Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Izgubljena milijarda – malo li je

Objavljeno prije

na

Kako vrijeme prolazi, ja više nemam apsolutno nikakvu dilemu da je proces dokapitalizacije i poluprivatizacije EPCG unaprijed izrežiran i dogovoren, sa svim obilježjima visoke korupcije, kaže za Monitor Vasilije Miličković, sumirajući višegodišnja iskustva saradnje sa Italijanima, nakon dokapitalizacije i djelimične privatizacije Elektroprivrede iz 2009. godine. „Kakav je ugovor sa A2A najbolje govori prvi dan njegove primjene u praksi, gdje g. Zukoli kaže „Shoot out opcija je moguća nakon tri godine i 100 miliona ostvarenog profita”. Branko Vujović i Vujica Lazović ga ispravljaju i kažu: „Ne, neophodno je da prođe pet godina i da EPCG ostvari 300 miliona eura profita”. U Ugovoru, dakle, o tome nema ni riječi, već se, izgleda, radilo o kafanskim pregovorima nakon kojih su se učesnici u mamurnom stanju prisjećali svojih dogovora.

Rezultati su, zato, pogubni i poražavajući. Radi se uz milionske gubitke, bez investicija i novih tehnologija. EPCG se održava na nivou proste reprodukcije zahvaljujući obilnim padavinama i akumulacionim jezerima, a tehnika se održava isključivo na bazi domaćeg znanja i iskustva kvalitetnog inženjerskog kadra, bez strane pomoći i novih tehnologija.

MONITOR: Čudi li vas ponašanje strateškog partnera A2A? Oni se, makar javno, ponašaju kao da ih uopšte nije briga za 400 miliona koje su ovdje uložili.
MILIČKOVIĆ: Za ljude zdravog razuma, ponašanje A2A je neshvatljivo i više nego čudno. Ovdje ću istaći nedavnu izjavu Enrica Malerbe da je EPCG uvozila struju po dvostruko većoj cijeni od cijene po kojoj su je prodavali, te da je samo po tom osnovu EPCG pravila gubitak od dva miliona mjesečno. Za njih je, izgleda, EPCG alajbegova slama. To što su imali obavezu da KAP isključe sa mreže nakon neplaćanja tri mjesečne uzastopne fakture, a oni to nijesu uradili, već nagomilali nenaplativa potraživanja veća od 50 miliona eura, a da im u međuvremenu nije padalo na pamet da se obezbijede sudskom blokadom aluminijuma, govori da se oni – izgleda – apsolutno ništa ne pitaju, već da ima gazda i nad gazdom.

MONITOR: Da se vratimo u vrijeme kada je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović objašnjavao kako je osam eura veće od 11. Šta je od tadašnjih obećanja strateškog investitora ispunjeno?
MILIČKOVIĆ: Zapanjujuća je drskost DPSDP Vlade koja se hvali i diči da je njen strateški partner A2A registrovan 1. januara 2008. godine (to može svaki građanin i danas da pročita na sajtu Ministarstva ekonomije). Dakle, niko više, pa ni Državni tužilac, nema dilemu da A2A iz Breše nije ispunjavao elementarni uslov tendera – nije mogao priložiti traženi završni račun za 2007. godinu jer tada nije ni postojao. Za očekivati je da se takav Ugovor poništi a odgovorna lice privedu pravdi.

Ovdje se sada, u prvom planu, postavlja pitanje krivične i svake druge odgovornosti Tenderske komisije i Savjeta za privatizaciju (na njihovom čelu bio je Vujica Lazović) i Mila Đukanovića kao premijera.

Te 2009. godine Vujica Lazović nam je u više navrata pomjerao mozak, izjavama tipa: „Izuzetno smo zadovoljni postignutom cijenom, jer je u decembru 2008. akcija EPCG koštala 1 euro, a sada 8,4 eura što je iznad nominale”. Vujica nam je objašnjavao i ubjeđivao nas da je tržišna vrijednost cjelokupne EPCG 100 miliona eura i da moramo biti srećni, zadovoljni i njemu zahvalni što je on postigao rekordnih 840 miliona eura.

MONITOR: Očekujete li reakciju Državnog tužioca CG?
MILIČKOVIĆ: Dok u Državnom tužilaštvu i svim drugim državnim institucijama sjede DPSDP vojnici, nema nade. Ali siguran sam da će Brisel tokom pregovora za poglavlja 23 i 24 izvršiti dodatni pritisak da se preispita, za Crnu Goru najznačajniji, proces privatizacija EPCG koju karakteriše korupcija na visokom nivou.

Ja bih, recimo, predložio univerzitetskom profesoru Božu Mihailoviću da samoinicijativno posjeti Državnog tužioca i u svojstvu svjedoka objasni ko mu je javio da je A2A, kao komunalno preduzeće, strateški partner za EPCG iako ne ispunjava uslove tendera. Da objasni, takođe, kao predsjednik Nadzornog odbora PIF Trend, kako su tekli pregovori o prodaji akcija EPCG iz njihovog portfolia dok je trajao međunarodni tender za EPCG. Kao posljedicu te prodaje imamo izbor dva člana A2A u Bord direktora EPCG-a. Oni su zatim odlučivali da li će A2A kupiti i akcije koje je na prodaju ponudila država.

Profesor Mihailović takođe može da objasni da li je bio svjestan odgovornosti kada je prodajom akcija po cijeni 7,6 eura, osim štete akcionarima Trenda, izabrao strateškog partnera za EPCG čime je nanio nesagledivu štetu državi i njenim građanima. Profesoru se, u svjedočenju, mogu priključiti i upravljači ostalih fondova: Eurofonda, MIG-a, Monete i Atlasa.

Danas, u petoj godini od dolaska A2A u Crnu Goru meni postaje puno toga jasnije – i zašto je 8,4 veće od 11 i zašto su i po čijem nalogu upravljači PIF-ova, dok traje tender, prodali akcije EPCG preduzeću A2A iz Italije koje nije ispunjavalo ni elementarni uslov za strateškog partnera EPCG-a, zašto je Vujica Lazović ekspresno eliminisao prvorangirani grčki konzorcijum koji je mnogo jača kompanija, sa stogodišnjom tradicijom u proizvodnji i distribuciji električne energije, jasno mi je i zašto je A2A dva mjeseca prije konačne odluke o njihovom izboru emitovao obveznice u visini 1 milijarde eura i zašto je ta emisija u potpunosti uspjela. Potpuno mi je jasno i zašto je ponašanje A2A ovdje u Crnoj Gori, u proteklom periodu, bilo bezlično, nezainteresovano i krajnje neodgovorno prema matičnoj kući u Italiji.

MONITOR: Govorili ste da akcije EPCG vrijede i više od 20 eura. Zašto ste se, ipak, odlučili na prodaju?
MILIČKOVIĆ: Tačno je da sam od dokapitalizacije EPCG-a očekivao kvalitetnog i stručnog partnera, sa dugom tradicijom i iskustvom u proizvodnji i distribuciji električne energije. Neku od kompanija iz Švedske, Norveške, Njemačke, Češke koji su se i pojavili na prezentaciji o dokapitalizaciji EPCG u januaru 2009. Njihove investicije u razvoj EPCG bile bi lokomotiva razvoja države, oni bi EPCG učinili evropskom kompanijom sa visokom tehnologijom i standardima u poslovanju.

Ali, čim sam saznao da profesor Mihailović i ostali upravljači PIF-ova prodaju akcije potpuno nepoznatoj kompaniji i to kompaniji iz oblasti komunalnih usluga registrovanoj prije par mjeseci, jasno mi je bilo kakve će to posljedice imati. Zato sam tog 25. septembra 2009. javno pozvao sve manjinske akcionare EPCG da mi se pridruže i prodaju svoje akcije. Čak i pod, od strane A2A, raspisanim reketaškim uslovima u vidu provizije od jedan odsto nizašto – sa obećanjem da ćemo tužbom za nadoknadu štete zahtijevati povraćaj našeg novca. Danas je taj proces u toku i očekujem i pozitivan ishod.

MONITOR: Kakva je sudbina krivične prijave protivu A2A zbog neobjavljivanja tendera za pravne i konsultanske usluge?
MILIČKOVIĆ: Tu prijavu je podnijela Partija udruženih penzionera i invalida CG (PUPI) zbog nepoštovanja Zakona o javnim nabavkama čime je u kontinuitetu, u zadnje četiri godine, nanesena višemilionska šteta svim potrošačima struje u Crnoj Gori. Ja sam, doduše, u oktobru prošle godine, najavio podnošenje krivičnih prijava protiv direktora u EPCG zbog nezakonite provizije za A2A, ali su se penzioneri odlučili na krivičnu prijavu svjesni da od njihovih malih penzija ne mogu i neće da plaćaju pljačkašku i reketašku proviziju kroz cijenu struje. Najava i podnošenje te krivične prijave su izazvali veliku pozornost i pažnju malih akcionara A2A u Italiji, pa je moguće da će njihov tužilac reagovati prije nego naš.

PUPI je dostavio Skupštinskom odboru za finansije i budžet kopije krivične prijave sa zahtjevom za kontrolno saslušanja menadžmenta EPCG u rukama A2A. U tom odboru su i članovi opozicije – Nebojša Medojević, Aleksandar Damjanović i Mladen Bojanić. Ja, lično nemam nade u njih zato što su oni sve ovo znali ili morali znati a sve četiri godine šute kao zaliveni. Mi u Crnoj Gori nažalost nemamo opozicije, jer da je imamo, DPS ne bi radio ovo što radi, ne bi bilo nepotizma i političke korupcije, ne bi bilo političkog zapošljavanja i ucjena. Crna Gora je zarobljena država upravo zahvaljujući koruptivnoj opoziciji.

MONITOR: Da li je EPCG danas bolja kompanija nego što je bila prije dolaska Italijana?
MILIČKOVIĆ: Za EPCG vrijeme je stalo u septembru 2009. godine. Od tada apsolutno ništa nije uloženo, ni u šta se nije investiralo – osim u Prvu banku. Zato je i tržišna cijena EPCG pala sa 1,2 milijarde eura na 200 miliona eura, sa tendencijom daljeg pada.

MONITOR: Kakva su iskustva manjinskih akcionara sa A2A?
MILIČKOVIĆ: A2A je u više navrata oštetio manjinske akcionare za milionske iznose, zbog čega kod sudskih i tužilačkog organa vodimo više postupaka. Manjinski akcionari u CG su, uopšte gledano, nezaštićeni, njihova prava postoje samo na papiru, ignoriše ih kako ko stigne. Evo, mi mali akcionari uporno tražimo dokumentaciju od stane menadžmenta EPCG – koje to pravne i konsultanske usluge fakturiše A2A Elektroprivredi CG, koliki su godišnji iznosi za te usluge, na koji žiro račun su uplaćeni… Postoje indicije da ima još konsultanskih kuća iz Italije, osim A2A, koje nas savjetuju za milionske naknade. Ćutanje A2A, ćutanja državne administracije CG ( tužilaštvo, policija, Agencije za sprečavanje pranja novca …) će nas natjerati da se za pomoć i pravdu obratimo sličnim institucijama u Italiji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo