Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR UNIJE SLOBODNIH SINDIKATA CRNE GORE: Radnici su većinom najmanici

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlogodišnji Prvi maj protekao je u znaku konstatacije da položaj radnika u Crnoj Gori nije bio nikad gori. Je li se u međuvremenu što primijenilo nabolje ili se i ovog Prvog maja to isto moglo reći?
KEKOVIĆ: Od prošlog Prvog maja ništa se nije desilo u vezi poboljšanja položaja radnika. Štaviše, ne nazire se kraj jednog apokaliptičkog višedecenijskog perioda u kojem smo zatvorili fabrike, izgleda nepovratno izgubili desetine hiljada radnih mjesta u privredi, stvorili armiju nezaposlenih u kojoj, nažalost, prednjače mladi ljudi, razvili sivu ekonomiju i rad na crno…

MONITOR: Kakav je ukratko danas socio-ekonomski položaj zaposlenih u Crnoj Gori?
KEKOVIĆ: Ogroman broj radnika danas se bori za golu egzistenciju. Prosječna zarada iznosi nešto malo više od polovine prosječne potrošačke korpe neophodne za minimalne troškove četvoročlane porodice, a prema statistici prosječan broj zaposlenih u četvoročlanoj porodici je 1,2 do 1,3 zaposlena. Mnogi su podstanari što dodatno komplikuje njihov položaj. Zbog takve situacije većina njih primorana je da radi dodatne poslove kako bi zadovoljili potrebe porodice s obzirom na visoke cijene kirije, struje, komunalija, brojne poreze i takse, da ne govorimo o kućnom inventaru, odjeći i hrani.

MONITOR: Zašto u sindikatima nema više radnika?
KEKOVIĆ: Po nama tu postoji nekoliko faktora od kojih je prvi nestabilan radni odnos (ugovori o radu na određeno vrijeme, agencijski ugovori, blanko sporazumni raskid radnog odnosa, rad na crno, itd.) koji dovodi radnike u položaj da se zbog straha od gubitka posla ne učlanjuju u sindikate. Drugi faktor svakako je još neizgrađena svijest o nužnosti sindikalnog organizovanja u kapitalističkim društvima. Ipak, i ovom prilikom želim da potenciram da je za bolje uslove rada i standard zaposlenih jedina opcija što masovnije uključivanje u sindikate. Kao dokaz tome su skandinavske države u kojima je visoka stopa sindikalnog organizovanja (čak i do 70 odsto), zbog čega su njihovi uslovi rada i standard zaposlenih najveći u Evropi.

MONITOR: U kojoj je djelatnosti položaj radnika najgori?
KEKOVIĆ: Najgori položaj radnika definitivno je u trgovačkoj i uslužnoj djelatnosti u kojoj imamo preko 40.000 radnika, koji rade u malim i srednjim preduzećima i koji nijesu sindikalno organizovani, pa samim tim nijesu zaštićeni kolektivnim ugovorima kod poslodavca i, po pravilu, su izloženi brojnim kršenjima njihovih prava iz rada i po osnovu rada.

MONITOR: Poznato je i da se mnogim zaposlenim dio zarade isplaćuje na ruke i da primaju tzv. minimalac, pa će na kraju radnog vijeka biti kažnjeni minimalnom penzijom… Zašto to tolerišu Vlada, Inspekcija rada i ostali nadležni državni organi?
KEKOVIĆ: Isplata dijela zarade je veoma izražena pojava, zbog koje su na gubitku ne samo radnici već i budžet i socijalni fondovi, pa je neshvatljivo da se to i dalje toleriše od strane države. Najčešće razmišljanje je da je u pitanju otvaranje prostora tajkunima za brzo namicanje profita ili strah države da će suzbijanjem ove pojave doći do otpuštanja zaposlenih čime bi se mogao ugroziti socijalni mir.

MONITOR: Ima li Unija slobodnih sindikata podatak koliko radnika radi na crno?
KEKOVIĆ: Prema nekim najnovijim anketama trenutno više od 40.000 radnika radi na crno.

MONITOR: USS je dao primjedbe na Vladin Nacrt programa ekonomskih reformi. Šta su Vaše najbitnije primjedbe i kakva je sudbina tog programa?
KEKOVIĆ: Ključna primjedba USSCG je da Vladina ekonomska politika mora biti okrenuta u korist radnika i građana, što nije bio slučaj sa mjerama iz programa ekonomskih reformi. Od Vlade zahtijevamo da naplati poreski dug i obezbijedi redovnost u naplati poreza, da oporezuje ekstra profit, da oporezuje luksuz i višak stambenog prostora, da sankcioniše korupciju i kriminal, da suzbije rad na crno i sivu ekonomiju, i tako poveća standard radnika i građana.

MONITOR: USS je protiv ukidanje beneficiranog radnog staža, koji imaju policija, vojska, rudari, radnici u metalskoj industriji. Zašto ste protiv i da li po Vašem mišljenju još neko treba da ima beneficirai radni staž. Nekad su ga imali i novinari.
KEKOVIĆ: Beneficirani staž je uveden zbog otežanih uslova rada karakterističnih za određene profesije, gdje se radna snaga više troši i koji su opasniji po život i zdravlje radnika. Ako smo to već jednom prepoznali kao ispravno, naše pitanje je zašto bi to sada ukidali.

MONITOR: Zašto se radnici u Crnoj Gori teško odlučuju na to da svoja prava ostvaruju kroz sudske postupke?
KEKOVIĆ: Zato što je, u slučaju kada radnik pokrene sudski postupak za zaštitu svojih prava, najčešći odgovor poslodavca otkaz ili neki drugi vid šikane prema njemu.

MONITOR: Predstavnici USS su sa ovogodišnjeg prvomajskog protesta poručili Vladi da USS neće dozvoliti da se budžetske krize rješavaju, kako su kazali, zavlačenjem ruke u već osiromašene džepove građana, da zaposleni i dalje budu tranzicioni gubitnici, da se objavi ko su najbogatiji pojedinci u Crnoj Gori, da se naplati poreski dug i oporezuje ekstra profit, luksuz i višak stambenog prostora… Jeste li optimista da će Vlada efikasno postupiti po tim zahtjevima?
KEKOVIĆ: USSCG je uputila jasnu poruku i naša očekivanja od Vlade. Svakako da ćemo pratiti kako se Vlada odnosi prema našim zahtjevima. Međutim, mislim da smo svi svjesni činjenice da će ove, ali i sve druge zahtjeve, Vlada ozbiljnije shvatiti i raditi na njihovoj implementaciji ukoliko iza njih stane veliki broj radnika i građana. U tom smislu, USSCG će u predstojećem periodu raditi na tome da izgradi što masovniju podršku našim zahtjevima od strane članstva i radnika.

MONITOR: Na prvomajskim protestima čulo se da radnik danas nije radnik već najamnik, jer on od svoga rada ne može da obezbijedi najosnovnije uslove za život i da su najgori za radnike biznismeni iz 90-ih. Šta Vi mislite o tome?
KEKOVIĆ: Kako da danas nazovemo većinu radnika nego najamnicima kada znamo da su oni primorani da rade po nestabilnim ugovorima o radu i pod blanko sporazumnim raskidom radnog odnosa, da rade po 50 i više sati sedmično a da im nije plaćen prekovremeni rad, da su uskraćeni za nedjeljni i godišnj odmor, da rade za minimalnu zaradu (193 eura) a u najboljem slučaju dio zarade dobijaju na ruke, da nemaju pravo na slobodan praznični dan, da su sindikalno diskriminisani. Zato je moto ovogodišnjeg protesta bio Vratite nam dostojanstveni rad sa ciljem da pozovemo institucije sistema da insistiraju na poštovanju zakona, ali i da pozovemo radnike da se zajedno borimo protiv ovih devijacija i izgradimo uslove za dostojanstven rad i život svakog radnika.

Država na strani tajkuna

MONITOR: Često se može čuti da su radnici prepušteni sami sebi jer država vodi mnogo više računa o interesima poslodavaca, koji su na razne načine privilegovani i ne žele da vode socijalni dijalog sa zaposlenim. Vaš komentar?
KEKOVIĆ: Činjenica je da je u periodu tranzicije društva iz socijalizma u kapitalizam država bila na strani kapitala, bolje reći domaćih i stranih tajkuna. O tome svjedoče brojne loše privatizacije, te raslojavanje društva na šačicu ekstremno bogatih i veliki broj siromašnih, nestanak srednjeg staleža koji u svim razvijenim državama čine prosvjetni i zdravstveni radnici, državni činovnici i mnogi drugi. Taj trend se i dalje nastavlja, jer ekonomska politika koju su vodile prethodne, a evo i sadašnja Vlada, nikako da bar dio tereta svih ekonomskih promašaja i kriza prebaci na vlasnike kapitala. Vlada se i dalje ponaša po onoj Sulinoj “kome je Bog dao, dao mu je i Sula”.

Otkaz potpisuju unaprijed

MONITOR: Mnogi zaposleni imaju unaprijed potpisan blanko sporazum o raskidu radnog odnosa, iako imaju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što poslodavci zloupotrebljavaju. Kako to spriječiti i šta u tom smislu može sindikat da uradi?
KEKOVIĆ: USSCG je polovinom 2015. godine pokrenuo kampanju protiv blanko sporazumnih raskida radnog odnosa, odmah nakon što smo saznali za prisutnost i izraženost ove pojave. Zaista je porazno saznanje da čak i neke nazovi renomirane kompanije uslovljavaju svoje radnike da im unaprijed potpišu blanko sporazumni raskid radnog odnosa, prije nego što im daju ugovore o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Ali, još je poraznija činjenica da se nadležne institucije uopšte ne bave ovom pojavom. Upravo zato, kroz kampanju koju smo pokrenuli, USSCG pokušava da motiviše i pokrene nadležne institucije da počnu da istražuju i sankcionišu ovu pojavu, kako bi radnicima omogućili dostojanstvene uslove rada. Jer, radnik koji je sam sebi unaprijed potpisao otkaz ne smije da traži nijedno svoje pravo i izložen je izrabljivanju.

Strah od protesta

MONITOR: Zašto nema masovnijih protesta i štrajkova radnika iako većinom rade i žive u uslovima nedostojnim čovjeka?
KEKOVIĆ: Zaista nije jasno zbog čega zaposleni masovnije ne iskažu nezadovoljstvo postojećim statusom. Mnogi to pravdaju strahom od gubitka radnog mjesta ukoliko se pojave na protestima ili u štrajku, u čemu djelimično ima istine, jer u današnjim uslovima gubitak radnog mjesta jeste fatalna stvar za zaposlenog i porodicu. Drugi kažu da je kod zaposlenih zavladala apatija, u smislu da je stanje nepromjenjivo te da se ni protestima i štrajkovima ništa ne može promijeniti. Kako god, istina je u tome da se zaposleni moraju sami izboriti za svoja prava i što to prije shvatimo, prije ćemo doći do boljeg standarda i dostojanstvenog života.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo