Povežite se sa nama

INTERVJU

Moja poetika je slobodna

Objavljeno prije

na

MONITOR: Umjetničku školu u Herceg Novom završili ste davne 1957. Dugo godina bili ste jedina vajarka u Crnoj Gori. Recite nešto o Vašoj posljednjoj izložbi i na čiji nagovor ste iz sopstvenog findusa načinjeli tu veoma zapaženu postavku? MAROVIĆ-STANIĆ: Na toj čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, koja više ne postoji, jedno vrijeme sam radila i kao nastavnik-asistent. Vjerujte, nisam ambiciozna i arogantna, tako da konstatacija “jedina žena vajar u Crnoj Gori” za mene nema nikakvu “kaloriju”. Recimo, Ana Viđen iz Cavtata je tada diplomirala, samo godinu prije mene. Eto, da bude lakše, nisam više jedina.

Skulpture su bile oduvijek u mom vlasništvu i nikada se nisam odvojila od njih. Moja prva kiparska postavka bila je u palati Sponza u Dubrovniku, 1962. Prvu samostalnu, poslijeratnu izložbu u Boki, čim se vratio iz inozemstva, upriličio je pokojni don Branko Sbutega. Kao veliki prijatelj porodice Stanić, poznavalac umjetnosti i duhovnosti, smjestio je izložbu u Pomirbenu dvoranu na Gospi od Škrpjela, 1997. Bilo je veličanstveno. Čarolija peraških ostrva, prisutnost kulturnog nasljeđa, zvanice i rad u kamenu, zaista se prenio u dimenziju za pamćenje. Iste godine, ova postavka prenesena je u zimski salon hercegnovske Galerije Josip Bepo Benković, gdje se uz pomoć igre visina postamenata, dobila slika buketa cvijeća, koje su tvorile moje skulpure, i koje je zavoljela publika.

MONITOR: Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti 13. novembar 1969. i Hercegnovski zimski salon su 1976. i 1983. godine dodjelili su nagrade za Vaše stvaralaštvo. Šta one znače Vama i koliko su nagrade inače važne za umjetnika i njegov opus?
MAROVIĆ-STANIĆ: Prvenstveno valja znati da sam umnogome zasićena umjetnošću u svojoj kući. Malo, skoro nimalo, ne razmišljam o sebi i svojim nagradama. Da pričam bajke, bilo bi zaista smješno. Taj osjećaj vezan za priznanja je naprosto nestvaran. Kao da spavate, pa vas neko prene i kaže: Nada Marović Stanić je dobila nagradu.
Mislim da priča o nagradama ima svoj epilog. Nazvaću ga jednostavno – nesretan slučaj. Dakle, neko ko je bolji i zaista vrijedniji ne dobije nagradu, dok onaj koji je apsulutno ne zaslužuje, njemu nažalost pripadne. Postavlja se pitanje ko je taj što vrednuje i koliko je kompetentan za taj posao. U svakom slučaju, mislim da oni koji nemaju ta priznanja kovači su sentence: Nisu mi važne nagrade, neću više da se prijavljujem i da učestvujem u toj šaradi namještenih igara. No, mislim da kvalitet ipak dobije svoju zasluženu nagradu i uspjeh ne izostaje. Samo treba raditi, biti istrajan i ne odustajati.

MONITOR: Doživljaju Vas kao decenijsku sjenku i prvi glas slavnog supruga, slikara Voja Stanića. Kako to komentarišete i kako se u toj koži osjećate?
MAROVIĆ-STANIĆ: Što me baš tako doživljavaju zaista nisam kriva. Suviše sam svoja i suviše tvrdoglava da bih se osjećala kao nečija sjenka ili prvi glas. Možda to zvuči pomalo prepotentno, ali je naprosto tako. Problem je u ljudima koji gledaju sa strane. Vojo Stanić, moj suprug, ima veliku karijeru i planetarni uspjeh. Normalno je da ja kao njegova žena živim u pozadini. Međutim, nije to neka pežorativna pozicija koja ne valja. Naprotiv, meni je to normalna stvar, nešto prirodno i što treba da se podrazumijeva. Baviti se svojom porodicom i uživati u njoj, ne bi trebalo biti toliko čudno i misteriozno, zar ne?

MONITOR: Posvećeni ste porodici, mužu Voju i sinu Tomislavu-Tomu Staniću, uglednom crnogorskom pijanisti koji živi u Njujorku. Da li je u pitanju svjesno žrtvovana skulptorska poetika, za koju kritičari kažu da je izuzetno vrijedna i darovita, ili je ona kroz Vaš život samo promijenila oblik?
MAROVIĆ-STANIĆ: Ja se tako ne osjećam. Ništa i nikada nisam žrtvovala. Naročito ne svoju umjetnost. Kad sam bila voljna i raspoložena, radila sam. Niko me nije uslovljavao ničim da to ne bih radila. Moje skulpture su izlazile iz mene kad bih im ja to dopustila. To nema nikakve veze sa nekim moranjem. Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja.
Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni.

MONITOR: U svom životnom transferu radili ste i u turizmu za dubrovački Atlas. Kakve su Vas okolnosti odvele u taj posao i koja iskustva nosite iz tog vremena?
MAROVIĆ-STANIĆ: To se dogodilo kada moj muž i ja nismo imali posao. Nismo imali od čega da živimo, pa sam te dvije godine provela kao turistički radnik. Bilo mi je zaista mnogo lijepo. I uvijek se s radošću sjećam tih druženja. Tada smo svi živjeli drugačije…sretnije.

MONITOR: Za Vas kažu da ste pravi menadžer svojim “momcima”. Imate strog ritam života, regule ishrane, rada i stvaranja. Mislite li da je svakom umjetniku potreban red da bi ostvario svoju slobodu ili ona ipak dolazi stihijski?
MAROVIĆ-STANIĆ: Imam mir i red u glavi. To mi je najvažnije. Malo je naporno da se stalno misli o svemu. Razumjećete, i svakako se ne morate složiti, ali čovjek mora imati kontrolu. Na taj način se veoma lako napravi razlika, šta je važno, a šta nije važno u životu. Stihijski se ništa ne postiže. To je naprosto jedna grozota. U biti je važan taj red. Jedino tako se mogu pobijediti teškoće i pronaći vrijeme koje vam nedostaje. Pitate me kako se stvara taj red. Ako vam fali vremena, morate početi razmišljati o sebi. Na taj način nećete biti gubitnik koji juri i stvara karijeru, već ćete pronaći mir i red u sebi. Imaćete sve kockice složene po redu i veličini. Tada će se naći vrijeme za rad, stvaranje, razmišljanje, opuštanje i življenje. Zato ljudi koji ne razumiju ovu pruču i ovako slaganje stvari, upadaju u sopsteveni haos. E, tu nema pomoći.

MONITOR: Šta mislite o inspiraciji? Da li ona treba da nadođe ili se navikama tvori opus koji nazivaju inspiracijom?
MAROVIĆ-STANIĆ: To Vam je kad sretnete ili upoznate fine ljude, kad ste sretni, kad ugledate ljepotu, kad osjetite zadovoljstvo, kad vam je lijepo. Inspiracija dolazi kroz rad. Njeguje se i razvija. Dakle, to je kao materija koja se obrađuje. Ona nikako ne treba da se “čeka da dođe”. Taj što kaže da nema inspiraciju, po meni ne treba ničim da se bavi. To su samo izgovori za lijenost.

MONITOR: Kao vrsnoj krojačici životnih i umjetničkih niti, šta je za Vas uspješan čovjek i kako doživljavate filozofiju življenja?
MAROVIĆ-STANIĆ: Uspješan čovjek je onaj što je nešto želio, pa je to i stvorio. Bez obzira kojoj branši pripada. Biti istrajan u svojoj filozofiji, biti zadovoljan i znati šta željeti, personalna je stvar. Lično, vrlo sam sretna i zadovoljna osoba. Imam svoje dnevne i večernje rituale, koje živim i uživam. To vam niko, kao ni meni, ne može oduzeti. Zato uživajte u životu – to je filozofija življenja.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo