Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ, MANS: Podjele umjesto borbe protiv korupcije

Objavljeno prije

na

Nijedna, a posebno manjinska Vlada, ne može imati legitimitet da o tako značajnim stvarima, poput ugovora sa SPC-om,  koje duboko dijele crnogorsku javnost , pregovara iza njenih – leđa

 

MONITOR: Premijer Abazović saopštio je  da Vladu podržava preko 60 posto građana, ali ne i otkud mu ti podaci.  Mislite li da ovu Vladu zaista podržava toliki postotak građana?

ĆALOVIĆ: Članovi Vlade dolaze iz reda političkih partija koje ukupno imaju 16 poslanika ili manje od 20 posto glasova u Skupštini. Dakle, mi imamo manjinsku Vladu koja bez podrške DPS-a ne bi imala većinu u Skupštini, a teško je zamisliti da birači te partije zaista podržavaju Vladu u kojoj i sami ne učestvuju.

Prije će biti da DPS ovu Vladu doživljava kao prelazno rješenje koje treba da mu pomogne da se, nakon prvog izbornog poraza u svojoj istoriji, konsoliduje kroz imenovanja po dubini. Zato će ta partija odlučiti do kada će ova Vlada trajati u zavisnosti od toga kada procijene da im je povoljan trenutak za izbore.

MONITOR: Istom prilikom premijer je kazao da „teška pitanja moramo rješavati odmah“ kako bismo se mogli fokusirati na evropsku agendu. Mislite li da je jedno od takvih pitanja, poput Temeljnog ugovora sa SPC-om, trebalo rješavati sada i na ovakav način?

ĆALOVIĆ: Nijedna, a posebno manjinska Vlada, ne može imati legitimitet da o tako značajnim stvarima koje duboko dijele crnogorsku javnost pregovara iza leđa javnosti.

Vjerujem da je ovo pitanje u prvom planu premijera jer prioritet više ne može biti borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, pošto bi to značilo bavljenje njegovim političkim partnerima i saradnicima, ukljućujući možda i neke aktuelne članove Vlade. Abazoviću je jasno da DPS neće podržavati Vladu koja radi protiv interesa čelnika te partije, a pogotovo Đukanovića. Zbog toga on neće rezati granu na kojoj sjedi i  sve će rjeđe pominjati ,,ruku pravde”, ,,spiskove” i oduzimanje nezakonito stečene imovine, a antikorupcijske reforme će se pretvarati u farsu. Najilustrativniji primjer je gromoglasno najavljivani zakon o oduzimanju imovine koji je toliko loše napisan da za njega bez problema može glasati i DPS.

MONITOR: Da li nas takva pitanja, poput Temeljnog ugovora  udaljavaju od evropske agende, i suštinskih reformi koje i dalje čekaju?

ĆALOVIĆ: Najbolji odgovor na to pitanje su dali ambasadori zemalja članica EU koji su izrazili zabrinutost i ukazali na značaj potpuno drugih pitanja u odnosu na aktuelna, kada je riječ o procesu evropskih integracija.

MONITOR: Može li to pitanje ugroziti stabilnost Vlade?

ĆALOVIĆ: To dominantno zavisiti od procjene DPS-a da li je spreman za nove izbore, kao i dogovora URA-e i DF-a, a vjerovatno i vlasti u Srbiji, koji se odvijaju iza scene.

MONITOR: Ove sedmice zaplijenjena je nova količina švercovanih cigareta u vrijednosti od 800 hiljada eura. Nedavno je premijer saopštio da je šverc preko Luke Bar ,,klinički mrtav”. Da li je?

ĆALOVIĆ: Preko Crne Gore se decenijama krijumčare cigarete vrijedne milijarde eura, uprkos međunarodnom pritisku. To je izuzetno unosan posao koji uključuje vrh organizovanog kriminala i proteže se na više kontinenata, a putevi droge i cigareta u nekim slučajevima se preklapaju. Da bi se takvi kriminalni poslovi zaustavili potrebne su ozbiljne reforme sistema koji je postavljen tako da omogućava šverc. Reforme se nisu desile, a u ključnim institucijama rade isti kadrovi koji su godinama zatvarali oči ili  sami učestvovali u kriminalnim aktivnostima. Premijer je svega toga svjestan, ali umjesto teških i dubinskih reformi borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala svodi na politički marketing.

MONITOR: Mediji su objavili  da je državu napustio policijski službenik Ljubo Milović u jeku istrage o njegovim vezama sa organizovanim kriminalom. Kako  institucije rešavaju tu aferu, koja povezuje policijske službenike, od Milovića preko Petra Lazovića sa organizovanim kriminalom?

ĆALOVIĆ: Izuzetno je zabrinjavajuće što promjene na čelu Uprave policije nisu dovele do ozbiljnih istraga imovine visokih policijskih funkcionera i njihovih veza sa organizovanim kriminalom. Zbog toga je potpuno logično da se nastavljaju stare prakse, i da osumnjičeni napuštaju Crnu Goru prije nego sto se protiv njih pokrenu postupci.

Slučajevi Milovića i Lazovića su specifični jer su o njima izvještavali i mediji, ali tužilastvo i policija ipak nisu reagovali. Dužni su da javnosti daju mnogo više informacija o tim predmetima, jer se ovako stiče utisak da se ti slučajevi stavljaju u ladicu ili čak zataškavaju. Direktor policije ima dodatnu obavezu da obavijesti javnost o aktivnostima koje preduzima ta institucija da očisti svoje kadrove od lica povezanih sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Kako vidite rezultate ove Vlade na polju vladavine prava, reforme pravosuđa, te  borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije? 

ĆALOVIĆ: Vlada nije imala nikakvih konkretnih rezultata u tim oblastima jer nije usvojila izmjene nijednog od ključnih zakona koje bi regulisale ovu oblast i oslobodile zarobljene institucije. Iz skupštinske procedure je povukla čak i izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama, kao jedinom antikorupcijskom propisu koji je upućen parlamentu od promjene vlasti. Najavljeno regulisanje nezakonitog bogaćenja funkcionera se već dvije godine odlaže, a nacrt zakona sa kojim je javnost upoznata ima brojne nedostatke. O izmjenama Zakona o sprječavanju korupcije nema ni riječi, a na čelu Agencije za sprječavanje korupcije je i dalje kadar bivšeg režima.

Jedini konkretni pomaci u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala se odnose na hapšenje Vesne Medenice, i to tek nakon medijskih objava, kao i Blaža Jovanića. Međutim, pitanje je da li će tužilaštvo zaista rasplesti njihovo klupko i ko će se sve naći u optužnici, a ne smijemo zaboraviti da će konačnu riječ  dati sudstvo čija reforma nije ni započela. Izabran je novi glavni specijalni tužilac, što jeste korak naprijed, ali tek treba da vidimo da li će on moći, smjeti i htjeti da se uhvati u koštac sa vrhom organizovanog kriminala i korupcije.

Riba smrdi od glave, a glava prethodnog režima je Milo Đukanović. Prema njemu, članovima njegove najuže porodice i bliskim prijateljima vode putevi najvećih afera u Crnoj Gori, od šverca cigareta, preko privatizacija i rasprodaje državne imovine. Mnogi podaci jesu uništeni, ali tragovi novca se ne brišu tako lako.  Odnos prema tim slučajevima će biti lakmus papir za novog GST.

MONITOR: Bez obzira na promjene vlasti, ne mijenja se –partijsko zapošljavanje. Kako komentarišete najnovije raspodjele partijskog plijena po dubini?

ĆALOVIĆ: Jedan od najvećih poraza našeg društva nakon pada višedecenijskog režima je preuzimanje njihovih praksi od strane nove vlasti. Zapošljavanje partijskih kadrova u državnoj administraciji podrazumijeva kršenje propisa sa ciljem da se određenim licima obezbijedi korist, što znači da predstavlja vid korupcije. Imajući u vidu da su ta zapošljavanja uglavnom u funkciji jačanja partijske infrastrukture, možemo zaključiti da je riječ o političkoj korupciji. Dakle, kroz partijsko zapošljavanje nova vlast se upušta u političku korupciju, pa je samo pitanje vremena kada će se u njoj odomaćiti i drugi oblici korupcije.

Činjenica da su sve partije postupale na isti način kada su bili na vlasti, delegitimiše njihove kritike aktuelne vlasti, i dovodi do novog oblika zarobljavanja društva partijskim interesima. Kada su svi, ili gotovo svi, uključeni u korupciju, onda nema ko da štiti javni interes.

Situacija sa partijskim zapošljavanjem me podsjeća na nelegalnu gradnju Svetozara Marovića na Zavali – za to je znala cijela Budva i svi su ćutali jer je veliki broj građana i sam nelegalno gradio, nadajući se da će od toga steći korist, a cijenu je platila prijestonica turizma. Baš tako će cijenu sveopšteg partijskog zapošljavanja, od koga svaka politička struktura očekuje nove glasove, plaćati država i građani. Ne mislim samo na sve veće troškove partijskog uhljebljavanja kroz poreze koji padaju na teret građana i privrede, već i na smanjenje kvaliteta usluga koje ta administracija pruža, jer u njoj rade kadrovi koji nemaju potrebna znanja.

MONITOR: Opet pričamo i o vojnom poligonu na Sinjajevini. Stičete li utisak da se ovdje ne mijenja ništa bez obzira na smjenu DPS-a u avgustu 2020?

ĆALOVIĆ: Od avgusta 2020. su se promijenile dvije vlade, ali građani i dalje nisu vidjeli konkretne promjene. Premijer je iz ,,zelene partije”, a njegova partijska koleginica, višegodišnja aktivistkinja civilnog društva, je resorna ministarka. Na primjeru Sinjajevine lako će pokazati da li je njihovo opredjeljenje za zaštitu životne sredine samo politički marketing ili iza njega zaista stoje utemeljene vrijednosti.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas?

ĆALOVIĆ: DPS se vraća u institucije i polako se konsoliduje zahvaljujući manjinskoj Vladi i imenovanju njihovih kadrova ,,po dubini”, koji se sa političke margine vraćaju na javnu scenu,  ne kao lica sa ,,spiska” premijera i iz optužnica, već kao stručnjaci.  Formiranje manjinske Vlade uz podršku DPS-a je udahnulo život toj partiji posebno zbog toga što joj je povećalo koalicioni kapacitet, što će pokušati da valorizuju nakon sljedećih izbora.

 

Novi tužilac ima priliku da podigne optužnicu protiv Ane Đukanović

MONITOR: Nema odgovornosti tužilaca i sudija za pad velikih optužnica. Nedavno su pale i one za Telekom i Carine.

ĆALOVIĆ: Naravno da nema kada većinu u sudstvu i tužilastvu i dalje čine oni koje su tu postavljali Vesna Medenica i Milivoje Katnić. Nakon trulih političkih kompromisa i formiranja manjinske Vlade, više nema ni govora o reizboru tužilaca i sudija. Umjesto toga nam objašnjavaju da iste politicke strukture koje su zarobile pravosuđe, sada treba da izaberu  nove čelnike tih institucija, kako bi se napravio napredak u evorpskim integracijama. Mislim da je to potpuni apsurd i da bi izbor novog VDT-a uz podršku DPS-a značio stavljanje tačke na nade građana da će dočekati pravdu.

Što se tiče slučajeva Telekoma i Carina, sa aspekta javnog interesa bi bilo neuporedivo bolje da te optužnice nikada nisu ni podignute, jer bi neki drugi, nezavisni tužioci mogli pokrenuiti te postupke. Ovako, ta lica više nikad ne mogu biti gonjena za ista krivična djela, a država će morati da im nadoknadi štetu. Na isti način su okončani i postupci protiv Kalića i Šarića, kojima će građani plaćati milionske odštete.

Kada je slučaj Telekom pokrenut, bili smo veoma nezadovoljni što nije uključivao i Anu Kolarević, sada Đukanović, imajući u vidu nalaze nadležnih organa SAD-a i priznanja čelnika Telekoma da je u privatizaciji te firme bilo korupcije na visokom nivou. Ipak, bivši GST je naveo da u njenom slučaju ,,nema ni udaljene sumnje”, pa  nije bila obuhvaćena optužnicom. Ta okolnost sada omogućava novom tužiocu da pokrene utemeljeniju optužnicu u ovom predmetu i dođe do osuđujuće presude na osnovu dokaza iz SAD-a. Zbog toga će i ovaj slučaj biti test za nove čelnike tužilastva.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo