Povežite se sa nama

INTERVJU

Moja poetika je slobodna

Objavljeno prije

na

MONITOR: Umjetničku školu u Herceg Novom završili ste davne 1957. Dugo godina bili ste jedina vajarka u Crnoj Gori. Recite nešto o Vašoj posljednjoj izložbi i na čiji nagovor ste iz sopstvenog findusa načinjeli tu veoma zapaženu postavku? MAROVIĆ-STANIĆ: Na toj čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, koja više ne postoji, jedno vrijeme sam radila i kao nastavnik-asistent. Vjerujte, nisam ambiciozna i arogantna, tako da konstatacija “jedina žena vajar u Crnoj Gori” za mene nema nikakvu “kaloriju”. Recimo, Ana Viđen iz Cavtata je tada diplomirala, samo godinu prije mene. Eto, da bude lakše, nisam više jedina.

Skulpture su bile oduvijek u mom vlasništvu i nikada se nisam odvojila od njih. Moja prva kiparska postavka bila je u palati Sponza u Dubrovniku, 1962. Prvu samostalnu, poslijeratnu izložbu u Boki, čim se vratio iz inozemstva, upriličio je pokojni don Branko Sbutega. Kao veliki prijatelj porodice Stanić, poznavalac umjetnosti i duhovnosti, smjestio je izložbu u Pomirbenu dvoranu na Gospi od Škrpjela, 1997. Bilo je veličanstveno. Čarolija peraških ostrva, prisutnost kulturnog nasljeđa, zvanice i rad u kamenu, zaista se prenio u dimenziju za pamćenje. Iste godine, ova postavka prenesena je u zimski salon hercegnovske Galerije Josip Bepo Benković, gdje se uz pomoć igre visina postamenata, dobila slika buketa cvijeća, koje su tvorile moje skulpure, i koje je zavoljela publika.

MONITOR: Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti 13. novembar 1969. i Hercegnovski zimski salon su 1976. i 1983. godine dodjelili su nagrade za Vaše stvaralaštvo. Šta one znače Vama i koliko su nagrade inače važne za umjetnika i njegov opus?
MAROVIĆ-STANIĆ: Prvenstveno valja znati da sam umnogome zasićena umjetnošću u svojoj kući. Malo, skoro nimalo, ne razmišljam o sebi i svojim nagradama. Da pričam bajke, bilo bi zaista smješno. Taj osjećaj vezan za priznanja je naprosto nestvaran. Kao da spavate, pa vas neko prene i kaže: Nada Marović Stanić je dobila nagradu.
Mislim da priča o nagradama ima svoj epilog. Nazvaću ga jednostavno – nesretan slučaj. Dakle, neko ko je bolji i zaista vrijedniji ne dobije nagradu, dok onaj koji je apsulutno ne zaslužuje, njemu nažalost pripadne. Postavlja se pitanje ko je taj što vrednuje i koliko je kompetentan za taj posao. U svakom slučaju, mislim da oni koji nemaju ta priznanja kovači su sentence: Nisu mi važne nagrade, neću više da se prijavljujem i da učestvujem u toj šaradi namještenih igara. No, mislim da kvalitet ipak dobije svoju zasluženu nagradu i uspjeh ne izostaje. Samo treba raditi, biti istrajan i ne odustajati.

MONITOR: Doživljaju Vas kao decenijsku sjenku i prvi glas slavnog supruga, slikara Voja Stanića. Kako to komentarišete i kako se u toj koži osjećate?
MAROVIĆ-STANIĆ: Što me baš tako doživljavaju zaista nisam kriva. Suviše sam svoja i suviše tvrdoglava da bih se osjećala kao nečija sjenka ili prvi glas. Možda to zvuči pomalo prepotentno, ali je naprosto tako. Problem je u ljudima koji gledaju sa strane. Vojo Stanić, moj suprug, ima veliku karijeru i planetarni uspjeh. Normalno je da ja kao njegova žena živim u pozadini. Međutim, nije to neka pežorativna pozicija koja ne valja. Naprotiv, meni je to normalna stvar, nešto prirodno i što treba da se podrazumijeva. Baviti se svojom porodicom i uživati u njoj, ne bi trebalo biti toliko čudno i misteriozno, zar ne?

MONITOR: Posvećeni ste porodici, mužu Voju i sinu Tomislavu-Tomu Staniću, uglednom crnogorskom pijanisti koji živi u Njujorku. Da li je u pitanju svjesno žrtvovana skulptorska poetika, za koju kritičari kažu da je izuzetno vrijedna i darovita, ili je ona kroz Vaš život samo promijenila oblik?
MAROVIĆ-STANIĆ: Ja se tako ne osjećam. Ništa i nikada nisam žrtvovala. Naročito ne svoju umjetnost. Kad sam bila voljna i raspoložena, radila sam. Niko me nije uslovljavao ničim da to ne bih radila. Moje skulpture su izlazile iz mene kad bih im ja to dopustila. To nema nikakve veze sa nekim moranjem. Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja.
Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni.

MONITOR: U svom životnom transferu radili ste i u turizmu za dubrovački Atlas. Kakve su Vas okolnosti odvele u taj posao i koja iskustva nosite iz tog vremena?
MAROVIĆ-STANIĆ: To se dogodilo kada moj muž i ja nismo imali posao. Nismo imali od čega da živimo, pa sam te dvije godine provela kao turistički radnik. Bilo mi je zaista mnogo lijepo. I uvijek se s radošću sjećam tih druženja. Tada smo svi živjeli drugačije…sretnije.

MONITOR: Za Vas kažu da ste pravi menadžer svojim “momcima”. Imate strog ritam života, regule ishrane, rada i stvaranja. Mislite li da je svakom umjetniku potreban red da bi ostvario svoju slobodu ili ona ipak dolazi stihijski?
MAROVIĆ-STANIĆ: Imam mir i red u glavi. To mi je najvažnije. Malo je naporno da se stalno misli o svemu. Razumjećete, i svakako se ne morate složiti, ali čovjek mora imati kontrolu. Na taj način se veoma lako napravi razlika, šta je važno, a šta nije važno u životu. Stihijski se ništa ne postiže. To je naprosto jedna grozota. U biti je važan taj red. Jedino tako se mogu pobijediti teškoće i pronaći vrijeme koje vam nedostaje. Pitate me kako se stvara taj red. Ako vam fali vremena, morate početi razmišljati o sebi. Na taj način nećete biti gubitnik koji juri i stvara karijeru, već ćete pronaći mir i red u sebi. Imaćete sve kockice složene po redu i veličini. Tada će se naći vrijeme za rad, stvaranje, razmišljanje, opuštanje i življenje. Zato ljudi koji ne razumiju ovu pruču i ovako slaganje stvari, upadaju u sopsteveni haos. E, tu nema pomoći.

MONITOR: Šta mislite o inspiraciji? Da li ona treba da nadođe ili se navikama tvori opus koji nazivaju inspiracijom?
MAROVIĆ-STANIĆ: To Vam je kad sretnete ili upoznate fine ljude, kad ste sretni, kad ugledate ljepotu, kad osjetite zadovoljstvo, kad vam je lijepo. Inspiracija dolazi kroz rad. Njeguje se i razvija. Dakle, to je kao materija koja se obrađuje. Ona nikako ne treba da se “čeka da dođe”. Taj što kaže da nema inspiraciju, po meni ne treba ničim da se bavi. To su samo izgovori za lijenost.

MONITOR: Kao vrsnoj krojačici životnih i umjetničkih niti, šta je za Vas uspješan čovjek i kako doživljavate filozofiju življenja?
MAROVIĆ-STANIĆ: Uspješan čovjek je onaj što je nešto želio, pa je to i stvorio. Bez obzira kojoj branši pripada. Biti istrajan u svojoj filozofiji, biti zadovoljan i znati šta željeti, personalna je stvar. Lično, vrlo sam sretna i zadovoljna osoba. Imam svoje dnevne i večernje rituale, koje živim i uživam. To vam niko, kao ni meni, ne može oduzeti. Zato uživajte u životu – to je filozofija življenja.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo