Povežite se sa nama

ZNACI PREPOZNAVANJA

Vučko i vukovi

Objavljeno prije

na

vukovi_1

Vijest je zvučala kao refren pjesme iz prošlosti, pjesme koju smo voljeli a onda nekako zaboravili. Pa smo se sada, kada smo je opet čuli, sjetili svega: i pjesme, i ljudi i vremena koji će za nas zauvijek ostati vezani uz tu melodiju. 
Prošle sedmice je na planini Bje lašnici održana manifestacija povodom 25 godina od Olimpijade u Sarajevu. Manifestacija je imala jedno od onih danas popularnih, engleskih imena: Ski ledžends hit čelendž – Olimpik edišn.


Jesu li doista bili na Bjelašnici, to ne znam, ali su svoje prisustvo bili najavili brojni osvajači olimpijskih medalja u zimskim sportovima: Bil Džonson, veliki Alberto Tomba, slavni Peter MilerBojan KrižajJure Franko… Njega se, pretpostavljam, sjećate? On je Jugoslaviji donio medalju na zim skim olimpijskim igrama, prvu u njenoj istoriji. Sjećate li se transparenata na kojima je pisalo: Volimo Jureka više neg’ bureka?
Bila je to prva zimska olimpijada održana u nekoj socijalističkoj državi. Bio je to prvi globalno gledani program koji su realizovale domaće televizije. Zbog toga je televizija Sarajevo prvi put dobila najsavremenije prostorije i tehnologiju. Po prvi put, u Jugoslaviji je sagrađeno Olimpijsko selo, na sa rajevskom brdu Mojmilo. Stanovnici okolnih naselja su, po prvi put, tada dobili kablovsku televiziju. Bila je to, još, prva olimpijada za Huana Antonia Samarana na mjestu pred sjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta. 
Pored svih ti stvari koje su se zbile prvi put, jedna se desila posljednji put: Olimpijada u Sarajevu bila je posljed nja demonstracija jugoslovenske moći i jedinstva. Bila je to labudova pjesma Jugoslavije. Te 1984, Jugoslavija se u Bosni pokazala u punom sjaju. Ni deceniju kasnije, na istom mjestu, u krvi i plamenu, zaklan je i posljednji ostatak jugoslovenske ideje. Niz snjež ne padine kojima su se spuštali skijaši poteći će krv. Rijeke ljudi koje su se sa trobojkama sa petokrakom slijevale na sportska borilišta pretvoriće se u kolone izbjeglica, u paničnom bijegu pred vojskom sa zastavama sa kojih je petokraka sa pet pera izbjegla pred četiri slova S. Po planinama kojima je trčkarao Vučko, simpatična maskota Olimpijade, šunjale su se paravojne formacije svakojakih Vukova
Godine 1984, svjetski mediji su sa oduševljenjem izvještavali o Jugo slaviji i njenim ljudima, o Sarajevu i duhu tog grada. Najzapadnija zemlja evropskog istoka – tako su nam tepali. Kada je Sarajevo ponovo dopjelo u centar svjetskog interesovanja, odušev ljenje ,,tolerantnim ljudima otvorenog srca” zamijenjeno je zgražavanjem nad zločinima ,,zvijeri u ljudskom obliku”. ,,Divni domaćini” iz 1984. bili su isti ljudi koji su 1994. bili ,,ratni zločinci”. A moguće da su i zapadni novinari, autori fraza o nama – bili isti. 
Iz vremena sjaja i ponosa pamtim jednu običnu, takozvanu malu ljudsku priču, od onih koje nećete pronaći u udžbenicima istorije. Tokom Olimpijade, gost Sarajeva i Jugoslavije bio je Kirk Daglas. Mediji su trubili o tome kako je ,,za našu zemlju i grad velika čast prisustvo slavnog glumca”, a nadležni su građane svakodnevno podsjećali da je od najvećeg značaja da stranci iz Sarajeva ponesu lijepe utiske. Jugoslavija je bila zemlja koja je imala snažnu potrebu da se dopadne. Sličnu potrebu (ili nuždu?) imaju i naše nove države, kojima EU uredno šalje i izvještaje o umjetničkom doj mu koje su svojim nastupom u discipli ni implementiranje evropskih standarda na njih ostavile.
Jugonostalgiča ri i danas govore o tome kako ,,smo svugdje mogli pu tovati bez pasoša” i ,,kako smo svugdje bili poštovani”. Što je, uistinu, tačno. No treba pomenuti kako je tačno i to da su ti isti ljudi koji su imali poštovanje drugih na koncu izazivali gađenje gdje god bi se pojavili. 
Slavni glumac je u pratnji počastvo vanih domaćina ušao u neki restoran na Baščaršiji. Konobar ga je prepoznao, pomislio: ovaj ima para kao blata, pa pokušao da mu naplati duplo više od cijene iz menija. Revnosni domaćini iz Daglasove pratnje to su primijetili. Konobar je uhapšen i stavljen na stub srama: novine su nedjelja ma pisale o njemu kao o negativnom primjeru. On nije bio tek sitni lopov: on je bio čovjek koji je obrukao čitavu zemlju i sve njene narode. 
Ne znam više kako se taj čovjek zove, ili se zvao, kao što ne znam ni da li je preživio najprije sramotu, potom rat i poratno vrijeme opšte pljačke, kada se pokazalo da građani koji su njega pribili na stub srama zato što je poku šao potkrasti slavnog glumca, uporno glasaju i budućnošću vlastite djece štite lopove koji su pokrali i prodali sve osim crkava i džamija.
Taj nesretni konobar nije tek priča – on je bio itekako stvaran. I rat i mržnja iz 1994. bili su stvarni. Ne manje stvarna bila je i ona blistava Jugoslavija iz 1984. Nije to bila nikakva vještačka tvorevina, ne više vještačka od bilo kog drugog saveza naroda. Ništa u Sarajevu te zime nije bilo lažno, čak ni zgražavanje javnosti zbog konobara koji potkrada. To što se ideal tako neslavno razbio u paramparčad govori samo o tome da je ideal bio visoko – toliko visoko da nije mogao preživjeti pad. Ovdje se krade onako bezočno kako tuđe mogu otimati samo oni koji su iskreno vjerovali da će jednom neće biti ,,mog” i ,,tvog”. Ovdje se mrzi onako strastveno kako se mogu mrzjeti samo oni koji su se strastveno voljeli. Stvar je u tome da je, oduvijek, ono najbolje u nama ujedno bilo i ono najgore u nama.

 

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Ajmo iz početka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lani, petnaestog oktobra svečano je obilježen početak radova na autoputu Bar-Boljare. Vrpcu su presjekli predsjednici vlada Crne Gore, Srbije i Hrvatske Milo Đukanović, Mirko Cvetković i Jadranka Kosor. Zajedno su se pohvalili da je taj projekat najbolja preporuka evropskim partnerima i poručili da to znači otvaranje granice novog povjerenja i regionalne saradnje triju zemalja. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Čovjek, trojno biće

Objavljeno prije

na

Objavio:

durmitor

Održivost, uz podršku srca, počinje i završava u glavi. Oni zajedno pokreću volju za slobodno postupanje, uz razumijevanje tijesne povezanosti čovjeka kao dijela prirode, socijalnog bića i “homo oeconomicusa”. Održivost dugoročno služi opštem dobru, jer se ne postavlja pitanje malom egu kakvu neposrednu korist od toga ima. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Život u retrovizoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazna vježba

Dosta djece u polukrugu čeka da policajci izvedu pokaznu vježbu s psom dresiranim da otkriva drogu. Vučjak je izuzetan, a vidi se da se i s policajcima radilo. Najzad, jedan od dvojice policajaca, okružen velikim brojem djece, objašnjava da će paketić droge, koji je maločas izvadio iz džepa, sakriti na neko mjesto i da će ga pas vrlo brzo pronaći. Sve ide po planu – dok vučjaka jedan policajac zamajava, drugi krije paketić droge u automobil parkiran pored. Vučjak kreće, uznemireno njuši vozilo sa svake strane i nepogrešivo grebe šapama tamo gdje je sakrivena droga. Svi smo oduševljeni. U međuvremenu jedan od policajaca objašnjava mi da je donio pravu drogu i da se ona za ovakve prilike dobija na revers. Pošto su djeca bila vidno oduševljena vježbom, jedan od policajaca obraća se prisutnima: Hoćete li da ponovimo vježbu? Ima li neko ko bi želio da sakrije drogu? Nastaje vriska, djeca dižu ruke i uglas viču: Evo ja! Mogu li ja da je krijem! Pokazna vježba otkrivanja pretvara se u vježbu skrivanja droge… Kada je po drugi put vježba uspjela, policajci su bili spremni da odgovaraju na pitanja publike. Jedan oštroumni mladić upita: Kako to da pas nije reagovao dok Vam je droga bila u džepu? Policajac mirno odgovara: ,,Aaa, oni nisu obučeni da traže drogu kod policajaca!”.

Istraživačko novinarstvo

Čovjek treba da je kao opruga – možeš ga sabiti do određenog nivoa, a kada taj prag pređeš, on uzvrati. Misao nije moja, ali iskustvo jeste. Na sjednici Odbora direktora, zbog teškog kršenja postupka vođenja i glasanja o tačkama Dnevnog reda neočekivano reagujem bijesom jer predsjedavajući okreće mobilni telefon prema nama prisutnima, uključuje spikerfon i dozvoljava da se nepoznato lice s ulice obrati članovima Odbora i utiče na tok sjednice i odlučivanje. Moj bijes izaziva bijes druge strane. Ubrzo se sve stišava… Popodne zove novinar M.M., primjećujem detaljno informisan, i raspituje se o tom incidentu. Kažem: ,,Ništa interesantno za medije. Lični sukob bez posljedica. Kome je to važno?” ,,Ali, ja sam predstavnik javnosti”, kaže M.M. ,,Ja se bavim istraživačkim novinarstvom i moram da pišem o tome”. Kažem ,,U redu, pišite”. I pisao je. Međutim, njegovo istraživanje stiglo je samo do toga šta je ko kome u bijesu rekao. Istraživanje novinara M.M. nije podrazumijevalo traganje za identitetom i namjerom N.N. osobe, koja je pokušala da manipuliše sjednicom. Posle se pitam kako ne opsovah N.N.-a, pa da pravilno usmjerim novinara M.M..

Videći jezik

U jednoj informativnoj TV emisiji pažnju mi nakratko privlači prilog o uručivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, štampanoj na Brajevom pismu, slijepoj djeci Crne Gore. Prisutni su predstavnici Vlade i UNICEF-a. Novinarka intervjuiše jednu djevojčicu koja ima stopostotno oštećenje vida. Djevojčica objašnjava da je srećna što slijepa djeca, zahvaljujući Brajevom pismu, sada mogu sama da čitaju Konvenciju. ,,Ranije su nam je čitali drugi”, kaže ona. Novinarka me probode pitanjem: ,,Na kojem jeziku?”. Djevojčica se malo zbuni i reče: ,,Pa, na videćem!”.

Iskra i mrak

Na svečanoj ceremoniji uručivanja nagrade za filantropiju i dobročinstvo, između ostalih, nagradu Iskra dobila je i Lidija Leovac iz Herceg Novog, samohrana majka koja je svoju ušteđevinu poklonila drugoj ženi, čija je egzistencija usljed gubitka posla postala ugrožena. Lidija, ganuta, prima nagradu i, kao svi iskreni dobročinitelji, kaže da joj nije cilj da drugima pokaže svoju velikodušnost, te da joj je malo neprijatno što prima nagradu za to, ali, s druge strane, raduje je što se ovom nagradom potvrđuje da nije luda. Kakvi su to ljudi koji su joj prebacivali da je luda zbog toga što je učinila? Kako je gust mrak u kojem živimo!

Šeherezada

Na proslavi 1.000-og broja Monitora novinar Đ. V. traži da mu odgovorim na jedno pitanje. Stajemo pred kameru: ..Na šta Vas asocira broj 1.000?”. ,,Mene”, kažem, ,,broj 1.000 asocira na Šeherezadu iz Hiljadu i jedne noći, na taj neobični lik iz arapske literature”. ,,Šeherezada se”, podsjećam, ,,pričom spašava od smrti. Ona hiljadu i jednu noć strašnog cara Šahrijara odvraća od njegove sulude navike da svake noći spava s djevicom i ubije je, pošto je obeščasti”. Đ.V. završava intervju, ostaje malo zamišljen, a onda kaže: ,,A, dobro ti je ovo!”. Biće da je nešto prepoznao.

Saša POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo