INTERVJU
VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Izgubljena milijarda – malo li je

Kako vrijeme prolazi, ja više nemam apsolutno nikakvu dilemu da je proces dokapitalizacije i poluprivatizacije EPCG unaprijed izrežiran i dogovoren, sa svim obilježjima visoke korupcije, kaže za Monitor Vasilije Miličković, sumirajući višegodišnja iskustva saradnje sa Italijanima, nakon dokapitalizacije i djelimične privatizacije Elektroprivrede iz 2009. godine. „Kakav je ugovor sa A2A najbolje govori prvi dan njegove primjene u praksi, gdje g. Zukoli kaže „Shoot out opcija je moguća nakon tri godine i 100 miliona ostvarenog profita”. Branko Vujović i Vujica Lazović ga ispravljaju i kažu: „Ne, neophodno je da prođe pet godina i da EPCG ostvari 300 miliona eura profita”. U Ugovoru, dakle, o tome nema ni riječi, već se, izgleda, radilo o kafanskim pregovorima nakon kojih su se učesnici u mamurnom stanju prisjećali svojih dogovora.
Rezultati su, zato, pogubni i poražavajući. Radi se uz milionske gubitke, bez investicija i novih tehnologija. EPCG se održava na nivou proste reprodukcije zahvaljujući obilnim padavinama i akumulacionim jezerima, a tehnika se održava isključivo na bazi domaćeg znanja i iskustva kvalitetnog inženjerskog kadra, bez strane pomoći i novih tehnologija.
MONITOR: Čudi li vas ponašanje strateškog partnera A2A? Oni se, makar javno, ponašaju kao da ih uopšte nije briga za 400 miliona koje su ovdje uložili.
MILIČKOVIĆ: Za ljude zdravog razuma, ponašanje A2A je neshvatljivo i više nego čudno. Ovdje ću istaći nedavnu izjavu Enrica Malerbe da je EPCG uvozila struju po dvostruko većoj cijeni od cijene po kojoj su je prodavali, te da je samo po tom osnovu EPCG pravila gubitak od dva miliona mjesečno. Za njih je, izgleda, EPCG alajbegova slama. To što su imali obavezu da KAP isključe sa mreže nakon neplaćanja tri mjesečne uzastopne fakture, a oni to nijesu uradili, već nagomilali nenaplativa potraživanja veća od 50 miliona eura, a da im u međuvremenu nije padalo na pamet da se obezbijede sudskom blokadom aluminijuma, govori da se oni – izgleda – apsolutno ništa ne pitaju, već da ima gazda i nad gazdom.
MONITOR: Da se vratimo u vrijeme kada je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović objašnjavao kako je osam eura veće od 11. Šta je od tadašnjih obećanja strateškog investitora ispunjeno?
MILIČKOVIĆ: Zapanjujuća je drskost DPSDP Vlade koja se hvali i diči da je njen strateški partner A2A registrovan 1. januara 2008. godine (to može svaki građanin i danas da pročita na sajtu Ministarstva ekonomije). Dakle, niko više, pa ni Državni tužilac, nema dilemu da A2A iz Breše nije ispunjavao elementarni uslov tendera – nije mogao priložiti traženi završni račun za 2007. godinu jer tada nije ni postojao. Za očekivati je da se takav Ugovor poništi a odgovorna lice privedu pravdi.
Ovdje se sada, u prvom planu, postavlja pitanje krivične i svake druge odgovornosti Tenderske komisije i Savjeta za privatizaciju (na njihovom čelu bio je Vujica Lazović) i Mila Đukanovića kao premijera.
Te 2009. godine Vujica Lazović nam je u više navrata pomjerao mozak, izjavama tipa: „Izuzetno smo zadovoljni postignutom cijenom, jer je u decembru 2008. akcija EPCG koštala 1 euro, a sada 8,4 eura što je iznad nominale”. Vujica nam je objašnjavao i ubjeđivao nas da je tržišna vrijednost cjelokupne EPCG 100 miliona eura i da moramo biti srećni, zadovoljni i njemu zahvalni što je on postigao rekordnih 840 miliona eura.
MONITOR: Očekujete li reakciju Državnog tužioca CG?
MILIČKOVIĆ: Dok u Državnom tužilaštvu i svim drugim državnim institucijama sjede DPSDP vojnici, nema nade. Ali siguran sam da će Brisel tokom pregovora za poglavlja 23 i 24 izvršiti dodatni pritisak da se preispita, za Crnu Goru najznačajniji, proces privatizacija EPCG koju karakteriše korupcija na visokom nivou.
Ja bih, recimo, predložio univerzitetskom profesoru Božu Mihailoviću da samoinicijativno posjeti Državnog tužioca i u svojstvu svjedoka objasni ko mu je javio da je A2A, kao komunalno preduzeće, strateški partner za EPCG iako ne ispunjava uslove tendera. Da objasni, takođe, kao predsjednik Nadzornog odbora PIF Trend, kako su tekli pregovori o prodaji akcija EPCG iz njihovog portfolia dok je trajao međunarodni tender za EPCG. Kao posljedicu te prodaje imamo izbor dva člana A2A u Bord direktora EPCG-a. Oni su zatim odlučivali da li će A2A kupiti i akcije koje je na prodaju ponudila država.
Profesor Mihailović takođe može da objasni da li je bio svjestan odgovornosti kada je prodajom akcija po cijeni 7,6 eura, osim štete akcionarima Trenda, izabrao strateškog partnera za EPCG čime je nanio nesagledivu štetu državi i njenim građanima. Profesoru se, u svjedočenju, mogu priključiti i upravljači ostalih fondova: Eurofonda, MIG-a, Monete i Atlasa.
Danas, u petoj godini od dolaska A2A u Crnu Goru meni postaje puno toga jasnije – i zašto je 8,4 veće od 11 i zašto su i po čijem nalogu upravljači PIF-ova, dok traje tender, prodali akcije EPCG preduzeću A2A iz Italije koje nije ispunjavalo ni elementarni uslov za strateškog partnera EPCG-a, zašto je Vujica Lazović ekspresno eliminisao prvorangirani grčki konzorcijum koji je mnogo jača kompanija, sa stogodišnjom tradicijom u proizvodnji i distribuciji električne energije, jasno mi je i zašto je A2A dva mjeseca prije konačne odluke o njihovom izboru emitovao obveznice u visini 1 milijarde eura i zašto je ta emisija u potpunosti uspjela. Potpuno mi je jasno i zašto je ponašanje A2A ovdje u Crnoj Gori, u proteklom periodu, bilo bezlično, nezainteresovano i krajnje neodgovorno prema matičnoj kući u Italiji.
MONITOR: Govorili ste da akcije EPCG vrijede i više od 20 eura. Zašto ste se, ipak, odlučili na prodaju?
MILIČKOVIĆ: Tačno je da sam od dokapitalizacije EPCG-a očekivao kvalitetnog i stručnog partnera, sa dugom tradicijom i iskustvom u proizvodnji i distribuciji električne energije. Neku od kompanija iz Švedske, Norveške, Njemačke, Češke koji su se i pojavili na prezentaciji o dokapitalizaciji EPCG u januaru 2009. Njihove investicije u razvoj EPCG bile bi lokomotiva razvoja države, oni bi EPCG učinili evropskom kompanijom sa visokom tehnologijom i standardima u poslovanju.
Ali, čim sam saznao da profesor Mihailović i ostali upravljači PIF-ova prodaju akcije potpuno nepoznatoj kompaniji i to kompaniji iz oblasti komunalnih usluga registrovanoj prije par mjeseci, jasno mi je bilo kakve će to posljedice imati. Zato sam tog 25. septembra 2009. javno pozvao sve manjinske akcionare EPCG da mi se pridruže i prodaju svoje akcije. Čak i pod, od strane A2A, raspisanim reketaškim uslovima u vidu provizije od jedan odsto nizašto – sa obećanjem da ćemo tužbom za nadoknadu štete zahtijevati povraćaj našeg novca. Danas je taj proces u toku i očekujem i pozitivan ishod.
MONITOR: Kakva je sudbina krivične prijave protivu A2A zbog neobjavljivanja tendera za pravne i konsultanske usluge?
MILIČKOVIĆ: Tu prijavu je podnijela Partija udruženih penzionera i invalida CG (PUPI) zbog nepoštovanja Zakona o javnim nabavkama čime je u kontinuitetu, u zadnje četiri godine, nanesena višemilionska šteta svim potrošačima struje u Crnoj Gori. Ja sam, doduše, u oktobru prošle godine, najavio podnošenje krivičnih prijava protiv direktora u EPCG zbog nezakonite provizije za A2A, ali su se penzioneri odlučili na krivičnu prijavu svjesni da od njihovih malih penzija ne mogu i neće da plaćaju pljačkašku i reketašku proviziju kroz cijenu struje. Najava i podnošenje te krivične prijave su izazvali veliku pozornost i pažnju malih akcionara A2A u Italiji, pa je moguće da će njihov tužilac reagovati prije nego naš.
PUPI je dostavio Skupštinskom odboru za finansije i budžet kopije krivične prijave sa zahtjevom za kontrolno saslušanja menadžmenta EPCG u rukama A2A. U tom odboru su i članovi opozicije – Nebojša Medojević, Aleksandar Damjanović i Mladen Bojanić. Ja, lično nemam nade u njih zato što su oni sve ovo znali ili morali znati a sve četiri godine šute kao zaliveni. Mi u Crnoj Gori nažalost nemamo opozicije, jer da je imamo, DPS ne bi radio ovo što radi, ne bi bilo nepotizma i političke korupcije, ne bi bilo političkog zapošljavanja i ucjena. Crna Gora je zarobljena država upravo zahvaljujući koruptivnoj opoziciji.
MONITOR: Da li je EPCG danas bolja kompanija nego što je bila prije dolaska Italijana?
MILIČKOVIĆ: Za EPCG vrijeme je stalo u septembru 2009. godine. Od tada apsolutno ništa nije uloženo, ni u šta se nije investiralo – osim u Prvu banku. Zato je i tržišna cijena EPCG pala sa 1,2 milijarde eura na 200 miliona eura, sa tendencijom daljeg pada.
MONITOR: Kakva su iskustva manjinskih akcionara sa A2A?
MILIČKOVIĆ: A2A je u više navrata oštetio manjinske akcionare za milionske iznose, zbog čega kod sudskih i tužilačkog organa vodimo više postupaka. Manjinski akcionari u CG su, uopšte gledano, nezaštićeni, njihova prava postoje samo na papiru, ignoriše ih kako ko stigne. Evo, mi mali akcionari uporno tražimo dokumentaciju od stane menadžmenta EPCG – koje to pravne i konsultanske usluge fakturiše A2A Elektroprivredi CG, koliki su godišnji iznosi za te usluge, na koji žiro račun su uplaćeni… Postoje indicije da ima još konsultanskih kuća iz Italije, osim A2A, koje nas savjetuju za milionske naknade. Ćutanje A2A, ćutanja državne administracije CG ( tužilaštvo, policija, Agencije za sprečavanje pranja novca …) će nas natjerati da se za pomoć i pravdu obratimo sličnim institucijama u Italiji.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom