Povežite se sa nama

MONITORING

ZAKONI I DPS OBIČAJI: Ubijanje smisla

Objavljeno prije

na

Demokratska partija socijalista gotovo je do savršenstva dovela manipulacije sa zakonima. Nema manevra koji nijesu izvježbali: nekad, prosto, neće da uvoje neki od zakona, ako bude usvojen bez njih, obesmisle ga bjesomučnom kampanjom i sruše pred Ustavnim sudom. Nekad, sve zaklinjući se u demokratske standarde, donesu dobar zakon, ali ga potom utiho, naizgled sitnim izmjenama – obesmisle. Najupotrebljivija je, bila i ostala, mogućnost da zakone primjenjuju kako i kad im zatreba.

Skupština Crne Gore odbila je da raspravlja o vraćanju klevete u Krivični zakonik, ali će razmotriti predlog o izmjenama Zakona o medijima koje su predložili predstavnici svih parlamentarnih partija, osim Demokratske partije socijalista. Oni stoje na braniku demokratije i medijskih sloboda.

„Ako medij kojem je sud zabranio distribuciju objavljenog programskog sadržaja ne izvrši sudsku zabranu, ili ako nastavi sa objavljivanjem istog ili drugog sadržaja kojim se poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države, krše zajamčene slobode i prava građanina ili izaziva nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost ili mržnja, nadležni sud može, na predlog državnog tužioca, zabraniti distribuciju tog medija”, piše u predlogu zakona.

U tom slučaju, kako je predloženo, državni tužilac je obavezan da nadležnom sudu podnese predlog za zabranu distribucije medija odmah po saznanju da je ponovo objavio programski sadržaj koji je sud zabranio iii drugi programski sadržaj kojim se poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države Crne Gore, krše zajemčene slobode i prava građanina iii izaziva nacionalna, rasna vjerska netrpeljivost iii mržnja.

Predlog su potpisali Genci Nimanbegu, Azra Jasavić, Branka Bošnjak, Ljiljana Đurašković, Rifat Rastoder, Snežana Jonica, Andrija Popović i Almer Kalač.

Predlagači tvrde da važeći tekst zakona ,,daje ogroman prostor za zloupotrebe i za nekažnjeno objavljivanje programskih sadržaja koji ne mogu imati zaštitu i koji se moraju zabraniti, pa čak i podsticajno djeluje na sve one koji se služe takvim zloupotrebama i nekažnjeno šire govor mržnje, podstiču na nasilje i kriminal, ugrožavaju javni moral i krše osnovna ljudska prava i slobode.”

Vlada je zaključila da je predlog neustavan i u suprotnosti sa Zakonom o medijima, te da ga ne treba prihvatiti. Za početak su podsjetili da se od 2002. medijskim reformama crnogorsko medijsko zakonodavstvo ,,u kontinuitetu usklađuje sa evropskim pravnim nasljeđem, to jest evropskim standardima i međunarodnim dokumentima baziranim na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, kao izvoru prava i garancije slobode izražavanja”. Napomenuli su i da je zakon rađen u neposrednoj saradnji sa Savjetom Evrope i jednoglasno usvojen u Skupštini 2002. godine.

Vlada, s pravom, računa na kratko pamćenje svojih podanika i prećutkuje tek nekoliko sitnica. Na poduhvat medijskih reformi odlučili su se u trenutku kad su, zahvaljujući saradnji SNP-a i Liberalnog saveza u Skupštini izgubili većinu, time i mogućnost da kontrolišu programske odbore državnih medija. Odjednom se DPS, potpomognut mnogima kojima se to u međuvremenu obilo o glavu, sjetio demokratskih standarda. Povika da partije više ne treba da upravljaju medijima donijela je naizgled dobro rješenje – evropski medijski zakoni, među njima i zakon o javnom servisu, su usvojeni. Nakon toga DPS je pobijedio na izborima i na prvoj sjednici parlamenta donio izmjene kojima je skratio rok u kojem je, novim zakonom ustanovljeni Savjet, trebao da izabere nove urednike. Da se što prije raskrsti sa recidivima prošlosti. Ni dana tijelo koje je trebalo da državnu televiziju učini javnim servisom nije bilo izvan kontrole vladajuće partije. Ipak, bilo je predstavnika civilnog društva koji su unosili nemir. Zato je, nakon nekoliko godina, zakon izmijenjen još jednom. Sitno: uvedena je obaveza da imenovanje članova Savjeta bude ,,potvrđeno” u parlamentu. Time je ozvaničeno vraćanje partijske kontrole nad medijima koje plaćaju svi građani, ali je malo ko na tu temu imao šta da kaže.

Sad vlada opet brani medijske standarde i tvrdi da izmjene koje predlaže opozicija nijesu u skladu sa članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima jer predviđa ,,zabranu distribucije medija”, a ne ,,zabranu objavljenog programskog sadržaja”, kako to propisuje postojeći Zakon o medijima. Ispravni mediji zavikali su kako svi osim DPS-a hoće da uvedu cenzuru. Ako se zabrani Informer, poučili su, jednoga dana bi mogla stići zabrana za Vijesti, Dan ili Monitor. Glas razuma koji bi kazao – ako urade isto što i Informer, što da ne – nije se čuo.

Važno je uočiti razlike između vlade i Informera. Dok vlasnik ovog glasila obećava da će sam ugasiti novinu ako direktorica MANS-a Vanja Ćalović na sudu dokaže da na snimcima sa Informerovih naslovnih strana nije ona, vlada kaže: ,,normativno pravne garancije zaštite prava na privatnost i zaštite časti i ugleda predmet su regulacije nacionalnog zakonodavstva – putem mogućnosti pokretanja građanskog postupka u cilju zaštite ovog prava”. Stvar stila.

Jeste klimavo u ruke državnom tužiocu dati mogućnost da zabranjuje medije. Po svemu sudeći, predložene izmjene Zakona o medijima svakako će na kraju biti korisne za vlast: ako ne budu usvojene – oni su odbranili demokratiju; ako budu – eto širokog polja za obračun sa nepodobnima. Zgodno tumačenje ne može da im izmakne.

Štošta bi se opozicionim predlozima zakona imalo prigovoriti, najčešće oko umijeća pisanja propisa. Tehnički lošim rješenjima oni često DPS-u daju dodatni prostor za manipulacije. Tu se, pored ostalog, otvara pitanje osposobljenosti Skupštine da, osim što usvaja, i stvara zakone. Narodni izabranici ne moraju da budu pravnici, ali možda bi partije dio novca koji dobijaju od države mogle da izdvoje i za angažovanje stručnjaka. Dio predstavnika nevladinog sektora smatra da Skupština mora imati stručnu službu koja bi se starala o uobličavanju zakona, poput vladinog sekretarijata za zakonodavstvo. Sve to, ipak, u dubokoj je sjenci činjenice da zakoni ovdje tako malo znače.

Svejedno, ostaje nejasno zašto se opozicija nije, prije nego za izmjenu zakona, odlučnije založila za primjenu postojećih. Vrhovnog državnog tužiloca, svježeg i izabranog i njihovim glasovima, mogli su pozvati da nađe način kako da izađe na kraj sa kampanjom protiv Vanje Ćalović i onim što ona proizvodi. Ako ne može, kao što ne može, da krene od izvora, mogao je da sistematski krene u sakupljanje kapljica. Svaka prodavačica na trafici koja je stavila Informer u izlog prekršila je zakon i može da krivično odgovara po članu 211 KZ-a: “Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini dostupnim tekstove, slike, audio-vizuelne ili druge predmete pornografske sadržine ili mu prikaže pornografsku predstavu, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci”. Svako zna da trafikantkinje suštinski nijesu krive, ali – zakon je zakon. Tamo gdje ga ima.

Naravno, ne treba sumnjati da bi DPS našao prigodnu prodavačicu koja od plate s trafike izdržava šestoro đece, koje opozicija hoće da ostavi bez hljeba, ali dok protivnici vlasti ne nađu način da se izbore sa tim mehanizmom – uzalud im trud.

Tokom čitave protekle godine gledali smo kako se vladajuća partija sprda sa izbornim zakonima. Od Evrope prinuđeni da ih mijenjaju u stvarnosti su leškarili po radnim grupama, dramili kod donošenja, organizovali kampanju u kojoj su dokazivali da Zakon o finansiranju političkih partija ne sprečava izborne zloupotrebe, nego isplatu porodiljskih naknada i na kraju veliki dio propisa oborili pred Ustavnim sudom. Za ono što je ostalo – kao što je elektronska identifikacija birača – vlada je kazala da nema para. Kad su ih opet izvana pritisli, možda se pare i nađu. Nekad. I tako do besvijesti. Ovdje postaje običaj da ne važe zakoni nego njihovo tumačenje koje odredi vlast. Jedan od dometa koji se time postiže, a uglavnom izmiče pažnji javnosti, je uspješna proizvodnja atmosfere u kojoj sve manje ljudi ima snage i volje da razmatra DPS-ove manipulacije. Čime vlast dobija na vjekovječnosti.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRED 31. GODIŠNJICU ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Otmica istine u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostala je nepoznanica da li su vlasti u Podgorici bile obaviještene o onome što se sprema na pruzi Beograd – Bar. A mogle su biti. U tadašnjoj saveznoj vladi premijera Milana Panića na poziciji ministra unutrašnjih poslova bio je DPS kadar – Pavle Bulatović

 

Narednog utorka, 27. februara, navršiće se 31 godina kako su iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci na teritotiji BiH, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 20 putnika. Zarobljene su odveli, opljačkali pa ubili. Njihova tijela bacili su u Drinu. Do danas su, u jezeru Perućac, pronađeni ostaci četiri žrtve. Za ostalima se, navodno, traga.

Žrtve planirane i, pokazaće se, najavljene otmice dominantno su bili državljani Srbije i Crne Gore (sedmorica ubijenih) bošnjačke i muslimanske nacionalnosti. Stradali su: Esad KapetanovićIljaz LičinaFehim BakijuŠećo SoftićRifat HusovićHalil ZupčevićSenad ĐečevićJusuf RastoderIsmet BabačićAdem AlomerovićMuhedin HanićSafet PreljevićDžafer TopuzovićRasim ĆorićFikret MemovićFevzija ZekovićNijazim KajevićZvjezdan Zuličić i jedna neidntifikovana osoba. Među žrtvama je i Tomo Buzov, prenzionisani oficir i Hrvat po nacionalnosti, koji se, jedini, usprotivio odvođenju putnika. Pitao je uniformisane otmičare  “Ljudi šta to radite?”.

Njihova otmica praktično je bila najavljena. Pripadnici Osvetnika četiri mjeseca ranije, na gotovo identičan način, oteli su 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jedna žena) iz sela Sjeverin (Srbija) koji su autobusom pošli u Priboj, gdje su pozvani da nakon tri mjeseca prime platu. Autobus je išao uobičajenom (jedinom) trasom i zaustavljen je u selu Mioče (opština Rudo, BiH). Putnici bošnjačke nacionalnosti su izvedeni i kamionom odvezeni u motel Vilina vlas u Višegradu. Tu su, nekoliko dana kasnije, ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

REFORMSKI KURS MANDIĆEVE NOVE: Slavljenje komšijskih praznika i kriminala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Daria Vraneša, gradonačelnika multietničkih i viševjerskih Pljevalja,  Pljevlja su  „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod.“    Ove misli izrekao je na proslavi Dana državnosti Republike Srbije , koji je organizovala pljevaljska opština

 

 

U srijedu veče je u Pljevljima, u organizaciji Opštine Pljevlja, u sali Centra za kulturu održana Svečana akademija povodom 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od donošenja Sretenjskog ustava Knjaževine Srbije. Pozivnice za  događaj je potpisao gradonačelnik Dario Vraneš. Skup je počeo intoniranjem srbijanske himne Bože pravde, a onda je mileševski episkop  Atanasije Rakita, u čijoj jurisdikciji su Pljevlja, blagoslovio prisutne. Gradonačelnik Vraneš je podsjetio na značaj ustanka u Srbiji 1804. i da je u četvrtak „i praznik pljevaljskih Srba, nas koje od naše etničke matice dijeli prevoj koji se zove Jabuka (na granici sa Srbijom)“.

Na praznik Sretenja 15. februara Karađorđe Petrović je u Orašcu podigao ustanak protiv otomanske vlasti. Na isti dan je 1835. proglašen ustav tadašnje Srbije a od 2002. godine se slavi i kao Dan državnosti Republike Srbije.

„U čast tog dana i mi smo se ovdje večeras okupili da kažemo i pokažemo da je ovaj praznik zajednički praznik, a himna Bože pravde zajednička himna svih Srba ma gdje živjeli“ istakao je prvi čovjek Pljevalja. Za njega su  multetnička i viševjerska Pljevlja „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod“.

Četiri dana ranije Vraneš je na TV Vijesti rekao da se nada da će se taj srbijanski praznik „u Pljevljima proslavljati vječno“ i da se time ne podriva ustavni poredak Crne Gore. Dan nakon toga Vraneš je odćutao pitanje Vijesti koliko će novca građane koštati proslava srbijanskog državnog praznika. Umjesto toga pitao je novinara „zašto se bruka“ i da treba da „radi neki časni posao“ – očigledno smatrajući  novinarstvo nečasnim zanimanjem kad nije u službi njegovih političkih mentora iz Beograda.

Vraneš je doktor medicine po struci i specijalizirani hirurg opšte prakse, što je plemenito zanimanje.  No istovremeno se opredijelio i za politiku i  služenje  srbijanskoj autokratiji. Izabran je za gradonačelnika Pljevalja krajem aprila 2023. godine na listi Nove srpske demokratije (NSD) čiji predsjednik je Andrija Mandić  aktuelni šef Skupštine Crne Gore. Vranešov izbor je podržao i Pokret Evropa Sad (PES) i Demokrate sa kojima je u koaliciji u lokalnoj skupštini.

Vraneš se nakon izbora brzo bacio na identitetska pitanja. Najavio je podizanje spomenika i pravljenje trga Patrijarhu Varnavi na istoimenoj ulici jer se radi o „jednom od najvećih pravoslavnih duhovnika“ i „najslavnijem Pljevljaku svih vremena“. Patrijarh Varnava Rosić je bio drugi patrijarh Srpske crkve (SPC) od njenog osnivanja 1921. godine i stolovao je od 1930. do 1937.  Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima (i optužbama da je otrovan) kao srpski ultranacionalista i oponent Vlade Milana Stojadinovića.  Vlada je nastojala stvoriti političku stabilnost u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji tako što bi dala jednaka prava Katoličkoj crkvi kroz potpisivanje posebnog ugovora sa Vatikanom (konkordat). Varnava Rosić je nesporno  (na osnovu njegovih intervjua štampi tog vremena) bio antisemita i vatreni podržavalac Adolfa Hitlera i njegove nacističke stranke.

Vraneš je kasnije položio vijenac na mjesto gdje su partizani strijeljali 25 četnika i nacističkih kolaboracionista 1944.godine rekavši prošlog ljeta da je opština odala poštu i da su se „pomolili Bogu i zapalili svijeću za sve heroje koji su bili u četničkom pokretu i koji su život dali za slobodu“. Četnici su, služeći fašistima, u pljevaljskom kraju tokom rata počinili brojne zločine protiv civilnog stanovništva, pogotovo protiv muslimana.

Vraneš je pokušao promijeniti i Dan opštine sa 20.novembra (kada je 1944. oslobođen od nacista) na vjerski praznik Svete Petke (27. oktobar) kada je u 1918. u grad ušla srbijanska vojska. Na dan srbijanskih (vrlo vjerovatno pokradenih) izbora 17. decembra „brat Dario Vraneš, predsednik opštine Pljevlja, (je) dao snažnu podršku listi Aleksandar Vučić-Prijepolje ne sme da stane“ stoji u objavi Opštinskog odbora Srpske napredne stranke (SNS) u Prijepolju uz objavljene fotografije. Njegov partijski šef Andrija Mandić je  skoknuo do Beograda da lično čestita izbornu „pobedu“ srbijanskom vođi Aleksandru Vučiću.

Mandić je rekao da je pozvan od Vučića i za Dan državnosti i da će se „naravno odazvati“ pozivu ne odgovorivši da li tamo ide u državnom ili partijskom svojstvu. I Mandićev koalicioni partner, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je najavio prisustvo nakon poziva Vučića. DNP je u saopštenju objavila da je „savremena Srbija dostojna svojih slavnih predaka (i) nastavlja slobodarsku politiku odbrane nacionalnih interesa i teritorijalnog suvereniteta“.

Na posljednje izlive srpstva Vraneša pljevaljska podružnica PES-a je odgovorila da „opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa ni naše komšijske i drage Srbije“ te da Vraneš „kao gradonačelnik Pljevalja, ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema u našem gradu, i prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije, sa svrhom da sitno politički poentira“.

I PES i Demokrate su rekle da ih niko nije konsultirao oko proslave srbijanskog  praznika. Demokrate su naglasile da „obilježavanje datuma iz istorije i kulturnog nasljeđa svih naroda koji žive u opštini mora biti isključivo uz poštovanje Ustava Crne Gore“, uz obazrivo „trošenju javnog novca u dijelu kulturnih događaja“. Premijer Milojko Spajić, koji je rodom iz ovog grada, se do sada nije oglasio, kao ni Mandić kao predsjednik parlamenta.

Pljevlja grcaju u nevoljama. Enormno zagađenje vazduha – među najvećim u Evropi, raseljavanje osiromašenog stanovništva i njegovo korištenje  kao regrutni centar za narko kartele čiji neki od glavnih operativaca su iz ovog grada  predstavljaju ogromni izazov kojim se Mandićeva stranka ne bavi, makar na vidljiv način.

Posebno je zabrinjavajući i indikativan  njihov odnos prema prirodi režima u Srbiji. Vučićeva vlast je istog (i sada vjerovatno goreg) karaktera nego doskorašnja vlast njegovog prijatelja i saveznika – Mila Đukanovića. Đukanovićev režim je  proganjao NSD i Demokratski front (DF) nekad uz Vučićevu  pomoć. Montirana afera Državni udar protiv Mandića i Kneževića je dobila na legitimitetu nakon što su policijski doušnici i saradnici vlasti u Srbiji svjedočili protiv njih, a u korist režima Đukanovića. Prvi sporazumi o „priznanju krivice“ su sklopljeni sa srbijanskim molerima, nadničarima, i šoferima koji su dovučeni iz Srbije, da navodno zauzmu Skupštinu.  Priznanja su uslijedila nakon što je srpska ambasada pritisnula svoje građane u pritvoru da potpišu lažna priznanja krivice kao jedini način izlaska na slobodu. Rukovodstvo bivšeg DF-a dobro zna da su stradali upravo etnički Srbi čije osude su dogovorile i sredile vlasti „dva oka u glavi“.

Slučaj osuđenog vođe kriminalne organizacije i ranijeg vladara Budve Svetozara Marovića je svima poznat. Ni Mandić niti bilo ko iz prosrpskog bloka se nisu nikada usudili uputiti poziv Vučiču da prestane štititi kriminalca i da ga pošalje na izdržavanje zatvorske kazne. Nedavna objava prepiske sa SKY aplikacije koje je Crnoj Gori poslao Europol o poslovima Andreja Vučića, brata srbijanskog predsjednika, i narko bosa Zvonka Veselinovića (po procurjelim izvještajima same srpske policije) i proslava njihove prve zarađene milijarde je izazvala osude Milana Kneževića i ad hominem napade na Vijesti jer su se usudili tako nešto objaviti.

Odlasci DF-ovih političara u Beograd na skupove SNS političara i ministara koji otvoreno sarađuju sa narko bosovima i koji su upleteni u veliki broj korupcionaških afera u najmanju ruku izaziva sumnju da njihova borba protiv kriminalne Đukanovićeve vladavine nije vjerodostojna. Prozivanje Đukanovića za Pandora papire a istovremeno ćutanje na iste takve  kada su u pitanju Vučićevi ljudi je simptomatično.

Ponašanje NSD-a i manjih srpskih partija u slučaju uhapšenog gradonačelnika Budve Mila Božovića zbog članstva u kriminalnoj organizaciji i trgovine narkoticima još više problematizira njihovu deklarativnu borbu za pravnu državu. Poslanik NSD-a Jovan Vučurović je ne nedavnoj sjednici skupštinskog Odbora za odbranu i bezbjednost ponovo probao preseliti slučaj iz sudnice (čiji glavni pretres tek treba početi) u medije i skrenuti pažnju sa gorućih problema. Vučurović je optužio tužilaštvo, koje slučaj bazira na istim prepiskama sa SKY aplikacije kao i protiv osoba bliskih DPS-u, da je hapšenje Božovića „politički motivisano“ i da „iza toga svega stoje strane adrese koje su tu odigrale najvažniju ulogu“. Vučurevićeva „poruka Vladimiru Novoviću je da se prestane sa progonom Mila Božovića, kao da je okorjeli kriminalac“.

Na kraju će mnogi zaključiti  da bivši DF i nema problem sa kriminalom koliko ima problem sa crnogorskim prefiksom. Srpski kriminal i jednopartijska država koja krade izbore, štiti OKG bosove i oslobađa ubice novinara je prihvatljiva alternativa DPS-u.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo