Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Izgubljena milijarda – malo li je

Objavljeno prije

na

Kako vrijeme prolazi, ja više nemam apsolutno nikakvu dilemu da je proces dokapitalizacije i poluprivatizacije EPCG unaprijed izrežiran i dogovoren, sa svim obilježjima visoke korupcije, kaže za Monitor Vasilije Miličković, sumirajući višegodišnja iskustva saradnje sa Italijanima, nakon dokapitalizacije i djelimične privatizacije Elektroprivrede iz 2009. godine. „Kakav je ugovor sa A2A najbolje govori prvi dan njegove primjene u praksi, gdje g. Zukoli kaže „Shoot out opcija je moguća nakon tri godine i 100 miliona ostvarenog profita”. Branko Vujović i Vujica Lazović ga ispravljaju i kažu: „Ne, neophodno je da prođe pet godina i da EPCG ostvari 300 miliona eura profita”. U Ugovoru, dakle, o tome nema ni riječi, već se, izgleda, radilo o kafanskim pregovorima nakon kojih su se učesnici u mamurnom stanju prisjećali svojih dogovora.

Rezultati su, zato, pogubni i poražavajući. Radi se uz milionske gubitke, bez investicija i novih tehnologija. EPCG se održava na nivou proste reprodukcije zahvaljujući obilnim padavinama i akumulacionim jezerima, a tehnika se održava isključivo na bazi domaćeg znanja i iskustva kvalitetnog inženjerskog kadra, bez strane pomoći i novih tehnologija.

MONITOR: Čudi li vas ponašanje strateškog partnera A2A? Oni se, makar javno, ponašaju kao da ih uopšte nije briga za 400 miliona koje su ovdje uložili.
MILIČKOVIĆ: Za ljude zdravog razuma, ponašanje A2A je neshvatljivo i više nego čudno. Ovdje ću istaći nedavnu izjavu Enrica Malerbe da je EPCG uvozila struju po dvostruko većoj cijeni od cijene po kojoj su je prodavali, te da je samo po tom osnovu EPCG pravila gubitak od dva miliona mjesečno. Za njih je, izgleda, EPCG alajbegova slama. To što su imali obavezu da KAP isključe sa mreže nakon neplaćanja tri mjesečne uzastopne fakture, a oni to nijesu uradili, već nagomilali nenaplativa potraživanja veća od 50 miliona eura, a da im u međuvremenu nije padalo na pamet da se obezbijede sudskom blokadom aluminijuma, govori da se oni – izgleda – apsolutno ništa ne pitaju, već da ima gazda i nad gazdom.

MONITOR: Da se vratimo u vrijeme kada je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović objašnjavao kako je osam eura veće od 11. Šta je od tadašnjih obećanja strateškog investitora ispunjeno?
MILIČKOVIĆ: Zapanjujuća je drskost DPSDP Vlade koja se hvali i diči da je njen strateški partner A2A registrovan 1. januara 2008. godine (to može svaki građanin i danas da pročita na sajtu Ministarstva ekonomije). Dakle, niko više, pa ni Državni tužilac, nema dilemu da A2A iz Breše nije ispunjavao elementarni uslov tendera – nije mogao priložiti traženi završni račun za 2007. godinu jer tada nije ni postojao. Za očekivati je da se takav Ugovor poništi a odgovorna lice privedu pravdi.

Ovdje se sada, u prvom planu, postavlja pitanje krivične i svake druge odgovornosti Tenderske komisije i Savjeta za privatizaciju (na njihovom čelu bio je Vujica Lazović) i Mila Đukanovića kao premijera.

Te 2009. godine Vujica Lazović nam je u više navrata pomjerao mozak, izjavama tipa: „Izuzetno smo zadovoljni postignutom cijenom, jer je u decembru 2008. akcija EPCG koštala 1 euro, a sada 8,4 eura što je iznad nominale”. Vujica nam je objašnjavao i ubjeđivao nas da je tržišna vrijednost cjelokupne EPCG 100 miliona eura i da moramo biti srećni, zadovoljni i njemu zahvalni što je on postigao rekordnih 840 miliona eura.

MONITOR: Očekujete li reakciju Državnog tužioca CG?
MILIČKOVIĆ: Dok u Državnom tužilaštvu i svim drugim državnim institucijama sjede DPSDP vojnici, nema nade. Ali siguran sam da će Brisel tokom pregovora za poglavlja 23 i 24 izvršiti dodatni pritisak da se preispita, za Crnu Goru najznačajniji, proces privatizacija EPCG koju karakteriše korupcija na visokom nivou.

Ja bih, recimo, predložio univerzitetskom profesoru Božu Mihailoviću da samoinicijativno posjeti Državnog tužioca i u svojstvu svjedoka objasni ko mu je javio da je A2A, kao komunalno preduzeće, strateški partner za EPCG iako ne ispunjava uslove tendera. Da objasni, takođe, kao predsjednik Nadzornog odbora PIF Trend, kako su tekli pregovori o prodaji akcija EPCG iz njihovog portfolia dok je trajao međunarodni tender za EPCG. Kao posljedicu te prodaje imamo izbor dva člana A2A u Bord direktora EPCG-a. Oni su zatim odlučivali da li će A2A kupiti i akcije koje je na prodaju ponudila država.

Profesor Mihailović takođe može da objasni da li je bio svjestan odgovornosti kada je prodajom akcija po cijeni 7,6 eura, osim štete akcionarima Trenda, izabrao strateškog partnera za EPCG čime je nanio nesagledivu štetu državi i njenim građanima. Profesoru se, u svjedočenju, mogu priključiti i upravljači ostalih fondova: Eurofonda, MIG-a, Monete i Atlasa.

Danas, u petoj godini od dolaska A2A u Crnu Goru meni postaje puno toga jasnije – i zašto je 8,4 veće od 11 i zašto su i po čijem nalogu upravljači PIF-ova, dok traje tender, prodali akcije EPCG preduzeću A2A iz Italije koje nije ispunjavalo ni elementarni uslov za strateškog partnera EPCG-a, zašto je Vujica Lazović ekspresno eliminisao prvorangirani grčki konzorcijum koji je mnogo jača kompanija, sa stogodišnjom tradicijom u proizvodnji i distribuciji električne energije, jasno mi je i zašto je A2A dva mjeseca prije konačne odluke o njihovom izboru emitovao obveznice u visini 1 milijarde eura i zašto je ta emisija u potpunosti uspjela. Potpuno mi je jasno i zašto je ponašanje A2A ovdje u Crnoj Gori, u proteklom periodu, bilo bezlično, nezainteresovano i krajnje neodgovorno prema matičnoj kući u Italiji.

MONITOR: Govorili ste da akcije EPCG vrijede i više od 20 eura. Zašto ste se, ipak, odlučili na prodaju?
MILIČKOVIĆ: Tačno je da sam od dokapitalizacije EPCG-a očekivao kvalitetnog i stručnog partnera, sa dugom tradicijom i iskustvom u proizvodnji i distribuciji električne energije. Neku od kompanija iz Švedske, Norveške, Njemačke, Češke koji su se i pojavili na prezentaciji o dokapitalizaciji EPCG u januaru 2009. Njihove investicije u razvoj EPCG bile bi lokomotiva razvoja države, oni bi EPCG učinili evropskom kompanijom sa visokom tehnologijom i standardima u poslovanju.

Ali, čim sam saznao da profesor Mihailović i ostali upravljači PIF-ova prodaju akcije potpuno nepoznatoj kompaniji i to kompaniji iz oblasti komunalnih usluga registrovanoj prije par mjeseci, jasno mi je bilo kakve će to posljedice imati. Zato sam tog 25. septembra 2009. javno pozvao sve manjinske akcionare EPCG da mi se pridruže i prodaju svoje akcije. Čak i pod, od strane A2A, raspisanim reketaškim uslovima u vidu provizije od jedan odsto nizašto – sa obećanjem da ćemo tužbom za nadoknadu štete zahtijevati povraćaj našeg novca. Danas je taj proces u toku i očekujem i pozitivan ishod.

MONITOR: Kakva je sudbina krivične prijave protivu A2A zbog neobjavljivanja tendera za pravne i konsultanske usluge?
MILIČKOVIĆ: Tu prijavu je podnijela Partija udruženih penzionera i invalida CG (PUPI) zbog nepoštovanja Zakona o javnim nabavkama čime je u kontinuitetu, u zadnje četiri godine, nanesena višemilionska šteta svim potrošačima struje u Crnoj Gori. Ja sam, doduše, u oktobru prošle godine, najavio podnošenje krivičnih prijava protiv direktora u EPCG zbog nezakonite provizije za A2A, ali su se penzioneri odlučili na krivičnu prijavu svjesni da od njihovih malih penzija ne mogu i neće da plaćaju pljačkašku i reketašku proviziju kroz cijenu struje. Najava i podnošenje te krivične prijave su izazvali veliku pozornost i pažnju malih akcionara A2A u Italiji, pa je moguće da će njihov tužilac reagovati prije nego naš.

PUPI je dostavio Skupštinskom odboru za finansije i budžet kopije krivične prijave sa zahtjevom za kontrolno saslušanja menadžmenta EPCG u rukama A2A. U tom odboru su i članovi opozicije – Nebojša Medojević, Aleksandar Damjanović i Mladen Bojanić. Ja, lično nemam nade u njih zato što su oni sve ovo znali ili morali znati a sve četiri godine šute kao zaliveni. Mi u Crnoj Gori nažalost nemamo opozicije, jer da je imamo, DPS ne bi radio ovo što radi, ne bi bilo nepotizma i političke korupcije, ne bi bilo političkog zapošljavanja i ucjena. Crna Gora je zarobljena država upravo zahvaljujući koruptivnoj opoziciji.

MONITOR: Da li je EPCG danas bolja kompanija nego što je bila prije dolaska Italijana?
MILIČKOVIĆ: Za EPCG vrijeme je stalo u septembru 2009. godine. Od tada apsolutno ništa nije uloženo, ni u šta se nije investiralo – osim u Prvu banku. Zato je i tržišna cijena EPCG pala sa 1,2 milijarde eura na 200 miliona eura, sa tendencijom daljeg pada.

MONITOR: Kakva su iskustva manjinskih akcionara sa A2A?
MILIČKOVIĆ: A2A je u više navrata oštetio manjinske akcionare za milionske iznose, zbog čega kod sudskih i tužilačkog organa vodimo više postupaka. Manjinski akcionari u CG su, uopšte gledano, nezaštićeni, njihova prava postoje samo na papiru, ignoriše ih kako ko stigne. Evo, mi mali akcionari uporno tražimo dokumentaciju od stane menadžmenta EPCG – koje to pravne i konsultanske usluge fakturiše A2A Elektroprivredi CG, koliki su godišnji iznosi za te usluge, na koji žiro račun su uplaćeni… Postoje indicije da ima još konsultanskih kuća iz Italije, osim A2A, koje nas savjetuju za milionske naknade. Ćutanje A2A, ćutanja državne administracije CG ( tužilaštvo, policija, Agencije za sprečavanje pranja novca …) će nas natjerati da se za pomoć i pravdu obratimo sličnim institucijama u Italiji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo