Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PETRONIJEVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR NVO GRUPA 484: Gorak ukus iseljeničke sudbine

Objavljeno prije

na

Svake godine u avgustu, imamo sličan informativni prilog: u Hrvatskoj se obilježava godišnjica akcije Oluja kao državni praznik, a u Srbiji su opijela za stradale u toj akciji, Srbe iz Kninske krajine. Niko od hrvatskih zvaničnika ne smije da naglasi da je tada Hrvatsku napustilo oko 250 hiljada Srba, a da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate, a od srpskih lidera gotovo da nema onih koji bi rizikovali da kažu koju o tadašnjoj politici Srbije, liderstvu u Srpskoj krajini, navodnim dogovorima službenog Beograda i Zagreba. Sudbina izbjeglica, deložiranih i raseljenih, samo je prigodna tema, zgodna za neophodnu populističku dozu ovdašnjeg razumijevanja patriotizma i nacionalnog dostojanstva. Kako stvari zaista stoje, šta se dešava s ljudima koji su „iskorijenjeni” i kakva je naša budućnost u državama iz kojih se bježalo i u koje se bježalo i još se to čini samo u manjim ciframa, razgovarali smo s direktorom NVO Grupa 484 Vladimirom Petronijevićem, čija se organizacija od 1995. bavi pomaganjem izbjeglicama, artikulacijom njihovih najvažnijih problema i borbom da se oni riješe. Te 1995, osnivačica ove organizacije, poznata primabalerina Jelena Šantić, otišla je u Pakrac s još nekoliko antiratnih aktivista iz Srbije, da pokuša da pomogne žrtvama Bljeska, prve vojno-policijske akcije hrvatskog Stožera prema teritorijama pod vlašću hrvatskih Srba, za kojom je ubrzo došla i Oluja. MONITOR: Hrvatska ulazi u EU, a problemi ljudi srpske narodnosti nijesu riješeni i ne rješavaju se „po evropskim standardima”. Kako je to moguće?
PETRONIJEVIĆ: Prošlo je sedamnaest godina od Oluje. To nije malo vremena i u tom periodu dogodili su se značajni politički i ekonomski procesi u regionu. Hrvatska će postati članica EU i to je dobra vest za čitav region, ipak složio bih se da položaj Srba u Hrvatskoj nije zadovoljavajući, o čemu svedoči i broj povratnika i perspektive tih ljudi u današnoj Hrvatskoj. Pokrenut je veoma važan regionalni proces, koji ima za cilj da ljudima koji su imali stanarsko pravo pre sukoba, omogući adekvatan smeštaj u hrvatskim gradovima. Pravo je pitanje, zbog čega taj proces doživljava svoju realizaciju tek sada, a ne mnogo godina ranije. Odgovor na to pitanje treba da daju oni koji godinama nisu pitanje povratka izbeglica postavljali na najviši nivo bilateralnih odnosa Srbije i Hrvatske, niti pokretali inicijative k međunoradnoj zajednici u tom pravcu. Sada je, nakon toliko godina, sve teže.

MONITOR: Kako vi razumijete najnovije napade na Veljka Džakulu?
PETRONIJEVIĆ: Mislim da hrvatsko društvo još nije spremno da se suoči s istinom, da je akcija Oluja, pored legitimnog cilja da se uspostavi kontrola teritorije unutar međunarodno priznatih granica Hrvatske, imala i jasnu, zločinačku komponentu, da se srpski živalj protera i Hrvatska etnički očisti od Srba. Počinjeni su mnogi zločini i epilog takvog činjenja dobija svoje obrise u Hagu. Kada hrvatsko društvo, odnosno hrvatska politička elita prizna takvu realnost, onda se stvaraju uslovi za suštinsko pomirenje dva naroda. Naravno, proces suočavanja s istinom potreban je i u Srbiji i još mnogo toga na tom planu mora biti urađeno. Sve dok ovakvo stanje realno postoji u našim društvima, izjave i postupanja političara posmatraće se kroz lupu, dobijati različite interpretacije i biti izvor novih nesporazuma.

MONITOR: Bavite se pomaganjem raseljenim ljudima i položajem građana koji su izgubili najobičniju građansku legitimaciju i postali „suvišni”. Koliko trpe ljudi pogođeni tim stanjem i koliko njihova trauma utiče na odnose u društvu gdje su oni građani trećeg reda?
PETRONIJEVIĆ: Grupa 484 već se 17 godina bavi problemima raseljenih u regionu. Treba priznati da su učinjeni pomaci u reševanju njihovih problema, ali još mnogo toga potrebno je uraditi, pre svega u oblastima stanovanja i zapošljavanja. Izbeglice i interno raseljena lica spadaju u najsiromašnije slojeve našeg društva, koje je dodatno pogođeno ekonomskom krizom. Danas nije lako odvojiti budžetska sredstva, ali u kombinaciji s međunarodnom finansijskom podrškom, mora se dalje raditi na rešavanju problema ovih ljudi.

MONITOR: Fra Marko Oršolić smatra da Dejtonski sporazum ne bi trebalo ukidati dok se ne ispune njegovi najvažniji i najbolji djelovi, kao što je povratak izbjeglica.
PETRONIJEVIĆ: Bosna je bolji primer od Hrvatske. Posle rata u Bosni, međunarodna zajednica je insistirala na povratu stanarskih prava predratnim nosiocima i činjenica je da je taj proces uspešno sproveden. Ipak, po svim analizama, problem Bosne je neuspeh tzv. manjinskih povrataka. Ljudi jesu povratili imovinu, ali se uglavnom nisu vratili u mesta u kojima su pre rata živeli, a u kojima bi sada bili pripadnici manjiski zastupljenog naroda. Tu vidim neuspeh međunarodne zajednice u BiH, ali ćemo bolju sliku imati posle popisa u ovoj zemlji.

MONITOR: Biti „izbjeglica”, pa i kada se dobije novo državljanstvo, neka je vrsta invektive na našim prostorima prepunim raseljenih osoba. Koliko je Crnjanski imao pravo kad je u svojim romanima toliko lamentirao nad „nepopravljivošću” raseljeničke sudbine?
PETRONIJEVIĆ: Imao je pravo, jer preko noći se postaje raseljeno lice, a potom su potrebne godine i decenije, da bi se život vratio normalnim tokovima. Posle toliko godina ljudi su se snalazili na razne načine, naravno, pojedini mnogo uspešnije od drugih, ali uvek postoji taj gorak ukus teške sudbine, promenjenog života, koji se živi voljom drugih… No, uvek moramo imati na umu da bi ljudi morali i sami da rade na popravljanju uslova života, a države i društva u kojima živimo trebalo bi da prepoznaju ove probleme i stvore uslove za njihovo rešavanje.

MONITOR: Ima li podataka o tome kakvu politiku i kakve lidere preferiraju ljudi koji su u Srbiju došli iz Hrvatske, Bosne i s Kosova i uopšte, šta je politički najbliže i najsigurnije za ljude koji imaju teško iskustvo progona zbog svog etničkog porijekla?
PETRONIJEVIĆ: Mislim da je to generalizacija i da ne možemo uopšteno govoriti o tome kako glasaju ljudi koji su stekli državljanstvo nakon izbeglištva ili, pak, interno raseljeni s Kosova. Ja ću vas podsetiti na jedan podatak sa prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj… Od 38 zastupnika srpske nacionalnosti u hrvatskom Saboru, 33 je bilo s liste Račanovih komunista i Madžarevog saveza socijalista, a svega pet s liste Raškovićevog SDS. Ovaj podatak držim značajnim pokazateljem raspoloženja Srba iz Hrvatske uoči rata, a koje bi u obzir trebali da uzmu oni koji se bave istraživanjima vezanim za sukobe na područiju bivše Jugoslavije.

MONITOR: Hana Arent je pokazala kakve tragične domete mogu imati politike koje stvaraju „suvišne ljude”, bili oni lišeni državljanstva, profesije, doma ili brige društva uopšte. Šta se može ovdje još učiniti da ljudi budu manje „iskorjenjeni”?
PETRONIJEVIĆ: Prosto potreba da se u zemljama ove regije prepoznaju, podrže i povežu politike demokratskog profila, koje su sposobne da se uzdigu iznad balkanskih predrasuda. Šansa počiva na priznavanju istina o zločinima, stradanjima i krivcima. Dok god zločinci budu najavljivani kao heroji koji dobijaju aplauze i skandiranja, dok god žrtve ostanu bez spomena i groba, dok god generacije koje dolaze ne budu u prilici da saznaju istinu, dotle ćemo živeti u strahu od novog ,,iskorenjivanja”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo