Grupa građana, predstavnika nevladinog sektora, ponovo je prije nekoliko dana podnijela tužbu protiv Regulatorne agencije za energetiku, jer tvrde da je Agencija oštetila potrošače u Crnoj Gori. Među podnosiocima tužbe je i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka NVO Centar za građansko obrazovanje. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa njom. – Građani Crne Gore su oštećeni za 39 miliona, a Stevo Muk, Goran Đurović i ja pokušavamo kroz sudsku proceduru da im vratimo te novce. Dobili smo već jedan spor u maju 2009. po kojem je Regulatorna agencija za energetiku (RAE) morala donijeti novu odluku kojom će omogućiti povraćaj tih sredstava, ali ona nije u cijelosti ispoštovala presudu Upravnog suda, tako da je, ako je vjerovati zvaničnicima Elektroprivrede, jer mi nemamo uvid u te podatke, do sada vraćeno oko tri miliona. Ipak, RAE je u decembru 2009. donijela odluku kojom priznaje i da je naplaćeno 39 miliona više od građana, pri čemu hoće da te pare vrati u 2010. i 2011. Mi nastavljamo spor protiv njih, jer cijenimo da novci moraju da se vrate 2010, odnosno odmah i to sa kamatom, kaže Uljarević.
MONITOR: Kakav ishod očekujete s obzirom na to da crnogorski sudovi presudama često dokazuju da su produžena ruka izvršne vlasti? ULJAREVIĆ: Da je sudstvo u Crnoj Gori pod jakim političkim uticajima nije više samo utisak nas koji ovdje živimo, već i EU kojoj težimo a koja nas sve pažljivije analizira i bolje upoznaje. Lično vrlo uvažavam sudijsku funkciju. I u ovakvom, kompromitovanom sudskom sistemu ima sudija koji su profesionalni, pošteni i nezavisni i važno je takve primjere isticati isto koliko i kritikovati drugačije. Pošto je ovaj spor u toku, korektno bi bilo sačekati presudu prije konačne ocjene. Vjerujem da će se sudsko vijeće fokusirati na činjenice, dokaze i pravo i da će doprinijeti zaštiti javnog interesa.
MONITOR: Ipak, svjedoci smo da svi građani nisu pred zakonom jednaki I da se odluke sudova ignorišu? ULJAREVIĆ: Naša realnost često ukazuje da ne živimo u državi u kojoj se zakon primjenjuje za sve jednako, kao i da su i sudovi, ali i brojne druge institucije poniženi od moćnih a nekontrolisanih pojedinaca. To je loše, na mnoge djeluje deprimirajuće i potiče ih da umjesto zaštite tih istih institucija traže prečice čime se vrtimo u začaranom krugu koji i dalje jača pojedince, a slabi institucije i vladavinu prava.
MONITOR: Često možemo čuti, a i uvjeriti se na konkretnim primjerima, da je Crna Gora privatna država. Vi često kontaktirate sa strancima, kakavi su njihovi komentari? ULJAREVIĆ: Mi smo skloni da sjedimo i čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, umjesto da se sami uhvatimo u koštac sa njima. U tom kontekstu, postoje prevelika očekivanja od različitih predstavnika međunarodne zajednice. Treba da shvatimo, što je bolno za naš ego, da smo mi za politike koje oni predstavljaju nisko na listi prioriteta. Stoga je i njihova želja da se bave nama daleko od onog što bi bilo za nas najkorisnije. No, ne treba potcijeniti njihovu obaviještenost, razumijevanje prilika u kojima živimo i sposobnost da razvojem okolnosti i sami ne promijene strategiju i glavne sagovornike. Milošević je dugo bio smatran ,,faktorom stabilnosti”, a završio je kao ,,balkanski kasapin” u međunarodnom zatvoru. Komunikacija koju imam sa strancima, posebno u posljednje vrijeme, je ohrabrujuća sa stanovišta razumijevanja stanja i odnosa u društvu, radovalo bi me kad bi bila praćena sa više konkretnih akcija, javnih riječi i djela.
MONITOR: Kako Vam trenutno izgleda Crna Gora u poređenju sa modernim evropskim državama? ULJAREVIĆ: Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Ako je to kroz prizmu RTCG-a onda je dobro da bolje ne može biti, jer i pored toga što je svakim danom sve više nezapošljenih, gladnih, očajnih ljudi, afera, kriminalaca i neznalica koji donose odluke, uvjeravaju nas da napredujemo, da smo lideri u svemu i svačemu, idila samo povremeno kvare neki ,,isfrustrirani” i ,,neostvareni” pojedinci. No, realnost izvan ovog “ružičastog servisa” je sasvim drugačija, a ovdje je još premalo hrabrosti da se brane ideje na kojima bi se razvijala moderna Crna Gora. I to je ona ključna razlika u odnosu na elitne klubove kojima stremimo, ostalo se lako može u hodu nadoknaditi, jer moderna evropska odijela se ovdje već nose, samo ona ne mogu kompenzirati ono čega nema u djelima.
MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su bezmalo karakterne crte države Crne Gore. Koliko aktuelna vlast, prema Vašim saznanjima, radi na njihovom suzbijanju? ULJAREVIĆ: Očito nedovoljno ako to ostaju naše konstante koje nam spočitavaju sve relevantne međunarodne adrese već godinama i sve intenzivnije, a nedostatak djelotvorne političke volje da se sa njima izbore oni kojima je to posao ne može se potrijeti nekom prilično upitnom statistikom.
MONITOR: Na kakvom je nivou razvijenosti demokratska politička kultura u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: Mi smo društvo autoritarne, podaničke političke kulture, mitske tradicije, urušenog sistema vrijednosti koji devijacije tretira kao društveno prihvatljivo ponašanje, kolektivističkog obrasca koji njeguje neodgovornost, strah i otpor prema novinama, suštinske nespremnosti elita na promjene, njihove nesposobnosti razvijanja kvalitetne vizije i pratećih strategija uz impotentno oslanjanje na kult vođe, što ozbiljno sužava prostor za cjelovite a toliko potrebne reforme. Moramo mnogo raditi kako bi uopšte došli u okvir demokratske političke kulture i kako bi stvorili klimu u kojoj jedan čovjek i njegovo pismo nije važnije od zakona i institucija.
MONITOR: Kada će doći vrijeme za promjene urušenog sistema vrijednosti u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: To je dug proces, a mi teško pravimo i prve ozbiljne korake. Ralf Darendorf, koji se bavio društvenom promjenom kao sociološkim fenomenom, iznio je čuvenu formulu po kojoj je za promjenu vlasti potrebno šest mjeseci, za promjenu odnosno izgradnju novih institucija šest godina, a za promjenu sistema vrijednosti 60 godina. Možemo samo da radimo na tome da dinamika bude možda brža u našem slučaju, ali redoslijed ne možemo zanemariti.
MONITOR: Poznato je da se autokratska vlast najviše plaši aktivnih, samosvjesnih građana, koji su u manjini u Crnoj Gori. Kako građanima pomoći da shvate da vlast postoji zbog njih i da se bez straha bore za svoja prava? ULJAREVIĆ: Naši građani potcijenjuju sebe i sopstvenu moć, i to od onog dana kad se glasa do mnogih drugih kad se ćuti na ono na što se ne smije ćutati. To nas je dovelo u jednu pervertiranu dimenziji u kojoj imamo transparentnu vlast koja vrlo transparentno zloupotrebljava institucije sistema i naše novce, krši zakone, promoviše diskriminaciju prema određenim grupama, laže, tuče neistomišljenike i time na najarogantniji način ponižava naš zdrav razum. Iako se u ovdašnjim razmjerama neki ljudi mogu učiniti silnima, ne treba zaboraviti da njihova moć izvire upravo iz sredstava koja smo im pružili i da imamo puno pravo da ih pozovemo na odgovornost. Nema u blizini moćnika toliko mjesta za sve one koji se nadaju da će se ćutanjem i poslušnošću spasiti, vrijeme je da svako radi ono u što iskreno vjeruje da je ispravno ne samo zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva, već i egzistencije. Građani su za ovu vlast samo potrošna roba u procesu održanja monopola moći. Primjer su i svi oni radnici koji na ulicama danas traže svoje davno zarađene novce. Bilo bi loše da se svi u nekoj formi nađemo u njihovoj situaciji, a to nas neće zaobići ako budemo ćutali i poslušno čekali da se vrijeme i okolnosti same od sebe promijene u našu korist.
MONITOR: Kako Crna Gora da postane društvo u kojem će kultura protesta i otpora biti normalna pojava? ULJAREVIĆ: Kultura protesta i otpora žive u razvijenim društvima i kulturama, a njihovo odsustvo je i mjera naše demokratske nezrelosti. Bilo bi dobro kad bismo manje mislili o poslušnosti, a više radili na sebi, svom samopouzdanju, dostojanstvu, ličnoj odgovornosti, svijesti o tome da imamo svoja prava. I možda možemo dati i originalan impuls time što ćemo građanskom neposlušnošću izraditi demokratsko društvo suprotno tvrdnji teoretičara da demokratsko društvo produkuje građansku neposlušnost. Uz uslov da ne zaboravimo da je građanska neposlušnost duboko individualna kategorija i da sve počinje od one odluke da kažete: dosta je, ne može više ovako, ja zaslužujem bolje i više!
MONITOR: Građansko društvo kod nas postoji samo u naznakama, a malograđanština u vidu primitivizma, neznanja, nevaspitanja pa sve do siledžijstva , čak i u vrhovima vlasti, prisutna je u ogromnim količinama. Kako ovo posljednje svesti na podnošljivu mjeru? ULJAREVIĆ: Nesmjenjivost vlasti je nezdrava za svako društvo. I kad je najbolja vlast dođe u fazu dekadencije. Ova, koja nikad nije ni imala suštinsku vrijednosnu orijentaciju, uticala je na eroziju građanskog kao principa i na uspostavljanje okruženja u kojem nije pitanje kako živjeti kao čovjek već kako preživjeti ili kako lakše, brže i neobaveznije živjeti. Samo ozbiljno provjetravanje među donosiocima odluka može osvježiti i upristojiti ovo društvo.
MONITOR: O nevladinim organizacijama u Crnoj Gori izriču se kontroverzne ocjene. Da li NVO treba da se bave politikom? ULJAREVIĆ: NVO su politički fenomen i samo oni koji nemaju ni elementarna znanja iz društvenih nauka mogu izuzimati NVO iz političkog života. Mi smo svi ,,političke životinje”, a politika nije rezervisana za one koji sjede u Skupštini, Vladi itd. Ona je naša potreba, napor i akcija da mijenjamo pravila igre koja su nam nametnuta i koja nam ne daju jednake šanse. Mobilizacijski i politički potencijal, autentični politički aktivizam je neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i, svima potrebnom, podizanju nivoa političke kulture.
MONITOR: Kao jedan od autora studije Vrijednosne orijentacije i nivoi aktivizma studenata Univerziteta Crne Gore kako objašnjavate muk na Univerzitetu, izuzimajući časne izuzetke, kad je riječ o problemima u Crnoj Gori na koje bi akademska zajednica neizostavno morala da reaguje? ULJAREVIĆ: UCG je dio uloga u partijsko-koalicionim trgovinama što ugrožava njegovu autonomiju, limitira zapošljene, studente i razvoj države. Crnogorski studenti nikada nijesu organizovali istinski studentski protest bilo da se radi o ugrožavanju nekog studentskog prava ili kao izraz sopstvenog odgovora na društveno-politička pitanja, a nije da nije bilo povoda na obje ravni. Nepojmljivo je da se osim nekoliko profesora ostali ponašaju kao da ih se ne tiče realnost u kojoj žive, da o njoj ne treba da imaju stav a kamoli kritički, i da su im profesionalne ambicije više fokusirane na napredak na partijskoj ili rukovodećoj ljestvici nego na stručne radove, istraživanja, komunikaciju sa studentima, odgovoran odnos prema stvarnosti.
Mislim da je to i pitanje načina dolaska i ostanka na UCG, gdje se čini da su ključni kriterijumi partijske, rođačke i druge interesne veze. Takvi ne mogu biti samostalni, počevši od rektora koji bi trebalo da bude stručni i moralni autoritet a čije je imenovanje i sud osporio. Kakvu to poruku šalje studentima prava na kojima sjutra pravni sistem treba da počiva? Studirala sam u Beogradu u vrijeme Miloševićevog režima, pa ni tada fakulteti nijesu bili ,,očišćeni” od svih onih koji su kritički mislili i u javnosti tako nastupali. To je bilo presudno i za održanje demokratskog potencijala u društvu i procese koje su uslijedili. Sadašnja vlast je tu lekciju naučila i radi sve da sruši jedan važan stub u društvu – akademsku, kritički orijentisanu javnost i po cijenu uništenja sopstvene najstarije visokoobrazovne institucije. Ipak, izbor uvijek postoji. Samo je pitanje koliko ste spremni da platite i što ste spremni da podnesete. Tišina koja odjekuje na UCG je sramota onih koji nose akademske titule.
Ministar unutrašnjih poslova i u slučaju favorizovanja jednog od dva kandidata za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je troipodecenijski princip svih partitokratskih struktura vlasti
MONITOR: Bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica osuđena je ove sedmice prvostepeno na godinu i devet mjeseci zatvora zbog podstrekivanja sutkinje Milice Vlahović Milosavljević da donese nezakonito rešenje u korist Medenicinog kuma. Kako komentarišete tu presudu?
MINIĆ: Bilo bi neodgovorno i sa stanovišta struke neprihvatljivo da komentarišem prvostepenu presudu na osnovu medijske vijesti da je donijeta u toj sadržini. Mogu samo da konstatujem da je prvostepena presuda donesena od strane najnižeg suda u nereformisanom sudstvu, koncipiranom upravo od prvostepeno osuđene bivše predsjednice najvišeg suda u sudstvu pod jakim uticajem trodecenijske mafiokratije. To u situaciji kada “stoje po strani” krivične prijave za organizovani kriminal u okviru kojeg Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore pod rukovodstvom Osuđene na inicijativu i za potrebe političkih struktura vlasti u Glavnom gradu i u Državi, mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu iz vremena SFRJ i 2014. godine, donosi pravni stav suprotan i sopstvenom pravnom stavu iz 2012. godine a Vrhovni sud Crne Gore, pod rukovodstvom sadašnje predsjednice, odbija da Organizaciji “KOD” saopšti sastav sudija najvišeg suda koji je time dokazao svoj “kredibilitet”.
MONITOR: U drugom postupku protiv Medenice i njenog sina još se čeka prvostepena presuda. Zašto tri godine čekamo na prvostepenu presudu u tom postupku?
MINIĆ: Odsustvo prvostepene presude i u postupku protiv Medenice i njenog sina samo je još jedna potvrda alarmantnog stanja u sudstvu od višegodišnjeg najvećeg nepovjerenja javnosti u državi “zasnovanoj na vladavini prava” prema floskuli/frazi iz Ustava Crne Gore.
MONITOR: To nije jedini proces zbog visoke korupcije i organizovanog kriminala bez prvostepene presude.
MINIĆ: Naravno, istovjetna je situacija i u ostalim procesima povodom korupcije i organizovanog kriminala trodecenijski građenog mafiokratskog sistema.
MONITOR: Pravosuđe i vladavina prava ostaju i dalje najizazovniji zadatak na evoprskom putu Crne Gore. Vidite li političku volju da se taj zadatak ispuni?
MINIĆ: I “oslobodioci” na vlasti od 30. avgusta 2020. godine, kao i njihovi prethodnici, verbalno su za ispunjenje obaveza iz pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda, sloboda i bezbjednost iz pregovaračkog procesa za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Ko je iole uključen u pravosudnu materiju svjedoči o kontinuitetu praksi “oslobodilaca” i njihovih prethodnika na vlasti. Jedina bitna i, za pristupanje Crne Gore EU vjerujem presudna činjenica je naglašen interes Evropske Unije i od nje inteziviran proces za njeno proširenje. Interes je i partitokrata na vlasti u Crnoj Gori da to iskoriste. Ali bez suštinskih promjena u sistemu funkcionisanja sve tri grane vlasti i, nažalost, i bez promjena u svijesti stanovnika koji budućnost vide u Crnoj Gori, bitno nepromijenjenoj.
MONITOR: Izabran samo jedan sudija Ustavnog suda od tri kandidata. Zašto se politička klasa ne odriče pokušaja kontrole pravosuđa?
MINIĆ: U odsustvu građanske svijesti stanovništva, uništenog obrazovanja i sistema vrijednosti, većinski posvećenog iracionalnim podjelama dirigovanim sada ne samo iz partijskih torova posvađanog crnogorskog društva već i iz redova mantija kojima je vrata političkog djelovanja otvorila prethodna vlast – nema odricanja “političkih elita” od potpune kontrole mehanizama vlasti i moći za lične i partitokratske interese.
MONITOR: Kad se kompletira ili dodatno popuni Ustavni sud, kakav ćemo sud dobiti?K
MINIĆ: Dobićemo već viđeno. Samo ne više u vidu poslušnog “partijskog organa” najmoćnije partije u vlasti, iz decenija koje su prethodile “oslobođenju” 2020. godine, već kao rezultat trgovine neprincipijelne stokupljevine na vlasti.
Pri tome, niko se ne osvrće na ambijent složno izgrađen od partitokrata i njihovih sljedbenika u kojem častan profesionalac u sudijskog togi, ili tužilac, nemaju šansi za napredovanje u službi. Ili makar na javnu građansku podršku za pokazanu stručnost i hrabrost, dok svoju porodicu izlažu brojnim opasnostima posvećenošću najodgovornijim i najopasnijim pozivima.
MONITOR: Šta su najveći problemi crnogorskog pravosuđa ?
MINIĆ: U mnoštvu ozbiljnih i teško premostivih problema crnogorskog društva i države, pa time i pravosuđa teško je izdvojiti samo nekoliko najvećih. Izborni sistem je nepremostivi limit za zaokret u pravcu napretka. Partitokratija isključuje pristup kompetentnih i kredibilnih ljudi na ključna mjesta upravljanja procesima kojima verbalno i ustavnim proklamacijama teži Crna Gora. Najveći problemi crnogorskog pravosuđa su isti oni koji guše i crnogorsko društvo i državu. Odsustvo minimuma neophodnih kompetencija za upravljanje pravosuđem i nedopustivo nemoralan i zapušten izbor kandidata za najsloženije, najteže i najodgovornije poslove u tužilaštvu i sudskoj vlasti su takođe segment najveće problematike za crnogorsko pravosuđe.
Odsustvo svijesti birača i biranih o zajedničkim prioritetima i potpuno odsutvo odgovornosti za učinjeno i ne učinjeno, na štetu interesa i vrijednosti koje čine suštinu građanskog demokratskog društva, predstavlja drugi pol najbitnijih problema koji limitiraju napredak crnogorskog pravosuđa i države. Tako gubimo najbitniji resurs, kojim smo i sada najsiromašniji – ljudski potencijal kredibilnih i kompetentnih.
MONITOR: Da li bi veting popravio stanje u pravosudju?
MINIĆ: Veting je jedna od prijekih potreba u svim najbitnijim segmentima crnogorskog državnog sistema. Ali ne obesmišljeni veting. Sumnjam da očigledno “šibicarenje” po ustanovljenom “paf-paf” sistemu vođenja procesa, može dati išta pozitivno i u primjeni vetinga u pravosuđu ako se sprovodi na način kako se to čini u poslednjih pet godina ustanovljene prakse verbalizma bez praktičnih rezultata i nasuprot svrsi vetinga. Pominjani modeli, tipa “italijanskog” i slično, zahtijevaju detaljno poznavanje tog modela, uslova u kojima je realizovan u Italiji. U slučaju vetinga, kao i u slučaju reorganizacije sudske i tužilačke organizacije, ističem ozbiljnu rezervu u pogledu postojanja kadrovskog potencijala u malom i višestuko “umreženom” crnogorskom društvu koje cijeni “učinjenog” a ne principijenog i stručnog.
MONITOR: Zašto ga, iako ga je više ministra pravde pominjalo, i dalje nema?
MINIĆ: Ministri partitokratije ne žele (i kada bi smjeli od svojih šefova) da vetingom “sijeku granu na kojoj sjede” i da, umjesto svojih poslušnih kadrova koji pod ključem drže institucije na čijem su čelu, ustupe pozicije kredibilnim i kompetentnim ljudima. Svaki pokušaj prerijetkih izuzetaka da naprave korak ka neophodnoj transformaciji od retrogradne prakse i sistema kao meriokratiji biva ugušen u startu – bez ikakve reakcije društva i građana. Promjene, uglavnom formalne, iniciraju se samo spolja i samo u mjeri zadovoljenja minimalnih uslova u procesu pristupa Crne Gore Evropskoj uniji kao interesa evropskog zapada usljed dešavanja “specijalne operacije” na istoku Evrope.
MONITOR: Kako vidite veting koji Demokrate sporovode u bezbjednosnom sektoru?
MINIĆ: Javnost je uskraćena za podatke o sadržini vetinga koji je u primjeni u dijelu bezbjednosnog sektora u mjeri da može analizirati njegovu konceptualnu dimenziju i proces njegove primjene. Partitokrate koje dominantno upravljaju bezbjednosnim sektorom po poznatim “principima” partitokratskog kadriranja ostavljaju sumnju u principijelnost i objektivnost tog procesa. To naročito kod činjenice da je sektor bezbjednosti u političkoj trgovini pripao partiji najprepoznatljivijoj po odsustvu principijelnog stava o svim najbitnijim pitanjima transformacije crnogorskog društva i države iz diobenih tema i procesa u pravcu napretka ka građanskim i demokratskim vrijednostima.
MONITOR: A učinkovitost institucija tokom nasilja nad turskim državljanima širom zemlje?
MINIĆ: Upravo je odnos bezbjednosnog sektora i vrha izvršne vlasti u skandaloznom slučaju zlostavljanja turskih državljana širom Crne Gore očigledan pokazatelj odsustva elementarne odgovornosti i minimuma kapaciteta za upravljanje procesima transformisanja državnih institucija i društva ka proklamovanim civilizacijskim vrijednostima za 21. vijek.
“Efikasnost i profesionalnost” reagovanja bezbjednosnog sektora u slučaju turskih državljana i “utemeljenost” samohvalospjeva vrha policije u činjenicama, podsjeća me na isto takvu istinitost javnih hvalospjeva nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, i to uz podršku “naših zapadnih prijatelja”, o najefikasnijem sudstvu u regionu dok su cifre o riješenim gomilama zaostalih predmeta potpuno potisnule poraznu istinu o odsustvu minimuma nezavisnosti i nepristrasnosti postupajućih sudova.
MONITOR: Kako komentarišete to što ministar policije otvoreno staje na stranu jednog kandidata za direktora policije, dok konkurs nije okončan?
MNIĆ: Ministar unutrašnjih poslova favorizovanjem jednog od dva kandidata za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je princip svih partitokratskih struktura vlasti od uspostavljanja simulacije višestranačke demokratije u Crnoj Gori.
Sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda. Dakle, nije šest godina trajala provjera, već je pet godina predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona
MONITOR: Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) utvrdila je protekle semice da je Milo Đukanović sakrio od nadležnih sedam ručnih satova, vrijednih do 225 hiljada eura, koje nije prijavio u svojim imovinskim kartonima prethodnih godina. Zašto je ovaj postupak trajao šest godina?
TOMOVIĆ: Postupak je trajao dugo iz razloga što prethodni menadžment Agencije nije postupao po presudama Upravnog suda. U trenutku kada je predmet uzet u rad od strane novog rukovodica Agencije, kao dio naslijeđenih neriješenih predmeta, postupak je trajao zato što je u pitanju složena administrativna procedura, koja je obuhvatala više izvora podataka i više različitih faza: od pribavljanja relevantne dokumentacije, složenih vještačanja, do analize imovinskih kartona i provjere navoda koji su godinama cirkulisali u javnosti.
Važno je naglasiti: sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda.
Dakle, nije šest godina trajala provjera već je pet godina predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona.
MONITOR: U javnosti je problematizovano – satovi od više miliona eura odjednom su došli na vrijednost koja je četvrt miliona. Kako to komentarišete?
TOMOVIĆ: Agencija ne komentariše medijske procjene. Agencija se rukovodi isključivo zvaničnim vještačenjem ovlašćenih institucija i licenciranih procjenitelja i vještaka i činjenicama koje se mogu dokazati.
U javnom prostoru je bilo svega, od senzacionalističkih cifara do pretpostavki. Zadatak Agencije nije da se bavi medijskim spekulacijma, nego da u zakonom propisanom postupku utvrdi sve činjenice i provede dokaze na osnovu koji se može utvrditi vrijednost predmeta i koja vrijednost se zasniva na stručnoj procjeni što je u konkretnom slučaju i urađeno.
MONITOR: Da li je ASK dostavio Specijalnom tužilaštvu dokumentaciju vezanu za satove Mila Đukanovića i ima li pravnog osnova da bivši predsjednik Crne Gore odgovara zbog neprijavljivanja satova?
TOMOVIĆ: Da, ASK je dostavio kompletnu dokumentaciju Specijalnom državnom tužilaštvu.
Što se tiče odgovornosti, zadatak Agencije se završava donošenjem konačne upravne odluke. Krivična odgovornost, ukoliko postoji, isključivo je u nadležnosti tužilaštva. ASK ne prejudicira odluke tužilaštva.
MONITOR: Da li pored ove i ranijih odluka u vezi Đukanovića ima još predmeta vezanih za njega? Kako komentarišete tužbu koju je Đukanović podnio protiv ASK-a i tvrdnje da se radi o politički motivisanom progonu?
TOMOVIĆ: ASK vodi predmete protiv svih javnih funkcionera ukoliko za to postoji zakonski osnov, bez obzira na ime i političku poziciju. To uključuje i ranije i sadašnje funkcionere.
Što se tiče tužbe gospodina Đukanovića, to je njegovo zakonsko pravo. Agencija će u sudskom postupku iznijeti sve dokaze i argumente koje je koristila prilikom donošenja odluke.
Optužbe za političku motivaciju kategorično odbacujem. Najbolji dokaz da ASK postupa neselektivno je upravo činjenica da podjednako kontroliše sve: i prethodnu i sadašnju vlast.
MONITOR: Koji su primjeri da je ASK kaznio političare i političke partije nove vlasti?
TOMOVIĆ: ASK je u protekloj godini izrekla više sankcija javnim funkcionerima i političkim subjektima iz redova nove vlasti. Agencija ne vodi evidenciju po političkoj pripadnosti, a sve odluke ASK odmah objavljuje na zvaničnom sajtu i one su dostupne javnosti. Što se tiče političkih partija, konkretan primjer neselektivnosti je 14 mjera obustave prenosa budžetskih sredstava za 14 političkih subjekta koji nijesu dostavili godišnji konsolidovani finansijski izvještaj za 2024. u zakonom propisanom roku, u iznosu od ukupno 138.648,26€.
To sve jasno pokazuje da nema povlašćenih i da nema selektivnog postupanja.
MONITOR: Kada će ASK izaći iz v.d. stanja?
TOMOVIĆ: Rad Agencije jeste otežan činjenicom da smo u v.d. stanju, jer svaka institucija funkcioniše najbolje kada ima direktora u punom mandatu. I pored toga, želim da naglasim da ASK u potpunosti odgovara svojim zakonskim obavezama i da ostvaruje rezultate koje prepoznaju i domaći i međunarodni partneri.
Savjet ASK će u najskorijem roku raspisati konkurs. Očekujemo i nadamo se da će se prijaviti kompetentni kandidati sa iskustvom i integritetom koji mogu da predvode instituciju u narednom ciklusu.
Najvažnije je da ASK, bez obzira na okolnosti, ostaje kredibilna i profesionalna institucija, koja postiže mjerljive rezultate i koja će takav rad nastaviti i u budućnosti.
Vučić je obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korijena. Sve se više stavlja u ulogu neformalnog vjerskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi
MONITOR: U tekstu “Dva Milutina” koji je osvanuo na sajtu Peščanik, pišete o jednoj pozorišnoj predstavi i jednom restoranu koji mogu biti dvije različite reference kada pomislimo na “Knjigu o Milutinu” Danka Popovića. Ova knjiga je napunila 40 godina i smatra se i danas veoma uticajnim štivom. Da li je današnja Srbija po Milutinovoj mjeri i – ako jeste, koliko je njegov lik doprinio da ona to bude?
ČOLOVIĆ: Da, može se reći da Milutin funkciniše kao mera srpske politike, s tim što bih ja rekao da ga tako koristi i tako promoviše današnji ražim, režim kao garnitura na vlasti i režim kao ideološki poredak. U ovom tekstu nisam pomenuo da je Milutin iskorišćen i za obračun sa pobunjenim studentima. Kad su pre otprilike dva meseca, glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta-posle jedne predstave, podigli studentski indeks, solidarišući se sa studentima, samo jedan od njih dvadesetak, Nenad Jezdić, to nije učinio. Zašto? Zato što mu to nije dozvolio Milutin, koga on igra u monodrami po Popovićevom romanu. Tako je Jezdićevo odbijanje da se solidariše sa kolegama objasnio Dušan Kovačević, direktor Zvezdara teatra, pozorišta u kome se ta monodarama izvodi. On je podsetio da posle svake predstave Jezdić skida i publici pokazuje srpsku šajkaču- i onima koji ne znaju, objasnio da bez šajkače Srba ne bi bilo. Nije rekao da bi zbog indeksa Srbi mogli da nestanu. To je ostalo kao neizrečena ali ipak jasna misao o pobunjenim studentima i uopšte o školovanim ljudima, čiju je kratku pamet prozreo Milutin.
MONITOR: Predlažete da kada razmišljamo o srpskom svijetu, koristimo ironiju. U knjizi “ Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji “, govorite i o tome da se politika nacionalizma može neupadljivo i naizgled spontano nametati i kroz produkte kulture i crkveno djelovanje. Koliko je danas ta “spontanost” raširena i nezaustavljiva?
ČOLOVIĆ: Polazim od toga da nema svrhe pobijati istinitost političkih mitskih naracija, jer one podrazumevaju da verujete a ne da proveravate šta one pričaju. Ja ih ne opovrgavam, nego ih prepričavam, ali svojim rečima. To je onda ironija.
I, da, trudim se da identifikujem mitmejkere i dilere političkih mitova u kulturi, u književnosti, u nauci, u crkvi, u medijima. Retko su to sami političari. Trudim se da opišem kako se mitovi prave-od kog materijala, kojom tehnikom, kako se proizvode svete i strašne priče o naciji, njenim stradanjima, njenim herojima i njenim neprijateljima. Svaki put dolazim do zaključka da su u pravu kritičari mitova koji su odavno shvatili da je glavna korist koju političari imaju od mitmejkera i dilera mitova, to što im oni pomažu da narod odvrate od toga da postavlja prava pitanja, pitanja svog posla, svog zdravlja, svog školovanja, jer su to tobože sintičava, uskogruda, nepatriotska pitanja u poređenju sa velikom svetom, stradalnom i hristolikom sudbom naroda o kojoj pričaju politički mitovi.
MONITOR: U nedavno objavljenoj knjizi „ Na rođendanu Republike Srpske ” analizirate niz spektakala smišljenih u duhu “poetike etnopolitike Republike Srpske”. Koliko je u njoj specifičnosti a koliko imitacije „ narodnog jedinstva” već viđenog na ovim-ali i na nekim drugim etno-nacionalnim prostorima, kojima su rušene civilizacijske norme?
ČOLOVIĆ: Rekao sam u ovoj knjizi i ponešto o tome kako praznuju drugi, kako politčari u našem susedstvu insceniraju svoje političke programe, šta pevaju i kako na sceni prikazuju stradanja i vaskrs svojih naroda. Ima tu velike sličnosti. Kao što je rekla francuska istoričarka An Mari Ties (Annne marie Thiesse) malo šta je toliko internacionalno kao nacionalni identitet. To je svuda manje više ista priča, ista predstava: preci, junaci, koreni, ognjišta, duh naroda i tome slično. Ipak, u političkom i društvenom životu u demokratskim zemljama svečane inscenacije nemaju toliki značaj kao što imaju u autokrtskim režimima- kakav je režim Repulici Srpskoj, koja fukcioniše kao da je kulturno-umetničko društvo a ne parlamentarna demokratija.
MONITOR: Identitetsko-nacionalna pitanja kao dio političkih i državnih agendi, potpuno su ophrvala javni diskurs. Naši lideri se stalno bore da nam “sačuvaju identitet”. Vi ste proglasili “rastanak sa identitetom” i zato što je pojam po sebi preuzak i isključuje modernizacijsku realnost. Možemo li se rastati i kako?
ČOLOVIĆ: Ja sam se rastao i vidim da mogu lepo i bez njega. Istina, da bi se čovek odlepio od nacionalnog identiteta koji nudi ekstremna desnica, za koju je identitet ono što je nekad bila rasa, čovek mora da se potrudi, jer je to moćan superlepak.
To nije neki naš specifikum. U Evropi smo i po tome što i evropski i naši ovdašnji ekstremni nacionalizmi raspredaju priču o ugroženom nacionalnom identitetu.. Jedna od važnih grupacija u Evropskom parlamentu zove se „ Identitet i demokratija ”. Za njih demokratija nije okvir u kome se mogu slobodno razvijati nacionalne posebnosti, pa sugerišu svojim pristalicama da razmisle treba li im demokratija, zašto da trpe taj sistem koji navodno sprečava nacionane identitete da se razviju. U tome se jasno razaznaje postfašizam, kako je Enco Traverso nazvao današnji fašizam, koji se, za razliku od neofašizma, ne vezuje za istorijski fašizam, ali se razvija na istoj matrici. Ja sam među onima koji taj postfašizam naziva identitarizmom. Moj predlog da se rastanemo s identitetom je predlog da se sastanemo kao antifašisti.
MONITOR: Aleksandar Vučić se- čitavim svojim javnim pojavljivanjem predstavlja kao otac neke nove srpske nacije. Posebno na početku svog uspona, koristio dosta simbola nacionalne istorije i njenih ličnosti, od Kneza Miloša do Zorana Đinđića i Verice Barać. Koliko je njegov nacional-populistički marketing danas drugačiji?
ČOLOVIĆ: Izgleda da je Vericu Barać sasvim zaboravio, a i Đinđića se danas retko seća. Knezu Milošu je podigao spomenik u formi autoputa. Poslednjih godina voli da citira stare rusofile i antizapadnjake, Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića, kao i njihovog učenika sledbenika Amfolohija Radovića. Njima je Vučić obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korena. Na primer, nedavno je rekao da je Lazareva glava temelj Kosova, parafrazirajući naslov Amfilohijeve knjige “Kosovo je glava Lazareva”. Vučić se sve više stavlja u ulogu neformalnog verskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi?.
MONITOR: Slobodan Milošević je oživeo martirski sadržaj Kosovskog mita. Njegovo „Niko ne sme da vas bije ”, neka je vrsta modernizacije tog mita i najave novog početka njegove “ heroike “. Kosovo danas postoji bez Srbije, a sve više i bez Srba. Hoće li to povećati snagu mita i kako se osloboditi njegovog i dalje snažnog “ucjenjivačkog potencijala”?
ČOLOVIĆ: Tačno je ovo što kažete, da kosovski mit ima veliki ucenjivački potencijal, po modelu – ko tebe ljudskim pravima, ti njega Kosovom. Izgleda da snaga tog „argumenta“ ne zavisi od stvarnog stanja na terenu. Mit kaže da i ako na Kosovu ne bude ostao nijedan Srbin, Kosovo ostaje srpsko. Ali to ne treba shvatiti kao prihvatanje Lazarevog opredeljenje za nebesko carstvo, nego kao obećanje ponovnog osvajanja zemaljskog Kosova, „ kad se vojska na Kosovo vrati “. Nema žurbe – kažu danas pripovedači kosovskog mita – jednom smo čekali povratak na Kosovo pet vekova, pa ćemo opet čekati, ako treba novih pet vekova. Važno je da kosovski zavet ne izneverimo, da se ne prepustimo zavodljivim čarima građanskog reda i mira, demokratije i ljudskih prava, i da javno i primerno osuđujemo bezobrazne, izdajničke, autošovinističke nasrtaje na kosovsku svetinju.
MONITOR: Fenomen Ćacilenda pokazuje da su huliganske navijačke grupe i osobe sa krimi-biografijama, najlojalniji podržavaoci izvršne vlasti. Predsjednik Srbije ih je najavljivao kao “lojaliste”, a sada su legalna grupacija koja je zauzela centar Beograda. Da li je Ćacilend parodija i “ zadnja linija odbrane ” politike 1990-tih?
ČOLOVIĆ: Slažem se sa onima koju u tome što je Vučić-u potrazi za ljudima koji će ga čuvati spao na batinaše s kriminalnim dosijeom, vide jasan znak velike krize njegove vlasti, velikog straha. Ovi crnokošuljaši u Ćacilendu izgledaju i ponašaju se kao pripadnici parapolicijske formacije, koje redovna policija pušta da rade šta god hoće. Jasno je da je njihov zadatak da zaplaše ljude koji na ulici protestuju protiv Vučića i one koji bi im se mogli pridružiti. Oni su i dizajnirani kao opasni tipovi, tako su obučeni, tako su obuveni, tako se kreću, tako biju, tako psuju.
MONITOR: Studentsko-građanski protesti su i sami imali svoj Vidovdan. To je pokrenulo podjelu pristalica u vezi sa načinom na koji je događaj koncipiran. Da li je pojava etno-religijskih simbola na ovom velikom protestu, nanijela štetu “čistoti” studentske pobune i ugrozila i njen prvobitno veliki, društveni i politički potencijal?
ČOLOVIĆ: Ako je cilj pobune da se sruši aktuelni režim, onda ona mora da bude masovna, da u njoj učestvuju i levi i desni. Kad su u vreme demonstracija protiv Miloševića 1996/1997. mene neki novinari pitali šta mislim o tim demonstracijama, ja sam rekao da jedva čekam da Milošević ode s vlasti, pa da više ne moram da se na ulicama družim sa svakom budalom. Veći problem dolazi posle, veći problem je takozvani 6. oktobar, kad ne možemo zajedno nastaviti istim putem.
DRUŠTVO4 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice