Povežite se sa nama

DRUŠTVO

VELJKO KADIJEVIĆ, ŽIVOT I SMRT: General čija je vojska razarala vlastitu zemlju

Objavljeno prije

na

Još jedan akter ratnih devedesetih sišao je sa neslavne scene kraja Jugoslavije. Ministar odbrane u vrijeme raspada Jugoslavije i bratoubilačkih ratova, general armije Veljko Kadijević umro je u Moskvi u 89. godini života, objavljeno je u ponedjeljak.

Kadijević je bio posljednji ministar odbrane bivše SFRJ i komandant JNA koja je bila, kako se uoči raspada često isticalo, „četvrta vojna sila u Evropi”.

Iz Srbije je Kadijević u Moskvu redovnom avionskom linijom pobjegao kada mu je 2001. stigao poziv iz Haškog suda da se tamo pojavi kao svjedok. Skrasio se u Moskvi, a ukazom tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva 2008. dobio je državljanstvo. Prije toga dobio je status izbjeglice.

Vlasti u Zagrebu su podigle optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002. i Županijskim sudom u Osijeku 2006. i od Rusije tražile izručenje na osnovu međunarodne potjernice. Zvanična Moskva na to nije reagovala. Haški sud protiv njega nije podizao optužnicu.

Kadijević se rodio 21. novembra 1925. kao dijete iz mješovitog braka (otac je bio Srbin, a majka Hrvatica) u Glavini Donjoj pored Imotskog.

Jedan je od rijetkih visokih oficira bivše JNA koji se usavršavao i u SAD, gdje je 1963. završio Koledž za komandante i generale američke vojske u Fort Livenvortu. U maju 1988. imenovan je za petog saveznog ministra odbrane Jugoslavije. Bio je na čelu JNA 1991. godine kada su vođene operacije u Vukovaru i Dubrovniku. Podnio je ostavku 6. januara 1992. u jeku ratnih zbivanja, pošto je kod Podturena MiG-21 JNA srušio helikopter sa promatračima Evropske unije, nedjelju dana prije nego što je međunarodna zajednica priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije.

U vrijeme kad je socijalistička federacija bila u samrtnom hropcu, Kadijević je osnovao armijsku partiju Pokret za Jugoslaviju. I uskoro stao uz Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije.

U martu 1991. godine izvođenjem tenkova na beogradske Terazije Kadijević je spasao Miloševićev režim od bunta Vuka Draškovića.

Kadijević je prema više izvora 13. marta 1991, u pauzi sjednice Vrhovne komande u podzemnom bunkeru Karaš na beogradskom Topčideru, odletio u Moskvu, u dogovoru s Miloševićem, kod sovjetskog ministra odbrane maršala Dmitrija Jazova, kako bi dobio odobrenje za puč. Za taj put nije obavijestio ni svog nadređenog premijera Antu Markovića. No, Jazov nije mogao pomoći Kadijeviću, jer je i SSSR posrtao.

Kadijević je nastojao da izdjejstvuje ovlašćenje kolektivnog vrhovnog komandanta da zavede vanredno stanje. Tada su presudnim glasom Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, osujećene namjere promiloševićevskih snaga u saveznim organima da vojsku legalno upotrijebe kao sredstvo nasilja nad ostalim jugoslovenskim republikama. O tome je Bogić Bogićević svjedočio u intervjuu Radiju Slobodna Evropa prije šest godina.

Sjednica Predsjedništva održana je 12. marta u Beogradu, ali ne u Palati Federacije, nego u komandnom mjestu JNA. Bogićević kaže da su se o tome dogovorili Jović i Kadijević.

,,To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i Hercegovini i kako kažu ‘probugarsko’ rukovodstvo Makedonije na čelu sa Gligorovim”, kazao je Bogićević.

,,Mi smo svi bili na okupu, bili smo u izolaciji i na neki način smo bili već uhapšeni, samo je to trebalo objaviti”, rekao je Bogićević, dodajući da je bilo izuzetno hladno u toj prostoriji. Sjedjeli su u kabanicama.

Dan kasnije sjednica se prekida, članovi Predsjedništva odvojeno razgovaraju sa vojnim autoritetima tri zemlje – u Londonu je bio Branko Mamula, u Parizu Blagoje Adžić, a u Moskvi Kadijević.

,,Sve je bilo mimo odluke Predsjedništva. Borisav Jović je naknadno izjavio bukvalno: ,,Ja sam poslao Kadijevića kod ruskog generala Jazova da se konsultuje da li ćemo dobiti podršku za vojni udar, to su naše stvari i o tome niko nije bio obaviješten.” Bio je to odnos Kadijević – Jović, mimo sedam drugih članova Predsjedništva, koji su imali jednako pravo na sve informacije i isti status… Kadijević u Moskvi je od Jazova dobio odgovor da sačekaju da se smijeni Gorbačov, pa će možda dobiti podršku za vojni udar. A London i Pariz su odgovorili u smislu da je to unutrašnja stvar jedne države, u koju se oni ne bi miješali”, izjavio je Bogićević.

On kaže da je saznao da je Kadijević tajno išao u Moskvu mnogo kasnije, kada je premijer Ante Marković boravio u Moskvi.

Kad se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, u avgustu 1991. Kadijević se u hangaru zadarskog aerodroma sreo nasamo sa ondašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Njih dvojica su drugovali u Beogradu 1950-ih kao mladi oficiri. Sadržaj razgovora otišao je u grob s obojicom, ali nagađa se da je Kadijević tada hrvatskom predsjedniku obećao da se JNA neće ,,miješati”. Riječ nije održao. Hrvatska je tužbe protiv njega podigla poslije Tuđmanove smrti.

U hrvatskim medijima velika se pažnja poklanja smrti Veljka Kadijevića. U gotovo svim vijestima Kadijevića nazivaju ratnim zločincem, a u manjem dijelu – osumnjičenim ratnim zločincem.

„Vjerovao je Miloševiću”, kazao je Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Mesić ocjenjuje da su od balvan revolucije u Kninu pa do Vukovara Blagoje Adžić, kao načelnik Generalštaba i ministar odbrane ili državni sekretar Veljko Kadijević među najodgovornijima. Zahvaljujući njima dvojici Armija je zloupotrijebljena”, rekao je Mesić.

Mesić objašnjava zašto je vojska krenula na Dubrovnik, kad nije postojao nijedan vojni razlog. „To je bilo dogovoreno sa Miloševićem i Kadijević je jednostavno izvršavao svoj dio plana”, uvjeren je Mesić.

Zagrebački istoričar Željko Trkanjec je izjavio da je Kadijević „bio jedan od ljudi koji su mogli napraviti puno, zaustaviti stradanja ljudi i razaranja”, ali će ostati zapamćen „kao čovjek odgovoran za Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju”.

U srpskim medijima provijava stav da je general Kadijević vjerovao da odabirom Miloševićeve strane može da sačuva Jugoslaviju.

Prema Zoranu Miškoviću, generalnom sekretaru u vladi Ante Markovića, Kadijević je mislio da može da instrumentalizuje Slobodana Miloševića, ali se ispostavilo potpuno suprotno.

Zoran Dragišić, profesor na beogradskom Fakultetu za bezbjednost, smatra da bi označavanje Kadijevića kao čovjeka odgovornog za raspad zemlje bilo precjenjivanje njegove uloge. Prema Dragišiću, da je Kadijević izabrao stranu bilo je jasno 9. marta 1991. kada su se pojavili tenkovi na ulicama Beograda da razbijaju demonstracije. „Tog dana, Jugoslovenska narodna armija je prestala da postoji. Od jedne vojne pretvorila se u paravojnu formaciju”.

Između utopije i pogrešnih procjena sa teškim posljedicama – tako o Kadijeviću govori i vojni analitičar Ljubodrag Stojadinović, penzionisani pukovnik, koji je bio u Generalštabu JNA kada je Kadijević bio na njegovom čelu. „Kadijevićev uticaj na događaje je mali ili mnogo manji nego što se misli”, smatra Stojadinović.

Vojno-politički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar smatra da je Kadijevićevo „jugoslovenstvo” i zalaganje za očuvanje bivše SFRJ, bila samo maska. „Iza te maske krila se namjera formiranja tzv. ‘Velike Srbije’, a Kadijević je bio poslušnik Slobodana Miloševića. U tzv. ‘Veliku Srbiju’ trebalo je da uđu djelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kako bi ostvario te ciljeve, Kadijević je razoružao Teritorijalnu odbranu BiH, ukinuo Komandu armijske oblasti u Sarajevu i njena ovlašćenja prenio u Beograd, a za komandante korpusa bivše JNA u BiH imenovao generale Srbe i Crnogorce”, kazao je Kozar za Dojče vele.

Mediji prenose da će Kadijević biti sahranjen u Moskvi.

Zašto je napadnut Dubrovnik

U knjizi Moje viđenje raspada – Vojska bez države Veljko Kadijević napisao je da je napad na Dubrovnik bio dio šireg plana slamanja Hrvatske u borbi za stvaranje samostalne države. U poglavlju u kojem obrazlaže ideju vojnog manevra, kojim je Hrvatsku 1991. godine trebalo potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca, Kadijević navodi kako je to trebalo učiniti na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split. Momir Bulatović, u to vrijeme predsjednik Crne Gore, kasnije, u intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, iznoseći svoje viđenje motiva za napad na Dubrovnik. ,,Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. Kadijević je knjigom Moje viđenje raspada – Vojska bez države demantovao Bulatovića, tvrdnjom da su motivi za napad JNA na Dubrovnik bili, kako rekosmo, spriječavanje proglašenja Hrvatske kao samostalne države. U jednom intervjuu Radio-televiziji Srbije, Kadijević je rekao da poslije svega mirno spava.

Utočište Miloševića, Đorđevića, Subotića

U Moskvi su, uz Kadijevića, utočište našli od poznatijih ličnosti sa prostora bivše Jugoslavije Mira Marković i njen sin Marko Milošević. Tu se u jednom periodu krio i Vlastimir Đorđević, general-pukovnik i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije i načelnik Resora javne bezbjednosti. Međunarodni sud za ratne zločine osudio ga je 2011. zbog ratnih zločina počinjenih tokom rata na Kosovu na 27 godina zatvora, što je najviša kazna koju je ICTY izrekao nekoj osobi u tom ratu. Nekoliko nedjelja u emigracionom zatvoru u Moskvi bio je i Stanko Subotić Cane, po Interpolovoj potjernici koju je bila raspisala Srbija.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

MARKO BATO CAREVIĆ PODNIO OSTAVKU: Iznuđen odlazak gradonačelnika budve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Opštine Budva, Marko Bato Carević podnio je, 8. avgusta, ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nedostatku sposobnosti da sa koalicionim partnerima, održava partnerski odnos

 

Usred turističke sezone u Budvi se  odvija neuobičajen izborni proces. Smjena na čelnoj gradskoj poziciji, odlazak jednog predsjednika Opštine i imenovanje drugog i to tokom prinudne uprave u lokalnoj samoupravi uvedene prije par mjeseci, zbog blokade rada lokalnog parlamenta.

Predsjednik Opštine Budva Marko Bato Carević podnio je 8. avgusta ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Carević je prethodno najavio svoj odlazak iz politike. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nesposobnosti da sa koalicionim partnerima, kako sa partijama sa svoje izborne liste tako i sa onima koje to nisu, održava partnerski odnos u vršenju vlasti u skladu s osvojenim mandatima na posljednjim lokalnim izborima.

Carevića je ponio uspjeh na izborima 30. avgusta 2020. godine kada je izborna lista DF-a koju je predvodio, osvojila 45 odsto glasova birača u Budvi, što mu je obezbijedilo 14 odborničkih mandata. Nedovoljno za apsolutnu vlast koju je on, od konstituisanja parlamenta, ipak sprovodio, ne hajući za stavove i mišljenja drugih, pogotovo građana Budve, koji nisu tako odlučili.

Na čelo Opštine Budva Carević je stupio u januaru 2019. po osnovu koalicionog sporazuma sa Demokratama o rotirajućem predsjedničkom mandatu na po dvije godine, nakon izborne pobjede ove dvije političke opcije na izborima 2016. godine, kada je DPS poslije  višegodišnje vladavine, poslat u opoziciju.

Ponovo je biran za gradonačelnika nakon avgustovskih izbora 2020., u punom mandatu od 4 godine. Mjesto predsjednika Skupštine pripalo je tada Demokratama. I to je bio posljednji trenutak postizborne saradnje između ove dvije političke grupacije. Što je na kraju dvogodišnjeg trvenja dovelo Budvu do prinudne uprave a Careviću skratilo sigurni četvorogodišnji mandat na svega 23 mjeseca.

Od 30. avgusta 2020. nije formirana koaliciona vlast koja bi donijela očekivane promjene u načinu vođenja grada. Nisu izabrani potpredsjednici Opštine. Većina funkcionera izvršne vlasti bila je u v.d. stanju, kršile su se procedure i propisi. Carević je vodio grad sam, dodijelio je sebi apsolutnu moć i obilato zloupotrebljavao član 59 Zakona o lokalnoj samoupravi koji omogućava da prvi čovjek grada može privremeno donositi odluke koje su u nadležnosti skupštine ako skupština nije u mogućnosti da se sastane.

Međutim i stanje prinudne uprave pod kojim stenje „kraljica“ turizma u jeku turističke sezone Carević je vješto iskoristio da završi one poslove za koje u redovnoj proceduri, u Skupštini, nije mogao dobiti saglasnost odbornika. Apsurdnu situaciju u koju je zapala Budva, da joj visoko predstavničko tijelo vode nepoznata lica, koja su iz državne administracije upućena na privremeni rad u Budvu, DF koristi da zauzme što povoljnije pozicije u lokalnoj upravi pred nastupajuće izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IGRE GLEDANOSTI I POVJERENJA: RTCG u junu znao da će najgledaniji biti u julu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Media centar je javno pitao rukovodstvo Javnog servisa da saopšti izvor koji kaže da su bili najgledaniji u julu, šta su saopštili u centralnom dnevniku. U reagovanju menadžmenta RTCG-a saopšteno je da je riječ o istraživanju koje je sa OEBS-om pripremljeno u junu

 

Promjena vlasti nakon parlamentarnih izbora 2020. godine značajno je povećala očekivanja građana od institucija. Najprije da budu transparentne u svom radu i servis svih građana. Takva očekivanja bila su postavljena i prema Radio-televiziji Crne Gore, koja, pored kadrovskih promjena, još nije transformisana u javni servis svih građana

U takozvanom non pejperu Evropske komisije o napretku u poglavljima 23 i 24, objavljenom u maju ove godine, navodi se da je Javni emiter RTCG uveo pluralističku uređivačku politiku od imenovanja novog Savjeta i uprave. Međutim, ističu da su i dalje potrebni kontinuirani napori kako bi se osiguralo da javni emiter RTCG poštuje najviše standarde nezavisnosti i profesionalizma.

Trenutno je Javni servis u žiži javnosti zbog afere  vezane za manipulacije gledanošću i povjerenjem građana, na koje nijesu bile imune ni prethodne uprave.

„Televizija Crne Gore tokom jula bila je najgledanija TV stanica, pokazuju zvanični podaci o gledanosti. Prvi, Drugi i Parlamentarni program zbirno su privlačili najviše gledalaca, dok je emisija Dobro jutro Crna Goro najgledaniji jutarnji program u zemlji. Time je nastavljen dobar trend koji bilježimo. Nedavno istraživanja snage brenda RTCG-a koje je sprovela agencija Damar pokazalo je da raste povjerenje u javni servis. Takođe, istraživanje Građanske alijanse, kojim su obuhvaćeni manjinski narodi, pokazalo je da manjine od svih radio i TV stanica najviše vjeruju radiju i televiziji Crne Gore”, navedeno je 3. avgusta u centralnom dnevniku Televizije Crne Gore (TVCG).

Novinar se nije pozvao na izvor istraživanja već na „zvanične podatke o gledanosti“. Na to je ukazao i predsjednik Skupštine Media centra Dragoljub Duško Vuković, koji je  saopštio da je televizija time prekršila sopstvene programske principe i profesionalne standarde, kao i Kodeks novinara.

,,Metodologija koju pokušava da koristi menadžment da bi pokazao uspjehe je besmislena i jedino je koristio još prethodni generalni direktor Božidar Šundić, koji je na sve načine želio da sakrije loše rezultate. Tvrdnja da Prvi, Drugi i Parlamentarni kanal zajedno imaju najveću gledanost je jednako besmislena kao kada bi se na primjer  Pink televizija pohvalila da nju, tj. njihovih 45 kanala, gleda najviše građana Srbije”, kazao je Vuković.

On ističe da nema metode kojom se može sabirati gledanost TV stanica i time argumentovati tvrdnja da su najgledaniji, i da zato to saopštenje RTCG-a predstavlja ,,doprinos širenju lažnih vijesti (fake news)”, a da Savjet RTCG-a treba da se odredi prema ovoj gruboj manipulaciji. Suština uspjeha RTCG-a, prema njegovim riječima, nije gledanost, već povjerenje građana. „Upravo te podatke neće da objavi generalni direktor RTCG-a”, kazao je Vuković.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GDJE SU TUŽIOCI KOJI SU NAPRAVILI PROPUSTE U SLUČAJEVIMA NAPADA NA NOVINARE: Greškama stigli do visokih pozicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare u najvećem broju slučajeva su  napredovali ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i CIN CG. Odgovornost za njihove propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta

 

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare napredovali su ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Odgovornost za propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta.

Tužilaštvo godinama ponavlja da su im istrage napada na novinare među prioritetima. Ipak, najveći dio – oko 100 napada na novinare i imovinu medija koji su se dogodili u posljednjih 17 godina – nije dobio odgovarajući epilog.

Na rasvjetljavanje još čekaju i najteži slučajevi kao što je ubistvo suvlasnika, direktora i glavnog urednika dnevnika Dan Duška Jovanovića, pokušaji ubistva Tufika Softića i Olivere Lakić.

Tokom protekle godine zabilježen je napredak u ažurnosti istraga napada na novinare od strane policije i tužilaštva, pa su pojedini napadi u kratkom roku dobili sudski epilog. Ipak, za mnoge od ranijih slučajeva nema na vidiku razrješenja. Kao ni odgovornosti za tužilačke greške.

SLUČAJ TUFIKA SOFTIĆA: Jedan od najdrastičnijih primjera u kom su tužioci napravili ozbiljne propuste, a potom napredovali je istraga u slučaju pokušaja ubistva novinara Tufika Softića u novembru 2007. godine.

Softićev advokat Dalibor Tomović za Monitor podsjeća da su „počinjeni brojni propusti od strane Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, od kojih su mnogi konstatovani i u odluci Ustavnog suda i pravnosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, a koji su doveli do toga da istraga i izviđaj nijesu bili djelotvorni“.

Državni tužioci koji su vodili istrage u slučaju Softića, od 2007. do 2015. godine, bili su: Jadranka Mićović, zamjenica osnovnog državnog tužioca u Beranama. Ona je bila dežurni tužilac u vrijeme napada na Softića 2007. godine. Sada je rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Beranama. Vladan Đalović, tadašnji zamjenik osnovnog državnog tužioca u Beranama ( saslušao Draška Vukovića 1. 07. 2014), sada je tužilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju. Rifat Hadrović, rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, sada je član Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije, dok je Gorica Golubović, tadašnji rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama, u međuvremenu penzionisana.

Nada Bugarin, zamjenica višeg državnog tužioca u Bijelom Polju preuzela je Softićev predmet 2014. godine.  U tom periodu, navodi advokat Tomović, u slučaju nijesu preduzimane gotovo nikakve aktivnosti –  od 12. 11. 2014. godine do 28. 10. 2015. godine, kada je istraga obustavljena.  Nada Bugarin iste godine izabrana je za članicu Tužilačkog savjeta.

Tomović navodi da, u periodu od čak pet godina i šest mjeseci, nijesu suštinski preduzimane nikakve radnje od strane tužilaštva (i policije) u Beranama u fazi izviđaja (03. 03 .2008 – 09. 08. 2013).

Više je propusta koje su tužioci napravili u slučaju Softića: tadašnji osnovni državni tužilac u Beranama tako nije odmah nakon događaja dao naredbu policiji da izvrši blokadu grada, kako bi se spriječilo bjekstvo izvršilaca i pomagača. Takođe, tužilac u Beranama i istražni sudija nijesu izlazili na lice mjesta, po obavještenju policije,  što je bila njihova dužnost. Nije obezbijeđeno da odmah budu saslušana lica koja je Softić iste večeri označio policiji kao sumnjiva.

Neka od lica na koje se sumnjalo nikada nijesu ni saslušana, dok su Draško Vuković i Dragan Labudović  od strane tužilaštva prvi put saslušani tek nakon sedam godina od napada – u julu i septembru 2014. godine. I samog Softića osnovni državni tužilac u Beranama prvi put saslušava sedam godina nakon napada.

Uz sve to, Softiću nije dozvoljeno da u zakonskom roku dobije spise predmeta iz izviđaja, koji su mu bili neophodni za ostvarivanje uvida u cjelokupni dokazni materijal i potencijal za takav materijal. Umjesto toga, kopiranje oko 150 stranica spisa omogućeno mu je tek na dan kada je isticao zakonski rok za preuzimanje gonjenja (kopiranje je omogućeno 02.12. 2015. godine, a 02. 11. 2015. godine primljena naredba o obustavi istrage).

,,I pored činjenice da je istraga pokušaja ubistva označena kao nedjelotvorna i neefikasna od najvećih sudskih instanci u Crnoj Gori,  niko od tužilaca nije snosio bilo kakvu odgovornost – disciplinsku, materijalnu, krivičnu, profesionalnu“, konstatuje advokat Tomović.

Ono što zabrinjava, ističe advokat, je da i nakon odluka sudova, ne postoji napredak u istrazi u pogledu otkrivanja izvršilaca i nalogodavaca pokušaja ubistva, iako  će u novembru ove godine biti 15 godina od napada.

SLUČAJ OLIVERE LAKIĆ: Više od četiri godine se ne zna ni ko stoji iza napada na novinarku Oliveru Lakić, koja je 8. maja 2018. godine ranjena na ulazu zgrade u kojoj živi u Podgorici. Ne zna se ni zašto Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ne podiže optužnicu protiv onih koje sumnjiči da su umiješani u organizaciju pokušaja ubistva novinarke.

Istraga napada na Oliveru Lakić je od decembra 2020. godine u radu kod SDT-a, a do tada je  bila u radu kod Višeg državnog tužilaštva.  Označena je stepenom tajnosti, tako da Dalibor Tomović, koji je pravni zastupnik Olivere Lakić, o njoj, objašnjava, ne može da govori. Ističe samo ,,činjenicu  da je prošlo više od četiri godine od napada na novinarku  (08. 05. 2018) i više od dvije godine od otvaranja istrage – pokretanja krivičnog postupka (19. 02. 2019), a da još nije podignuta optužnica, iako je zakonski rok šest mjeseci”.

U svom prošlogodišnjem izvještaju, Komisija za praćenje napada na novinare navodi da Više državno tužilaštvo i Specijalno državno tužilaštvo nijesu Komisiji dostavljali dokumentaciju o tom slučaju, a da SDT od 23.12. 2020. godine nije saslušalo Lakić, niti joj omogućilo da u svojstvu oštećene učestvuje u predmetu.

U zaključcima Komisije piše da, u periodu od novembra 2019. godine do 23. decembra 2020. godine, Više državno tužilaštvo u Podgorici nije dostavilo Komisiji zapisnike o saslušanju Marija Miloševića i Milovana Žižića. Takođe, navodi se da, od preuzimanja predmeta u nadležnost Specijalnog državnog tužilaštva 23. decembra 2020. godine, i formiranja novog predmeta otvaranjem istrage od 25. decembra 2020. godine, oštećena Olivera Lakić nije saslušana.

„Tokom perioda u kojem Specijalno državno tužilaštvo vodi istragu, nije data mogućnost oštećenoj da aktivno učestvuje u predmetu (postavlja pitanja svjedocima, okrivljenima), što je u konačnom njeno pravo iz Čl. 282 Zakonika o krivičnom postupku. Nastavljena je praksa da se ne dostavljaju spisi predmeta Komisiji u slučaju Olivere Lakić, iako Komisija ima dozvolu za pristup tajnim podacima najvećeg stepena tajnosti… “, navodi se u zaključcima Komisije.

I u ranijim izvještajima Komisije, konstatuje se da je Više državno tužilaštvo napravilo niz propusta.

„Iz dostupne dokumentacije se vidi da je viša državna tužiteljka Suzana Milić napustila lice mjesta i nije prisustvovala uviđaju u trajanju od sat i po 8. maja prošle godine i da nema podataka da je prisustvovala nastavku uviđaja narednog dana od sedam do devet časova”, naveli su iz Komisije.

Komisija je zaključila i da je pregled vozila novinarke navodno obavljen bez pomjeranja automobila sa lica mjesta, što ,,stvara sumnju u pogledu temeljnosti preduzimanja ove radnje na otkrivanju potencijalnih tragova ili pronalaženja dokaza”. U izvještaju piše da u zapisniku o uviđaju više državne tužiteljke nema naloga policiji da se pregleda automobil Lakićeve.

„U dokumentaciji dostupnoj Komisiji nema izvještaja o vještačenju baterijske lampe i gumene rukavice, pronađenih na licu mjesta”.

Tužiteljka Suzana Milić, koju pominje Komisija u slučaju Lakić, podnijela je ostavku u junu 2022. godine, skupa sa još desetak tužilaca koji su tada  odlučili da napuste tužilačku organizaciju i odu u penziju.

Na slučaju je, dok je bio u nadležnosti Višeg državnog tužilaštva radio tim od pet tužilaca. Pored Suzane Milić, to su:  Vesna Jovićević, Maja Jovanović, Tatjana Begović i Miloš Šoškić.

Vesna Jovićević je, kada i koleginica Milić, penzionisana. Maja Jovanović trenutno je na poziciji vršioca dužnosti vrhovne državne tužiteljke.  Miloš Šoškić sada je u Specijalnom državnom tužilaštvu, a proljetos je predao kandidaturu za glavnog specijalnog tužioca. Šoškić, kako je to konstatovano odlukom Komisije za etički kodeks državnih tužilaca, tokom 2020. godine povrijedio je etički kodeks tužilaca, jer se u javnosti nalazio sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem u Delta sitiju u vrijeme kada se dogodio incident sa novinarom Dana Vladimirom Otaševićem, početkom decembra 2019. godine. To, ali ni istrage u napadima na novinare, nijesu ga omele u napredovanju.

Tatjana Begović izabrana je u avgustu prošle godine u Tužilački savjet.

Premijer Dritan Abazović kazao je svojevremeno da misli da će ,,novo tužilaštvo imati priliku da ispravi neke greške prethodnog tužilaštva u slučaju rasvjetljavanja ranjavanja novinarke Olivere Lakić i doći do nalogodavaca tog napada”. Slučaj za sada tapka u mjestu.

SLUČAJ DAMIRE KALAČ: Komisija je u jednom od ranijih izvještaja koji se odnosi na prijetnje Damiri Kalač preko Fejsbuka iz marta 2014. konstatovala grube greške tužilaštva. Naime Osnovno državno tužilaštvo u Rožajama pravi materijalnu grešku i krivičnu prijavu naslovljava na ime Ismara Murića iz Podgorice, lice koje nema nikakve veze sa ovim slučajem, niti se u njemu uopšte pominje.

Ovu nepravilnost uočava zamjenik osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivan Medojević, koji u dopisu od 31. 07 .2015. upozorava kolege iz Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama: „Ocjenom dostavljenih spisa nalazim da je nesporno da je Ismar Ličina, a ne Murić Ismar, kako ste naveli u vašem aktu, objavio sporni komentar na ‘facebook’ stranici Nezavisnog dnevnika Vijesti“.

Imajući u vidu da Ismar Ličina ima prebivališe u Rožajama, dodaje tužilac, a ne u Podgorici, što nedvosmisleno proizilazi iz zapisnika o obavještenju prikupljenom od građanina od 27. 04. 2015. godine, to je mjesto izvršenja ovog krivičnog djela na teritoriji suda u Rožajama.

„Pred kojim ste vi stvarno i mjesno nadležni da postupate. Ukoliko ste suprotnog mišljenja, možete izazvati sukob nadležnosti kod Vrhovnog državnog tužilaštva”, navodi tužilac Medojević.

Komisija konstatuje: Osnovno tužilaštvo Rožaje pravi grubu materijalnu grešku podnoseći krivičnu prijavu protiv Ismara Murića iz Podgorice, lica koje se uopšte ne pominje u ovom predmetu, niti ima bilo kakve veze sa navedenim prijetnjama. Rožajsko tužilaštvo i pored očite sopstvene nadležnosti (osumnjičeni Ismar Ličina je iz Rožaja) pokreće sukob nadležnosti pred Vrhovnim državnim tužilaštvom, gubi spor i na taj način nepotrebno prolongira istragu.

Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama u vrijeme prijetnji novinarki  je – Hajran Kalač. On je na proljeće prošle godine izabran za člana bivšeg Tužilačkog savjeta, a u međuvremenu je otišao u penziju.

SLUČAJ SEADA SADIKOVIĆA: Tokom protekle godine, Komisija za istragu napada na novinare je utvrdila da je u jednom slučaju, napadu na Seada Sadikovića u Bijelom Polju, u martu prošle godine, došlo do drastičnog propusta tužilaštva u istrazi.

Predsjednik Komisije Mihailo Jovović je objasnio da osnovni državni tužilac nije ni pokušao da otkrije zašto na snimku sa nadzorne kamere sa Hipotekarne banke nedostaje desetak ključnih sekundi događaja, kada napadači tuku novinara, uprkos inicijativi policije da se utvrdi zašto fali taj dio snimka, da li ga je neko obrisao ili na drugi način njime manipulisao, i ako jeste, ko je to bio.

Policija u obraćanju tužilaštvu traži da se „utvrde razlozi zbog kojih nedostaje snimak u navedenom vremenu i da se utvrdi da li je neko od lica koja imaju pristup sistemu video nadzora sa eventualnom namjerom brisao ili dorađivao djelove video snimka”, navode i da je potrebno vještačenje u Forenzičkom centru u Danilovgradu.

Osnovna državna tužiteljka u Bijelom Polju Danijela Đuković sužava istragu i izdaje naredbu da vještak, a ne Forenzički centar, utvrdi samo da li su kamere bile u funkciji i da li je snimljen napad.

Sadikovićev advokat Dalibor Kavarić ocjenjuje da je istraga bila spora i nedjelotvorna: ,,Sa predmeta kojim su izvršene inkriminisane radnje nijesu uzeti DNK profili biološkog materijala, niti tragovi papilarnih linija, na osnovu kojih su se mogli nesumljivo identifikovati učinioci, već se tužilaštvo baziralo na svjedoke koji su krivično procesno i tradicionalno najnepouzdaniji dokazni izvori“.

Objašnjava da je glavni pretres u ovom slučaju tek počeo, pa do sada nijesu imali prilike da se žale na neku procesnu radnju.

Kavarić naglašava da ,,postoji nedovoljna institucionalna svijest, odnosno instucionalna ozbiljnost o važnosti misije i uloge novinara u društvu, a njihov posao često nema potrebno razumijevanje, a samim time ni zaštitu od predstavnika državnih organa gonjenja i suđenja”.

Tužiteljka Đuković pokriva isto visoko mjesto u tužilaštvu u Bijelom Polju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo