Povežite se sa nama

INTERVJU

VERO BEGOVIĆ, DUGOGODIŠNJI UREDNIK FILMSKOG PROGRAMA U KIC- U: Treba nam kvalitet

Objavljeno prije

na

Vero Begović, decenijama je bio urednik filmskog programa u Kulturno informativnom centru Budo Tomović (KIC), a sarađivao je i sa Hercegnovskim filmskim festivalom. Sada je u penziji ali mu je film i dalje najveća strast. Sjeća se Kino Kulture u kojoj je kao dječak počeo sa radom: ,,Kino Kultura je ostala u sjećanje mnogim generacijama. Imali smo u tom bioskopu jedan hram kulture. Podgorica nije imala skoro ništa, osim pozorište koje i nije bilo baš toliko interesantno Crnogorcima. Zato je u vrijeme socijalizma i bilo pokušaja da se preko grupnih posjeta, na primjer radnika Radoja Dakića, popuni pozorišna sala. Pa se dešavalo da na predstavi pola sale spava. Bioskop je bio kultno mjesto, to je bila jedna vrsta izlaska. A tražila se karta više”.

MONITOR: Koji su filmovi bili najgledaniji?
BEGOVIĆ: I tada je bilo blokbastera, ali i znatno više umjetničkih filmova. Posebno su dobro išli domaći filmovi, oni su bili najgledaniji. Tada su svi jugoslovenski centri imali po jednu kopiju filma, i svi su mogli da imaju premijere filma koji počinje u isto vrijeme. U tom periodu imali smo indijske, kao i filmove iz nekih država čija kinematografija i distribucija nije išla dalje od sopstvenih država. Te filmove smo dobijali zahvaljujući Nesvrstanima, tako da su u Jugoslaviji bili prikazivani filmovi iz raznih kinematografija. Tada sam gledao iranske filmove, koji su i dan danas posebni.

Poslije je sve krenulo naopako, ne samo sa bioskopima. Došli smo do toga da kada je prije desetak godina Veljko Bulajić za svoj film Libertas trebao da održi premijeru u Crnoj Gori, tražio sam bioskop gdje bi to moglo da se upriliči. Jedan od predsjednika opštine odmah me je pitao o čemu se u tom filmu radi. Objasnio sam mu da je radnja smještena u 16. vijeku, vremenu Marina Držića. A on me pita a odakle su ti Držići. Što da kažem. A ništa ništa, samo pitam, reče predsjednik.

MONITOR: Titograd je imao četiri bioskopa, u Podgorici su to sveli na jedan.
BEGOVIĆ: Sada imamo samo takozvane blokbastere. Ovaj grad zaslužuje više, mora da ima bioskop. Pričao sam o tome da se ljudi stalno bore da naprave film da ti mladi talenti imaju mogućnost da se iskažu. Međutim, veoma rijetko, ili čak se uopšte ne govori o bioskopskoj mreži. A što kad napravite jedan, dva ili tri filma gdje će se to prikazivati. Prikazivačka politika je osnov, jer za koga radiš film, bez da ga neko pogleda, ocijeni, da nešto i zaradiš. Bioskopi su masovno pozatvarani. Svi centri za kulturu su nekada imali bioskope. Sada ništa. Prije desetak godina sam došao na ideju da napravim istraživanje po centrima za kulturu. Podržali su me Branko Baletić i tadašnji ministar kulture Predrag Sekulić. Obilazio sam sve centre za kulture po Crnoj Gori, od Kolašina sve do Plava. Napravio sam tehničke liste svih centara za kulturu i bioskopa u njima: u kakvom je stanju sala, kakvi su uslovi, ima li hlađenja i grijanja, u kakvom je stanju kino kabina. Uradio sam ekonomsku računicu koliko bi koštalo pojedinačno da se opet krene sa vraćanjem bioskopa.

MONITOR: I je li se tada krenulo sa oživljavanjem bioskopa?
BEGOVIĆ: Bilo je smiješnih situacija, ljudi su me tamo dočekivali sa određenim strahom. Tamo ima ljudi koji primaju plate a ne rade posao koji imaju u opisu, kao na primjer filmski urednik, a bioskop ne radi decenijama. Uplašili su se da se sada našao neko da im da posao za platu koju već primaju. Tada sam napravio programe, dotjerali smo to što se moglo uraditi da bi se počelo. I profunkcionisala je ta bioskopska mreža. Tada su bile 35-ice išlo je od grada do grada, Kolašin pa autobusom Bijelo Polje, par večeti, pa Pljevlja, do Plava. I naravno Žabljak koji ima jednu predivnu salu koju je svojevremeno poklonio Kusturica tom gradu. To je išlo jedno dvije godine, dok nijesmo dobili od glavnog grada stopiranje jer su valjda mislili da će to odmah da donosi neku dobit veliku. Objašnjavao sam tada da je vraćanje bioskopa proces, te da ne postoji bioskop od koga može nešto puno da se zaradi, da bioskop nije komercijalan a da je neprocjenjiv za kulturu. Nažalost sada ni u jednom domu kulture ne rade ti bioskopi.

Ipak ostalo je to konzervirano. Sala u Plavu je, na primjer, odlična. Dugo se nije koristila a čistila se redovno, trebala je mali servis kino kabine. To je sve ostalo, pa ako se ko sjeti može da se otvori u budućnosti. Ali se mora država, Ministarstvo kulture za to zainteresovati.

MONITOR: U to vrijeme ste i u KIC-u pokrenuli zanimljive cikluse filmova?
BEGOVIĆ: Počeo sam saradnju sa profesorom Mišom Nedeljkovićem, sa Oklahoma univerziteta, sa kojim sam sarađivao preko Američke ambasade. Pravili smo programe u saradnji sa ambasadama. Meni je bilo stalo da se prikazuju umjetnički filmovi, koji će zamisliti gledaoce. Imali smo nakon projekcija diskusije sa profesorom Nedeljkovićem, analizirali filmove. Odziv je bio odličan, dobili smo novu, mladu publiku. Usred ljeta imali smo punu veliku salu KIC-a i publika je ostajala do poslije ponoći. Uspostavili smo saradnju sa svim ambasadama. Prvo sa Francuskim kulturnim centrom, a zna se što je francuska kinematografija. Nastavili smo sa italijanskim ciklusima. Bili su interesantni i skandinavski filmovi. Tada su prikazani ciklusi velikana francuske i italijanske kinematografije, nedjelja iranskog filma, zatim Džarmuš, braća Darden, braća Koen, zatim američki film noar…

MONITOR: Već godinama pokušavate da u Podgorici otvorite još jedan bioskop. Za sada ne uspijevate u tome.
BEGOVIĆ: Važno nam je da ne ostanemo samo na tom bioskopu koji prikazuje blokbastere. Nemam ništa protiv njega, jer da njega nema potpuno bi se ugasila ta navika posjete bioskopu. Podgorica je centar Crne Gore i treba da ima bioskop koji prikazuje nešto što je kvalitet, što je edukativno. Tu ideju za bioskop Branko Baletić i ja smo prije godinu i po predstavili u razgovoru gradonačelniku Podgorice Slavoljubu Stijepoviću i sekretarki za kulturu Neli Savković. Nama je realizacija tog projekta tada i obećana. Gradonačelnik je bio oduševljen idejom, čak je i pitao gdje smo bili do sada. Ostalo je da se nađe prostor. Pokušali smo da nađemo prostor ali do toga još nije došlo. Mi ne bismo pravili veliki bioskop, 100 mjesta je dovoljno, ali treba ispuniti neke uslove visina, akustika… Zamislili smo da tu dolaze razni stučnjaci, režiseri, glumci, naši i iz okruženja da se govori i priča o filmu. Najvažnije nam je da zainteresujemo i zaintrigiramo omladinu kvalitetnim filmovima, kao i razgovorom nakon projekcije. Već imamo fond i iskustvo saradnje sa raznim ambasadama.

MONITOR: Očekujete li da se to pitanje uskoro riješi?
BEGOVIĆ: Čekamo, nadam se da će i ovaj članak podstaknuti nadležne da nas pozovu i da počnemo da to radimo partnerski. Sada je puno lakše nema 35'ca, sve ide sa video bima, moraju se tražiti prava za prikazivanje, ali kada se radi, na primjer, preko ambasada onda i dobijaš ta prava. To bi bile neke simbolične ulaznice čisto da se pokriju troškovi. Okupljali bi se tu ljudi iz kulture, stvorila se jedna atmosfera koja nedostaje ovom gradu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo