Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PETRONIJEVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR NVO GRUPA 484: Gorak ukus iseljeničke sudbine

Objavljeno prije

na

Svake godine u avgustu, imamo sličan informativni prilog: u Hrvatskoj se obilježava godišnjica akcije Oluja kao državni praznik, a u Srbiji su opijela za stradale u toj akciji, Srbe iz Kninske krajine. Niko od hrvatskih zvaničnika ne smije da naglasi da je tada Hrvatsku napustilo oko 250 hiljada Srba, a da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate, a od srpskih lidera gotovo da nema onih koji bi rizikovali da kažu koju o tadašnjoj politici Srbije, liderstvu u Srpskoj krajini, navodnim dogovorima službenog Beograda i Zagreba. Sudbina izbjeglica, deložiranih i raseljenih, samo je prigodna tema, zgodna za neophodnu populističku dozu ovdašnjeg razumijevanja patriotizma i nacionalnog dostojanstva. Kako stvari zaista stoje, šta se dešava s ljudima koji su „iskorijenjeni” i kakva je naša budućnost u državama iz kojih se bježalo i u koje se bježalo i još se to čini samo u manjim ciframa, razgovarali smo s direktorom NVO Grupa 484 Vladimirom Petronijevićem, čija se organizacija od 1995. bavi pomaganjem izbjeglicama, artikulacijom njihovih najvažnijih problema i borbom da se oni riješe. Te 1995, osnivačica ove organizacije, poznata primabalerina Jelena Šantić, otišla je u Pakrac s još nekoliko antiratnih aktivista iz Srbije, da pokuša da pomogne žrtvama Bljeska, prve vojno-policijske akcije hrvatskog Stožera prema teritorijama pod vlašću hrvatskih Srba, za kojom je ubrzo došla i Oluja. MONITOR: Hrvatska ulazi u EU, a problemi ljudi srpske narodnosti nijesu riješeni i ne rješavaju se „po evropskim standardima”. Kako je to moguće?
PETRONIJEVIĆ: Prošlo je sedamnaest godina od Oluje. To nije malo vremena i u tom periodu dogodili su se značajni politički i ekonomski procesi u regionu. Hrvatska će postati članica EU i to je dobra vest za čitav region, ipak složio bih se da položaj Srba u Hrvatskoj nije zadovoljavajući, o čemu svedoči i broj povratnika i perspektive tih ljudi u današnoj Hrvatskoj. Pokrenut je veoma važan regionalni proces, koji ima za cilj da ljudima koji su imali stanarsko pravo pre sukoba, omogući adekvatan smeštaj u hrvatskim gradovima. Pravo je pitanje, zbog čega taj proces doživljava svoju realizaciju tek sada, a ne mnogo godina ranije. Odgovor na to pitanje treba da daju oni koji godinama nisu pitanje povratka izbeglica postavljali na najviši nivo bilateralnih odnosa Srbije i Hrvatske, niti pokretali inicijative k međunoradnoj zajednici u tom pravcu. Sada je, nakon toliko godina, sve teže.

MONITOR: Kako vi razumijete najnovije napade na Veljka Džakulu?
PETRONIJEVIĆ: Mislim da hrvatsko društvo još nije spremno da se suoči s istinom, da je akcija Oluja, pored legitimnog cilja da se uspostavi kontrola teritorije unutar međunarodno priznatih granica Hrvatske, imala i jasnu, zločinačku komponentu, da se srpski živalj protera i Hrvatska etnički očisti od Srba. Počinjeni su mnogi zločini i epilog takvog činjenja dobija svoje obrise u Hagu. Kada hrvatsko društvo, odnosno hrvatska politička elita prizna takvu realnost, onda se stvaraju uslovi za suštinsko pomirenje dva naroda. Naravno, proces suočavanja s istinom potreban je i u Srbiji i još mnogo toga na tom planu mora biti urađeno. Sve dok ovakvo stanje realno postoji u našim društvima, izjave i postupanja političara posmatraće se kroz lupu, dobijati različite interpretacije i biti izvor novih nesporazuma.

MONITOR: Bavite se pomaganjem raseljenim ljudima i položajem građana koji su izgubili najobičniju građansku legitimaciju i postali „suvišni”. Koliko trpe ljudi pogođeni tim stanjem i koliko njihova trauma utiče na odnose u društvu gdje su oni građani trećeg reda?
PETRONIJEVIĆ: Grupa 484 već se 17 godina bavi problemima raseljenih u regionu. Treba priznati da su učinjeni pomaci u reševanju njihovih problema, ali još mnogo toga potrebno je uraditi, pre svega u oblastima stanovanja i zapošljavanja. Izbeglice i interno raseljena lica spadaju u najsiromašnije slojeve našeg društva, koje je dodatno pogođeno ekonomskom krizom. Danas nije lako odvojiti budžetska sredstva, ali u kombinaciji s međunarodnom finansijskom podrškom, mora se dalje raditi na rešavanju problema ovih ljudi.

MONITOR: Fra Marko Oršolić smatra da Dejtonski sporazum ne bi trebalo ukidati dok se ne ispune njegovi najvažniji i najbolji djelovi, kao što je povratak izbjeglica.
PETRONIJEVIĆ: Bosna je bolji primer od Hrvatske. Posle rata u Bosni, međunarodna zajednica je insistirala na povratu stanarskih prava predratnim nosiocima i činjenica je da je taj proces uspešno sproveden. Ipak, po svim analizama, problem Bosne je neuspeh tzv. manjinskih povrataka. Ljudi jesu povratili imovinu, ali se uglavnom nisu vratili u mesta u kojima su pre rata živeli, a u kojima bi sada bili pripadnici manjiski zastupljenog naroda. Tu vidim neuspeh međunarodne zajednice u BiH, ali ćemo bolju sliku imati posle popisa u ovoj zemlji.

MONITOR: Biti „izbjeglica”, pa i kada se dobije novo državljanstvo, neka je vrsta invektive na našim prostorima prepunim raseljenih osoba. Koliko je Crnjanski imao pravo kad je u svojim romanima toliko lamentirao nad „nepopravljivošću” raseljeničke sudbine?
PETRONIJEVIĆ: Imao je pravo, jer preko noći se postaje raseljeno lice, a potom su potrebne godine i decenije, da bi se život vratio normalnim tokovima. Posle toliko godina ljudi su se snalazili na razne načine, naravno, pojedini mnogo uspešnije od drugih, ali uvek postoji taj gorak ukus teške sudbine, promenjenog života, koji se živi voljom drugih… No, uvek moramo imati na umu da bi ljudi morali i sami da rade na popravljanju uslova života, a države i društva u kojima živimo trebalo bi da prepoznaju ove probleme i stvore uslove za njihovo rešavanje.

MONITOR: Ima li podataka o tome kakvu politiku i kakve lidere preferiraju ljudi koji su u Srbiju došli iz Hrvatske, Bosne i s Kosova i uopšte, šta je politički najbliže i najsigurnije za ljude koji imaju teško iskustvo progona zbog svog etničkog porijekla?
PETRONIJEVIĆ: Mislim da je to generalizacija i da ne možemo uopšteno govoriti o tome kako glasaju ljudi koji su stekli državljanstvo nakon izbeglištva ili, pak, interno raseljeni s Kosova. Ja ću vas podsetiti na jedan podatak sa prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj… Od 38 zastupnika srpske nacionalnosti u hrvatskom Saboru, 33 je bilo s liste Račanovih komunista i Madžarevog saveza socijalista, a svega pet s liste Raškovićevog SDS. Ovaj podatak držim značajnim pokazateljem raspoloženja Srba iz Hrvatske uoči rata, a koje bi u obzir trebali da uzmu oni koji se bave istraživanjima vezanim za sukobe na područiju bivše Jugoslavije.

MONITOR: Hana Arent je pokazala kakve tragične domete mogu imati politike koje stvaraju „suvišne ljude”, bili oni lišeni državljanstva, profesije, doma ili brige društva uopšte. Šta se može ovdje još učiniti da ljudi budu manje „iskorjenjeni”?
PETRONIJEVIĆ: Prosto potreba da se u zemljama ove regije prepoznaju, podrže i povežu politike demokratskog profila, koje su sposobne da se uzdigu iznad balkanskih predrasuda. Šansa počiva na priznavanju istina o zločinima, stradanjima i krivcima. Dok god zločinci budu najavljivani kao heroji koji dobijaju aplauze i skandiranja, dok god žrtve ostanu bez spomena i groba, dok god generacije koje dolaze ne budu u prilici da saznaju istinu, dotle ćemo živeti u strahu od novog ,,iskorenjivanja”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo