Povežite se sa nama

PERISKOP

Ta sjajna književna zaljubljivanja

Objavljeno prije

na

Goran Matović, rođeni je Mostarac  crnogorske korjenike. Njegova sljubljenost uz Krležino djelo ,,porodiće”manifestaciju Krležini dani. Matović će   izanimirati i velikog režisera Georgija Para koji je svoju posljednju režiju, onu Krležine Legende napravio na njegovoj manifestaciji

 

Gorana Matovića poznajem iz pučkoškolskih i srednjoškolskih mostarskih dana. Tek nešto kasnije sam saznao da imamo zajedničku strastnu književnu inspiraciju i ljubav, književni monument,djelo Miroslava Plemenitog Krleže.

Pratio sam Matovićeve uspješne recitale poezije, posebice su mi bili dragi oni temeljeni na poeziji Augustina Tina Ujevića. Izgradio je Goran Matović osebujan interpretativni  stil koji je odlikovala prvenstveno čistota izgovora, pravilna vokalizacija i akcentiranje versa. Njegova sljubljenost uz Krležino djelo ,,porodiće” mnifestaciju Krležini dani, koja se najprije odvijala u perivojima kuće na gvozdu, u kojoj je Krleža obitavao veliki dio života… Potom se manifestacija razbokoravla agramom. Matović postaje jednom od amblematskih činjenica književnog i teatarskog Zagreba…Krležini dani u Matovićevoj provedbi postali  su, nakon jenjavanja intenziteta manifestacije posvečene Krleži  u Osijeku i tamošnjem HNK, jedini ozbiljan manifestacijski podsjetnik da smo bili dionica (mi koji smo bili!)jednog civilizaciji bližeg vremena nego što je barbarsko doba koje sada /pre/življavamo.

Goran Matović je rijetkom marljivošću i rijetkim požrtvovanjem napravio, u neku ruku, kopernikanski obrat u jednom ,,neohistrioničkom” vidu promatranja i interpretiranja djela Miroslava Krleže. Bogateći iz godine u godinu ovu ljetnju manifestaciju, koja se trenutno odigrava u dvorištu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti uvodio je i nove sadržaje poput onih iz oblasti likovnosti.

Ovaj rođeni Mostarac crnogorske korjenike, uspio je  izanimirati i velikog režisera Georgija Para koji je svoju posljednju režiju, onu Krležine Legende napravio na njegovoj manifestaciji.

Za  života akademika Tonka Marojevića,  Matović je,  surađujući s ovim povjesničarom umjetnosti i pjesnikom,  aranžirao sadržaje koji su bili više od svojevrsnih omaža hrastu književnosti na jeziku kojim govorimo i koji razumijevamo.

Djelo Gorana Matovića negdanjeg mostarskog vrsnog recitatora zaokupljaće u futurima, siguran sam  u ovu kostataciju,  ne samo teatrologe nego i kulturologiju u najvišem smislu… Matović je i svojim posljednjim angažmanom oko ipak neuspjelog pokušaja spasavanja od rušenja kuće akademika takođe Krležijanca Predraga Matvejevića u Mostaru pokazao rijedak rafinman i europejski duh.

Zato i ova priča o zaljubljenosti i sljubljenosti uz Krležin grandiozni opus s razlogom biva dijelom moga Periskopa

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nestvarna stihovana fatamorgana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel poprima nestvarnu nebesnost

 

Jedna respektabilna bosankohercegovačka izdavačka kuća učinila ono što niti jedan nakladnik u BiH nije uradio do današnjeg dana. Napravila je Aleju pisaca, koji su bili najtiražniji u produkciji Planjax-a. U toj Aleji jedni pored drugih svoje spomen-drvo imaju klasici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, zajedno sa najmlađim izdancima pjesničkih talenata Bosne i Hercegovine. Ulaz u Aleju čini stečkoviti slavoluk s pohvalom knjizi stigloj iz drevnog Egipta… Sve to  na neki način obavezuje i autora Periskopa da dostojno čitateljstvu progovori o ovom dogđjaju netipičnom za našu nekulturnu stvarnost, a u književnoj republici, izmaknutoj iz „glavnih književnih tokova”, posebno onih prestolničkih, sarajevskih…

Taj događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena, te dobre božice teatra, dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel, ničim izazvan, poprima neku nestvarnu nebesnost U Aleji pjesnika potekla je i strasno tekla bujica poezije iz stihozbirki Maide Ajan, Suvada Alaića, Devle Aliustić, Šahde Bošnjaka, Ilijaza Dudića, Milana Džide, Mehmeda Đedovića, Stjepana Đurčevića Stipe, Fajke Kadrića, Rezaka Hukaovića, Dževada Kučukalića, Amira Mašića, Jasmina Mehičića, Bajre Perve, Bajruzina Hajre Planjca,  Muabere Planjac, Ibrahima Spahića,  Nure Suljkanović, Muhidina Šarića, Amira Talića, Melide Travančić… Taj se dan iz Bobara kraj Tešnja, čudesnog književnog toponima koji su svojim blistavim djelima gradili i Musa Ćazim Ćatič i Amir Brka, ne zaboravlja već ostaje kao svojevrsni alem kamen moga sjećanja i stvaralačkog iskustva. Zato kad vas putevi nanesu, svakako posjetiti treba  književnu republiku u Planjčevoj Aleji pisaca!

Hajro se Planjac potrudio da Aleju pisaca i književni maraton održan u njoj ovjekovječi tiskajući knjigu Poezija iz Aleje, u koju je uz pjesnike sa svojevrsnog pjesničkog maratona uvrstio i Ismeta Bekrića, Ramiza Brkića, Šime Ešića, Hadžema Hajdarevića, Avde Halilovića, Idriza Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Jagode Iličić, Senade Kadribašić, Ibrahima Kajana, Kemala Ljevakovića,  Abdulaha Sidrana, Mile Stojića, Davorke Milutinović, Marka Vešovića i Sade Suljić Sokolović.

Okupljanje održano u Bobarama na Međunarodni dan knjige daje goleme šanse Bajruzinu Hajri Planjcu, korifeju književnog stvaralaštva za djecu i mlade, da pretvarajući Aleju pisaca u tradicionalno, svakogodišnje okupljanje književne reprezentacije, postane najznačajnija takva manifestacija ne samo u BiH nego i u regionu. Pogotovo što je za naredno književno saborište Planjac planirao otvaranje Muzeja Bosanske stare i rijetke knjige. U realizaciju ovoga zamašnog kulturnog projekta Planjac je „uvukao” i tamošnji centar za obrazovanje Eduka… Najinteresantnije je da cjelokupnu manifestaciju financijski „pokriva” sam Bajruzin Hajro Planjac. Pravi je to primjer ktitorstva u našem za knjigu indiferentnom i bezosjećajnom svijetu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo