomske benefite za lokalnu zajednicu”. Sada je svima jasno da se radilo o neviđenoj količini gluposti kojom su zvaničnici nadležnih institucija pokušali da opravdaju kršenje zakona od strane “strateških investitora”.

Naravno, svima je jasno da stambena izgradnja ne može generisati veći BDP od turističke valorizacije nekog prostora.

MONITOR: Kako, uopšte, gledate na tu vrstu primjedbi da nije problem u onima koji krše zakone i tako se bogate, već u onima kojima to smeta i koji su o takvim pojavama i poslovima spremni da javno i dokumentovano govore?
MILOVAC: Radi se o pojavi sa kojom se MANS susreće kada se bavi kršenjem zakona i na drugim poljima, a ne samo nelegalnom gradnjom. Argumentacija da nije kriv onaj koji krši zakon već je problem u onome koji se usuđuje da o tome govori, postala je specifičnost Crne Gore koja se, nažalost, njeguje i podstiče i sa najviših adresa u državi. Ta osobenost se ogleda u tome da, na primjer, Uprava policije – koja bi po prirodi stvari trebalo da bude prvi saveznik svih onih koji istražuju kršenja zakona i korupciju – na organizacije poput MANS-a gleda kao na strukture koje štete državnom interesu. Ponekad su ti nastupi toliko oštri, kao posljednji direktora Uprave policije Veselina Veljovića, da prosto ne možete a da se ne zapitate, da li su državni interesi Crne Gore nešto drugo od onoga što nam se zvanično saopštava.

Naravno, u slučaju urbanizma državni/opšti/javni interesi kao što su održiva valorizacija prostora, zapošljavanje, ekonomski rast i razvoj lokalnih zajednica, često se koriste za maskiranje profitnih interesa “strateških investitora” a nerijetko i samih javnih funkcionera povezanih sa njima. Na taj način projekti poput brana na Morači postaju praktično humanitarne inicijative koje će da dovedu do masovnog zapošljavanja svih nezaposlenih građana Crne Gore, do procvata turizma, stočarstva i poljoprivrede na sjeveru. Naravno, radi se o neistinama koje su vješto upakovane kako bi se pridobila podrška javnosti za projekte koji apsolutno nemaju uporište u javnom interesu. S druge strane, tako upakovane besmilice državni organi veoma vješto koriste za borbu sa neistomišljenicima.

MONITOR: Šta zaključujete iz iskustva bavljenja problemima divlje gradnje – da li su u pitanju izuzetci?
MILOVAC: Slučajevi kojima se bavi MANS odnose se na nelegalnu gradnju velikih gabarita u zabranjenim zonama i na slučajeve koji ukazuju na zloupotrebu javnih ovlašćenja, tako da sami po sebi predstavljaju izuzetke koji potvrđuju pravilo.

Svakako, slučajevi poput Zavale, Avale, Lipaca, Ade Bojane, slučaja kompanije Kalamper ne predstavljaju tipične primjere nelegalne gradnje u Crnoj Gori, ali predstavljaju najopasnije. I to ne samo u smislu količine devastiranog prostora ili gabarita nelegalno sagrađenih objekata, već u smislu nivoa organizovanog djelovanja državnih institucija i pojedinaca unutar njih na prikrivanju i falsifikovanju činjenica i informacija koje mogu dokazati kršenje zakona i postojanje korupcije.

Svaki od tih primjera, na svoj način, svjedoči o sistemu koji je uspostavljen u urbanizmu. Tu se kršenje zakona ne kažnjava, investitori bez potrebne dokumentacije zaštićeni su kao “svete krave”, a taj i takav sistem u životu održavaju kadrovi poput Branimira Gvozdenovića, braće Marović, Rajka Kuljače, Žarka Pavićevića, Miomira Mugoše i njima slični… uz podršku policije, sudstva i tužilaštva. Svako od njih pojedinačno je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinio da se u sektoru urbanizma kreira paralelni klijentelistički sistem u kome su planska dokumentacija i građevinska dozvola tek “biznis barijera” koju treba što prije ukloniti.

MONITOR: Može li se prepoznati neki obrazac ponašanja investitora i nadležnih lokalnih i državnih vlasti u vezi teritorijalne zastupljenosti divlje gradnje?
MILOVAC: Crnogorsko primorje je prostor koji je većim svojim dijelom u potpunosti izgubljen i na njemu dominira izgradnja turističkih i takozvanih turističko-stambenih objekata, odnosno vikendica i kuća za odmor. Centralni dio države, karakteriše takozvana nelegalna gradnja iz socijalne potrebe, ali i nelegalna izgradnja velikih stambeno poslovnih kompleksa, što je odlika prvenstveno Podgorice. Sjeverni dio zemlje je do sada bio donekle pošteđen nelegalne gradnje, ali se ta situacija nažalost mijenja, naročito na prostorima koji su interesantni investitorima kao što su nacionalni parkovi.

Za primorsku regiju je karakteristično da je, nakon masovne betonizacije uskog pojasa uz more, otpočela prodaja poljoprivrednog zemljišta i šuma u zaleđu i njihovo nasilno pretvaranje u građevinsko. Svjetska ekonomska kriza je donekle zaustavila planove za potpuno betoniranje obale, što nije pošlo za rukom nadležnim institucijama.

Ono što je državi “pošlo za rukom” jeste da, naročito u primorskoj regiji, donese brdo planske dokumentacije u kojoj se ništa ne planira, već samo konstatuje stanje na terenu. Primjer je Budva koja je kapitulirala pred željama investitora i njihovim vezama sa vlašću na lokalnom i nacionalnom nivou.

Dakle, kapital, rođačke i politične veze, nedostatak političke volje za stvarnu borbu protiv nelegalne gradnje su neki od elemenata i faktora na koje mogu da računaju “strateški investitori” koji su voljni da ulažu, ali ne i da poštuju zakon. S druge strane, obrazac ponašanja lokalnih i nacionalnih “odličnika” i “specijalaca” zaduženih za donošenje politika i kontrolu sprovođenje zakona često dovodi u zabunu – da li ti ljudi rade za državne organe ili za investore?

MONITOR: Da li se divlja gradnja u Crnoj Gori isplati?
MILOVAC: Zavisi šta gradite. Ako gradite kuću od 50-100 kvadrata možete očekivati da će se na vas obrušiti ministar Gvozdenović lično, srušiti vam to što ste napravili i protiv vas podnijeti krivičnu prijavu. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom Gvozdenović voli da se hvali kada ga upitaju kako napreduje borba protiv nelegalne gradnje. Naravno, jasno vam je da se ovakva nelegalna gradnja ne isplati.

Zato, ako imate s čim, odmah gradite na veliko. Obećajte radna mjesta i višemilionske investicije. Dobićete status strateškog investitora koga ne pitaju za dozvolu i kome će neki „kadar iz ministarstva” da otvori objekat kada bude gotov. Tako ćete, zasluženo, postati dio statistike kojom ministar Gvozdenović voli da se hvali kada ga neko pita o stranim direktnim investicijama.

Šalu na stranu, nelegalna gradnja se isplati jer Crna Gora, trenutno, nije pravna država koja umije i hoće da se stara o prostoru kao jednom od svojih najvažnijih resursa.

Podgorica – Mugošina privatna imovina

MONITOR: Šta su sličnosti a šta razlike u ovim poslovima u, recimo, Podgorici, Budvi i Baru?
MILOVAC: Svaki od pomenutih gradova ima svoje specifičnosti, koje je MANS, baveći se nelegalnom gradnjom u tim gradovima, uspio da uoči. Opština Bar, na primjer, ima gradonačelnika koji ima sopstvenu građevinsku kompanju koja nelegalno gradi na teritoriji Bara i izrađuje plansku dokumentaciju kojim legalizuje svoju nelegalnu gradnju. Za Bar je karakteristično i da gradonačelnik Pavićević ne vidi problem u tome što se prvo gradi pa onda planira i dobija građevinska dozvola. Za Budvu je, osim što je svojevrsna metropola nelegalne gradnje, karakteristično i to što su lokalne institucije praktično zarobljenje rođačko-kumovsko-partijskim vezama porodice Marović čiji članovi u opštini i lokalnom katastru zauzimaju ključne pozicije važne za urbanizam. Budva će uz naziv “budvanizacija” svakako ući u neke udžbenike kao fenomen i prikaz najcrnjeg scenarija koji je moguć i koji se desio u oblasti prostornog planiranja. Konačno, Podgorica predstavlja “Crnu Goru u malom” gdje možete susresti sve vidove nelegalne gradnje, počevši od trošnih udžerica, do luskuznih stambeno poslovnih zdanja. I upravo je zbog toga u Podgorici najlakše uvidjeti koji su dometi borbe protiv nelegalne gradnje i zaključiti da se zakon uglavnom sprovodi nad individualnim objektima, dok se krupnim investitorima objekti po pravilu legalizuju. Ono što je specifikum Podgorice i što se do sada promovisalo kao svojevrsni “servis” za investitore, jeste lokalni parlament. Ovo tijelo već duži niz godina služi kao obična glasačka mašinerija koja je za to vrijeme usvajanjem planova legalizovala na stotine hiljada nelegalnih kvadrata i usrećila mnoge investitore koji su na taj način abolirani. Poseban problem predstavlja gradonačelnik Miomir Mugoša, koji je zbog svog pristupa i odnosa prema Podgorici kao prema privatnoj imovini, bio predmet brojnih krivičnih prijava MANS-a.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo