Povežite se sa nama

PROFIL

VUJICA LAZOVIĆ: Sve je do ljudi

Objavljeno prije

na

Jedna od univerzalnih istina kaže da se od onoga koji za znanjem uporno traga ono ne može sakriti, a da se onome koji želi u neznanju ostati ne može pomoći i pored najbolje volje. Sve je do ljudi.

Ovako je, u maju prije dvije godine, na svom blogu meditirao Vujica Lazović, univerzitetski profesor i kolekcionar državnih i političkih funkcija. Trenutno je potpredsjednik Vlade, ministar za informaciono društvo, potpredsjednik SDP-a, predsjednik njegovog podgoričkog odbora…

Godinama je bio jedan od glavnih za privatizaciju crnogorskih preduzeća – što kao predsjednik Savjeta za privatizaciju, što kao predsjednik tenderskih komisija.

Ovih dana u žiži javnosti našao se zato što je odbio da razgovara sa rudarima Rudnika boksita, koji danima štrajkuju u jami. ,,Sastanka neće biti, jer ne prihvatam ultimatum”, poručio im je Lazović. I objasnio: ,,Vlada ne može pozajmljivati novac, jer ako bi tako krenuli, malo bi nam bilo i tri budžeta koliko bi zahtjeva bilo iz cijele Crne Gore”.

Naravno, o sopstvenom doprinosu za takvo katastrofalno stanje u privatizovanim firmama ni riječi. Evo šta pokazuje ovlašan uvid u te njegove aktivnosti.

U oktobru 2005. godine, u Osnovnom sudu u Podgorici – tokom istrage protiv Veselina Vukotića i Branka Vujovića – tvrdio je da je ,,prodaja Jugopetrola bila odlično odrađen posao, praktično najbolja privatizacija u regionu, kako zbog postignute cijene, tako i zbog socijalnog programa i drugih elemenata”. Vukotić i Vujović su oslobođeni sumnje da su Marka Harisona, pravnog savjetnika u privatizaciji Jugopetrola, nezakonito častili tri miliona eura. Pet godina kasnije, i to na sajtu Lazovićevog Savjeta za privatizaciju, pojavio se nalaz ekonomskih stručnjaka iz bivše SFRJ da kupac Jugopetrola, grčki Helenic petroleum, nije dokapitalizovao tu kompaniju iako je to nakon privatizacije bila jedna od njegovih ključnih obaveza. Ispostavilo se i da je broj zaposlenih od privatizacije do kraja 2009. godine smanjen sa 690 na 252.

Kao predsjednik Savjeta za privatizaciju ujedno je od sredine 2007. godine bio i predsjednik Tenderske komisije koja je određivala sudbinu uvale Valdanos. Potencijalni zakupac bio je britanski Cubus Lux. Posao je propao.

Povodom kasnije parlamentarne istrage o korupciji u privatizaciji Telekoma, po zahtjevu Vesne Medenice, tadašnje vrhovne državne tužiteljke, Lazović je, kao dekan Ekonomskog fakulteta, osnovao stručni tim za vještačenje „konsultantskih ugovora”. Uz novčanu naknadu, naravno. Tim je utvrdio ono što i nije bilo sporno – da su „konsultantski ugovori” sklopljeni uz uredna ovlašćenja i odobrenja rukovodstva kompanije i da je isplaćena ugovorena cijena. Sporno je bilo da su „ugovori” bili paravan za podmićivanje vladinih službenika koji su učestvovali u toj privatizaciji. Lazovićev tim je, vjerovatno slučajno, promašio temu.Ubrzo nakon tog ,,stručnog” vještačenja Lazović postaje potpredsjednik Vlade za ekonomske odnose.

Početkom prošle godine savjetovao je preko TV IN: ,,Otvaranje parlamentarne istrage o aferi Telekom sada nije najbolji potez, jer bi se mogao protumačiti i kao svojevrsni pritisak na tužilaštvo”.

Znao je i da se pobuni. Kao predsjednik Savjeta za privatizaciju zaprijetio je ostavkom ukoliko Savjet prihvati ponudu Olega Deripaske da za 50 miliona kupi pljevaljsku Termoelektranu i manjinski udio u Rudniku uglja. Ali, na to je zaboravio kada je nekoliko godina kasnije Tenderska komisija, kojom je opet predsjedavao Lazović, prihvatila ponudu italijanske kompanije A2A koja je za 100 miliona eura bila manja od onoga što je za akcije EPCG nudio grčki konzorcijum. Lazović nikad nije objasnio zašto je dato zeleno svjetlo toj transakciji. Kada su ga iz MANS-a pitali koliko su on i njegove kolege plaćene za posao sa A2A, odbio je da odgovori. Ipak, saznalo se da je nagrađen sa 17 hiljada eura.

MANS je, zbog kršenja ugovora o dokapitalizaciji EPCG, podnio kirivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, Igora Lukšića i Lazovića. Sumnjiči ih da su zloupotrebom položaja omogućili da se ,,desetine miliona eura od dokapitalizacije EPCG” drže u Prvoj banci.

Prošlog mjeseca Lazović je izjavio da treba ugasiti Kombinat aluminijuma, jer ,,od KAP-a u budućnosti možemo očekivati samo veće štete”. Desilo se to tek nakon što je premijer Đukanović optimistički izjavio da KAP ima perspektivu. Predsjednik sindikata Aluminijuma Rade Krivokapić kazao je da se nada da se Vujica Lazović neće pitati oko donošenje odluke u vezi sa KAP-om i zaključio: ,,Na kraju će ispasti, da su jedini krivci zaposleni u KAP-u, a ne oni koji su ga privatizovali i koji su nas učinili kako da živimo od lijepog vremena i Sunca”.

Prošle godine Lazović je takođe zaprijetio da će ozbiljno razmisliti o učestvovanju u izvršnoj vlasti ukoliko se poveća stopa PDV-a. Polovinom aprila ove godine imao je dosta razumijevanja za predlog da stopa PDV bude povećana. Toliko o dosljednosti.

Branio je i biračke spiskove uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Nema mjesta priči o fantomskim biračima – uvjeravao je predstavnike diplomatskog kora i međunarodnih institucija, koji su pratili izborni proces u Crnoj Gori. ,,Stvorili smo uslove za demokratske i fer izbore i to smo im pokazali”, hvalio se Lazović. Izbori su pokazali da nije bilo ni demokratskih ni fer uslova. Kao ni na nedavnim predsjedničkim, poslije kojih je njegov stranački kolega Džavid Šabović rekao da na njih nije trebalo ni izlaziti.

Lazović je osnovnu školu završio u Murinu. Prije pet godina u razgovoru sa članovima novinarske sekcije te škole odgovorio je da je njegov životni moto: ,,Samodisciplina, uvažavanje drugih i uvijek, uvijek, optimizam”.

Slijedeći optimistički duh, on je u novije vrijeme depresivnu javnost bodrio ohrabrujućim porukama.

„Zadovoljan sam napretkom Crne Gore.” ,,Nema opasnosti od recesije u Crnoj Gori.” ,,Opet se pokazalo da su turizam i mala i srednja preduzeća generatori ekonomskog rasta, snaga koja čitav crnogorski ekonomski sistem vuče naprijed.” Kopredsjedavajući sam Mješovitog komiteta kinesko-crnogorske ekonomske saradnje i mogu konstatovati značajne pomake u unapređenju ekonomske i cjelokupne saradnje između Crne Gore i Kine.” ,,Dvije turske banke, najveća privatna IŞ banka i najveća državna Zyrat banka, su zainteresovane za otvaranje banaka u Crnoj Gori…” Oj ha.

Hvalio je, naravno, i svoju stranku. ,,Socijaldemokratska partija je od osnivanja bila prepoznata po ljudima koji su izgradili društveni status dokazavši se prvo u svojim profesijama, a onda tek kao ostvarene ličnosti ulazili u političke vode. Ne zaboravite da SDP nije mijenjao programska načela posljednjih (skoro) 20 godina, za razliku od većine drugih partija”.

Lazović s razlogom može biti optimista. Prema podacima na sajtu Komisije za sprečavanje sukoba interesa, prošle godine mjesečno je primao 1.163 eura, a po osnovu odluke Vlade o dodatnim naknadama prihodovao je 10.800 eura. Uvećao je i ušteđevinu na 55.000 eura. Vlasnik je stanova u Podgorici i Kotoru, zemljišta u Plavu. Ipak, u medijima je prozivan da nije na vrijeme prijavio sve nekretnine. Ali jeste ručni sat Tissot vrijedan 440 eura, poklon zaposlenih u Ministarstvu za informaciono društvo.

Sve je do ljudi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SLAVEN RADUNOVIĆ, MINISTAR: Čovjek današnjice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radunović je svoj prijedlog da se građani Boke na referendumu izjasne o tome da li da ih skinu sa liste UNESCO, pojasnio brigom da nam ta međunarodna organizacija ne pokvari investiranje i razvoj.. Radunović je, istina,  svojevremeno od samo jedne livade, prema sopstvenom svjedočenju, zaradio osam stanova. Šta  onda sve može od Boke Kotorske, bajo moj

 

Hoće  li se održati referendum o skidanju Boke Kotorske sa UNESCO liste zaštićenih prirodnih i kulturnih područja, ne znamo, ali je sigurno da će ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović biti upamćen po tom svom nedavnom prijedlogu.

“Smatram da sve relevantne institucije u Crnoj Gori koje su vezane za ovaj problem, i najodgovorniji ljudi u Crnoj Gori treba da otvore javnu raspravu, a što da ne i da se raspiše referendum. Naravno, i to referendum za građane Boke, da vide šta dalje”, saopštio je on prošle sedmice.

Radunović je, što bi rekla omladina, obrnuo igricu. Naglavačke. Međunarodna organizacija za zaštićena područja od  prirodnog ili istorijskog značaja je ta koja obično odlučuje da li će neki lokalitet dodati ili skinuti sa liste. Zemljama je, podrazumijeva se, benefit i privilegija da budu na listi.  Ne računajući referendum u Drezdenu na kom su građani odlučili da žele izgradnju mosta zbog kog je kasnije drezdenska dolina skinuta sa UNESCO liste glasanjem u toj organizaciji, nije poznato da je još negdje održan ili predložen referendum na kom bi se građani zaštićenog lokaliteta izjasnili o tome da li  treba da uživaju takvu zaštitu.

Radunović je pojasnio svoj prijedlog. Zabrinut je da nam UNESCO ne pokvari investiranje i izgradnju. „Da li imamo više koristi od činjenice da smo na listi UNESCO-a, ili imamo više štete zbog toga što recimo ne možemo da izgradimo most preko Bokokotorskog zaliva, ne samo Verige, nego i ovaj most koji je predviđen Prostornim planom Crne Gore koji ide s Luštice, isto je upitan i vrlo vjerovatno će dobiti negativno mišljenje”, kazao je između ostalog .

Radunović je, istina,  svojevremeno od samo jedne livade, prema sopstvenom svjedočenju, zaradio osam stanova. Šta sve onda može od Boke Kotorske, bajo moj.

I kao ministar urbanizma nastavio je da se igra sa livadama. Državnim. Prema njegovim riječima, u urbanističkim planovima je tako vidio ogromnu državnu livadu na Veljem brdu, nadomak Podgorice, i odlučio da je pretvori u 20 hiljada stanova i pod povoljnim uslovima naseli 40 hiljada građana. Ovaj projekat naišao je na neodobravanje građanskih i ekoloških aktivista, između ostalog jer je Velje brdo proglašeno Parkom prirode. No, kao i UNESCO, to je za Radunovića samo administrativna kočnica razvoja.

Inače funkcioner Nove srpske demokratije Andrije Mandića, Radunović u partiji  važi  za „čovjeka koji završava“.  Neki njegovi saradnici i politički protivnici kažu da je  bio glavna veza Mandića sa „spoljnim svijetom“ – protivnicima, biznismenima, nevladinim sektorom i međunarodnom zajednicom.

Rođen je 1964. godine u tadašnjem Titogradu, u kom je imao bezbrižno djetinjstvo, kako je sam pojasnio u jednom opuštenom intervjuu na Javnom servisu.  Više mu se ipak sviđa današnjica: „Ja  sam više za ovo današnje vrijeme. Gdje možete ličnim angažmanom više toga da promijenite… „

U međuvremenu,  i sam se promijenio. „Mi smo bili ono što bi se danas reklo prozapadna omladina, okrenuti muzici, modi i svemu što je dolazilo sa Zapada”, naveo je u istom intervjuu. Poslije je počeo da navija za Rusiju i na Evroviziji. Da ga na poznaš.

Akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno – diplomirao je u 46. godini.  Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu. Prethodno je, 1988. godine upisao Ekonomski fakultet u Podgorici, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.

Na sajtu NSD  piše da je Radunović u politici od 1997. godine,  kao osnivač Srpske narodne stranke. U politiku je ušao kao “uspješan” privrednik, kako ga je tada na predstavljanju najavio lider Andrija Mandić.  Bio je potpredsjednik opštinskog odbora te stranke, a dogurao je do potpredsjednika stranke, dok 2009. godine nije osnovana današnja NSD , kada je izabran na mjesto potpredsjednika partije. Tada je prvi put dobio i poslanički mandat.

Radunović je javnosti postao poznat kada je ispred tada novoosnovanog Demokratskog fronta ušao u državni parlament ponovo 2012. godine, sa Miodragom Lekićem kao nosiocem liste. U tom periodu počinju žučne rasprave sa vladajućom koalicijom oko Demokratske partije socijalista, nakon kojih su često izbijali incidenti. Radunović je u to vrijeme bio predsjednik skupštinskog odbora za evropske integracije odakle je i ostvario jak kontakt sa NVO sektorom i diplomatama. U državnom parlamentu, kao i ranije u lokalnim skupštinama, vatreno je zastupao ugroženu srpsku manjinu u Crnoj Gori.

Sopstveni privatni i poslovni život uspio je da odbrani od ugroženosti. Većinu svog bogastva stekao je  za vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista.  Prvu livadu valorizovao je u zgradu kod Vezirovog mosta u Podgorici u vrijeme ekonomskog buma za vrijeme stolovanja Miomira Mugoše u gradonačelničkoj fotelji.  Tvrdilo se da bez Mugošinog amina niko nije mogao da gradi. Bio je i poslovni partner sa kumom visokog funkcionera Demorkatske partije socijalista Tarzanom Miloševićem. Imao je svoju maloprodaju kancelarijskog materijala i „City“ taxi. Njegove frime dobijale su državne tendere.

Dok je bio opozicionar, javnost je zainteresovala i golišava fotografija njega i Andrije Mandića na jahti  bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, kojem se danas sudi zbog šverca kokaina. Radunović je tada objasnio da su „proslavljali 20 godina sporazuma sa prijateljima is DSS-a“ .

„I u siromašnijim kućama se vadi pršut kad dođu gosit. Šta je trebalo, da ih vozimo na penti?” kazao je Radunović.

Kako god, sve priče o Radunovićevim vezama sa bivšim režimom zaboravljene su nakon afera Državni udar i pranje novca, kada su pokrenuti sudski procesi protiv lidera Demokratskog fronta – Andrije Mandića, Milana Kneževića i Nebojše Medojevića. Postupkom je bio obuhvaćen i Radunovićev sin.

Nakon izbora 2023. godine Radunović ulazi u Vladu Milojka Spajića, nakon široke postizborne koalicije Pokreta Evropa sad, Demokratske Crne Gore, Nove srpske Demokratije, Demokratske narodne stranke i manjinskih partija.  Odmah po dolasku na čelo resora koji rukovodi prostorom, ulazi u sukob sa aktivistima, NVO sektorom i opozicijom. Kada je riječ o legalizaciji neće ništa da ruši, ali hoće da gradi gdje god to može.

Radunović ne mari, livada je za zgrade, more za jahte.

 

Uloga u izboru direktora RTCG

Meka moć Radunovića, objašnjavaju upućeni,  ogleda se u vezama koje je gradio sa uticajnim ljudima.

Dok su, recimo,  nevladini aktivisti u javnom govoru Radunovićevih partijskih saboraca, pa i njegovom bili  „soroševci“, agenti i strani plaćenici, on nije imao problem da gostuje na njihovim skupovima ili putuje o njihovom trošku.

Više izvora iz bivšeg Demokratskog fronta tvrdi  da je upravo Radunović navodno u Skupštini lobirao za Borisa Raonića kao direktora RTCG, odnosno za izbor Savjeta RTCG koji bi dao podršku njegovom kandidatu. Prethodno je izgradio dobre konekcije sa Raonićevom Građanskom alijansom.

Raonićeve mandate obilježile su brojne afere. Iako sudske presude kažu da je nezakonito biran na mjesto generalnog direktora, i dalje je tu.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MILAN LEKIĆ,  POSLANIK: Pakleni vozač na dugu stazu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekić će zamijeniti Marka Kovačevića u parlamentu.  Neće se ni primijetiti. I Lekiću će  Skupština biti dobar  štit od progona pravosuđa. Obojicu ih, naravno, nevine gone, i sistem i mediji. Jer su Srbi.  Koji se bore protiv “političke likvidacije Srba”. A u svakoj borbi, mora da strada i po koji službeni automobil

 

 

Milan Lekić zamijenio je u parlamentu svog partijskog brata iz Nove srpske demokratije, Marka Kovačevića. Neće se ni primijetiti. I Lekiću će, kao i do skoro gradonačelniku Nikšića, Skupština biti štit od progona pravosuđa. Obojicu ih, naravno, nevine gone, i sistem i mediji. Jer su Srbi.  Koji se bore protiv političke likvidacije Srba, što bi reko Lekić.

Lekić je sklon da likvidira službene automobile. A sjedne u službeni auto, il’ napravi udes ili mu mjere alkohol u krvi. Službena kola stradaju i dok on  spava. Jedan auto Rudnika uglja izgorio je tako samo parkiran na njegovoj livadi

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) Pljevlja podnijelo je sredinom maja optužni predlog protiv Lekića zbog ugrožavanja javnog saobraćaja,  nakon što je u oktobru prošle godine, sa 1,22 promila alkohola u krvi, udesio službeno vozilo Rudnika uglja Pljevlja (RUP), izazvavši na njemu veliku materijalnu štetu. Istovremeno je V.G iz Pljevalja zadobio laku tjelesnu povredu.

Osnovni sud u Pljevljima uskoro će tražiti od Skupštine da Lekiću ukine poslanički imunitet, kako bi moglo da se nastavi njegovo krivično gonjenje, saopšteno je iz tog suda Vijestima.

“Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima podnijelo je dana 8. 5. 2025. Osnovnom sudu u Pljevljima optužni predlog protiv okrivljenog Lekić Milana iz Pljevalja zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz čl. 339 st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Sud će, kao nadležni organ, dostaviti Skupštini Crne Gore u najkraćem roku zahtjev za odobrenje da se pokrene krivični postupak prema okrivljenom”, saopštili su iz suda.

Lekić tvrdi da se neće pozivati na poslanički imunitet, ali neće od poslanika kolega tražiti ni da mu ga skinu.

“Pozivati se neću, a da tražim ja lično ukidanje imuniteta – to neću… Čini mi se da, u svakom slučaju, sud i tužilaštvo mogu po određenim stvarima da vode ovaj postupak, do onog momenta dok se poslanik ne pozove na imunitet. Kad bude došlo do te faze, neću se pozvati na imunitet – pustiću. I čak sam zainteresovan da se to što prije riješi, zato što sam siguran da nisam kriv”. Važno je biti siguran u sebe.

Pravosuđe  misli drugačije. Lekića je bjelopoljski Prekršajni sud već kaznio sa 750 eura, tri kaznena boda i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca. Taj udes Lekić je napravio samo pet mjeseci nakon što je sa 500 eura kažnjen jer je opet pijan vozio službeni automobil. Odrijemao je u betonjerki, i otišao.

Nakon udesa,  uz silne hvalospjeve političkih partnera i kolega o njegovoj  odgovornosti, Lekić je podnio  ostavku na mjesto predsjednika Odbora direktora Rudnika uglja u Pljevljima.

“Došlo je vrijeme kada funkcioneri na najvišim državnim pozicijama preuzimaju odgovornost za svoje postupke, što je potpuno drugačiji pristup od onoga vremena kada su Crnom Gorom upravljali neodgovorni pojedinci, koji su uporno ignorisali javni i državni interes”, saopštio je Saša Mujović, tada ministar energetike.

Lekić je ovako objasnio svoju istorijsku ostavku:  “Da sam sebe kaznim. Osjećao sam se, odgovornim, ozbiljnim čovjekom. To je malo ko uradio u Crnoj Gori, za tako sitnu, po meni, stvar. Tu nije bilo štete. Ono auto, da sam ga uništio – ono može danas na tržištu ništa više nego da se kupi za pet, šest hiljada eura. Ljudi su uništavali i uništavaju, i svjesno i nesvjesno”.

Samokažnjavanje se isplatilo. Svjesno ili nesvjesno, tek Lekić je nedavno reizabran za predsjednika pljevaljskog odbora NSD, a potom i u Skupštinu Crne Gore. U međuvremenu je radio kao inženjer u Rudniku uglja.

Zanimljivo je i da je dok je pokrivao to radno mjesto, na Lekićevoj livadi u selu Rađevići ,izgorjelo službeno vozilo Rudnika. On mu nije bio ni blizu.  Ko da su mađije.  Iz Rudnika su saopštili da je požar izazvan kvarom na elektroinstalacijama, što je potvrdilo i pljevaljsko tužilaštvo, koje tim povodom nikog nije  krivično gonilo.  Rudnik  je “novčano kaznio vozača zbog povrede radne obaveze, jer je tog dana službeno vozilo neovlašćeno koristio u privatne svrhe.” I eto parkirao kod Lekića.

Oni koji brižljivo prate imovinske kartone funkcionera, primijetili su da se Lekiću isplatila i tridesetovagustovska borba.

Mediji su objavili da je najviše novca, oko 59.000 eura, 2023. godine prihodovao  bračni par Milan Gordana Lekić, inače direktorica opštinskog preduzeća “Čistoća”. Primanja Lekića, izračunali su, veća su i do sedam puta u odnosu na ona koja je imao prije četiri godine, kada je njegova partija bila opoziciona.  Slupane automobile nijesu računali.

Lekićeve saobraćajne dogodovštine nijesu jedina stvar zbog koje je zanimljiv  pravosuđu.  Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je u prethodnih nekoliko godina formiralo više predmeta zbog njegovog poslovanja tokom rukovođenja Rudnikom uglja. Predmeti su objedinjeni i dostavljeni Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju.

Lekić je funkciju izvršnog direktora RUP-a obavljao od početka 2021. do avgusta 2023. godine. Smijenjen je jer je Inspekcija rada utvrdila da je na tu funkciju izabran   mimo konkursa. Kada je pokušao da se opet kandiduje za direktora, podržala ga je Srpska pravoslavna crkva,  jer je Lekić ” podržao neimarske poduhvate diljem srpstva”. Uz božju pomoć,  vratio se u Rudnik uglja kao predsjednik Borda direktora te kompanije.

SDT je krajem 2022., formirao predmet protiv Lekića po krivičnoj prijavi DPS zbog ugovora  o kupoprodaji mrko-lignitnog uglja s Elektroprivredom Srbije po cijeni od 28,80 eura. DPS je tvrdio da to nije realna cijenja uglja. ES je tada plaćala ugalj Bosni i Hercegovini po cijeni od minimum 65 eura po toni.

SDT je istraživao i kupovinu dampera (specijalnih kamiona) od bosansko-hercegovačke firme “BPS Ugljevik” za 3,5 miliona eura bez PDV-a.To  je, navodno,  za milion eura veća cijena nego za ista vozila kupljena godinu ranije.

Neki misle i da je  čestitka gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša upućena nedavno Lekiću,  u stvari indirektna optužba na račun Lekića, za netransparentno trošenje stranačkog novca.

“Prijatno me iznenadila vijest da ste na telefonskoj sjednici dobili mandat da u narednom periodu vodite Privremeni opštinski odbor Nove srpske demokratije u Pljevljima. Uvjeren sam da ćete i u predstojećem periodu, na transparentan način i uz jačanje demokratskih kapaciteta, voditi Odbor. Kao i do sada, bez skrivanja…”, napisao je, između ostalog Vraneš u čestitci Lekiću.

Tihi sukob Lekića i Vraneša postoji odavno, iako nikad nije prešao granice zajedničke borbe za svekoliko ugroženo srpstvo.  Svojevremeno ih je javno mirio i Andrija Mandić.

“Ja sam uvjeren da iskustvo političara Mija Lekića i jedna energija koju nosi sa sobom doktor Vraneš, da će to dovesti do toga da mi imamo u Pljevljima stabilnu situaciju i da svi zajedno rade na korist građana Pljevalja”, kazao je tada Mandić.

Sigurno je da će Lekić  u parlamentu raditi u korist politike partija bivšeg Demokratskog fronta.  Slati čestitke mitropolitu Jonakiju za Vaskrs i druge praznike, pa čestitke za neustavni dan RS, ih,  ima tu posla. Ako usput nastrada koji službeni automobil, ništa strašno.

Lekić  je i sam optimističan :  “Ne smeta meni – ja idem na dugu stazu. Siguran sam u sebe, da znam da postupam pravilno i da će to sve biti dobro”. Da bog pomogne.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom  Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene  pjesme  otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima

 

Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene  ukrajinske pozije   Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan  podsticaj da se  posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života  u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila  o ratu u Ukrajni, i kako  poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.

Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja  uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje  literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni  su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive,  pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika.  Ideju za susret dala  je književnica i  prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula  brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.

Sala je  prepuna radoznalih lica,  muk i nelagodnost u zraku zbog rata.  Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim  slovenskim nijansama i konsonantima u  kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne  devedesete  kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa  ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…   

Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i  Iji Kive,  dobija lice, linfu, konkretnost.

… a kad je došao red na mene da me ubiju

svi su počeli govoriti litvanski jezik

svi su me počeli zvati Yanuk

pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja

Bože, rekao sam da nisam Litvanac

moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu

moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom

moj bože rekao sam mu na ukrajinskom

 tamo gdje se Kalmius uliva u Neman

 jedno dijete plače u crkvi

 

Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog  rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi  kao aktivistkinja  u humanitarnim projektima i u  otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja   (Podal’she ot raya, 2018) i Prva stranica zime  (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući   Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)

Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je  na ruskom i na ukrajinskom, prevodila  s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.

Tokom proteklih godina, Ija  Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika  u  Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.

“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”

Ovdje je zemlja. Podsjeca na  Černobil, Holodomor,

Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,

Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima

I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.

(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke  u Ilovajsku. Tokom  bombardovanja   ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)

Njene tekstove  karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata  realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu».  Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai)  nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina  do  2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .

“Teško je  govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat  je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija  Kiva.  “ Prvih mjeseci nakon  ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan  nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću  razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”

Potom objašnjava. “ Kao i prije  ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost  i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno  različitim iskustvima preživljavanja.  A,  to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat  za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”

Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati.  “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi,  kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ  o sposobnosti ili nesposobnosti  pisanja.”

Poezija  Iye Kive  dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred  odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost  tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže  natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”

Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim  izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”

Pisala  je  o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine.   “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije  osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve  uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista,  a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez  prijatelja, bez poznanika.  “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine  postala stara i neupotrebljiva.

Nakon 24. februara  ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost.  Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju  ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”

Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”

Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi  prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.

“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se  ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.

Vesna  ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo