Vijest je zvučala kao refren pjesme iz prošlosti, pjesme koju smo voljeli a onda nekako zaboravili. Pa smo se sada, kada smo je opet čuli, sjetili svega: i pjesme, i ljudi i vremena koji će za nas zauvijek ostati vezani uz tu melodiju. 
Prošle sedmice je na planini Bje lašnici održana manifestacija povodom 25 godina od Olimpijade u Sarajevu. Manifestacija je imala jedno od onih danas popularnih, engleskih imena: Ski ledžends hit čelendž – Olimpik edišn.

Jesu li doista bili na Bjelašnici, to ne znam, ali su svoje prisustvo bili najavili brojni osvajači olimpijskih medalja u zimskim sportovima: Bil Džonson, veliki Alberto Tomba, slavni Peter Miler, Bojan Križaj, Jure Franko… Njega se, pretpostavljam, sjećate? On je Jugoslaviji donio medalju na zim skim olimpijskim igrama, prvu u njenoj istoriji. Sjećate li se transparenata na kojima je pisalo: Volimo Jureka više neg’ bureka?
Bila je to prva zimska olimpijada održana u nekoj socijalističkoj državi. Bio je to prvi globalno gledani program koji su realizovale domaće televizije. Zbog toga je televizija Sarajevo prvi put dobila najsavremenije prostorije i tehnologiju. Po prvi put, u Jugoslaviji je sagrađeno Olimpijsko selo, na sa rajevskom brdu Mojmilo. Stanovnici okolnih naselja su, po prvi put, tada dobili kablovsku televiziju. Bila je to, još, prva olimpijada za Huana Antonia Samarana na mjestu pred sjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta. 
Pored svih ti stvari koje su se zbile prvi put, jedna se desila posljednji put: Olimpijada u Sarajevu bila je posljed nja demonstracija jugoslovenske moći i jedinstva. Bila je to labudova pjesma Jugoslavije. Te 1984, Jugoslavija se u Bosni pokazala u punom sjaju. Ni deceniju kasnije, na istom mjestu, u krvi i plamenu, zaklan je i posljednji ostatak jugoslovenske ideje. Niz snjež ne padine kojima su se spuštali skijaši poteći će krv. Rijeke ljudi koje su se sa trobojkama sa petokrakom slijevale na sportska borilišta pretvoriće se u kolone izbjeglica, u paničnom bijegu pred vojskom sa zastavama sa kojih je petokraka sa pet pera izbjegla pred četiri slova S. Po planinama kojima je trčkarao Vučko, simpatična maskota Olimpijade, šunjale su se paravojne formacije svakojakih Vukova. 
Godine 1984, svjetski mediji su sa oduševljenjem izvještavali o Jugo slaviji i njenim ljudima, o Sarajevu i duhu tog grada. Najzapadnija zemlja evropskog istoka – tako su nam tepali. Kada je Sarajevo ponovo dopjelo u centar svjetskog interesovanja, odušev ljenje ,,tolerantnim ljudima otvorenog srca” zamijenjeno je zgražavanjem nad zločinima ,,zvijeri u ljudskom obliku”. ,,Divni domaćini” iz 1984. bili su isti ljudi koji su 1994. bili ,,ratni zločinci”. A moguće da su i zapadni novinari, autori fraza o nama – bili isti. 
Iz vremena sjaja i ponosa pamtim jednu običnu, takozvanu malu ljudsku priču, od onih koje nećete pronaći u udžbenicima istorije. Tokom Olimpijade, gost Sarajeva i Jugoslavije bio je Kirk Daglas. Mediji su trubili o tome kako je ,,za našu zemlju i grad velika čast prisustvo slavnog glumca”, a nadležni su građane svakodnevno podsjećali da je od najvećeg značaja da stranci iz Sarajeva ponesu lijepe utiske. Jugoslavija je bila zemlja koja je imala snažnu potrebu da se dopadne. Sličnu potrebu (ili nuždu?) imaju i naše nove države, kojima EU uredno šalje i izvještaje o umjetničkom doj mu koje su svojim nastupom u discipli ni implementiranje evropskih standarda na njih ostavile.
Jugonostalgiča ri i danas govore o tome kako ,,smo svugdje mogli pu tovati bez pasoša” i ,,kako smo svugdje bili poštovani”. Što je, uistinu, tačno. No treba pomenuti kako je tačno i to da su ti isti ljudi koji su imali poštovanje drugih na koncu izazivali gađenje gdje god bi se pojavili. 
Slavni glumac je u pratnji počastvo vanih domaćina ušao u neki restoran na Baščaršiji. Konobar ga je prepoznao, pomislio: ovaj ima para kao blata, pa pokušao da mu naplati duplo više od cijene iz menija. Revnosni domaćini iz Daglasove pratnje to su primijetili. Konobar je uhapšen i stavljen na stub srama: novine su nedjelja ma pisale o njemu kao o negativnom primjeru. On nije bio tek sitni lopov: on je bio čovjek koji je obrukao čitavu zemlju i sve njene narode. 
Ne znam više kako se taj čovjek zove, ili se zvao, kao što ne znam ni da li je preživio najprije sramotu, potom rat i poratno vrijeme opšte pljačke, kada se pokazalo da građani koji su njega pribili na stub srama zato što je poku šao potkrasti slavnog glumca, uporno glasaju i budućnošću vlastite djece štite lopove koji su pokrali i prodali sve osim crkava i džamija.
Taj nesretni konobar nije tek priča – on je bio itekako stvaran. I rat i mržnja iz 1994. bili su stvarni. Ne manje stvarna bila je i ona blistava Jugoslavija iz 1984. Nije to bila nikakva vještačka tvorevina, ne više vještačka od bilo kog drugog saveza naroda. Ništa u Sarajevu te zime nije bilo lažno, čak ni zgražavanje javnosti zbog konobara koji potkrada. To što se ideal tako neslavno razbio u paramparčad govori samo o tome da je ideal bio visoko – toliko visoko da nije mogao preživjeti pad. Ovdje se krade onako bezočno kako tuđe mogu otimati samo oni koji su iskreno vjerovali da će jednom neće biti ,,mog” i ,,tvog”. Ovdje se mrzi onako strastveno kako se mogu mrzjeti samo oni koji su se strastveno voljeli. Stvar je u tome da je, oduvijek, ono najbolje u nama ujedno bilo i ono najgore u nama.

Andrej NIKOLAIDIS