Povežite se sa nama

PERISKOP

Vušurovićev dramski opus

Objavljeno prije

na

Željko Vušurović, temeljno obrazovani dramaturg  u knjizi  Deportacija i druge drame emanira tri ozbiljna kvaliteta: iznimnu uronjenost u našu savremenost, zanimljiv realistički prosede, te rijetko autentičan govor dramskih likova. Zasluge što je ova knjga objavljena pripadaju odvažnom zemunskom izdavaču Draganu Stojkoviću

 

Da nije bilo odvažnog izdavača Dragana Stojkovića, koji moderira i predvodi nakladištvo zemunskog izdavača Most ArtJugoslavija, još zadugo šira čitateljska publika, pa sljedstveno tome i ,,krojači” teatarskih repertoara, bili bi prikraćeni za ugodu susreta s dramskim djelima Željka Vušurovića. Stojković se prihvatio da uz, u teatru izvedenu dramu Deportacija, u knjigu Deportacija i druge drame uvrsti i Vušurovićeve tekstove Ogrlica, Pismo i Demonstracije.

Vušurović, temeljnim obrazovanjem dramaturg, ovom knjigom emanira tri ozbiljna kvaliteta: iznimnu uronjenost u našu savremenost, zanimljiv realistički prosede, te rijetko autentičan govor dramskih likova. Poseban kvalitet čini piščeva sposobnost da dramski zaplet okonča neočekivanostima tragičkog akcenta.

Tempo-ritamska orkestracija pojedinih prizora daje mogućnost da se predstave nastale na Vušurovićevim tekstovima organiziraju glede mizascenskog tlorisa precizno, do kraja poštujući pravila postavke u realističnoj ravni…

Apsolutno angažiran autor se hrabro upušta u sučeljavanje sa političkim anomalijama postjugoslovenskog doba. Njegovo učitavanje u neuralgije poglavito crnogorskog političkog  ambijenta, koje ponajbolje poznaje, rezultiraju dramskim likovima koji nose duboku tragičku sadržajnost.

Tome je odličan pimjer Vušurovićeva drama Pismo.

U toj drami u čudesnoj oporuci prijateljima i drugovima preminuli pokazuje čitav spektar ljudskih anomalija, izopačenosti protagonista svekolikog društvenog kala i kloake karakteristične za prostore naših bantustana u kojima trajemo nimalo sretne živote.

Svi tekstovi ovog autora nose, ako ne direktan, onda snažno asocijativan angažman za mijenjanje tmurnih balkanoidnih prilika evidentnog trulenja na malomišćanski intoniranim sudbama, u lavirintima beznadnog života, nerijetko determiniranog političkim odlukama koje ostaju u sferi ratnog zločina za sva vremena.

Vušurovićevi likovi i kada ne završavaju tragično obilježeni su za čitav život i osuđeni na dugotrajnu patnju. Njegovi dramski tekstovi nose latentnu žeđ za katarzom, koja rijetko dolazi…

Naravno da se dramski tekstovi provjeravaju i potvrđuju na pozornici, tako da i njihovu provjeru treba sačekati nakon praizvedbi, ali doza hrabrosti Željka Vušurovića u suočenju s krupnim problemima današnjice već u literarnom obliku je imponirajuća i nesvakodnevna.

Ključ za kritičko sagledavanje, kao i redateljsko-glumačku interpretaciju leži zasigurno u jednako odvažnom pristupu teatarskih djelatnika u suočavanju sa ovim dramskim polifonijama.

Što se prije vođstva naših teatara odluče postaviti drame ovoga rasno talentiranoga pisca bićemo svi zajedno bliži tako neophodnim katarzičnim trenucima.

Kao i knjige Eve Grlić Sjećanja, Radeta Radovanovića Smeh pod vešalima i Vušurovićeva zbirka drama, tog u nakladništvu toliko deficitarnog književnog žanra, pokazuje da se, u vremenima opće komercijalizacije i tabloidizacije, poneki nakladnik ,,ravna” prema mjerilima poštovanja visoke razine književnog kvaliteta, ne osvrćući se na opće promicanje jeftinoće i različitih oblika šunda i kiča, koji sve više zagađuju naše (ne)kulturne prostore, nanoseći nesagledive posljedice, ne samo ovoj nego i narednim generacijama čitatelja i gledatelja. Izdavati ovu kvalitenu, krajnje nekomercijalnu literaturu, kao da je za svoju sudbinu i svojevrsni znak odabrala ova nakladnička produkcija.

Vušurović koji čeka, tek, valorizaciju svoga dramatskog pisma, ipak je, ovom knjigom, zasigurno bliži, ako ne pozorničkoj, onda sigurno čitateljskoj književnoj valorizaciji, jer ova knjiga pomaže razumjevanju neuralgija našeg tragičnog vremena.

Knjiga koju sam čitao kao svjedok ovog našeg nesretnog i po mnogo čemu apokaliptičnog doba.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nestvarna stihovana fatamorgana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel poprima nestvarnu nebesnost

 

Jedna respektabilna bosankohercegovačka izdavačka kuća učinila ono što niti jedan nakladnik u BiH nije uradio do današnjeg dana. Napravila je Aleju pisaca, koji su bili najtiražniji u produkciji Planjax-a. U toj Aleji jedni pored drugih svoje spomen-drvo imaju klasici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, zajedno sa najmlađim izdancima pjesničkih talenata Bosne i Hercegovine. Ulaz u Aleju čini stečkoviti slavoluk s pohvalom knjizi stigloj iz drevnog Egipta… Sve to  na neki način obavezuje i autora Periskopa da dostojno čitateljstvu progovori o ovom dogđjaju netipičnom za našu nekulturnu stvarnost, a u književnoj republici, izmaknutoj iz „glavnih književnih tokova”, posebno onih prestolničkih, sarajevskih…

Taj događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena, te dobre božice teatra, dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel, ničim izazvan, poprima neku nestvarnu nebesnost U Aleji pjesnika potekla je i strasno tekla bujica poezije iz stihozbirki Maide Ajan, Suvada Alaića, Devle Aliustić, Šahde Bošnjaka, Ilijaza Dudića, Milana Džide, Mehmeda Đedovića, Stjepana Đurčevića Stipe, Fajke Kadrića, Rezaka Hukaovića, Dževada Kučukalića, Amira Mašića, Jasmina Mehičića, Bajre Perve, Bajruzina Hajre Planjca,  Muabere Planjac, Ibrahima Spahića,  Nure Suljkanović, Muhidina Šarića, Amira Talića, Melide Travančić… Taj se dan iz Bobara kraj Tešnja, čudesnog književnog toponima koji su svojim blistavim djelima gradili i Musa Ćazim Ćatič i Amir Brka, ne zaboravlja već ostaje kao svojevrsni alem kamen moga sjećanja i stvaralačkog iskustva. Zato kad vas putevi nanesu, svakako posjetiti treba  književnu republiku u Planjčevoj Aleji pisaca!

Hajro se Planjac potrudio da Aleju pisaca i književni maraton održan u njoj ovjekovječi tiskajući knjigu Poezija iz Aleje, u koju je uz pjesnike sa svojevrsnog pjesničkog maratona uvrstio i Ismeta Bekrića, Ramiza Brkića, Šime Ešića, Hadžema Hajdarevića, Avde Halilovića, Idriza Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Jagode Iličić, Senade Kadribašić, Ibrahima Kajana, Kemala Ljevakovića,  Abdulaha Sidrana, Mile Stojića, Davorke Milutinović, Marka Vešovića i Sade Suljić Sokolović.

Okupljanje održano u Bobarama na Međunarodni dan knjige daje goleme šanse Bajruzinu Hajri Planjcu, korifeju književnog stvaralaštva za djecu i mlade, da pretvarajući Aleju pisaca u tradicionalno, svakogodišnje okupljanje književne reprezentacije, postane najznačajnija takva manifestacija ne samo u BiH nego i u regionu. Pogotovo što je za naredno književno saborište Planjac planirao otvaranje Muzeja Bosanske stare i rijetke knjige. U realizaciju ovoga zamašnog kulturnog projekta Planjac je „uvukao” i tamošnji centar za obrazovanje Eduka… Najinteresantnije je da cjelokupnu manifestaciju financijski „pokriva” sam Bajruzin Hajro Planjac. Pravi je to primjer ktitorstva u našem za knjigu indiferentnom i bezosjećajnom svijetu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo