Povežite se sa nama

INTERVJU

Moja poetika je slobodna

Objavljeno prije

na

MONITOR: Umjetničku školu u Herceg Novom završili ste davne 1957. Dugo godina bili ste jedina vajarka u Crnoj Gori. Recite nešto o Vašoj posljednjoj izložbi i na čiji nagovor ste iz sopstvenog findusa načinjeli tu veoma zapaženu postavku? MAROVIĆ-STANIĆ: Na toj čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, koja više ne postoji, jedno vrijeme sam radila i kao nastavnik-asistent. Vjerujte, nisam ambiciozna i arogantna, tako da konstatacija “jedina žena vajar u Crnoj Gori” za mene nema nikakvu “kaloriju”. Recimo, Ana Viđen iz Cavtata je tada diplomirala, samo godinu prije mene. Eto, da bude lakše, nisam više jedina.

Skulpture su bile oduvijek u mom vlasništvu i nikada se nisam odvojila od njih. Moja prva kiparska postavka bila je u palati Sponza u Dubrovniku, 1962. Prvu samostalnu, poslijeratnu izložbu u Boki, čim se vratio iz inozemstva, upriličio je pokojni don Branko Sbutega. Kao veliki prijatelj porodice Stanić, poznavalac umjetnosti i duhovnosti, smjestio je izložbu u Pomirbenu dvoranu na Gospi od Škrpjela, 1997. Bilo je veličanstveno. Čarolija peraških ostrva, prisutnost kulturnog nasljeđa, zvanice i rad u kamenu, zaista se prenio u dimenziju za pamćenje. Iste godine, ova postavka prenesena je u zimski salon hercegnovske Galerije Josip Bepo Benković, gdje se uz pomoć igre visina postamenata, dobila slika buketa cvijeća, koje su tvorile moje skulpure, i koje je zavoljela publika.

MONITOR: Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti 13. novembar 1969. i Hercegnovski zimski salon su 1976. i 1983. godine dodjelili su nagrade za Vaše stvaralaštvo. Šta one znače Vama i koliko su nagrade inače važne za umjetnika i njegov opus?
MAROVIĆ-STANIĆ: Prvenstveno valja znati da sam umnogome zasićena umjetnošću u svojoj kući. Malo, skoro nimalo, ne razmišljam o sebi i svojim nagradama. Da pričam bajke, bilo bi zaista smješno. Taj osjećaj vezan za priznanja je naprosto nestvaran. Kao da spavate, pa vas neko prene i kaže: Nada Marović Stanić je dobila nagradu.
Mislim da priča o nagradama ima svoj epilog. Nazvaću ga jednostavno – nesretan slučaj. Dakle, neko ko je bolji i zaista vrijedniji ne dobije nagradu, dok onaj koji je apsulutno ne zaslužuje, njemu nažalost pripadne. Postavlja se pitanje ko je taj što vrednuje i koliko je kompetentan za taj posao. U svakom slučaju, mislim da oni koji nemaju ta priznanja kovači su sentence: Nisu mi važne nagrade, neću više da se prijavljujem i da učestvujem u toj šaradi namještenih igara. No, mislim da kvalitet ipak dobije svoju zasluženu nagradu i uspjeh ne izostaje. Samo treba raditi, biti istrajan i ne odustajati.

MONITOR: Doživljaju Vas kao decenijsku sjenku i prvi glas slavnog supruga, slikara Voja Stanića. Kako to komentarišete i kako se u toj koži osjećate?
MAROVIĆ-STANIĆ: Što me baš tako doživljavaju zaista nisam kriva. Suviše sam svoja i suviše tvrdoglava da bih se osjećala kao nečija sjenka ili prvi glas. Možda to zvuči pomalo prepotentno, ali je naprosto tako. Problem je u ljudima koji gledaju sa strane. Vojo Stanić, moj suprug, ima veliku karijeru i planetarni uspjeh. Normalno je da ja kao njegova žena živim u pozadini. Međutim, nije to neka pežorativna pozicija koja ne valja. Naprotiv, meni je to normalna stvar, nešto prirodno i što treba da se podrazumijeva. Baviti se svojom porodicom i uživati u njoj, ne bi trebalo biti toliko čudno i misteriozno, zar ne?

MONITOR: Posvećeni ste porodici, mužu Voju i sinu Tomislavu-Tomu Staniću, uglednom crnogorskom pijanisti koji živi u Njujorku. Da li je u pitanju svjesno žrtvovana skulptorska poetika, za koju kritičari kažu da je izuzetno vrijedna i darovita, ili je ona kroz Vaš život samo promijenila oblik?
MAROVIĆ-STANIĆ: Ja se tako ne osjećam. Ništa i nikada nisam žrtvovala. Naročito ne svoju umjetnost. Kad sam bila voljna i raspoložena, radila sam. Niko me nije uslovljavao ničim da to ne bih radila. Moje skulpture su izlazile iz mene kad bih im ja to dopustila. To nema nikakve veze sa nekim moranjem. Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja.
Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni.

MONITOR: U svom životnom transferu radili ste i u turizmu za dubrovački Atlas. Kakve su Vas okolnosti odvele u taj posao i koja iskustva nosite iz tog vremena?
MAROVIĆ-STANIĆ: To se dogodilo kada moj muž i ja nismo imali posao. Nismo imali od čega da živimo, pa sam te dvije godine provela kao turistički radnik. Bilo mi je zaista mnogo lijepo. I uvijek se s radošću sjećam tih druženja. Tada smo svi živjeli drugačije…sretnije.

MONITOR: Za Vas kažu da ste pravi menadžer svojim “momcima”. Imate strog ritam života, regule ishrane, rada i stvaranja. Mislite li da je svakom umjetniku potreban red da bi ostvario svoju slobodu ili ona ipak dolazi stihijski?
MAROVIĆ-STANIĆ: Imam mir i red u glavi. To mi je najvažnije. Malo je naporno da se stalno misli o svemu. Razumjećete, i svakako se ne morate složiti, ali čovjek mora imati kontrolu. Na taj način se veoma lako napravi razlika, šta je važno, a šta nije važno u životu. Stihijski se ništa ne postiže. To je naprosto jedna grozota. U biti je važan taj red. Jedino tako se mogu pobijediti teškoće i pronaći vrijeme koje vam nedostaje. Pitate me kako se stvara taj red. Ako vam fali vremena, morate početi razmišljati o sebi. Na taj način nećete biti gubitnik koji juri i stvara karijeru, već ćete pronaći mir i red u sebi. Imaćete sve kockice složene po redu i veličini. Tada će se naći vrijeme za rad, stvaranje, razmišljanje, opuštanje i življenje. Zato ljudi koji ne razumiju ovu pruču i ovako slaganje stvari, upadaju u sopsteveni haos. E, tu nema pomoći.

MONITOR: Šta mislite o inspiraciji? Da li ona treba da nadođe ili se navikama tvori opus koji nazivaju inspiracijom?
MAROVIĆ-STANIĆ: To Vam je kad sretnete ili upoznate fine ljude, kad ste sretni, kad ugledate ljepotu, kad osjetite zadovoljstvo, kad vam je lijepo. Inspiracija dolazi kroz rad. Njeguje se i razvija. Dakle, to je kao materija koja se obrađuje. Ona nikako ne treba da se “čeka da dođe”. Taj što kaže da nema inspiraciju, po meni ne treba ničim da se bavi. To su samo izgovori za lijenost.

MONITOR: Kao vrsnoj krojačici životnih i umjetničkih niti, šta je za Vas uspješan čovjek i kako doživljavate filozofiju življenja?
MAROVIĆ-STANIĆ: Uspješan čovjek je onaj što je nešto želio, pa je to i stvorio. Bez obzira kojoj branši pripada. Biti istrajan u svojoj filozofiji, biti zadovoljan i znati šta željeti, personalna je stvar. Lično, vrlo sam sretna i zadovoljna osoba. Imam svoje dnevne i večernje rituale, koje živim i uživam. To vam niko, kao ni meni, ne može oduzeti. Zato uživajte u životu – to je filozofija življenja.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo