Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST U MINUT DO 12 ODLUČUJE O POSLOVIMA VRIJEDNIM 750 MILIONA EURA: Druga pljevaljska bitka

Objavljeno prije

na

Samo šest dana trebalo je DPS-ovom dijelu aktuelne Vlade da opozicionim ministrima dostavi tri nove opcije budućeg akcionarskog ugovora između države i A2A. Riječ je o novim načinima na koji bi Vlada mogla da utiče na to da li će, kada, kome i po kojoj cijeni Italijani prodati svoje akcije.

Plan je, navodno, bio sljedeći: da članovi tima SDP-DEMOS-URA odaberu jednu od ponuđenih alternativa, da pregovarači DPS-a pojačani potpredsjednikom Vlade Vujicom Lazovićem (Socijaldemokrate) ubijede menadžere A2A da prihvate nešto što, u principu, nije povoljno za njihovu kompaniju (pod uslovom da već nijesu riješeni da iz EPCG izađu do marta naredne godine za već dogovorenih 250 miliona u sedam godišnjih rata + pripadajuća dividenda iz poslovanja EP u tom periodu). Na kraju bi Prijedlog akcionarskog ugovora države Crne Gore i A2A morala da prihvati i većina poslanika u Skupštini Crne Gore. U paketu sa odlukom o gradnji drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima i međudržavnim sporazumom između Češke i Crne Gore o saradnji u oblasti energetike i infrastrukture. I sve to do 1. avgusta, kada se završava redovno zasijedanje parlamenta.

Na prijedlog DPS-a „trojka” je, preko potpredsjednika Vlade Milorada Vujovića, izašla sa idejom da odluka o produženju ugovora sa A2A (uložili u akcije i dokapitalizaciju EPCG 430 miliona) i gradnji drugog bloka TE (minimum 320 miliona) sačeka izbore, sljedeću vladu u i parlament u punom mandatu. ,,Mislim da je ovo pitanje koje treba odložiti, da ovo treba da razmatra buduća vlada poslije izbora, jednostavno dati vremena da se sve prouči, da se dođe do najboljeg rješenja.”

Tu ideju je Lazović, u ime vladajuće većine u Vladi, ekspresno odbio obrazlažući da odlaganje „niti je moguće niti bi bilo dobro”. Konačno, saznajemo da tim DEMOS-SDP-URA radi na svom prijedlogu državnog ugovora sa A2A. On će, najavljuju, biti pripremljen „najkasnije tokom vikenda”.

Zanimljivo je da pregovarači premijera Mila Đukanovića ni u jednoj varijanti ugovora sa A2A – inicijalni tekst i tri alternativne varijante – nijesu povezali mogućnost raspolaganja akcijama EPCG sa odlukom da Italijanima (ili italijanima, kako sumnja predsjednik Kluba manjinskih akcionara EPCG Vasilije Miličković), kao manjinskim vlasnicima, predaju u ruke upravljanje Elektroprivredom.

Pokazalo se da je mnogo jednostavnije, a možda i politički profitabilnije u već započetoj predizbornoj utakmici, optuživati neistomišljenike. I to ni manje ni više nego za izdaju.

„Mi gledamo da ubrzamo procese do te mjere da nam je važan svaki dan, a ovdje se nudi da iz razloga koji nijesu objašnjeni Crna Gora gubi novac, a građani Pljevalja priliku da se stanje ekologije značajno popravi, zato što to nekome u ovom trenutku tako politički odgovara”, požalio se, ili pohvalio, Vujica Lazović glavnoj urednici Dnevnih novina. Potom je, ako neko nije razumio iz prve, dodatno optužio opoziciju da je protiv gradnje TE „jer znaju da je riječ o dobrom projektu. Ne odgovara im da uoči izbora nešto tako kvalitetno bude povezano sa Vladom odnosno parlamentarnom većinom”.

Da ne bude dileme, Lazović je sa optužbama krenuo prije desetak dana kada je Dejana Mijovića, opozicionog predstavnika u Bordu EPCG, optužio da „zastupa ineterese A2A” pošto je „iznosio nepoznate podatke o poslovanju A2A i nudio kontakte sa Italijanima”.

Juriš na izdajnike nije bio postupak pretjerano nervoznog pojedinca. Mada Lazoviću nije prvi put da, uhvaćen u sumnjivim rabotama, umjesto odgovora nudi – optužbe na račun onih koji postavljaju nezgodna pitanja. U ovom slučaju, suštinski, to je bio samo nastavak vladine strategije lova na vještice. Ta sezona je otvorena prošle jeseni, nakon što je ministar ekonomije Vladimir Kavarić optužio tadašnjeg predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića da je „u finalnoj fazi pregovora Vlade Crne Gore i A2A, napravio zaokret od svojih ranijih izjava i javno stao na stranu italijanskog investitora”.

I to je bio Vladin odgovor na Krivokapićeve prozivke: „To što italijanska državna kompanija, iz zemlje koja vapi za električnom energijom, želi da napusti investiciju u svom najbližem susjedstvu i pretrpi finansijske štete, jedna je u nizu činjenica koja govori o sposobnosti Vlade da stvori ambijent stabilnog i zakonitog poslovanja…”.

Brzina sa kojom vlast sada pokušava ozakoniti svoje (uglavnom privatne) interese pokazuje da se po tom pitanju ništa nije promijenilo. Dok opozicioni ministri smišljaju kako da poboljšaju ponuđeni ugovor sa A2A i barem još jednom preispitaju svrsishodnost gradnje drugog bloka TE o državnom trošku (da je taj projekat stvarno isplativ, valjda bi se u svijetu gladnom električne energije našao neko spreman da finansira taj posao, obezbijedi struju i zaradi novac) Đukanović i Lazović na to gledaju kao na, praktično, završenu priču.

Premijer je već, na otvaranju predizborne kampanje u Pljevljima, najavio da je „realno očekivati da radovi na izgradnji drugog bloka TE počnu krajem avgusta ili u septembru”.

Predizborna ekonomija? Lazović tvrdi da je neobična žurba motivisana drugim razlozima. „Češka izvozna banka neće moći nakon 1. januara 2017. godine da finansira projekte termoelektrana sa instaliranom snagom manjom od 300 MW. Snaga drugog bloka TE Pljevlja treba da bude 254 MW. Dakle iz ovog razloga čekanje nove vlade nije moguće”, ubjeđuje Lazović.

On, zanimljivo je, ne pominje argument koji nam je nedavno predočio MANS. „Evropska unija od 1. januara naredne godine zabranjuje svojim članicama da finansiraju projekte izgradnje termoelektrana, pa se Vladi Mila Đukanovića zbog toga očigledno žuri”, tvrde u toj NVO nanovo problematizujući cijenu izgradnje nove TE. „Već mjesecima ukazujemo da ukupna cijena projekta nijesu samo troškovi gradnje drugog bloka, već kalkulacija mora uključiti povezane izdatke, poput izgradnje nove energetske infrastrukture i deponija za otpad pepela i šljake, troškova eksproprijacije, otvaranja novih rudokopa i njihove rekultivacije. Tu je i pitanje zdravlja i zaštite životne sredine, koje kroz troškove liječenja plaćaju svi građani Crne Gore, ali Vladi ne pada na pamet da ih uopšte pomene, a kamoli uračuna”.

Sve je uračunato, samo neki ne znaju ili neće da čitaju, odgovaraju nadležni iz Vlade. A onda nam predočavaju neke, krajnje zanimljive podatke: Tri godine nakon tendera za gradnju drugog bloka TE, i mjesec-dva prije početka njene gradnje (ukoliko spadate u one koji vjeruju obećanjima premijera Đukanovića) ne zna se cijena po kojoj će češka Škoda Praha graditi TE. Računice Vlade i EPCG napravljene su uz pretpostavku da će Česi prihvatiti njihovu ponudu i taj posao započeti po ugovorenoj cijeni od 321,5 miliona. Pri tom se od javnosti krije podatak da su iz Škode Praha, početkom mjeseca ponudili da cijenu gradnje koriguju sa 338,5 na nepunih 325 miliona eura – ali uz bitne promjene prethodno dogovorenih uslova ugovora. Taj zahtjev je, prema Vladinim dokumentima, neprihvatljiv crnogorskoj strani. Lazović nas, ipak, uvjerava da će konačna cijena biti kompromis između 321 i 325 miliona eura.

Konačno, i u Studiji izvodljivosti za izgradnju TE Pljevlja II koju je po narudžbi EPCG uradio Deloitte, navodi se da ukupna cijena izgradnje može biti znatno veća od ove cijene (Deloitte pri tome nabraja gotovo 100 miliona neizbježnih troškova koji nijesu uračunati u cijenu gradnje, pa samim tim ni u kalkulaciju o njenoj finansijskoj isplativosti.

Slično je i sa mitom o navodnoj toplifikaciji Pljevalja. Iako se ta rabota godinama zdravo za gotovo uzima kao sastavni dio priče o TE Pljevlja II, to je i dalje samo mogućnost milionima eura i, možda, godinama udaljena od realizacije. Čak je i premijer Đukanović bio prilično rezervisan: „U finansijskoj konstrukciji za izgradnju drugog bloka TE jedan dio je opredijeljen za početak projekta toplifikacije… Dat je finansijski okvir za realizaciju tog projekta u koji će Vlada sigurno dati svoj udio, jer vodi računa o životnoj sredini svih krajeva u Crnoj Gori. Neophodno je uraditi valjanu projektnu dokumentaciju koja će odgovarati potrebama projekta”.

Još par bitnih detalja koji nijesu bez značaja: računica o profitabilnosti TE zasnovana je na pretpostavci da će troškovi uglja iz pljevaljskog rudnika padati, a veleprodajne cijene struje rasti. I to za skoro 300 odsto do 2040. „Kao rezultat Fichtner-ove analize tekućeg i planiranog kopanja rude uglja, identifikovano je nekoliko pristupa za potencijalno smanjenje troškova sa glavnim fokusom na smanjenju broja zaposlenih zaduženih za rad na iskopu te na održavanju i popravci u vezi s tim”, navodi se u analizi koju je objavila Vlada. Tu je i podatak da su računice pravljene uz podatak iz EPCG prema kome će u TE II biti ukupno 147 zapošljenih. Po već viđenom scenariju, državni budžet se neće pretjerano okoristiti tokom gradnje TE. „Molimo da imate na umu da, na osnovu informacija koje je dostavila EPCG, PDV ne bi bio primjenjiv na ovaj Projekat”, stoji u analizi Deloitte.

Da se vratimo na početak priče. I (ne)očekivanu brzinu kojom DPS sa satelitima pokušava progurati sporne poslove – nastavak saradnje A2A i gradnju drugog bloka TE. ,,Uvjereni smo da ćemo do kraja oktobra imati jasnu sliku o tome na koji način će Elektroprivreda funkcionisati od 1. januara 2015…”, obećao je u avgustu 2014. Vujica Lazović precizirajući da će ,,Vlada insistirati na drugom bloku TE”. Mada je još od 2012. bilo jasno da A2A nije zainteresovana za TE Pljevlja II. Pregovori i saradnja, ipak, traju do danas, a da, u međuvremenu, nije riješena ni jedna od postojećih nepoznanica. Samo je izgubljeno grdno vrijeme. Što nije nevažno. Ni slučajno.

Pitanje je dana kad će nama neko od Đukanovićevih operativaca saopštiti da više nema vremena za čekanje i da drugi blok ,,nema alternative”, pisao je Monitor početkom godine, „Kad nas dovoljno uplaši, vlast će doći u priliku da se sa A2A raskusura (ili produži saradnju) u mnogo lagodnijoj poziciji. Samo što će nas to koštati mnogo više”.

I nije za taj zaključak trebala pretjerana pamet. Iskustvo nas uči da naši čelnici obožavaju da velike i krajnje problematične poslove zaključuju u vremenskom cajtnotu koji sami pripreme. Tako smo prodali Telekom (da ga ne zgazi konkurencija); KAP (da se ne ugasi koliko sjutra); skoro polovinu EPCG (bio je to uslov da Crna Gora preživi Prvu banku). Na redu je gradnja TE.

Pred nama je novi cajtnot. Idealan za novu Pljevaljsku bitku. I novu, sada finansijsku pogibiju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo