Povežite se sa nama

MONITORING

VESNA MEDENICA OSTAJE NA ČELU CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA: Lojalnost koja traje

Objavljeno prije

na

Prva dama crnogorskog pravosuđa Vesna Medenica ponovo je izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore. Odluku o njenom novom mandatu donio je prošle subote Sudski savjet, a Medenica je već u ponedjeljak položila zakletvu i nastavila ono što radi duže od decenije – da vedri i oblači crnogorskim tužilaštvom i pravosuđem.

Dva su razloga što odluka Sudskog savjeta nikoga nije iznenadila. Prvi je taj što su članovi Savjeta birani, uglavnom, pod patronatom Vesne Medenice i njenih pokrovitelja iz vladajuće koalicije koji kontrolišu izbor članova Sudskog savjeta u parlamentu i njihovo imenovanje među kandidatima iz Ministarstva pravde. Medenica je, uostalom, duže od šest godina bila predsjednica Sudskog savjeta – sve do početka jula ove godine.

Još je očiglednija činjenica da je mjesto predsjednika Vrhovnog suda CG vjerovatno jedina državna funkcija za koju, na javnom konkursu, nijesmo dobili makar dva kandidata. Uporedimo to sa desetinama samokandidovanih ili predloženih za druge sudijske funkcije. Neobično je da neuporedivo veće interesovanje među ovdašnjim pravnicima vlada za, inače mnogo stresnije, zvanje vrhovnog Državnog tužioca. Da ne pominjemo činjenicu kako je, na primjer, na konkurs za izvršnog direktora paradržavnog Rudnika uglja u Pljevljima stiglo skoro 70 prijava.

,,Ljude iz crnogorskog pravosuđa bilo je strah”, tvrde naši sagovornici (svi do jednoga, takođe, insistirajući na anonimnosti), ,,da budu protivkandidati bivšoj i budućoj predsjednici Vrhovnog suda. Posebno kada su njenu, od ranije prepoznatu osvetoljubivost, povezali sa jasnim naumom političke elite da preko Medenice zadrže ili čak i ojačaju kontrolu crnogorskog pravosudnog sistema”.

Nije dugo trebalo pa da, iz prve ruke, vidimo kako bi sve to, ubuduće, moglo izgledati.

Novinari su, nakon polaganja zakletve, Medenicu zamolili da prokomentariše prošlonedjeljnu odluku Ustavnog suda kojom je ukinuta osuđujuća presuda Damiru Mandiću, kao saučesniku NN lica prilikom ubistva Duška Jovanovića. Podsjetimo: Viši sud (sudsko vijeće Lazara Akovića) Mandića je osudio na 30 godina zatvora, Apelacioni sud je tu presudu potvrdio, ali je kaznu preinačio na 18 godina robije.

Vesna Medenica, koja je bila Vrhovni državni tužilac u vrijeme kada je Tužilaštvo prikupljalo dokaze u slučaju ubistva vlasnika i glavnog urednika Dana (i pravilo nepopravljive greške, poput odbijanja tužioca Novaka Ražnatovića da ode u policiju i uzme izjavu od Mandića u kojoj on govori o izvršiocima ubistva i njihovim zadacima), a predsjednica Vrhovnog suda u vrijeme kada je satanizovan jedan od sudija u procesu protiv Damira Mandića, na postavljeno pitanje odgovorila je upozorenjem: ,,Reći ću da je Vrhovni sud najveći u državi, kao što kaže Ustav. Ja ću se zalagati da i to bude. A kad to kažem onda znate na šta mislim”. Slijedio je i nastavak priče.

Medenica je, na početku novog mandata, ,,locirala” najveće neprijatelje crnogorskog pravosuđa. Neupućeni bi ih tražili među kriminalnim klanovima braće Šarić, Safeta Kalića, Nasera Keljmendija, Luke Bojovića, barskog, beranskog i(li) budvanskog klana, ili u vrhu političko-ekonomske elite koju su iznjedrili balkanski ratovi (1991-1999.), sankcije UN, prljave privatizacije i berzanske mahinacije. Ne. Medenica je precizirala – najveći neprijatelji njenih sudija su domaći novinari i strane diplomate: ,,Mora se u državi stvoriti ambijent da sudija slobodno misli i primjenjuje zakon, da ne strijepi od novinarskih članaka ni od bilo koga sa strane što bi bio uticaj na njegovo samostalno odlučivanje”, poručila je ona.

Model pravosuđa i tužilaštva koji priželjkuje Vesna Medenica već godinama nalazimo na stranicama Monitora.

,,Vesna Medenica želi da sve drži pod kontrolom”, navodi vaš nedjeljnik, u junu prošle godine, riječi insajdera verziranog u lične i profesionalne odnose u crnogorskom pravosuđu. ,,Ona je pravi vojnik. Kontroliše i nadzire rad sudija, vrši pritiske kada su u pitanju predmeti od važnosti za vrh vlasti. Za sudije zna da kaže: Njima treba samo nogu pod grlo. Konstantno, kroz sebi odane ljude utiče i na rad Apelacionog suda.”

Jedan od rijetkih koji je o tome progovorio, pod imenom i prezimenom, bio je bivši sudija Višeg suda, a danas advokat Lazar Aković. On je, u oktobru 2009. godine objavio da je prinuđen da podnese ostavku, kao žrtva ,,farsične procedure” koju je inicirala predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, a sproveo predsjednik Višeg suda Mušika Dujović. Dujović je danas predsjednik Medeničinog Apelacionog suda.

U inicijativi za razrješenje Akovića, koja je prethodila njegovoj ostavci, piše kako je navodno „nesavjesno radio svoj posao” u prvom sudskom procesu za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića. Prije podnošenja ove inicijative, tvrdio je Aković u razgovoru za Monitor, Dujović ga je ,,u četiri oka” obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”. „Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda, da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, saopštio je Aković i dodao da je ,,njegove prijedloge odlučno odbio”.

Na sjednici Sudskog savjeta, pod predsjedništvom Vesne Medenice, usvojena je Dujovićeva inicijativa i pokrenut je postupak razrješenja Lazara Akovića. On je, takođe, momentalno suspendovan, mada Zakon o Sudskom savjetu takvu mogućnost ne navodi kao imperative.

Ovom procedurom pred Sudskim savjetom su otvorene brojne dileme, piše tada Monitor, a najvažnija među njima je ona koju potencira Aković: ,,Vrhunac apsurda je činjenica da je, navodni, povod za moje razrješenje postupanje u predmetu u kome presuda nije pravosnažna i koja će se tek naći pred Apelacionim sudom”.

Očekivano, i baš kao što je Vesna Medenica dalekovido ,,predvidjela”, presuda Lazara Akovića oborena je na Apelacionom sudu.

Na novom suđenju, vijeće sutkinje Slavke Vukčević je izreklo maksimalne kazne optuženim izvršiocima i inicijatorima ubistva inspektora Šćekića, ali je – za razliku od Akovića koji ih je osudio i za zločinačko udruživanje – Vukčevićeva optužene oslobodila za to krivično djelo i osudila ih samo za podstrekivanje i izvršenje teškog ubistva.

Ponovila se, potom, priča na Apelacionom sudu. Samo što je u predigri donošenja te odluke, ulogu Mušike Dujovića preuzeo potpredsjednik Vlade i ministar pravde Duško Marković. Prvo je, dakle, Sudski savjet pod komandom tandema Marković-Medenica pokrenuo postupak za razrješenje i praktično prinudio Slavku Vukčević da podnese ostavku, a potom je Vijeće Apelacionog suda ukinulo njenu presudu u ,,slučaju Šćekić”. Ukinute su, dakle, presude optuženima ali je – obratite pažnju – Apelacioni sud potvrdio onaj dio presude u kojoj se optuženi oslobađaju tereta za zločinačko udruživanje.

Osuđujuća presuda optuženima za ubistvo Slavoljuba Šćekića ukinuta je, nedavno, po treći put. Sve ide ka tome da će na sljedećem suđenju, u nedostatku dokaza, Ljubo Bigović, Saša Boreta i družina biti oslobođeni svih optužbi. Potom će krenuti procesi za naknadu štete koju su opasni momci sa crnogorskog primorja pretrpjeli zbog višegodišnjeg zadržavanja u Spužu. Otprilike, baš onako kako je svoju dangubu naplatio i Beranac Vuk Vulević, sumnjičen za bezbroj krivičnih djela u Crnoj Gori, SCG i Evropi – od šverca kokaina sa Vuksanom Cemovićem, do učešća ili saučesništva u ubistvima Duška Jovanovića, Slavoljuba Šćekića, Faiza Kadrića (u Cirihu)…

Identičnu priču koju nam pričaju istrage i (ponovljena) suđenja za ubistva Jovanovića i Šćekića, pronalazimo i u slučajevima Zavala, Telekom, Prva banka, ili ,,paketu” sudskih procesa vezanih za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore tokom raspada SFRJ (Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz, deportacija izbjeglica).

U svakom od njih Medenica je – kao VDT ili predsjednica Vrhovnog suda – igrala makar glavnu epizodnu ulogu. Zahvaljujući kojoj je svaki od pomenutih procesa, do danas, ostao bez pravosnažne osuđujuće presude. Naravno, Medenica uvijek ima alibi (čak i onda kada njeni podređeni donesu odluku da se za javnost zatvori suđenje ubici njenog zeta i njegove prijateljice – koje je ubio njen muž).

Evo kako to izgleda. U izvještaju Evropske Komisije o Crnoj Gori za 2010. godinu piše, kratko i jasno: „Postoji zabrinutost u vezi sa efikasnošću i odgovornošću pravosuđa”. U interpretaciji Vesne Medenice navodi EK dobijaju potpuno drugačije značenje: ,,Pravo da vam kažem, nama je najbitnije to što je EK konstatovala napredak crnogorskih sudova u dijelu rješavanja zaostalih predmeta i u dijelu poboljšanja efikasnosti”, kazala je predsjednica Vrhovnog suda studentima prava na državnom Univerzitetu.

A ovih dana nam poručuje: ,,Mislim da će sljedećih pet godina biti mnogo teže za sudsku vlast, mnogo zahtjevnije i složenije, jer ulazimo u nov reformski proces koji je diktiran pregovaračkim poglavljima 23 i 24”. Kome treba prevod – Medenica brine da će se briselska birokratija pokazati imuna na trikove pomoću kojih je manipulisala ovdašnjim javnim mnjenjem. Zato unaprijed tvrdi pazar: ,,Mi koji nosimo sudijsku odoru moramo imati prava”. Obaveze ne pominje. One, i onako, nijesu javne.

Odbrana vlasti

Medenica se zimus obratila Ustavnom sudu tražeći da obori propis kojim se, prema njenoj procjeni, ,,suprotno ustavnoj podjeli vlasti Skupština direktno miješa u nadležnosti sudskih organa”, nakon što je opozicija potpomognuta glasovima SDP-a usvojila Zakon o zaštiti državnih interesa u metalurško-rudarskom kompleksu.

Ustavni sud je, svega tri mjeseca nakon podnošenja te inicijative, izašao u susret zahtjevu iza koga su stajali probrani ekonomski, pravni i politički autoriteti: Milo Đukanović, Vesna Medenica i Filip Vujanović. Advokati Damira Mandića na odluku istog suda čekali su duže od četiri godine.

Zanimljivo – ovo je bio prvi put u minulih 11 godina (Medenica je VDT od jula 2003) da je bivšoj VDT i aktuelnoj predsjednici Vrhovnog suda zasmetao politički uticaj na rad ovdašnjeg pravosuđa. Primjera radi, kada je nekadašnji predsjednik SO Pljevlja i poslanik DPS-a Filip Vuković obznanio kako on „ne bi rekao gdje se Darko Šarić nalazi ni kada bi znao”, uz sud da je „afera Šarić preuveličana”, a da su to „korektni momci”, Medenica je lakonski ocijenila da Vukovićeva izjava „nije opasna za vladavinu prava u Crnoj Gori”.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo