Povežite se sa nama

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, FORUM GRAĐANA TUZLE: U BiH postoje tri istine

Objavljeno prije

4 godine

na

Prijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo bi tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete ponašanje Hrvatske i Srbije kao  nekog ko garantuje sprovođenje Dejtonskog sporazuma?

ŠEHIĆ: Ponašanje Htrvatske i Srbije kao potpisnica Opšteg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, nije uvijek imalo konzistentnu politiku prema BiH, jer su imali obavezu da zajedno sa vlastima u BiH doprinesu u prvom redu političkoj stabilizaciji kao i ispunjavanuju svih obaveza iz  Sporazuma. Treba naglasiti je da odgovornost za nestabilnu situaciju u BiH snose tri vladajuće političke stranke (HDZ BiH, SDA i SNSD). Pristrasno ponašanje, u prvom redu Hrvatske, kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona, te lobiranje u Evropskoj uniji da se izvrši pritisak na vlasti u BiH da se prihvati HDZ-ov prijedlog je neprincipijelno. I oni su  svjesni da se tim prijedlogom u cijelosti ne implementiraju odluke Evropskog suda za ljudska prava jer se uporno govori o legitimnom predstavljanju naroda u BiH. To je matrica ponašanja sve tri vodeće stranke, jer svaka od tih stranaka negira legitimitet npr. ministara u vladama ukoliko nisu članovi njihovih stranaka, što se može vidjeti u slučaju Vlade Federacije BiH i Vlade RS. Posebno želim da istaknem, da bi prijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari. Tome treba dodati i veliko nepovjerenje unutar aktera političkog života u BiH, što u najvećoj mjeri i dovodi do političke nestabilnosti, jer pod krinkom jedinstva unutar etničkih korpusa pokušavaju uvesti političko jednoumlje. Kao građanin želim da izgradimo dobrosusjedske odnose sa našim prvim susjedima. To bi omogućilo veći ekonomski prosperitet ovih zemalja. Kada shvatimo da smo mi u okviru Evropske unije statistička greška možda ćemo i drugačije razmišljati o budućnosti ovih država u okviru EU.

MONITOR: Najveći počinioci rata u BiH pravosnažno su osuđeni u Haškom tribunalu. Nacionalnim sudovima je prepuštena obaveza da sude okrivljenima koji se tretiraju kao „manje važni“ počinioci. Kako ocjenjujete saradnju i korišćenje mehanizma međunarodne pravne pomoći između zemalja koje za ove zločine, počinjene u ratovima 90-ih, sude na nacionalnim sudovima?

ŠEHIĆ: Rat je ostavio nesagledive posljedice jer je bio karakterističan i po brojnim ratnim zločinima (a jedan od njih je proglašen i kao genocid), velikim odlaskom ljudi iz BiH, etničkim čišćenjem i materijalnim razaranjem. Veliki dio toga je sankcionisan od strane Haškog tribunala a jedan dio, nažalost ne veliki, i u domaćim sudovima. Ali ta činjenica ne zadovoljava pravdu, empatiju prema žrtvama rata, odnos prema pravosnažno osuđenim kao ratnim zločincima a ne kao ratnim herojima, nespremnost da se istinski suočimo sa činjenicama iz proteklog rata i ono što je jako opasno – nespremnost da se zajednički suočimo sa prošlošću jer  u BiH danas postoje tri istine a logika nameće da može biti samo jedna. To pokazuje da još duboko živimo u  ratnoj prošlosti što vrlo često zloupotrebljavaju i mnoge političke stranke u BiH. Upravo ta činjenica onemogućava i efikasniju i bolju saradnju pravosudnih institucija među državama tako da je vrlo malo osoba koje su osumnjičene za ratne zločine u tim zemljama. Zbog takvog stava prema ratnim zločinima, mnogi iz BiH zaštitu očekuju u Hrvatskoj i Srbiji, a neki i u BiH.

MONITOR: Visoki predstavnici su u više stotina slučajeva koristili Bonska ovlašćenja-ustanovljena 1997. Valentin Incko kao diplomata sa najdužim stažom na položaju VP nije koristio sve do samog odlaska iz Sarajeva, kada je odlučio da izmjenama Krivičnog zakona zabrani negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca. Kakav je Vaš stav o tom tajmingu?

ŠEHIĆ: Zbog nemogućnosti dogovora političkih stranaka koje su učestvovale u zakonodavnim vlastima, visoki predstavnici su koristili Bonska ovlaštenja i nametali zakone  neophodne za ispunjavanje uslova BiH na putu ka članstvu u EU, Partnerstvu za mir, ali treba istaći da su svi ti namentuti zakoni kasnije usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH i time dobili demokratski kapacitet. Istina je da dva visoka predstavnika nisu koristili Bonska ovlaštenja. Mislim  na Crhistiana Schwarc Shillinga i Valentina Inzka. Jedan od razloga tome je da su naši političari govorili da oni mogu sami da se dogovore bez učešća međunarodne zajednice pa samim tim i bez visokog predstavnika ali je vrijeme pokazalo da je to bila samo isprazna priča. Kada se govori o nametnutom zakonu o izmjenama Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca, bilo je više pokušaja da Parlamentarna skupština BiH donese taj zakon, ali bez uspjeha. Ovaj zakon koji je nametnuo visoki predstavnik ne zabranjuje samo negiranje genocida nego i svih drugih ratnih zločina u BiH, što je jako bitno naglasiti jer se isključivo govori o zabrani genocida u javnom mnjenju, a ne o punom nazivu ovog zakona. Možda je donesen u vrijeme kada je visoki predstavnik napuštao poziciju koju je imao nakon čega je stvorena nova politička kriza u BiH. Ali da ga je trebalo donijeti, to je sigurno. Nije samo to problem u BiH. Naš javni prostor je kontaminiran i nazivima ulica, trgova, po imenima onih koji su bili na strani nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu. Čak i neke obrazovne institucije imaju takve nazive, što kazuje u kojem vrjednosnom sistemu mi danas živimo.

MONITOR: Američka ambasada je ovih dana protestovala zbog izjave predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, o tome da bez Bošnjaka i njihovog jedinstva u islamskoj vjeri, ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Da li je to tek jedna populistička poruka, prigodom Ramazana a u izbornoj godini – ili nešto od trajnije orijentacije SDA?

ŠEHIĆ: Ne samo da je reagirala Američka ambasada na izjavu Bakira Izetbegovića, da bez jedinstva Bošnjaka u islamskoj vjeri ne bi bilo BiH, ona je neprihvatljiva za mnoge u BiH. I to nije samo populistička izjava. To je težnja jednog dijela u SDA da BiH ne treba da bude sekularna država. Ali da su postojale inicijative o proglašavanju muslimanske republike BiH, to je istina, a repovi tih inicijativa mogu se vidjeti i danas. Na sreću budućnosti BiH, on za ovakve stavove nema podršku u najvećem dijelu bošnjačkog naroda, po mome mišljenju.

MONITOR: Ponašanje Milorada Dodika u vezi sa invazijom Rusije na Ukrajinu i ruska težnja da snažno utiče na politiku RS koju ne skriva ni Ambasada RF u Sarajevu, komplikuju čak i odnose Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Koliko to može ugroziti odnose BiH sa Zapadom, pa i dovesti zemlju pod neku vrstu sankcija?

ŠEHIĆ: Nesporno je  da uticaj na političku situaciju u BiH ima Ruska Federacija, koja je stala na stranu Milorada Dodika, koji je od nekadašnjeg prozapadnog političara postao proruski orijentisan. Ta činjenica još više usložnjava i komplikuje situaciju u BiH, posebno nakon agresije Rusije na Ukrajinu, gdje zvanične vlasti u BiH nemaju jedinstven stav. Vrlo često čujemo i nediplomatske izjave ambasadora Ruske Federacije u Sarajevu. U posljednja dva mjeseca imamo stalne posjete predstavnika međunarodne zajednice čitavom regionu, koji zahtjevaju da imamo jasan stav o ukrajinskoj krizi a u skladu sa spoljnom politikom EU. Mislim da neće biti uvedene proširene sankcije BiH jer bi posljedice osjetili jedino građani BiH, ali da će se pojedinci iz političkog života BiH naći na listama sankcija mnogih država, to je nesporno. Kakvi će odnosi u budućnosti biti između Dodika i  Vučića je jako teško predvidjeti ali bih želio da ti odnosi politički stabilizuju i BiH i region.

 

Izborni zakon u BiH je diskriminatorski

MONITOR: Međunarodna zajednica je, i bez dogovora o promjeni Izbornog zakona, dala podršku da se, po dosadašnjem zakonu, u oktobru održe redovni izbori u Bosni i Hercegovini, što će produžiti kršenje Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama. Kako je moguće da se obaveze koje je BiH prihvatila još 2002. godine ulaskom u Savjet Evrope, a koje je potvrdio i Sud u Strazburu presudom u slučaju „Sejdić-Finci“, ni do danas nisu realizovale?

ŠEHIĆ: BiH je 2002. godine primljena u Vijeće Evrope uz obavezu da  ispuni tri postprijemna uslova: izmjene Izbornog zakona, donošenje Zakona o javnom servisu BiH i Zakona o visokom obrazovanju. To do danas nije ispunjeno zbog neodgovornog ponašanja političara u BiH. To određene posljedice ima u prvom redu u izbornom procesu BiH – Izborni zakon BiH je diskriminatorski jer onemogućava svim građanima BiH sa biračkim pravom aktivno i pasivno učešće u izborima. Evropski sud za ljudska prava donio je pet svojih odluka, počev od 2009. godine do danas, i nijedna nije implementirana na način da dođe do izmjene Ustava BiH, a samim tim i Izbornog zakona. Moram apostrofirati odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Zornić, kojoj je kao građanki, etnički neopredijeljenoj osobi, omogućeno aktivno i pasivno biračko pravo, čijom se implementacijom prilikom izbora članova Predsjedništva BiH mora izbrisati etnički naziv tri člana Predsjeništva (iz reda Bošnjaka, Htvata i Srba), što  kod dijela političara u BiH nije prihvaćeno, jer se po svaku cijenu želi zadržati etnički princip. Tom odlukom bi se svim građanima-biračima omogućilo da se mogu kandidovati za članove Predsjedništva bez obzira na svoju etničku pripadnost i entitet u kojem žive. Izbornim zakonom BiH je tačno određeno vrijeme održavanja izbora, a to je prva nedjelja u mjesecu oktobru iz kojeg razloga će Centralna izborna komisija BiH donijeti odluku o održavanju izbora 2. 10. ove godine, nažalost bez izmjene odredbi Izbornog zakona.

 

U Tuzli  od  1990. do danas pobjeđuju  građanske stranke

MONITOR: Kanton i grad Sarajevo sada „drže“ stranke koje se smatraju građanskim. Kakve su šanse da njihov uticaj ojača, bar u Federaciji?

ŠEHIĆ: Ako govorimo o nekom građanskom konceptu u BiH ili da može biti dominantan, najbolji primjer je grad Tuzla, gdje od 1990. godine, od prvih višestranačkih izbora, pa do danas nikada nisu pobijedile nacionalističke stranke, nego stranke socijademokratske i liberalne ideologije koje su garancija demokratije, otvorenog društva i slobode, jer jedino u takvim društvima građani mogu ostvarivati sva svoja ljudska i građanska prava. Ovo posebno ističem jer građansko nikada ne isključuje nacionalno i ne može biti neprijatelj ljudskih prava koje svaki građanin može slobodno da izražava. Ovakvo gledanje na život imate u mnogim dijelovima BiH, ali njihov glas se ne čuje jer nažalost i mnoge građanske stranke nisu odolile zovu nacionalnog i zato bi stranke koje promovišu takve ideje morale biti vjerodostojne i principijelne u izgradnji građanskog društva.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Imali smo vremena

Objavljeno prije

2 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju. Slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari  po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju, a  Crna Gora bi već odavno bila članica EU

 

 

MONITOR: Premijer Milojko Spajić kazao je ove sedmice u Briselu da ćemo sva poglavlja zatvoriti do kraja sledeće godine, a da kvalitet reformi ostaje “neupitan”.  Posljednji Izvještaj EK govori da je ostalo poprilično posla kad je u pitanju vladavina prava i borba protiv korupcije. Je li premijer previše optimističan?

RADULOVIĆ: Premijer Spajić je previše puta davao izjave koje su se ubrzo pokazivale kao nerealne, neobjektivne, a nekada i  svjesno obmanjujuće. Sjetimo se samo najava da će Vlada 2026. godine graditi više od deset dionica auto-puteva, da će čitavu Crnu Goru da premreže auto-putevi,  priče o milijardama stranih investicija, obećanja porodicama stradalih u masakrima na Cetinju, obećanja odmah kada je izabran o ubrzanju reformi u pravosuđu, o formiranju specijalnog suda i specijalne policijske agencije u koju bi se transformisalo Specijalno policijsko odjeljenje, o donošenju zakona o vetingu i mnogih drugih.

Od izgradnje auto-puteva još nema ništa, milijarde stranih investicija niko još nije vidio, porodice stradalih na Cetinju i dalje čekaju pravdu i odgovore na pitanja ko će odgovarati za brojne propuste koji su doveli do ubistva 23 osobe, od čega je četvoro djece, reforma pravosuđa nedopustivo kasni, od specijalnog suda i specijalne policijske agencije nema ništa, propise o vetingu nemamo. Ali imamo političke progone i čistke koje, pod izgovorom vetinga, grubim zloupotrebama i kršenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda sprovode Demokrate u bezbjednosnom sektoru, a premijer sve to nijemo posmatra. Zato premijerove izjave o broju poglavlja koje ćemo zatvoriti i o kvalitetu reformi treba u najmanju ruku uzeti sa rezervom jer broj i karakter neispunjenih obećanja ukazuje da se ne radi o pretjeranom optimizmu premijera, već o nečemu drugom što bi u svakoj uređenoj državi osobu diskvalifovalo od vršenja bilo koje javne funkcije.

MONITOR: Gdje je crnogorsko pravosuđe danas?

RADULOVIĆ: Nažalost, nije mnogo odmaklo od pozicije na kojoj je bilo kada je Crna Gora počela pregovore sa EU. Određeni pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju jer, da budemo iskreni, slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju i Crna Gora bi već odavno bila članica EU jer je za to bilo dovoljno vremena. Povremeni pozitivni iskoraci u radu pravosuđa nijesu dovoljni,  jer očigledno još uvijek ne postoji dovoljno političke volje da Crna Gora dobije nezavisno i profesionalno pravosuđe. Takvo pravosuđe nije interes onih koji u Crnoj Gori imalu političku moć i koji odlučuju.

MONITOR: Brisel nas opet opominje da nemamo presuda za visoku korupciju. Ko je odgovoran ?

RADULOVIĆ: Razlozi za nedostatak pravnosnažnih presuda, odnosno neefikasnost pravosuđa su brojni. Počev od nedovoljnih kadrovskih, tehničkih i prostornih kapaciteta u kojima pravosuđe fukcioniše, neadekvatne primjene zakona od strane sudija,  tolerisanje procesnih zloupotreba i nepoštovanje suda u nekim predmetima, loše i nepotpuno sprovedene istrage koje često dovode do toga da se glavni pretres pretvori u istragu, potvrđivanje optužnica koje su zasnovane na tako nepotpunim istragama bez valjane kontrole, neadekvatan pravni okvir koji je odavno trebalo unaprijediti. U najkraćem, odgovornost je na političarima kod kojih ne postoji stvarna politička volja da se obezbijede uslovi za profesionalno i nezavisno pravosuđe, ali i u pravosuđu koje nije spremno da u potpunosti i neselektivno primijeni zakon na te političare, posebno na one koji vrše vlast.

MONITOR: Ni nakon tri godine nije okončan proces protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i njenog sina Miloša. Predsjednik Viseg suda Zoran Radović smatra da nema prostora za ogovornost sutkinje koja je duze od dvije godine vodila slučaj. Vi  mislite drugačije?

RADULOVIĆ: Mislim da je neprihvatljiv stav da nema prostora za utvrđivanje odgovornosti u slučaju u kome sud dvije i po godine nije preduzeo ništa da počne sa glavnim pretresom i u kome su se tolerisale brojne procesne zloupotrebe koje je javnost prepoznala kao svojevrsno izrugivanje pravosuđu. Činjenica da je nakon promjene sutkinje u ovom predmetu postupak počeo da se odvija u skladu sa zakonom, da je nova sutkinja počela da preduzima radnje koje su prvostepeni postupak za nešto više od pola godine dovele do samog kraja, upravo pokazuje da se mora provjeriti da li postoji odgovornost za potpunu pasivnost suda u prethodne dvije i po godine. Pri tome ne mislim samo na odgovornost tadašnje sutkinje u ovom predmetu jer teško je zamisliti da su se onakav intenzitet i trajanje zloupotreba mogle realizivati bez dogovora i sinhronizovanog djelovanja više aktera.

MONITOR: Odgovornost je izostala i nakon nasilja i izliva mržnje prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama. Kako vidite postupanje policije i tužilaštva u tom slučaju?

RADULOVIĆ: Kao i u brojnim ranijim slučajevima, policija je napravila užasne propuste u ovom slučaju.  A sujeta  i nezaježljiva potreba da se sačuvaju funkcije bile se prepreka da se greške priznaju i odgovornost prihvati. Policija je u saradnji sa tužilaštvom morala da odmah obavi uviđaj i izuzme tragove koji bi bili predmet vještačenja i koji bi pomogli u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja u događaju koji je prethodio nasilju i mržnji prema državljanima Turske. Umjesto toga, policija se pouzdala isključivo u izjavu oštećenog koji je bio jedan od aktera fizičkog obračuna, pa je onda video snimak sa lica mjesta pokazao da je policija lišila slobode lica koja u tom događaju nijesu ni učestvovala.

Ministar unutrašnjih poslova pošao je da „umiri“ okupljene građane sa navodima da u Crnoj Gori nema toliko državljana Turske koliko su neki političari mjesecima tvrdili da ih ima i tako „spremali teren“ za ono šta se desilo, iako je takve lažne izjave ministar više puta ranije prećutao. Na kraju, policija je obezbjeđivala nasilna okupljanja na kojima su se čuli govor mržnje i pozivi na nasilje, umjesto da takva okupljanje prekine i procesuira odgovorne. Takođe, brojni slučajevi napada na imovinu državljana Turske ostali su nerasvijetljeni i nakon svega slušamo za zdravi razum uvredljive i nepristojne izjave rukovodilaca u bezbjednosnom sektoru da propusta nije bilo.

MONITOR: A to što policija još nije oduzela od SPC spomenik Pavlu Đurišiću?

RADULOVIĆ: I to je jedan od niza slučajeva u kojima je policija napravila propuste. Umjesto da odmah oduzme predmet krivičnog djela, policija to nije uradila već je i u ovom slučaju obezbjeđivala izvršenje krivičnog djela. Ono što je uslijedilo kasnije sa pokušajima oduzimanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, njegovo skrivanje i otvoreno ponižavanje države i njenih institucija, pokazuje svu nefunkcionalnost policije i pravosuđa.

Uspostavljanje profesionalnih institucija podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti prvenstveno kod rukovodstva bezbjednosnog sektora za propuste u ovom, ali i u drugim slučajevima, jer pored očigledne nesposobnosti, dovoljno je razloga za sumnju da se u nekim slučajevima radi i o zloupotrebi službenog položaja.

MONITOR: Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo Vladi zbog medijskih napada Demokrata na vas i Teu Gorjanc Prelević, direktoricu HRA. Vlada nije odgovorila na to pismo u predvidjenom roku. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Mislim da je ovo prvi slučaj da su čak tri specijalne izvjestiteljke UN pisale Vladi i tražile objašnjenja za napade od strane Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na Teu Gorjanc Prelević i mene i informacije o tome šta je Vlada preduzela. Vlada ne samo da nije regovala na te napade i prijetnje, već je ignorisala i pismo specijalnih izvjestiteljki UN. Zabrinutost zbog takvih napada prethodno je saopštena dva puta i iz Delegacije EU u Podgorici i dva puta od strane predstavnika UN, ali i to je ostalo bez bilo kakve reakcije od strane Vlade.

Predstavnici Demokrata su u javnosti nastavili da svakoga ko im uputi bilo kakvu kritiku pokušaju javno da diskredituju, omalovaže i predstave kao saradnika kriminalnih klanova i bivšeg režima. Pravna država će jednom morati da reaguje na te napade. . Što prije dođe do te reakcije, to će biti bolje za sve građane i za državu Crnu Goru, a sigurno i za funkcionere Demokrata koji  svakim danom sve više tonu u kriminalnu zonu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MIĆANOVIĆ, GLUMAC: Neće im proći

Objavljeno prije

2 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana.  Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Borićemo se. Nema nam druge.

 

 

Glumačka profesija često je više od posla – ona je odgovornost, istraživanje i oblik društvenog angažmana. To naročito važi kada oživljavate istorijske ličnosti čije ime i djelo i danas bude dileme i pitanja. Dragan Mićanović, jedan od najprepoznatljivijih glumaca regiona, koji je za ulogu u TV seriji Sablja nagrađen prestižnom AFA nagradom, upravo je takvu odgovornost preuzeo u seriji Sablja, tumačeći lik premijera, Zorana Đinđića.

U razgovoru za MONITOR, Mićanović otkriva koliko je to bio zahtjevan proces, kako doživljava odgovornost umjetnika u vremenu kada je kultura na ispitu i koliko ga inspiriše nova generacija mladih koja ne pristaje na kompromise starijih.

MONITOR: Kada živimo u svijetu u kojem je lako manipulisati istinom, kako doživljavate ovu priču i da li je ovakvo stvaralaštvo zadatak opomene za društvo?

MIĆANOVIĆ: Mislim da smo od starta znali da radimo jednu značajnu seriju.

Ne samo za nas u Beogradu i u Srbiji, nego i za ceo region. Iz razloga što je taj tragičan događaj 2003. godine promenio dosta stvari, ne samo kod nas, nego, moje duboko uverenje, i ceo region. Nažalost, usmerio ga u jednom pogrešnom pravcu. Neko mi je rekao da je  istraživanje na Googlu, Zorana Đinđića, Sablje, uopšte tog perioda, za vreme emitovanja naše serije poraslo ne zna se koliko puta. Tako da je interesovanje bilo ogromno.

Meni je jako značajno što su mladi ljudi prepoznali značaj ove serije i ove teme. Čak i mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Zoran Đinđić ubijen. Možda smo ih, ne razbudili, dosta su oni budni, i jako pametni i zreli za svoje godine, nego potakli  da razmisle o tome zašto žive tako, zašto su njihovi životi i u ovoj sredini ovakvi kakvi jesu. Posledica ubistva Zorana Đinđića se oseća dan-danas i to jako puno. Sada možda čak i više nego kada smo snimali seriju.

MONITOR: Serija kao da je predosjetila da će nešto da se desi, da se promijeni. I kada pominjete mlade ljude, koliko je Vama značajno da oni reaguju, da ne pristaju na nešto na šta su starije generacije pristajale?

MIĆANOVIĆ: Ne mogu da dajem značaj seriji, da je sad pretvaram u nešto što nije imala ni nameru da bude. Ali neke stvari su činjenica. Činjenice da su nakon izbijanja studentskih demonstracija i blokada fakulteta, studenti osetili potrebu da zovu ne samo mene, nego još neke moje kolege, da dođu da pričaju. Oni su, na primer, organizovali gledanje dve epizode Sablje serije i da porazgovaramo malo sa svima. To su deca koja nisu rođena kada je ubijen Zoran Đinđić.  Dakle, ta njihova potreba da razmenjuju iskustva, da saznaju možda nešto više o tom periodu, ja mislim, jako je značajna. I oni su toga svesni. Tako da, eto, serija je otišla mnogo dalje nego što smo mi očekivali.

MONITOR: Koja je bila vaša najveća dilema tokom građenja lika premijera Đinđića?

MIĆANOVIĆ: Kada imate sreću da radite sa hrabrim, mladim, rediteljima i pouzdanim partnerima, mnogo je lakše. Dileme moje su bile svakodnevne, ali uz dobru pripremu i probe, svaki sloj nesigurnosti je nestajao. Dan po dan, bio sam sve opušteniji i siguran da radimo nešto značajno

MONITOR: Kako vi danas doživljavate ulogu umjetnosti, kulture, posebno kada vidimo šta se dešava i sa Narodnim pozorištem. Koliko je važno da glumci govore?

MIĆANOVIĆ: Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Toliko sam tužan i nemam reči šta se događa. Kako tretiraju kulturu i umetnost u Beogradu i u Srbiji. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Neće im proći. Narodno pozorište još nije otvoreno. Zatvorili su Narodno pozorište u Beogradu. S kojim pravom? Zašto? Na neku lažnu temu ugroženosti požara itd. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Nadam se. Borićemo se. Nema nam druge.

MONITOR: Kad vidite onda studente i tu mladost, da li ulivaju nadu?

MIĆANOVIĆ: Da, apsolutno. To je nešto što nisam ni očekivao da će se desiti. Jer mi smo svi mislili da je to generacija koja je zadubljena u svoje telefone, tablete, u nekom virtuelnom svetu i da ih ne zanima nešto  preterano ni gde žive, ni kakvo je to društvo u kome žive, onda su nas sve tako iznenadili, kao kofu hladne vode su polili po nama i razbudili nas potpuno. Ne samo da su svesni toga gde žive, nego su svesni toga da ne žele da žive u takvim društvima. Žele jednostavno, žele bolje društvo za sebe, ali žele da ostanu ovde.

Da ovde stvaraju. A znaju da je to ugroženo. Vide da im je budućnost ugrožena. Imali smo i studentske demonstracije 90-ih. Tako se to ciklično ponavlja, ali koga ćemo podržati ako ne mladost ove zemlje?

MONITOR: Kada vi sada vidite sebe sa početka karijere, kada ste tek počinjali odnosno sanjali da budete glumci, šta biste poručili sebi iz ovih cipela i iz ove kože tom dječaku sa nekih desetak godina?

MIĆANOVIĆ: Da ne brine. Mislim, biće i uspona i padova, biće sreće i tuge i sve to je jednostavno život što nosi sa sobom, ali da se opusti i da uživa i da se bori za svoje mišljenje, svoje pravo da misli svojom glavom.

MONITOR: Gdje  pronalazite motivaciju i inspiraciju, posebno kada je teško?

MIĆANOVIĆ: Mene priče zanimaju. Dobro napisana priča je meni uvek velika inspiracija da to ili postavim na scenu ili pred kameru, bilo serija, bilo film, ali to je ono što me ne popušta otkako sam počeo da se bavim svojim poslom. Dobra priča je osnova.

MONITOR: Koju priču priželjkujete da Vam se desi na sceni, na filmu?

MIĆANOVIĆ: Malo bi bilo bezobrazno s moje strane da pričam o željama, sad više dosta toga je prošlo, šta znači, ispunjene su mi razne želje, ali ja volim da pričam priče koje nas se tiču. I evo, imao sam sreće da prošle godine radim dva projekta koje ne samo da su me se ticala, i da su se ticala celog našeg regiona, nego su uspele da odu mnogo dalje u svet, a to je serija “Sablja” i kratki film “Čovek koji nije mogao da ćuti”. Takve priče i dalje mi donose radost i želju da ih delim sa publikom.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra

Objavljeno prije

2 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati saosjećajnost za nevolje i patnje drugih. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokratiji i sekularnosti

 

 

MONITOR: Napisali ste kako građani u BiH, uprkos etničkim i religijskim razlikama konstitutivnih naroda mogu naći zajednički interes u proživljenoj patnji, osjećaju gubitništva i u sličnom socijalnom stanju. Koliko im u tome pomažu ili odmažu moćni politički akteri?

BOJIĆ: Političarima nije stalo do pomirenja ljudi. Oni svakodnevno zavađaju ljude i destruiraju međuljudsko zajedništvo. Što manje pomirenja, to više koristi za političke oligarhe i njihove stranačke poslušnike. U etnički i religijski podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu, svađalačke politike služe da se manipulira ljudima i njihovim osjećajima. Uvećavaju se vlastita stradanja, a ignoriraju tuđa. Umanjuju se i ne priznaju vlastiti zločini, a apsolutiziraju zločini drugih. Ljudi bi trebali odbaciti takve politike, jer ih one raščovječuju i duhovno osiromašuju, ne dopuštaju im da izađu iz začaranog kruga neprijateljstava iz prošlosti. Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati suosjećajnost za nevolje i patnje drugih.

MONITOR: Kritični ste prema novokomponovanoj religioznosti na našem podneblju, uz istovremeni gubitak osjećaja za zajedništo i okretanje identitetskim pitanjima. Koliko su dominantne crkve odgovorne za to što se današnji vjernici prema Jevanđelju uglavnom odnose kao prema „supermarketu Božje riječi“?

BOJIĆ: Nove duhovnosti i novi duhovni pokreti u sebi sadržavaju mnoštvo nespojivoga. Žele biti moderni, a zastupaju retrogradne stavove. Žele se osloboditi okova službenih crkava, a onda funkcioniraju kao sekte s još manje slobode. Važna su im njihova individualna prava i slobode, ali bi ta ista prava i slobode uskratili drugima. Smatraju da su se produhovili, a onda zapadnu u materijalizam, nacionalizam i fundamentalizam. Puno polažu na emocije, a uglavnom su neosjetljivi za druge. Tvrde da su se obratili, a često su gori nego što su bili prije takozvanog obraćenja. Njima je askeza vlastiti užitak, a pobožne prakse hedonizam. Nemaju razumijevanja za socijalna pitanja, jer misle da su to ljevičarska zanovijetanja. Oni se vrte oko samih sebe, sebični su i samoživi, ne primijećuju druge. Često su lažljivi, licemjerni i isključivi. Odgovornost za duhovnost ljudi snose i crkve i vjerske zajednice. Mnogi vjerski službenici zatupljuju vlastite vjernike, potiču ih na mržnju prema suvremenom liberalnom svijetu, odnose se prema njima kao najamnici i tretiraju ih kao stado koje je tim poželjnije što manje misli, što je gluplje i zavodljivije.

MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih teologa i pripadnika Katoličke crkve koji kritikuje „ pro life“ kampanje. Protiv ste nametanja konfesionalnih pravila sekularnim državama. Koliko je opasna sprega crkvenih i političkih interesa, posebno u postkomunističkim zemljama?

BOJIĆ: Ti pokreti, ne bez asistencije ili odobravanja Crkve, žele suvremena sekularna društva ponovno vratiti u prošlost i uspostaviti teokratska društva ondje gdje su u većini. Iskustva iz povijesti i sadašnja teokratska društva upozoravaju nas da su ona bešćutna, da zavode strah i progone ljude. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti svjetonazor. To im pravo osigurava upravo sekularna država. Ali nitko nema pravo svoja uvjerenja nametati drugima. U tom slučaju nestaje sekularna država. Vjerska prava i slobode, kao uostalom i sva ljudska prava i slobode, imaju i svoje granice. Ne može se provoditi samovolja niti pozivajući se na vjerska prava i slobode maltretirati ljude po trgovima, ispred bolnica i na drugim javnim mjestima. Tu je zakazala država. Takvo što se ne smije tolerirati. Neograničena tolerancija dokida samu sebe. Kršćani bi trebali uvažavati toleranciju, ali i više od toga – iskazivati milosrđe i ljubav i protivnicima, neprijateljima, na što ih poziva Evanđelje. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokraciji i sekularnosti.

MONITOR: Papa Franjo je bio ostavio pečat na sve značajnije događaje i pojave u svijetu tokom svog pontifikata.  Koliko će njegov legat uticati na misiju Katoličke crkve i politiku Sveta stolice?

BOJIĆ: Papa Franjo pokrenuo je mnoge dobre inicijative u Katoličkoj crkvi. Nadahnut Franjom Asiškim bio je okrenut odbačenim i perifernim ljudima, manjinama i migrantima, poštivao je etničke i religijske razlike. On se u tome nije vodio ovozemaljskom logikom, logikom moći, utjecaja, bogatstva ili dodvoravanja svijetu, nego logikom Isusovog Evanđelja. Bio je autentičan, dosljedan i empatičan čovjek. To isto je zahtijevao i od ljudi u Crkvi. Njegova je ostavština važna za Katoličku crkvu. Prema dosadašnjim nastupima, sadašnji papa Leon na svoj način nastavlja put pape Franje. Povratak na staro bio bi neka vrsta duhovnog i moralnog suicida.

MONITOR: Povodom jednog obraćanja Patrijarha Porfirija prilikom godišnjice bombardovanja, spočitali ste mu što ne govori o tome šta je bio povod za to. U jednom tekstu kažete da ništa ne može jedan narod uništiti tako kao njegove sopstvene laži. SPC se-kao i druge pravoslavne crkve, oslanja na etnofiletizam. Koliko to danas šteti ekumenskim principima koje podržavaju i neki klerici SPC?

BOJIĆ: Patrijarh Porfirije više se bavi političkim i nacionalnim pitanjima, nego pitanjima vjere i duhovnosti. Očigledno je da njega ekumenizam i međureligijski dijalog ne zanimaju. U suprotnom, drugačije bi govorio i drugačije bi postupao. Sramotno je njegovo držanje prema trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji. Umjesto da kao duhovni vođa naroda bude na strani mladih ljudi, da podrži njihovu čežnju za boljim društvom, za sigurnijom i sretnijom budućnošću, on podržava politiku koja srpsko društvo vraća u prošlost i koja je loša za ljude u toj zemlji. Kad treba govoriti o vjeri, on se miješa u politiku i nacionalna pitanja, a kad treba biti društveno odgovoran, zaklanja se iza svetih haljina i tobožnje duhovnosti i apolitičnosti. Tako se ponašaju nevjerodostojni i neodgovorni pastiri.

MONITOR: U Gazi se primirje teško održava. Rat ne prestaje ni u Ukrajini. EU se naoružava-a Donald Tramp se igra mirovne politike. Govorite o potrebi svijeta za mudrim i odgovornim političarima. Ima li takvih  i gdje su?

BOJIĆ: Mislim da ima odgovornih političara, ali njihovi glasovi se ne čuju od buke nametljivih, militantnih i iskvarenih političara. Trenutno živimo u populizmu i autoritarizmu. U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sutra. Upravo danas kad suvremene tehnologije čovjeku pružaju mogućnost da uništava druge-pa i samog sebe, kad je toliko puno mržnji i ratova u svijetu, kad se zloupotrebljavaju politička i vojna moć, potrebni su mudri i odgovorni politički vođe. U suprotnom, čekaju nas nove strahote i novi užasi posvuda u svijetu.

MONITOR: Brine Vas porast desnog radikalizma koji  opasno osnažuje i u zapadnim demokratijama. Danas je, po Vama, Tramp vođa svjetskog desnog radikalizma. On se  hvali svojim mirovnim posredništvima. Koliko je Trampov „rijaliti“ desni populizam zavodljiv-a koliko zaista opasan?

BOJIĆ: Američki predsjednik Donald Tramp oličenje je politike bez smisla, empatije, vizije i odgovornosti. Taj čovjek je nepredvidljiv, nekonzistentan i nepouzdan. Od njega se može doslovno sve očekivati: i da perfidno zavađa ljude-i da ih tobože „nobelovski“ miri, i da ih brutalno kažnjava carinama, i da ih s osjećajem nadmoći nagrađuje. Taj hvalisavac ima visoko mišljenje o sebi i mnoštvo udvorica koji mu se dive diljem svijeta i koji ga pokušavaju oponašati. Riječ je o trgovcu i mešetaru, svodniku masa, o neobrazovanom, neprincipijelnom, vulgarnom, nekarakternom i bahatom čovjeku-koji, da upotrijebim biblijsku metaforu za nesavjesnog čovjeka, ne mari za ljude, a ni Boga se ne boji, iako se na njega često poziva. On zapravo samog sebe doživljava kao božanstvo. Kad god si netko od ljudi koji imaju veliku moć umisli da je „bog“, ne završi dobro za ljude. Trump je obesmislio politiku. Služi se lažima i prevarama, zastrašivanjima i ucjenama. Takvom čovjeku se ne može vjerovati.

 

Nacionalističke stranke žive u prošlosti, građanske ne uspijevaju artikulisati građanske ideje

MONITOR: Trideset je godina od prestanka rata, a slika političke scene u BiH je gotovo ista. Iako ne žive dobro, ljudi i dalje najveće povjerenje daju etnonacionalnim partijama. Čime biste to objasnili?

BOJIĆ: Mnogi ljudi ne shvaćaju da naslijeđeni identiteti kao što su etnička ili vjerska pripadnost nisu sve što čovjek ima. Čovjek može steći i druge identitete, pa i važnije od onih koje je naslijedio. U kolektivnim identitetima ima puno laži, zabluda i mitova i zato ih treba uvijek iznova propitivati i kritički reflektirati. Potrebno je više govoriti o čovjeku kao osobi, o njegovim individualnim pravima i slobodama. Važno je biti na distanci prema kolektivima kojima pripadamo kako ne bismo postali taoci kolektivnih zabluda. S druge strane, puno se manipulira s pojmom građanski. Imamo nominalno građanske stranke koje su u političkoj praksi nacionalističke, ili su-uz rijetke izuzetke, koruptivne kao i nacionalne. Zbog toga ljudi nemaju povjerenja ni u građanske stranke jer su se kompromitovale. Ovdašnji ljudi i narodi nisu sposobni za autorefleksiju, za suočavanje s realnošću, a još manje za plodne kompromise, prevladavanje podjela i nove životne i društvene alternative i perspektive. Dok nacionalističke stranke žive u okamenjenoj zlopamtilačkoj prošlosti, tradicionalizmu i epskom folkloru, građanske se stranke služe otrcanim frazama, patetitkom i moralizmom, i ne uspijevaju artikulirati građanske ideje, snažnije se zauzeti za prava individue kao osobe, za prava radnika, žena, djece, ugroženih i ranjivih članova društva, za društvenu pravdu i socijalno prijateljstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo