Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST U MINUT DO 12 ODLUČUJE O POSLOVIMA VRIJEDNIM 750 MILIONA EURA: Druga pljevaljska bitka

Objavljeno prije

na

Samo šest dana trebalo je DPS-ovom dijelu aktuelne Vlade da opozicionim ministrima dostavi tri nove opcije budućeg akcionarskog ugovora između države i A2A. Riječ je o novim načinima na koji bi Vlada mogla da utiče na to da li će, kada, kome i po kojoj cijeni Italijani prodati svoje akcije.

Plan je, navodno, bio sljedeći: da članovi tima SDP-DEMOS-URA odaberu jednu od ponuđenih alternativa, da pregovarači DPS-a pojačani potpredsjednikom Vlade Vujicom Lazovićem (Socijaldemokrate) ubijede menadžere A2A da prihvate nešto što, u principu, nije povoljno za njihovu kompaniju (pod uslovom da već nijesu riješeni da iz EPCG izađu do marta naredne godine za već dogovorenih 250 miliona u sedam godišnjih rata + pripadajuća dividenda iz poslovanja EP u tom periodu). Na kraju bi Prijedlog akcionarskog ugovora države Crne Gore i A2A morala da prihvati i većina poslanika u Skupštini Crne Gore. U paketu sa odlukom o gradnji drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima i međudržavnim sporazumom između Češke i Crne Gore o saradnji u oblasti energetike i infrastrukture. I sve to do 1. avgusta, kada se završava redovno zasijedanje parlamenta.

Na prijedlog DPS-a „trojka” je, preko potpredsjednika Vlade Milorada Vujovića, izašla sa idejom da odluka o produženju ugovora sa A2A (uložili u akcije i dokapitalizaciju EPCG 430 miliona) i gradnji drugog bloka TE (minimum 320 miliona) sačeka izbore, sljedeću vladu u i parlament u punom mandatu. ,,Mislim da je ovo pitanje koje treba odložiti, da ovo treba da razmatra buduća vlada poslije izbora, jednostavno dati vremena da se sve prouči, da se dođe do najboljeg rješenja.”

Tu ideju je Lazović, u ime vladajuće većine u Vladi, ekspresno odbio obrazlažući da odlaganje „niti je moguće niti bi bilo dobro”. Konačno, saznajemo da tim DEMOS-SDP-URA radi na svom prijedlogu državnog ugovora sa A2A. On će, najavljuju, biti pripremljen „najkasnije tokom vikenda”.

Zanimljivo je da pregovarači premijera Mila Đukanovića ni u jednoj varijanti ugovora sa A2A – inicijalni tekst i tri alternativne varijante – nijesu povezali mogućnost raspolaganja akcijama EPCG sa odlukom da Italijanima (ili italijanima, kako sumnja predsjednik Kluba manjinskih akcionara EPCG Vasilije Miličković), kao manjinskim vlasnicima, predaju u ruke upravljanje Elektroprivredom.

Pokazalo se da je mnogo jednostavnije, a možda i politički profitabilnije u već započetoj predizbornoj utakmici, optuživati neistomišljenike. I to ni manje ni više nego za izdaju.

„Mi gledamo da ubrzamo procese do te mjere da nam je važan svaki dan, a ovdje se nudi da iz razloga koji nijesu objašnjeni Crna Gora gubi novac, a građani Pljevalja priliku da se stanje ekologije značajno popravi, zato što to nekome u ovom trenutku tako politički odgovara”, požalio se, ili pohvalio, Vujica Lazović glavnoj urednici Dnevnih novina. Potom je, ako neko nije razumio iz prve, dodatno optužio opoziciju da je protiv gradnje TE „jer znaju da je riječ o dobrom projektu. Ne odgovara im da uoči izbora nešto tako kvalitetno bude povezano sa Vladom odnosno parlamentarnom većinom”.

Da ne bude dileme, Lazović je sa optužbama krenuo prije desetak dana kada je Dejana Mijovića, opozicionog predstavnika u Bordu EPCG, optužio da „zastupa ineterese A2A” pošto je „iznosio nepoznate podatke o poslovanju A2A i nudio kontakte sa Italijanima”.

Juriš na izdajnike nije bio postupak pretjerano nervoznog pojedinca. Mada Lazoviću nije prvi put da, uhvaćen u sumnjivim rabotama, umjesto odgovora nudi – optužbe na račun onih koji postavljaju nezgodna pitanja. U ovom slučaju, suštinski, to je bio samo nastavak vladine strategije lova na vještice. Ta sezona je otvorena prošle jeseni, nakon što je ministar ekonomije Vladimir Kavarić optužio tadašnjeg predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića da je „u finalnoj fazi pregovora Vlade Crne Gore i A2A, napravio zaokret od svojih ranijih izjava i javno stao na stranu italijanskog investitora”.

I to je bio Vladin odgovor na Krivokapićeve prozivke: „To što italijanska državna kompanija, iz zemlje koja vapi za električnom energijom, želi da napusti investiciju u svom najbližem susjedstvu i pretrpi finansijske štete, jedna je u nizu činjenica koja govori o sposobnosti Vlade da stvori ambijent stabilnog i zakonitog poslovanja…”.

Brzina sa kojom vlast sada pokušava ozakoniti svoje (uglavnom privatne) interese pokazuje da se po tom pitanju ništa nije promijenilo. Dok opozicioni ministri smišljaju kako da poboljšaju ponuđeni ugovor sa A2A i barem još jednom preispitaju svrsishodnost gradnje drugog bloka TE o državnom trošku (da je taj projekat stvarno isplativ, valjda bi se u svijetu gladnom električne energije našao neko spreman da finansira taj posao, obezbijedi struju i zaradi novac) Đukanović i Lazović na to gledaju kao na, praktično, završenu priču.

Premijer je već, na otvaranju predizborne kampanje u Pljevljima, najavio da je „realno očekivati da radovi na izgradnji drugog bloka TE počnu krajem avgusta ili u septembru”.

Predizborna ekonomija? Lazović tvrdi da je neobična žurba motivisana drugim razlozima. „Češka izvozna banka neće moći nakon 1. januara 2017. godine da finansira projekte termoelektrana sa instaliranom snagom manjom od 300 MW. Snaga drugog bloka TE Pljevlja treba da bude 254 MW. Dakle iz ovog razloga čekanje nove vlade nije moguće”, ubjeđuje Lazović.

On, zanimljivo je, ne pominje argument koji nam je nedavno predočio MANS. „Evropska unija od 1. januara naredne godine zabranjuje svojim članicama da finansiraju projekte izgradnje termoelektrana, pa se Vladi Mila Đukanovića zbog toga očigledno žuri”, tvrde u toj NVO nanovo problematizujući cijenu izgradnje nove TE. „Već mjesecima ukazujemo da ukupna cijena projekta nijesu samo troškovi gradnje drugog bloka, već kalkulacija mora uključiti povezane izdatke, poput izgradnje nove energetske infrastrukture i deponija za otpad pepela i šljake, troškova eksproprijacije, otvaranja novih rudokopa i njihove rekultivacije. Tu je i pitanje zdravlja i zaštite životne sredine, koje kroz troškove liječenja plaćaju svi građani Crne Gore, ali Vladi ne pada na pamet da ih uopšte pomene, a kamoli uračuna”.

Sve je uračunato, samo neki ne znaju ili neće da čitaju, odgovaraju nadležni iz Vlade. A onda nam predočavaju neke, krajnje zanimljive podatke: Tri godine nakon tendera za gradnju drugog bloka TE, i mjesec-dva prije početka njene gradnje (ukoliko spadate u one koji vjeruju obećanjima premijera Đukanovića) ne zna se cijena po kojoj će češka Škoda Praha graditi TE. Računice Vlade i EPCG napravljene su uz pretpostavku da će Česi prihvatiti njihovu ponudu i taj posao započeti po ugovorenoj cijeni od 321,5 miliona. Pri tom se od javnosti krije podatak da su iz Škode Praha, početkom mjeseca ponudili da cijenu gradnje koriguju sa 338,5 na nepunih 325 miliona eura – ali uz bitne promjene prethodno dogovorenih uslova ugovora. Taj zahtjev je, prema Vladinim dokumentima, neprihvatljiv crnogorskoj strani. Lazović nas, ipak, uvjerava da će konačna cijena biti kompromis između 321 i 325 miliona eura.

Konačno, i u Studiji izvodljivosti za izgradnju TE Pljevlja II koju je po narudžbi EPCG uradio Deloitte, navodi se da ukupna cijena izgradnje može biti znatno veća od ove cijene (Deloitte pri tome nabraja gotovo 100 miliona neizbježnih troškova koji nijesu uračunati u cijenu gradnje, pa samim tim ni u kalkulaciju o njenoj finansijskoj isplativosti.

Slično je i sa mitom o navodnoj toplifikaciji Pljevalja. Iako se ta rabota godinama zdravo za gotovo uzima kao sastavni dio priče o TE Pljevlja II, to je i dalje samo mogućnost milionima eura i, možda, godinama udaljena od realizacije. Čak je i premijer Đukanović bio prilično rezervisan: „U finansijskoj konstrukciji za izgradnju drugog bloka TE jedan dio je opredijeljen za početak projekta toplifikacije… Dat je finansijski okvir za realizaciju tog projekta u koji će Vlada sigurno dati svoj udio, jer vodi računa o životnoj sredini svih krajeva u Crnoj Gori. Neophodno je uraditi valjanu projektnu dokumentaciju koja će odgovarati potrebama projekta”.

Još par bitnih detalja koji nijesu bez značaja: računica o profitabilnosti TE zasnovana je na pretpostavci da će troškovi uglja iz pljevaljskog rudnika padati, a veleprodajne cijene struje rasti. I to za skoro 300 odsto do 2040. „Kao rezultat Fichtner-ove analize tekućeg i planiranog kopanja rude uglja, identifikovano je nekoliko pristupa za potencijalno smanjenje troškova sa glavnim fokusom na smanjenju broja zaposlenih zaduženih za rad na iskopu te na održavanju i popravci u vezi s tim”, navodi se u analizi koju je objavila Vlada. Tu je i podatak da su računice pravljene uz podatak iz EPCG prema kome će u TE II biti ukupno 147 zapošljenih. Po već viđenom scenariju, državni budžet se neće pretjerano okoristiti tokom gradnje TE. „Molimo da imate na umu da, na osnovu informacija koje je dostavila EPCG, PDV ne bi bio primjenjiv na ovaj Projekat”, stoji u analizi Deloitte.

Da se vratimo na početak priče. I (ne)očekivanu brzinu kojom DPS sa satelitima pokušava progurati sporne poslove – nastavak saradnje A2A i gradnju drugog bloka TE. ,,Uvjereni smo da ćemo do kraja oktobra imati jasnu sliku o tome na koji način će Elektroprivreda funkcionisati od 1. januara 2015…”, obećao je u avgustu 2014. Vujica Lazović precizirajući da će ,,Vlada insistirati na drugom bloku TE”. Mada je još od 2012. bilo jasno da A2A nije zainteresovana za TE Pljevlja II. Pregovori i saradnja, ipak, traju do danas, a da, u međuvremenu, nije riješena ni jedna od postojećih nepoznanica. Samo je izgubljeno grdno vrijeme. Što nije nevažno. Ni slučajno.

Pitanje je dana kad će nama neko od Đukanovićevih operativaca saopštiti da više nema vremena za čekanje i da drugi blok ,,nema alternative”, pisao je Monitor početkom godine, „Kad nas dovoljno uplaši, vlast će doći u priliku da se sa A2A raskusura (ili produži saradnju) u mnogo lagodnijoj poziciji. Samo što će nas to koštati mnogo više”.

I nije za taj zaključak trebala pretjerana pamet. Iskustvo nas uči da naši čelnici obožavaju da velike i krajnje problematične poslove zaključuju u vremenskom cajtnotu koji sami pripreme. Tako smo prodali Telekom (da ga ne zgazi konkurencija); KAP (da se ne ugasi koliko sjutra); skoro polovinu EPCG (bio je to uslov da Crna Gora preživi Prvu banku). Na redu je gradnja TE.

Pred nama je novi cajtnot. Idealan za novu Pljevaljsku bitku. I novu, sada finansijsku pogibiju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo