Povežite se sa nama

FOKUS

TEMELJNI UGOVOR PRED VLADOM: Mi častimo vjekove

Objavljeno prije

na

Šta je Crna Gora potpisala sa Vatikanom i Islamskom zajednicom, šta Srpska paravoslavna crkva sa Hrvatskom, a šta Vlada i SPC spremaju da potpišu međusobno

 

Srpska pravoslavna crkva (SPC) dobija više prava i  stiče privilegovan status među vjerskim organizacijama u Crnoj Gori; Država Crna Gora preuzima manje obaveza; Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) gubi prepoznatljivo mjesto u hijerarhiji SPC; podrivaju se temelji građanskog društva… To su neke od izrečenih ocjena uoči mogućeg sporazuma Crne Gore i SPC-a na kome se radi, ne baš predano, duže od deset godina.

Prema najavama, Temeljni ugovor između Crne Gore i SPC-a naći će se na sjednici Vlade u petak 8. jula. Ako Vlada da saglasnost na ponuđeni nacrt (na njenom sajtu dokument je predstavljen kao ,,načelno usklađena radna verzija”) ugovor ide na potvrdu pred Sinod SPC-a. Alternative su da se glasanje o ugovoru sa SPC-om odloži, odnosno, da ne dobije potrebnu većinu. Kolika je ona – ne zna se.

U Sporazumu o parlamentarnoj podršci i prioritetima 43. Vlade piše da će se o pitanjima poput potpisivanja Temeljnog ugovora, organizovanja popisa i priključenja Crne Gore projektu Otvoreni Balkan odlučivati kvalifikovanom većinom. Pošto, od situacije do situacije, to može da znači prostu (većinu prisutnih), apsolutnu (većinu ukupnog broja članova Vlade), dvotrećinsku ili neku četvrtu većinu, ostalo je da se ta formulacija naknadno precizira. Ali nije. To će, možda, biti uređeno budućim poslovnikom o radu vlade. Za sada, svako može po svom nahođenju tumačiti da li je Vlada neku odluku usvojila na adekvatan, odnosno, dogovoren način.

Ukoliko se Vlada CG i SPC saglase sa sadržajem dokumenta, koji je od prošlog proljeća već pretrpio brojne kozmetičke i neke suštinske izmjene, slijedi zakazivanje datuma potpisivanja Temeljnog ugovora koji je, još jednom, uzburkao strasti u Crnoj Gori. Uz realnost da možemo dobiti i treću vladu u nizu koja će, suštinski, pasti zbog odnosa sa/prema SPC.

Primjetno je da tzv. akademska javnost, od Univerziteta do CANU-a, bježi od izjašnjenja o sadržaju ponuđenog Temeljnog ugovora. Mi  smo uporedili predočeni dokument sa ugovorima koje je Crna Gora već potpisala sa Svetom stolicom (katoličkom crkvom) i Islamskom zajednicom (IZ), ali i sa Ugovorom koji su, prije 20 godina, u Zagrebu potpisali zvaničnici Republike Hrvatske (premijer Ivica Račan) i SPC u Hrvatskoj, u čije ime je dokument potpisao tadašnji predsjednik Episkopskog savjeta SPC-a u Hrvatskoj gospodin Jovan.

Razlike u upoređenim dokumentima počinju od naslova. Crna Gora je sa Islamskom zajednicom (2012.), baš kao i Hrvatska sa SPC-om, potpisala Ugovor o uređenju odnosa o zajedničkim interesima, odnosno, Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa. Ugovor sa istim naslovom kakav se priprema sa SPC-om (Temeljni ugovor) Crna Gora je potpisala sa Svetom stolicom 2011. godine, a on je u parlamentu potvrđen sredinom naredne 2012.

Slijede dijelovi teksta u kojima se objašnjavaju motivi potpisivanja ugovora. Uz poziv na Ustav Crne Gore i odredbe kanonskog prava/Šerijata vjerske organizacije sa kojom se ugovor potpisuje, ugovori sa IZ i Vatikanom sadrže i određene osobenosti.

U Ugovoru Crne Gore i Islamske zajednice konstatuje  se ,,vjekovno prisustvo islama na prostoru današnje Crne Gore, njegov kontinuitet i istorijsko trajanje u različitim državno-pravnim okvirima i istorijska i sadašnja uloga IZ…”. A istaknuta je i činjenica ,,da je u Knjaževini Crnoj Gori, shodno odredbama Berlinskog kongresa, zajamčena sloboda islamske vjere i pravo raspolaganja nad vakufskom imovinom, kao i ustanovljeno ustrojstvo muftistva na čelu sa Muftijom sa sjedištem u Crnoj Gori, što je potvrđeno Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine”.

U Ugovoru sa Svetom stolicom konstatuje se (imajući u vidu) ,,viševjekovno prisustvo Katoličke crkve u Crnoj Gori, kao i važnost Konvencije između Leona XIII i Nikole I, knjaza Crne Gore, od 18. avgusta 1886.” i ističe (uvažavajući) ,,uloga koju je Katolička crkva imala na društvenom, kulturnom i obrazovnom području”.

U nacrtu Temeljnog ugovora sa SPC-om imamo malo dužu preambulu. Tamo se polazi od činjenice ,,da je Hrišćanska crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо оd оsnivanja Zetske, Budimljanske i Humske Еpiskоpije Žičke Аrhiepiskоpije (1219 – 1220.g.)”, da bi se, potom, naglasilo uvažavanje doprinosa ,,Srpske Pravоslavne Crkve u društvenоm, kulturnоm i оbrazоvnоm razvоju Crne Gоre i istоrijsku ulоgu Mitrоpоlije Crnоgоrskо-Primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara”.

Lingvisti su registrovali da upotreba velikoh slova u ovom dokumentu nije u skladu sa važećim pravopisom. Procrnogorski istoričari i političari su konstatovali da se navedenim kontinuitet SPC-a priznaje u razdoblju koje je oko 700 godina duže od onoga što SPC-u priznaje matična država – Republika Srbija. Mnogima je za oko zapala činjenica da se uloga Mitropolije crnogorsko-primorske marginalizuje, za račun krovne crkve (SPC) kojoj se pripisuju zasluge za društveni, kulturni i obrazovni razvoj Crne Gore. Dugoročno, to bi mogao biti najveći grijeh Temeljnog ugovora – svođenje MCP-a na filijalu SPC-a koja u svakom momentu može biti ugašena, predstavlja ruganje prošlosti i loš zalog za budućnost.

Ima, naravno, i onih koji drže da je zapisano baš ono što treba da sadrži ugovor Crne Gore i SPC-a. ,,Gore navedena preambula je možda i najvažniji dio Temeljnog ugovora jer se ovim tekstom priznaje ono što je SPC tražila već dugi niz godina – priznanje njenog istorijskog kontinuiteta kao jedine kanonski priznate pravoslavne vjerske zajednice u Crnoj Gori”, piše  df-ovska borba.me a prenose drugi portali bliski prosrpskim partijama i SPC-u. ,,Od vremena referenduma 2006. godine, SPC je živjela pod tenzijom da se njen kontinuitet uskrati i da joj se kontinuitet uvaži samo od 19. vijeka, ili čak od 20. kada se i dogodilo svecrkveno ujedinjenje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”. Slijedi zaključak: ,,Temeljni ugovor daje najveće časti SPC-u, što je zvanična Crna Gora i bila u obavezi da uradi”.

O svemu tome bi se moglo podugo diskutovati, a  naum ,,odavanja najveće časti” teško je osporiti. Radi poređenja, pogledajmo kako su Hrvatska i SPC ušle u definisanje zajedničkih interesa. ,,Ugovorene strane saglasne su da je SPC u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona”. To je to što se istorije tiče.

Zato su u hrvatskom Ugovoru sa SPC-om detaljno razrađena pitanja dušebrižništva pravoslavnih vjernika u vojsci, policiji, zatvorima, zdravstvenim i socijalnim ustanovama. Definisani su prostor, vrijeme, broj susreta sa sveštenikom za zatvorenike, sve do naknade iz državnog budžeta za sveštenike koji obavljaju taj posao.

Još više prostora posvećeno je održavanju pravoslavnog vjeronauka u predškolskim i školskim ustanovama (Hrvatska je ranije uvela vjeronauk u svoj obrazovni sistem kao izborni predmet) – od minimalnog broja polaznika i načina na koji roditelji/staratelji daju saglasnost za nastavu, preko zakonskih uslova koja moraju ispuniti lica koja drže vjersku nastavu (bira ih i smjenjuje episkop), sadržaja programa i udžbenika koji će se koristiti (izrađuje ih ili odobrava Sveti arhijerejski sinod, a na njih daje saglasnost ministar prosvjete), do naknade koju će vjeroučitelji primati iz državnog budžeta.

Drugi su prioriteti u Crnoj Gori.  ,,Crna Gоra jemči Crkvi (misli se na SPC) pravо na pastirsku brigu о pravоslavnim vjernicima u оružanim snagama i pоlicijskim službama, kaо i оnima kоji se nalaze u zatvоrima, javnim zdravstvenim ustanоvama, sirоtištima i svim ustanоvama za zdravstvenu i sоcijalnu zaštitu javnоg i privatnоg tipa”, stoji u Temeljnom ugovoru koji čeka na potpis. Gotovo identične odredbe nalaze se i u ugovorima sa IZ i Svetom stolicom. Detalja nema. Nego, kako se ko snađe.

Crna Gora u svim ugovorima sa vjerskim organizacijama priznaje ,,osnovno pravo roditelja na vjersku pouku vlastite djece”. Bez objašnjenja šta to tačno znači. Zato se razlikuju odredbe o mogućem vjerskom obrazovanju u javnim školama i predškolskim ustanovama. U Ugovoru sa IZ to pitanje se ne pominje. Ugovor sa katoličkom crkvom, od prije 20 godina, sadrži odredbu: ,,Imajući u vidu viševjersku strukturu države, kao i tekući process zakonskih reformi, mogućnost izučavanja katoličke vjere u javnim školama moći će biti regulisana jednim budućim ugovorom između strana”. U ugovoru koji se sprema sa SPC-om definicija je nešto kraća: ,,Pravоslavna vjerska nastava u javnim škоlama mоže se regulisati, u skladu sa pravnim pоretkоm Države”. Sami procijenite ima li tu i suštinske  razlike.

Tamo gdje je sigurno ima jeste pitanje imenovanja  vjerskih velikodostojnika u Crnoj Gori.

,,Islamska zajednica u CG će nakon izbora, a prije imenovanja reisa, o tome, na povjerljiv način, obavijestiti Vladu Crne Gore”, stoji u Ugovoru sa IZ. Takva obaveza ne postoji u slučaju katoličke i pravoslavne crkve.

,,Katolička crkva je nadležna za sva crkvena imenovanja i dodjelu crkvenih službi, u skladu sa odredbama kanonskog prava. Imenovanje, premještanje i smjena biskupa u isključivoj je nadležnosti Svete stolice”, stoji u ugovoru sa Vatikanom. Ugovor sa SPC-om još je širi  po pitanju crkvenih prava. ,,Sveti arhijerejski sabоr SPC-a je isključivо nadležan za izbоr, hirоtоniju i pоstavljenje arhijereja u eparhijama u Crnоj Gоri, kaо i za оsnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pravоm i Ustavоm SPC-a”. Dakle, ne samo što će crnogorske vlasti, ako nemaju dobre privatne veze, iz medija saznati ko je novi mitropolit/episkop, nego SPC može dobiti pravo da, recimo, ukine Mitropoliju crnogorsko-primorsku, ili je svede na neki niži organizacioni nivo (eparhiju). Političari i vjernici iz Crne Gore neće imati bilo kakve mogućnosti da utiču na tu odluku.

Zato će Vlada RH ,,na prikladan način biti obeviještena nakon izbora episkopa, a prije objavljivanja”.

Pravoslavna i katolička crkva, ugovorima sa Vladom Crne Gore, Temeljnim ugovorom dobijaju ,,pristup sredstvima javnоg infоrmisanja (nоvine, radiо, televizija, internet)”. Nema naznaka kako bi država sprovela obećano ukoliko se ono kosi sa uređivačkom politikom nekog privatnog medija. Ili, prosto, redakcija zaključi da praćenje određenog događaja ne predstavlja javni interes.

U slučaju IZ stvari su nešto drugačije. U njenom Ugovoru stoji: ,,Islamska zajednica u CG ima pristup javnom servisu u cilju promovisanja vjerskih sloboda”. I opet nije precizirano šta to tačno znači i kako se obećano može provesti u djelo.  U Ugovoru hrvatske sa SPC-om  odredbe o garantovanom pristupu medijima – nema.

Hrvatska se, takođe, SPC-u nije obavezala da njeni državni organi neće preduzimati bezbjednosne mjere u vjerskim objektima ,,bez prethodnog odobrenja/ovlašćenja (SPC i Sveta stolica) ili obavještenja (IZ) kao što to radi Crna Gora. Čime se, praktično, daje ekstrateritorijalnost objektima koje koriste vjerske organizacije. Smisao te odredbe može se sagledati i iz perspektive priča o skrivanju osumnjičenih za ratne zločine u ovdašnjim manastirima. Zato su, obje države, u sva četiri Ugovora koja smo čitali, obećale da će u slučaju pokretanja istražnog postupka protiv sveštenika, redovnika ili imama, o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.

Zajednička je odredba kojom države vjerskim organizacijama obećavaju da će se na zakonit način odnositi prema njihovoj imovini i pravu vlasništva.

Treba pomenuti da u slučaju pripremljenog ugovora sa SPC-om, Vlada nije prepoznala specifnost njenog vlasništva u Crnoj Gori. Većina toga pripadala je, tada autokefalnoj, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, do njenog nasilnog uvođenja u sastav SPC-a. Potom je, nakon Drugog svjetskog rata, dobar dio te imovine preknjižen na državu (konfiskovan) pa onda, pod nerazjašnjenim okolnostima, vraćen SPC-u za vrijeme vladavine DPS-a. Upravo spor oko prava korišćenja te imovine decenijama opterećuje odnose sveštenstva i vjernika Srpske pravoslavne crkve  i  Crnogorske pravoslavne (CPC) crkve u Crnoj Gori.  Temeljni ugovor, ovakav kakav je, tu ništa neće promijeniti. Sve da Vlada, kao što je najavio premijer, zaista počne razgovore na istu temu (Temeljni ugovor) i sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Doduše, ono što bi u tom slučaju bilo interesantno jeste istorijski kontinuitet koji bi Vlada priznala CPC-u. Osnovana 1993? Ili bi i taj Ugovor uvažio doprinos u društvenоm, kulturnоm i оbrazоvnоm razvоju Crne Gоre i istоrijsku ulоgu za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara. Pošto na sve to CPC ima pravo makar koliko i SPC.

Dok je ovaj broj  Monitora pripreman za  štampu, trajao je sastanak predsjednika partija koje podržavaju manjinsku Vladu. Tema je sudbina Temeljnog ugovora sa SPC-om i budućnost Abazovićevog kabineta nakon, eventualne, saglasnosti za potpisivanje tog dokumenta. Skoro da brine uzdržanost DPS-a. Baš kao i odsustvo euforije od strane DF-a. Ni slavlja ni protesta. Jesu li u pravu oni što smatraju da gledamo namještenu utakmicu, u kojoj će sudije (uticajni predstavnici tzv. međunarodne zajednice) skrojiti konačan rezultat?

Premijer zvući optimistično. I čudi se: ,,Mislim da je žalosno da se Crna Gora ovako bavi crkvom u turističkoj sezoni i u susret rastu cijena”. Samokritika? Ili borba sa zamišljenim protivnikom? Da su Abazović i URA održali obećanje dato prije desetak dana (ali nijesu) da će ,,danas” objaviti uporednu analizu pripremljenog Temeljnog ugovora sa SPC-om i ugovora koji su potpisani sa drugim vjerskim organizacijama, možda bismo makar za milimetar, bili bliži evropskim vrijednostima. Mada ni tada ne bi razumjeli vezu između Svetog Save i današnjeg Temeljnog ugovora između SPC-a i Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo