Povežite se sa nama

INTERVJU

VERO BEGOVIĆ, DUGOGODIŠNJI UREDNIK FILMSKOG PROGRAMA U KIC- U: Treba nam kvalitet

Objavljeno prije

na

Vero Begović, decenijama je bio urednik filmskog programa u Kulturno informativnom centru Budo Tomović (KIC), a sarađivao je i sa Hercegnovskim filmskim festivalom. Sada je u penziji ali mu je film i dalje najveća strast. Sjeća se Kino Kulture u kojoj je kao dječak počeo sa radom: ,,Kino Kultura je ostala u sjećanje mnogim generacijama. Imali smo u tom bioskopu jedan hram kulture. Podgorica nije imala skoro ništa, osim pozorište koje i nije bilo baš toliko interesantno Crnogorcima. Zato je u vrijeme socijalizma i bilo pokušaja da se preko grupnih posjeta, na primjer radnika Radoja Dakića, popuni pozorišna sala. Pa se dešavalo da na predstavi pola sale spava. Bioskop je bio kultno mjesto, to je bila jedna vrsta izlaska. A tražila se karta više”.

MONITOR: Koji su filmovi bili najgledaniji?
BEGOVIĆ: I tada je bilo blokbastera, ali i znatno više umjetničkih filmova. Posebno su dobro išli domaći filmovi, oni su bili najgledaniji. Tada su svi jugoslovenski centri imali po jednu kopiju filma, i svi su mogli da imaju premijere filma koji počinje u isto vrijeme. U tom periodu imali smo indijske, kao i filmove iz nekih država čija kinematografija i distribucija nije išla dalje od sopstvenih država. Te filmove smo dobijali zahvaljujući Nesvrstanima, tako da su u Jugoslaviji bili prikazivani filmovi iz raznih kinematografija. Tada sam gledao iranske filmove, koji su i dan danas posebni.

Poslije je sve krenulo naopako, ne samo sa bioskopima. Došli smo do toga da kada je prije desetak godina Veljko Bulajić za svoj film Libertas trebao da održi premijeru u Crnoj Gori, tražio sam bioskop gdje bi to moglo da se upriliči. Jedan od predsjednika opštine odmah me je pitao o čemu se u tom filmu radi. Objasnio sam mu da je radnja smještena u 16. vijeku, vremenu Marina Držića. A on me pita a odakle su ti Držići. Što da kažem. A ništa ništa, samo pitam, reče predsjednik.

MONITOR: Titograd je imao četiri bioskopa, u Podgorici su to sveli na jedan.
BEGOVIĆ: Sada imamo samo takozvane blokbastere. Ovaj grad zaslužuje više, mora da ima bioskop. Pričao sam o tome da se ljudi stalno bore da naprave film da ti mladi talenti imaju mogućnost da se iskažu. Međutim, veoma rijetko, ili čak se uopšte ne govori o bioskopskoj mreži. A što kad napravite jedan, dva ili tri filma gdje će se to prikazivati. Prikazivačka politika je osnov, jer za koga radiš film, bez da ga neko pogleda, ocijeni, da nešto i zaradiš. Bioskopi su masovno pozatvarani. Svi centri za kulturu su nekada imali bioskope. Sada ništa. Prije desetak godina sam došao na ideju da napravim istraživanje po centrima za kulturu. Podržali su me Branko Baletić i tadašnji ministar kulture Predrag Sekulić. Obilazio sam sve centre za kulture po Crnoj Gori, od Kolašina sve do Plava. Napravio sam tehničke liste svih centara za kulturu i bioskopa u njima: u kakvom je stanju sala, kakvi su uslovi, ima li hlađenja i grijanja, u kakvom je stanju kino kabina. Uradio sam ekonomsku računicu koliko bi koštalo pojedinačno da se opet krene sa vraćanjem bioskopa.

MONITOR: I je li se tada krenulo sa oživljavanjem bioskopa?
BEGOVIĆ: Bilo je smiješnih situacija, ljudi su me tamo dočekivali sa određenim strahom. Tamo ima ljudi koji primaju plate a ne rade posao koji imaju u opisu, kao na primjer filmski urednik, a bioskop ne radi decenijama. Uplašili su se da se sada našao neko da im da posao za platu koju već primaju. Tada sam napravio programe, dotjerali smo to što se moglo uraditi da bi se počelo. I profunkcionisala je ta bioskopska mreža. Tada su bile 35-ice išlo je od grada do grada, Kolašin pa autobusom Bijelo Polje, par večeti, pa Pljevlja, do Plava. I naravno Žabljak koji ima jednu predivnu salu koju je svojevremeno poklonio Kusturica tom gradu. To je išlo jedno dvije godine, dok nijesmo dobili od glavnog grada stopiranje jer su valjda mislili da će to odmah da donosi neku dobit veliku. Objašnjavao sam tada da je vraćanje bioskopa proces, te da ne postoji bioskop od koga može nešto puno da se zaradi, da bioskop nije komercijalan a da je neprocjenjiv za kulturu. Nažalost sada ni u jednom domu kulture ne rade ti bioskopi.

Ipak ostalo je to konzervirano. Sala u Plavu je, na primjer, odlična. Dugo se nije koristila a čistila se redovno, trebala je mali servis kino kabine. To je sve ostalo, pa ako se ko sjeti može da se otvori u budućnosti. Ali se mora država, Ministarstvo kulture za to zainteresovati.

MONITOR: U to vrijeme ste i u KIC-u pokrenuli zanimljive cikluse filmova?
BEGOVIĆ: Počeo sam saradnju sa profesorom Mišom Nedeljkovićem, sa Oklahoma univerziteta, sa kojim sam sarađivao preko Američke ambasade. Pravili smo programe u saradnji sa ambasadama. Meni je bilo stalo da se prikazuju umjetnički filmovi, koji će zamisliti gledaoce. Imali smo nakon projekcija diskusije sa profesorom Nedeljkovićem, analizirali filmove. Odziv je bio odličan, dobili smo novu, mladu publiku. Usred ljeta imali smo punu veliku salu KIC-a i publika je ostajala do poslije ponoći. Uspostavili smo saradnju sa svim ambasadama. Prvo sa Francuskim kulturnim centrom, a zna se što je francuska kinematografija. Nastavili smo sa italijanskim ciklusima. Bili su interesantni i skandinavski filmovi. Tada su prikazani ciklusi velikana francuske i italijanske kinematografije, nedjelja iranskog filma, zatim Džarmuš, braća Darden, braća Koen, zatim američki film noar…

MONITOR: Već godinama pokušavate da u Podgorici otvorite još jedan bioskop. Za sada ne uspijevate u tome.
BEGOVIĆ: Važno nam je da ne ostanemo samo na tom bioskopu koji prikazuje blokbastere. Nemam ništa protiv njega, jer da njega nema potpuno bi se ugasila ta navika posjete bioskopu. Podgorica je centar Crne Gore i treba da ima bioskop koji prikazuje nešto što je kvalitet, što je edukativno. Tu ideju za bioskop Branko Baletić i ja smo prije godinu i po predstavili u razgovoru gradonačelniku Podgorice Slavoljubu Stijepoviću i sekretarki za kulturu Neli Savković. Nama je realizacija tog projekta tada i obećana. Gradonačelnik je bio oduševljen idejom, čak je i pitao gdje smo bili do sada. Ostalo je da se nađe prostor. Pokušali smo da nađemo prostor ali do toga još nije došlo. Mi ne bismo pravili veliki bioskop, 100 mjesta je dovoljno, ali treba ispuniti neke uslove visina, akustika… Zamislili smo da tu dolaze razni stučnjaci, režiseri, glumci, naši i iz okruženja da se govori i priča o filmu. Najvažnije nam je da zainteresujemo i zaintrigiramo omladinu kvalitetnim filmovima, kao i razgovorom nakon projekcije. Već imamo fond i iskustvo saradnje sa raznim ambasadama.

MONITOR: Očekujete li da se to pitanje uskoro riješi?
BEGOVIĆ: Čekamo, nadam se da će i ovaj članak podstaknuti nadležne da nas pozovu i da počnemo da to radimo partnerski. Sada je puno lakše nema 35'ca, sve ide sa video bima, moraju se tražiti prava za prikazivanje, ali kada se radi, na primjer, preko ambasada onda i dobijaš ta prava. To bi bile neke simbolične ulaznice čisto da se pokriju troškovi. Okupljali bi se tu ljudi iz kulture, stvorila se jedna atmosfera koja nedostaje ovom gradu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo