Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U BEOGRADU: Građanska energija se ponovo probudila

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na ulicama gradova Srbije su studenti, radnici, nastavnici, penzioneri, vaspitačice… Prvog maja, što je nemalo iznenađenje, protestovali su i naučnici. Pod sloganom ,,Marš za nauku” oni su rekli da brane svoje pravo na rad, dostojanstven život i položaj nauke. Zar je dotle došlo?
BAKIĆ: Da, položaj nauke je zaista rđav, jer država izdvaja tek 0,3 osto budžeta za nju, što je među najmanjim izdvajanjima za nauku u Evropi. Naučnici u institutima nalaze se u teškom materijalnom položaju, a uslovi za rad su im neretko vrlo loši.

MONITOR: Čime objašnjavate to da na demonstracijama ima malo univerzitetskih profesora i zašto proteste akademska zajednica uglavnom prati ćutanjem?
BAKIĆ: Mogu samo da pretpostavim da su masovno našli sinekure, koje neretko zavise od volje vlasti. Neki su, razočarani ishodom petooktobarskih promena, napustili poziv intelektualca, posvećujući se u potpunosti profesiji i porodici. Ipak, ima među univerzitetskim profesorima i onih koji su se pokrenuli na otpor. Mislim da će ih biti još više u nekim sledećim protestima, jer autoritarna vlast pravi nesnosno zagušljivu atmosferu, a intelektualac ne može na nju pristati.

MONITOR: Šta motiviše intelektualce da se angažuju u politici?
BAKIĆ: Intelektualac bi, po definiciji, trebalo da se bavi pitanjima javnog dobra. Dakle, u teoriji je intelektualac nezavisan od posebnih interesa političkih stranaka, već se bavi odbranom javnog interesa. Njega zanima opšte dobro umesto posebnog interesa stranaka, nacija, plemena, porodica ili klika. Razume se, u praksi se neretko dešava ,,izdaja intelektualaca”, pa se oni bave nacionalizmom, koji neretko prikriva njihove lične ili posebne (stranačke, porodične, klikaške) interese.

MONITOR: Nedavno ste rekli na protestima u Beogradu da je Srbiju porobila mafija i da je prva dužnost onih koji protestuju da oslobode zemlju od mafije! Zašto je to prioritetno?
BAKIĆ: Kada državu zarobi mafija, onda ne može doći do istinskog napretka društva, jer je država u službi interesa mafije, tj. unapređuje njen umesto opšteg interesa. Osim toga, mafija potkupljuje jedan broj građana, pa nastaje moralna trulež koja nagriza društvo, a u krajnjem slučaju ga može i sasvim uništiti.

MONITOR: I kakva je budućnost protesta? Mnogi nisu optimisti da će se njima nešto postići zato što postoji aktivizam ali bez organizatora i strategije. Šta Vi na to kažete?
BAKIĆ: Ako se misli na neki konkretan uspeh, koji bi bio u kratkom roku ostvaren, sasvim je izvesno da ga neće biti. No, mnogo je važniji uspeh ponovnog buđenja građanske energije, prvi put nakon 5. oktobra 2000. godine. Ta energija će, možda, dovesti do dugoročnog uspeha.

MONITOR: Kako biste definisali Vučićevu politiku? I proevropski je, i proruski, i, kako on za sebe kaže – prosrpski političar?
BAKIĆ: On je prevashodno autoritaran političar, autoritarni vođ jedne mlade oligarhije. Njegova spoljna politika je pragmatična, a unutrašnja je okrenuta odbrani interesa mafije, te kako međunarodnog tako domaćeg krupnog kapitala.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde da su za većinu stanovnika Srbije rezultati tranzicije katastrofalni? Privreda je uništena privatizacijom, siromaštvo je veliko, najsposobniji napuštaju zemlju, samo bogati mogu da uživaju u dobrom životnom standardu…
BAKIĆ: Jamačno je tako.

MONITOR: U Srbiji, BiH i Hrvatskoj jača nacionalizam, u BiH je moguće stvaranje trećeg entiteta i raspad države BiH, odnosi između Hrvatske i Srbije su zategnuti… Šta se iz svega toga može izroditi?
BAKIĆ: Kao i uvek, kada su odnosi na Balkanu u pitanju, najviše će zavisiti od volje velikih sila i njihovih međusobnih odnosa. Domaći nacionalisti im, skoro bez izuzetka, služe kao korisni idioti.

MONITOR: Da li aktuelni sukobi u Makedoniji mogu uticati na pogoršanje stanja u ove tri države?
BAKIĆ: Albanski nacionalizam je izvojevao velike pobede u poslednjih četvrt veka (može se reći da su hrvatski i albanski nacionalizam izašli kao pobednici iz razaranja Jugoslavije), a s obzirom na to da se radi o većinski muslimanskoj naciji koja prema SAD-u gaji nepodeljeno oduševljenje, pa i idolopoklonstvo prema pojedinim političarima, može se pretpostaviti da bi u budućnost moglo dolaziti do destabilizacije nekih država u kojima Albanci predstavljaju znatniju manjinu.

MONITOR: I u Evropi su u toku razna politička previranja. Čemu to vodi?
BAKIĆ: Svašta je u istoriji moguće. Ako bi došlo do daljeg jačanja radikalne desnice, mogli bi se očekivati sukobi s muslimanskim manjinama, pa i masovni progoni muslimana, čemu doprinose i teroristički napadi koje radikalni islamisti povremeno preduzimaju protiv država članica EU.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo