Povežite se sa nama

INTERVJU

Moja poetika je slobodna

Objavljeno prije

na

MONITOR: Umjetničku školu u Herceg Novom završili ste davne 1957. Dugo godina bili ste jedina vajarka u Crnoj Gori. Recite nešto o Vašoj posljednjoj izložbi i na čiji nagovor ste iz sopstvenog findusa načinjeli tu veoma zapaženu postavku? MAROVIĆ-STANIĆ: Na toj čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, koja više ne postoji, jedno vrijeme sam radila i kao nastavnik-asistent. Vjerujte, nisam ambiciozna i arogantna, tako da konstatacija “jedina žena vajar u Crnoj Gori” za mene nema nikakvu “kaloriju”. Recimo, Ana Viđen iz Cavtata je tada diplomirala, samo godinu prije mene. Eto, da bude lakše, nisam više jedina.

Skulpture su bile oduvijek u mom vlasništvu i nikada se nisam odvojila od njih. Moja prva kiparska postavka bila je u palati Sponza u Dubrovniku, 1962. Prvu samostalnu, poslijeratnu izložbu u Boki, čim se vratio iz inozemstva, upriličio je pokojni don Branko Sbutega. Kao veliki prijatelj porodice Stanić, poznavalac umjetnosti i duhovnosti, smjestio je izložbu u Pomirbenu dvoranu na Gospi od Škrpjela, 1997. Bilo je veličanstveno. Čarolija peraških ostrva, prisutnost kulturnog nasljeđa, zvanice i rad u kamenu, zaista se prenio u dimenziju za pamćenje. Iste godine, ova postavka prenesena je u zimski salon hercegnovske Galerije Josip Bepo Benković, gdje se uz pomoć igre visina postamenata, dobila slika buketa cvijeća, koje su tvorile moje skulpure, i koje je zavoljela publika.

MONITOR: Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti 13. novembar 1969. i Hercegnovski zimski salon su 1976. i 1983. godine dodjelili su nagrade za Vaše stvaralaštvo. Šta one znače Vama i koliko su nagrade inače važne za umjetnika i njegov opus?
MAROVIĆ-STANIĆ: Prvenstveno valja znati da sam umnogome zasićena umjetnošću u svojoj kući. Malo, skoro nimalo, ne razmišljam o sebi i svojim nagradama. Da pričam bajke, bilo bi zaista smješno. Taj osjećaj vezan za priznanja je naprosto nestvaran. Kao da spavate, pa vas neko prene i kaže: Nada Marović Stanić je dobila nagradu.
Mislim da priča o nagradama ima svoj epilog. Nazvaću ga jednostavno – nesretan slučaj. Dakle, neko ko je bolji i zaista vrijedniji ne dobije nagradu, dok onaj koji je apsulutno ne zaslužuje, njemu nažalost pripadne. Postavlja se pitanje ko je taj što vrednuje i koliko je kompetentan za taj posao. U svakom slučaju, mislim da oni koji nemaju ta priznanja kovači su sentence: Nisu mi važne nagrade, neću više da se prijavljujem i da učestvujem u toj šaradi namještenih igara. No, mislim da kvalitet ipak dobije svoju zasluženu nagradu i uspjeh ne izostaje. Samo treba raditi, biti istrajan i ne odustajati.

MONITOR: Doživljaju Vas kao decenijsku sjenku i prvi glas slavnog supruga, slikara Voja Stanića. Kako to komentarišete i kako se u toj koži osjećate?
MAROVIĆ-STANIĆ: Što me baš tako doživljavaju zaista nisam kriva. Suviše sam svoja i suviše tvrdoglava da bih se osjećala kao nečija sjenka ili prvi glas. Možda to zvuči pomalo prepotentno, ali je naprosto tako. Problem je u ljudima koji gledaju sa strane. Vojo Stanić, moj suprug, ima veliku karijeru i planetarni uspjeh. Normalno je da ja kao njegova žena živim u pozadini. Međutim, nije to neka pežorativna pozicija koja ne valja. Naprotiv, meni je to normalna stvar, nešto prirodno i što treba da se podrazumijeva. Baviti se svojom porodicom i uživati u njoj, ne bi trebalo biti toliko čudno i misteriozno, zar ne?

MONITOR: Posvećeni ste porodici, mužu Voju i sinu Tomislavu-Tomu Staniću, uglednom crnogorskom pijanisti koji živi u Njujorku. Da li je u pitanju svjesno žrtvovana skulptorska poetika, za koju kritičari kažu da je izuzetno vrijedna i darovita, ili je ona kroz Vaš život samo promijenila oblik?
MAROVIĆ-STANIĆ: Ja se tako ne osjećam. Ništa i nikada nisam žrtvovala. Naročito ne svoju umjetnost. Kad sam bila voljna i raspoložena, radila sam. Niko me nije uslovljavao ničim da to ne bih radila. Moje skulpture su izlazile iz mene kad bih im ja to dopustila. To nema nikakve veze sa nekim moranjem. Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja.
Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni.

MONITOR: U svom životnom transferu radili ste i u turizmu za dubrovački Atlas. Kakve su Vas okolnosti odvele u taj posao i koja iskustva nosite iz tog vremena?
MAROVIĆ-STANIĆ: To se dogodilo kada moj muž i ja nismo imali posao. Nismo imali od čega da živimo, pa sam te dvije godine provela kao turistički radnik. Bilo mi je zaista mnogo lijepo. I uvijek se s radošću sjećam tih druženja. Tada smo svi živjeli drugačije…sretnije.

MONITOR: Za Vas kažu da ste pravi menadžer svojim “momcima”. Imate strog ritam života, regule ishrane, rada i stvaranja. Mislite li da je svakom umjetniku potreban red da bi ostvario svoju slobodu ili ona ipak dolazi stihijski?
MAROVIĆ-STANIĆ: Imam mir i red u glavi. To mi je najvažnije. Malo je naporno da se stalno misli o svemu. Razumjećete, i svakako se ne morate složiti, ali čovjek mora imati kontrolu. Na taj način se veoma lako napravi razlika, šta je važno, a šta nije važno u životu. Stihijski se ništa ne postiže. To je naprosto jedna grozota. U biti je važan taj red. Jedino tako se mogu pobijediti teškoće i pronaći vrijeme koje vam nedostaje. Pitate me kako se stvara taj red. Ako vam fali vremena, morate početi razmišljati o sebi. Na taj način nećete biti gubitnik koji juri i stvara karijeru, već ćete pronaći mir i red u sebi. Imaćete sve kockice složene po redu i veličini. Tada će se naći vrijeme za rad, stvaranje, razmišljanje, opuštanje i življenje. Zato ljudi koji ne razumiju ovu pruču i ovako slaganje stvari, upadaju u sopsteveni haos. E, tu nema pomoći.

MONITOR: Šta mislite o inspiraciji? Da li ona treba da nadođe ili se navikama tvori opus koji nazivaju inspiracijom?
MAROVIĆ-STANIĆ: To Vam je kad sretnete ili upoznate fine ljude, kad ste sretni, kad ugledate ljepotu, kad osjetite zadovoljstvo, kad vam je lijepo. Inspiracija dolazi kroz rad. Njeguje se i razvija. Dakle, to je kao materija koja se obrađuje. Ona nikako ne treba da se “čeka da dođe”. Taj što kaže da nema inspiraciju, po meni ne treba ničim da se bavi. To su samo izgovori za lijenost.

MONITOR: Kao vrsnoj krojačici životnih i umjetničkih niti, šta je za Vas uspješan čovjek i kako doživljavate filozofiju življenja?
MAROVIĆ-STANIĆ: Uspješan čovjek je onaj što je nešto želio, pa je to i stvorio. Bez obzira kojoj branši pripada. Biti istrajan u svojoj filozofiji, biti zadovoljan i znati šta željeti, personalna je stvar. Lično, vrlo sam sretna i zadovoljna osoba. Imam svoje dnevne i večernje rituale, koje živim i uživam. To vam niko, kao ni meni, ne može oduzeti. Zato uživajte u životu – to je filozofija življenja.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo