Povežite se sa nama

INTERVJU

Moja poetika je slobodna

Objavljeno prije

na

MONITOR: Umjetničku školu u Herceg Novom završili ste davne 1957. Dugo godina bili ste jedina vajarka u Crnoj Gori. Recite nešto o Vašoj posljednjoj izložbi i na čiji nagovor ste iz sopstvenog findusa načinjeli tu veoma zapaženu postavku? MAROVIĆ-STANIĆ: Na toj čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, koja više ne postoji, jedno vrijeme sam radila i kao nastavnik-asistent. Vjerujte, nisam ambiciozna i arogantna, tako da konstatacija “jedina žena vajar u Crnoj Gori” za mene nema nikakvu “kaloriju”. Recimo, Ana Viđen iz Cavtata je tada diplomirala, samo godinu prije mene. Eto, da bude lakše, nisam više jedina.

Skulpture su bile oduvijek u mom vlasništvu i nikada se nisam odvojila od njih. Moja prva kiparska postavka bila je u palati Sponza u Dubrovniku, 1962. Prvu samostalnu, poslijeratnu izložbu u Boki, čim se vratio iz inozemstva, upriličio je pokojni don Branko Sbutega. Kao veliki prijatelj porodice Stanić, poznavalac umjetnosti i duhovnosti, smjestio je izložbu u Pomirbenu dvoranu na Gospi od Škrpjela, 1997. Bilo je veličanstveno. Čarolija peraških ostrva, prisutnost kulturnog nasljeđa, zvanice i rad u kamenu, zaista se prenio u dimenziju za pamćenje. Iste godine, ova postavka prenesena je u zimski salon hercegnovske Galerije Josip Bepo Benković, gdje se uz pomoć igre visina postamenata, dobila slika buketa cvijeća, koje su tvorile moje skulpure, i koje je zavoljela publika.

MONITOR: Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti 13. novembar 1969. i Hercegnovski zimski salon su 1976. i 1983. godine dodjelili su nagrade za Vaše stvaralaštvo. Šta one znače Vama i koliko su nagrade inače važne za umjetnika i njegov opus?
MAROVIĆ-STANIĆ: Prvenstveno valja znati da sam umnogome zasićena umjetnošću u svojoj kući. Malo, skoro nimalo, ne razmišljam o sebi i svojim nagradama. Da pričam bajke, bilo bi zaista smješno. Taj osjećaj vezan za priznanja je naprosto nestvaran. Kao da spavate, pa vas neko prene i kaže: Nada Marović Stanić je dobila nagradu.
Mislim da priča o nagradama ima svoj epilog. Nazvaću ga jednostavno – nesretan slučaj. Dakle, neko ko je bolji i zaista vrijedniji ne dobije nagradu, dok onaj koji je apsulutno ne zaslužuje, njemu nažalost pripadne. Postavlja se pitanje ko je taj što vrednuje i koliko je kompetentan za taj posao. U svakom slučaju, mislim da oni koji nemaju ta priznanja kovači su sentence: Nisu mi važne nagrade, neću više da se prijavljujem i da učestvujem u toj šaradi namještenih igara. No, mislim da kvalitet ipak dobije svoju zasluženu nagradu i uspjeh ne izostaje. Samo treba raditi, biti istrajan i ne odustajati.

MONITOR: Doživljaju Vas kao decenijsku sjenku i prvi glas slavnog supruga, slikara Voja Stanića. Kako to komentarišete i kako se u toj koži osjećate?
MAROVIĆ-STANIĆ: Što me baš tako doživljavaju zaista nisam kriva. Suviše sam svoja i suviše tvrdoglava da bih se osjećala kao nečija sjenka ili prvi glas. Možda to zvuči pomalo prepotentno, ali je naprosto tako. Problem je u ljudima koji gledaju sa strane. Vojo Stanić, moj suprug, ima veliku karijeru i planetarni uspjeh. Normalno je da ja kao njegova žena živim u pozadini. Međutim, nije to neka pežorativna pozicija koja ne valja. Naprotiv, meni je to normalna stvar, nešto prirodno i što treba da se podrazumijeva. Baviti se svojom porodicom i uživati u njoj, ne bi trebalo biti toliko čudno i misteriozno, zar ne?

MONITOR: Posvećeni ste porodici, mužu Voju i sinu Tomislavu-Tomu Staniću, uglednom crnogorskom pijanisti koji živi u Njujorku. Da li je u pitanju svjesno žrtvovana skulptorska poetika, za koju kritičari kažu da je izuzetno vrijedna i darovita, ili je ona kroz Vaš život samo promijenila oblik?
MAROVIĆ-STANIĆ: Ja se tako ne osjećam. Ništa i nikada nisam žrtvovala. Naročito ne svoju umjetnost. Kad sam bila voljna i raspoložena, radila sam. Niko me nije uslovljavao ničim da to ne bih radila. Moje skulpture su izlazile iz mene kad bih im ja to dopustila. To nema nikakve veze sa nekim moranjem. Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja.
Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni.

MONITOR: U svom životnom transferu radili ste i u turizmu za dubrovački Atlas. Kakve su Vas okolnosti odvele u taj posao i koja iskustva nosite iz tog vremena?
MAROVIĆ-STANIĆ: To se dogodilo kada moj muž i ja nismo imali posao. Nismo imali od čega da živimo, pa sam te dvije godine provela kao turistički radnik. Bilo mi je zaista mnogo lijepo. I uvijek se s radošću sjećam tih druženja. Tada smo svi živjeli drugačije…sretnije.

MONITOR: Za Vas kažu da ste pravi menadžer svojim “momcima”. Imate strog ritam života, regule ishrane, rada i stvaranja. Mislite li da je svakom umjetniku potreban red da bi ostvario svoju slobodu ili ona ipak dolazi stihijski?
MAROVIĆ-STANIĆ: Imam mir i red u glavi. To mi je najvažnije. Malo je naporno da se stalno misli o svemu. Razumjećete, i svakako se ne morate složiti, ali čovjek mora imati kontrolu. Na taj način se veoma lako napravi razlika, šta je važno, a šta nije važno u životu. Stihijski se ništa ne postiže. To je naprosto jedna grozota. U biti je važan taj red. Jedino tako se mogu pobijediti teškoće i pronaći vrijeme koje vam nedostaje. Pitate me kako se stvara taj red. Ako vam fali vremena, morate početi razmišljati o sebi. Na taj način nećete biti gubitnik koji juri i stvara karijeru, već ćete pronaći mir i red u sebi. Imaćete sve kockice složene po redu i veličini. Tada će se naći vrijeme za rad, stvaranje, razmišljanje, opuštanje i življenje. Zato ljudi koji ne razumiju ovu pruču i ovako slaganje stvari, upadaju u sopsteveni haos. E, tu nema pomoći.

MONITOR: Šta mislite o inspiraciji? Da li ona treba da nadođe ili se navikama tvori opus koji nazivaju inspiracijom?
MAROVIĆ-STANIĆ: To Vam je kad sretnete ili upoznate fine ljude, kad ste sretni, kad ugledate ljepotu, kad osjetite zadovoljstvo, kad vam je lijepo. Inspiracija dolazi kroz rad. Njeguje se i razvija. Dakle, to je kao materija koja se obrađuje. Ona nikako ne treba da se “čeka da dođe”. Taj što kaže da nema inspiraciju, po meni ne treba ničim da se bavi. To su samo izgovori za lijenost.

MONITOR: Kao vrsnoj krojačici životnih i umjetničkih niti, šta je za Vas uspješan čovjek i kako doživljavate filozofiju življenja?
MAROVIĆ-STANIĆ: Uspješan čovjek je onaj što je nešto želio, pa je to i stvorio. Bez obzira kojoj branši pripada. Biti istrajan u svojoj filozofiji, biti zadovoljan i znati šta željeti, personalna je stvar. Lično, vrlo sam sretna i zadovoljna osoba. Imam svoje dnevne i večernje rituale, koje živim i uživam. To vam niko, kao ni meni, ne može oduzeti. Zato uživajte u životu – to je filozofija življenja.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo