Povežite se sa nama

MONITORING

ZAKONI I DPS OBIČAJI: Ubijanje smisla

Objavljeno prije

na

Demokratska partija socijalista gotovo je do savršenstva dovela manipulacije sa zakonima. Nema manevra koji nijesu izvježbali: nekad, prosto, neće da uvoje neki od zakona, ako bude usvojen bez njih, obesmisle ga bjesomučnom kampanjom i sruše pred Ustavnim sudom. Nekad, sve zaklinjući se u demokratske standarde, donesu dobar zakon, ali ga potom utiho, naizgled sitnim izmjenama – obesmisle. Najupotrebljivija je, bila i ostala, mogućnost da zakone primjenjuju kako i kad im zatreba.

Skupština Crne Gore odbila je da raspravlja o vraćanju klevete u Krivični zakonik, ali će razmotriti predlog o izmjenama Zakona o medijima koje su predložili predstavnici svih parlamentarnih partija, osim Demokratske partije socijalista. Oni stoje na braniku demokratije i medijskih sloboda.

„Ako medij kojem je sud zabranio distribuciju objavljenog programskog sadržaja ne izvrši sudsku zabranu, ili ako nastavi sa objavljivanjem istog ili drugog sadržaja kojim se poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države, krše zajamčene slobode i prava građanina ili izaziva nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost ili mržnja, nadležni sud može, na predlog državnog tužioca, zabraniti distribuciju tog medija”, piše u predlogu zakona.

U tom slučaju, kako je predloženo, državni tužilac je obavezan da nadležnom sudu podnese predlog za zabranu distribucije medija odmah po saznanju da je ponovo objavio programski sadržaj koji je sud zabranio iii drugi programski sadržaj kojim se poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države Crne Gore, krše zajemčene slobode i prava građanina iii izaziva nacionalna, rasna vjerska netrpeljivost iii mržnja.

Predlog su potpisali Genci Nimanbegu, Azra Jasavić, Branka Bošnjak, Ljiljana Đurašković, Rifat Rastoder, Snežana Jonica, Andrija Popović i Almer Kalač.

Predlagači tvrde da važeći tekst zakona ,,daje ogroman prostor za zloupotrebe i za nekažnjeno objavljivanje programskih sadržaja koji ne mogu imati zaštitu i koji se moraju zabraniti, pa čak i podsticajno djeluje na sve one koji se služe takvim zloupotrebama i nekažnjeno šire govor mržnje, podstiču na nasilje i kriminal, ugrožavaju javni moral i krše osnovna ljudska prava i slobode.”

Vlada je zaključila da je predlog neustavan i u suprotnosti sa Zakonom o medijima, te da ga ne treba prihvatiti. Za početak su podsjetili da se od 2002. medijskim reformama crnogorsko medijsko zakonodavstvo ,,u kontinuitetu usklađuje sa evropskim pravnim nasljeđem, to jest evropskim standardima i međunarodnim dokumentima baziranim na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, kao izvoru prava i garancije slobode izražavanja”. Napomenuli su i da je zakon rađen u neposrednoj saradnji sa Savjetom Evrope i jednoglasno usvojen u Skupštini 2002. godine.

Vlada, s pravom, računa na kratko pamćenje svojih podanika i prećutkuje tek nekoliko sitnica. Na poduhvat medijskih reformi odlučili su se u trenutku kad su, zahvaljujući saradnji SNP-a i Liberalnog saveza u Skupštini izgubili većinu, time i mogućnost da kontrolišu programske odbore državnih medija. Odjednom se DPS, potpomognut mnogima kojima se to u međuvremenu obilo o glavu, sjetio demokratskih standarda. Povika da partije više ne treba da upravljaju medijima donijela je naizgled dobro rješenje – evropski medijski zakoni, među njima i zakon o javnom servisu, su usvojeni. Nakon toga DPS je pobijedio na izborima i na prvoj sjednici parlamenta donio izmjene kojima je skratio rok u kojem je, novim zakonom ustanovljeni Savjet, trebao da izabere nove urednike. Da se što prije raskrsti sa recidivima prošlosti. Ni dana tijelo koje je trebalo da državnu televiziju učini javnim servisom nije bilo izvan kontrole vladajuće partije. Ipak, bilo je predstavnika civilnog društva koji su unosili nemir. Zato je, nakon nekoliko godina, zakon izmijenjen još jednom. Sitno: uvedena je obaveza da imenovanje članova Savjeta bude ,,potvrđeno” u parlamentu. Time je ozvaničeno vraćanje partijske kontrole nad medijima koje plaćaju svi građani, ali je malo ko na tu temu imao šta da kaže.

Sad vlada opet brani medijske standarde i tvrdi da izmjene koje predlaže opozicija nijesu u skladu sa članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima jer predviđa ,,zabranu distribucije medija”, a ne ,,zabranu objavljenog programskog sadržaja”, kako to propisuje postojeći Zakon o medijima. Ispravni mediji zavikali su kako svi osim DPS-a hoće da uvedu cenzuru. Ako se zabrani Informer, poučili su, jednoga dana bi mogla stići zabrana za Vijesti, Dan ili Monitor. Glas razuma koji bi kazao – ako urade isto što i Informer, što da ne – nije se čuo.

Važno je uočiti razlike između vlade i Informera. Dok vlasnik ovog glasila obećava da će sam ugasiti novinu ako direktorica MANS-a Vanja Ćalović na sudu dokaže da na snimcima sa Informerovih naslovnih strana nije ona, vlada kaže: ,,normativno pravne garancije zaštite prava na privatnost i zaštite časti i ugleda predmet su regulacije nacionalnog zakonodavstva – putem mogućnosti pokretanja građanskog postupka u cilju zaštite ovog prava”. Stvar stila.

Jeste klimavo u ruke državnom tužiocu dati mogućnost da zabranjuje medije. Po svemu sudeći, predložene izmjene Zakona o medijima svakako će na kraju biti korisne za vlast: ako ne budu usvojene – oni su odbranili demokratiju; ako budu – eto širokog polja za obračun sa nepodobnima. Zgodno tumačenje ne može da im izmakne.

Štošta bi se opozicionim predlozima zakona imalo prigovoriti, najčešće oko umijeća pisanja propisa. Tehnički lošim rješenjima oni često DPS-u daju dodatni prostor za manipulacije. Tu se, pored ostalog, otvara pitanje osposobljenosti Skupštine da, osim što usvaja, i stvara zakone. Narodni izabranici ne moraju da budu pravnici, ali možda bi partije dio novca koji dobijaju od države mogle da izdvoje i za angažovanje stručnjaka. Dio predstavnika nevladinog sektora smatra da Skupština mora imati stručnu službu koja bi se starala o uobličavanju zakona, poput vladinog sekretarijata za zakonodavstvo. Sve to, ipak, u dubokoj je sjenci činjenice da zakoni ovdje tako malo znače.

Svejedno, ostaje nejasno zašto se opozicija nije, prije nego za izmjenu zakona, odlučnije založila za primjenu postojećih. Vrhovnog državnog tužiloca, svježeg i izabranog i njihovim glasovima, mogli su pozvati da nađe način kako da izađe na kraj sa kampanjom protiv Vanje Ćalović i onim što ona proizvodi. Ako ne može, kao što ne može, da krene od izvora, mogao je da sistematski krene u sakupljanje kapljica. Svaka prodavačica na trafici koja je stavila Informer u izlog prekršila je zakon i može da krivično odgovara po članu 211 KZ-a: “Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini dostupnim tekstove, slike, audio-vizuelne ili druge predmete pornografske sadržine ili mu prikaže pornografsku predstavu, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci”. Svako zna da trafikantkinje suštinski nijesu krive, ali – zakon je zakon. Tamo gdje ga ima.

Naravno, ne treba sumnjati da bi DPS našao prigodnu prodavačicu koja od plate s trafike izdržava šestoro đece, koje opozicija hoće da ostavi bez hljeba, ali dok protivnici vlasti ne nađu način da se izbore sa tim mehanizmom – uzalud im trud.

Tokom čitave protekle godine gledali smo kako se vladajuća partija sprda sa izbornim zakonima. Od Evrope prinuđeni da ih mijenjaju u stvarnosti su leškarili po radnim grupama, dramili kod donošenja, organizovali kampanju u kojoj su dokazivali da Zakon o finansiranju političkih partija ne sprečava izborne zloupotrebe, nego isplatu porodiljskih naknada i na kraju veliki dio propisa oborili pred Ustavnim sudom. Za ono što je ostalo – kao što je elektronska identifikacija birača – vlada je kazala da nema para. Kad su ih opet izvana pritisli, možda se pare i nađu. Nekad. I tako do besvijesti. Ovdje postaje običaj da ne važe zakoni nego njihovo tumačenje koje odredi vlast. Jedan od dometa koji se time postiže, a uglavnom izmiče pažnji javnosti, je uspješna proizvodnja atmosfere u kojoj sve manje ljudi ima snage i volje da razmatra DPS-ove manipulacije. Čime vlast dobija na vjekovječnosti.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelna nacionalizacija profitabilnih privatnih biznisa djeluje kao politički revanšizam ili alibi priča odlazeće Vlade. Mnogo je skupa. Nije se bez razloga država početkom mjeseca zadužila uz kamate koje su dvostruko veće od onih koje plaćaju uspješnije crnogorske firme u privatnom vlasništvu

 

Vlada Dritana Abazovića, koja će za koji dan proslaviti šest mjeseci trajanja u tehničkom mandatu, ima naum da nastavi ljetos proces ,,nacionalizacije” privatizovane imovine i preuzimanja profitabilnih poslova koji su se našli u privatnim rukama.

Počelo je preuzimanjem imovine Željezare od strane državne Elektroprivrede,  pa se nastavilo jednako neobrazloženom kupovinom akcija Luke Bar. Uslijedila su,  skoro pa nasilna, preuzimanja trajektnog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani, Luka Budva i tivatskog pristanište Pine. Makar neke od tih priča epilog će dobiti na sudu. Nakon toga, predviđaju stručnjaci, uslijediće plaćanje odštete iz državnog budžeta.

,,Postoje kompanije koje su od vitalnog strateškog značaja za Crnu Goru. Država će ( u njima) imati mogućnost ekskluzivnog prava da za svoju kritičnu infrastrukturu bira partnera, uvodi partnera i pravi poslove”, pojasnio je Abazović u Vijestima najavljujući nove trendove. ,,Tajkunska politika mora da se završi. Nemamo ništa protiv privatnog sektora. Naprotiv, mi smo Vlada koja podržava sve privatne inicijative svih investitora koji hoće da rade fer”. Onda, shvatili smo, dolazi ali.

Tako dođemo u (ne)priliku da trajektima u Bokokotorskom zalivu upravlja JP Morsko dobro, državna kompanija koja nije bila registrovana za taj posao, pa nije imala trajekte, pa joj sada nedostaju posade, a karte za prevoz preko zaliva se još ne naplaćuju. To znači da država, uz neplanirane troškove, svakodnevno gubi PDV i koncesionu naknadu koju je dobijala od Pomorskog saobraćaja, dok se putnici prevoze na vlastiti rizik, bez obaveznog osiguranja i mogućnosti da nadoknade nastalu štetu. Koja na trajektu Vasilije  nije bilo rijetka.

Slično je i sa kupovinom akcija Luke Bar. Država je do sada za taj posao izdvojila preko 10 miliona eura, akcija ponuđenih za otkup ima još pa će i troškovi rasti, a javnost još nije upoznata sa Vladinim motivima za ulazak u taj posao. U trenutku kada nedostaje novca za oživljavanje preduzeća koja su u državnom vlasništvu, ili bi to morala biti: Too Montenegro, Plantaže, bolnica u Meljinama… Ako već iz Vlade u taj posao nijesu ušli sa ciljem da namire pojedine manjinske akcionare Luke, odnosno, omoguće dobru zaradu onima koji su ljetos kupovali njene akcije i po cijeni tri puta manjoj od one koju je ponudila država.

Dosadašnje upravljanje Lukom i njena segmentacija se pokazala katastrofalnom, poručio je premijer. ,,Pretpostavljam da je razlog takvog odnosa to što je trebalo da služi kao i do prije godinu dana – isključivo za šverc i za neke nelegalne aktivnosti, a da sve ostalo što ona radi bude samo nekakva potpora da se potpuno ne ugasi”, precizirao je Abazović naglašavajući da je prava trgovačka luka u Crnoj Gori postala slijepo crijevo.

Preciznije bi, ipak, bilo reći da je Luka Bar svojevrsno pusto ostrvo pošto, bez saobraćajne infrastrukture koja je povezuje sa većim privrednim centrima u ovom dijelu Evrope, tereti u značajnijim količinama ne mogu ni u nju ni iz nje. Toga su svjesni i u odlazećoj Vladi. ,,Luka Bar sama po sebi ne znači ništa. Ona mora da ima povezanost željeznice i auto-puta”, zna Abazović.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MONTENEGRO PETROLA PRED USTAVNIM SUDOM: Zaštićeni uzurpatori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici preinačio je svoju prvobitnu odluku u slučaju Montenegro petrola, kada je toj kompaniji zabranjeno da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu, i odredio privremenu mjeru, po kojoj može da nastavi sa proizvodnjom šljunka i betona. Na tu odluku žalbu je uložio Zaštitnik države, koji insistira da Ustavni sud što prije reaguje

 

Uz najviše državne zvaničnike 13. februara su srušeni nelegalni objekti za proizvodnju šljunka Montenegro petrola. Javno vidljivi početak borbe protiv, kako premijer Dritan Abazović kaže, građevinske mafije, ima svoju sudsku predistoriju koja trenutno čeka razrješenje pred Ustavnim sudom.

Naime, Zaštitnik imovinsko pravnih odnosa Crne Gore podnio je ove sedmice Ustavnom sudu žalbu na odluku Vijeća Osnovnog suda u Podgorici, od 6. februara, u slučaju Montenegro petrola.

Sudska zavrzlama počinje kada je Osnovni sud u Pogorici, sudija Vesna Banjević, 21. decembra 2022, donijela rješenje kojim se određuje privremena mjera zabrane Montenegro petrolu da preuzima sve radnje na dvije državne  katastarske parcele u Mahali. Državu je u sporu zastupao Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, a Montenegro petrol advokat Nikola Martinović.

Sud je utvrdio da je država vlasnik spornih parcela, da to ne spori ni zastupnik Montenegro petrola, isto tako da tužena kompanija nije dostavila „dokaz da za državinu ima bilo kakvog pravnog osnova, a posebno ne zasnovanog na ugovoru o kupoprodaji ili (produženom) zakupu“.

U obrazloženju se navodi izvještaj Uprave za katastar i državnu imovinu o uzurpaciji na državnim parcelama na kojima s vrši iskop-eksploatacija. Montenegro petrol, dodaje se, nijednim navodom ne spori ovu činjenicu, osim uopštenih navoda da je svaki tužbeni zahtjev kojim bi se dokazalo njihovo nesavjesno ili nezakonito poslovanje lišen pravnog osnova.

Rješenje se poziva i na zaključke okruglog stola o regionalnom vodovodu koji je održan u oktobru, na kome su članovi državnih institucija, lokalnih samouprava, vodovodnih društava, stručne, akademske zajednice, nevladinih porganizacija, upozorili na alarmantno stanje vodoizvorišta Bolje sestre. „S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu da su prema zaključcima sa tog događaja sve naučne analize pokazale da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre imaju radovi koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače“. Citirana je i naučna studija Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta Bolje sestre koju je uradio Geoprojekt, u kojoj je zaključeno da je neophodno zaustaviti svaku eksploataciju pijeska i šljunka, kako u koritu rijeke Moraće, tako i u njenom priobalnom dijelu, kao i sve radove na regulaciji korita rijeke Morače…

U kontekstu toga sud je zabranio Montenegro petrolu da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu. Privremena mjera je određena na teret i rizik države.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEZAŠTIĆENO PRAVOSUĐE: Bomba koja je eksplodirala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudovi i tužilaštva godinama traže sredstva za formiranje vlastite službe bezbjednosti, ali nijedna Vlada nije odobrila sredstva da se nešto učini u vezi sa  bezbjednošću zaposlenih u pravosuđu

 

Bilo je skoro podne, minulog petka, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin Mladen Bulatović ušao u zgradu Osnovnog suda u Podgorici. Otvorio je prva staklena vrata suda, ali ne i druga koja vode do hola gdje se nalaze šalteri i sto za kojim obično sjede službenici Uprave policije. Bio je sam u hodniku između dva ulaza kada je aktivirao ručnu bombu. Od ekspolozije bombe Mladen Bulatović je poginuo. Još pet osoba, koje su se u tom trenutku nalazile u blizini je povrijeđeno.

Od svih lažnih dojava u posljednje vrijeme ova bomba je eksplodirala. Bez najave, i bez prijetnje. Usred bijela dana. Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima, kroz čije prostorije mjesečno prođe stotine osoba osumnjičenih za najteža krivična djela. Sličan događaj ovom dogodio se prije više od dvije godine u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, kada je stanovnik prijestonice takođe izvršio samoubistvo ručnom bombom. Niko drugi nije stradao u ovom slučaju.

U sudovima i tužilaštvima zabilježena su i ubistva. U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević. Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava, pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Od 2015. godine zakon predviđa plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, ali te službe unutar pravosuđa nikada nijesu zaživjele. Većinu sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno na neadekvatan način i bez dovoljno kadra i tehničkih sredstava – detektora metala, na loše uređenim pozicijama unutar sudova i tužilaštava. Uprava policije je još 2013. godine namjeravala da povuče policiju iz zgrada sudova i tužilaštava kada je došlo do izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, jer im to više nije bila izričita zakonska obaveza, nakon čega je Ministarstvo pravde imalo plan da angažuje privatne agencije za obezbjeđenje.

Do povlačenja policije iz pravosudnih institucija nikada nije došlo zbog prećutnih dogovora između tadašnjih čelnika policije i pravosuđa. Formiranje službi obezbjeđenja kočile su brojne vlade koje tokom određivanja novca za te budžetske jedinice nijesu od 2015. godine odobravale ništa za formiranje sudskih i tužilačkih straža. Inače, vladina Uredba o određivanju ličnosti, objekata i prostora koje obezbjeđuje UP, predviđa da policija treba da obezbjeđuje samo objekte u kojima privatno ili službeno borave štićene ličnosti.

Sudski savjet kasnije i Tužilački savjet gotovo su svake godine, kako se vidi u izvještajima o radu, dostavljali predlog da im se odobri novac za formiranje službi za obazbjeđenje, ali to nijedna vlada nije učinila. Uprava policije, na osnovu vladine uredbe, godinama adekvatno prema planu obezbjeđenja, štiti samo sjedišta Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda u Podgorici, i zgradu u centru Podgorice u kojoj su smještene kancelarije Višeg državnog tužilaštva, SDT-a i vrhovnog državnog tužilaštva. U tim institucijama službenici UP koriste detektore i  legitimišu svaku stranku.

Direktor UP Zoran Brđanin objašnjava da bi policajci pretresli Bulatovića koji je aktivirao bombu da je stigao do njih. Kaže da je u ovom slučaju upitno da li bi bilo dovoljno i da je postojala služba obezbjeđenja sa svim sredstvima i opremom, jer se sve desilo na samom ulazu, prije dolaska do mjesta kontrole na kojem se nalaze službenici policije.

Ministar pravde Marko Kovač kaže da je pojačano prisustvo policije u Osnovnom sudu u Podgorici, a i na ostalim mjestima „gdje je neophodno“. Ocjenjuje da je o prevenciji slučaja koji se dogodio prošle sedmice u Podgorici teško govoriti sa aspekta bezbjednosti koliko god da je bilo prisutno obezbjeđenje i kakve god mjere da su bile. Tvrdi da ova osoba tehnički nije ni ušla u zgradu da bi mogla biti kontrolisana.

Ministar Kovač je najavio da će Palata pravde biti građena u podgoričkom naselju Stari aerodrom. Rekao je da je predviđeno da ta zgrada bude izgrađena u naredne četiri godine.

„Plan je da se u roku od 30 dana urade određene procjene i da se obezbijedi adekvatan broj ljudi za tužilaštva i sudove kako bi se pokrile sve neuralgične tačke“, kaže Kovač

Predsjednica podgoričkog Osnovnog suda Željka Jovović smatra da je ono što se desilo ispred Osnovnog suda „poražavajuće za državu, društvo i sistem“. Kazala je da redovno sa predstavnicima vlasti razgovaraju o bezbjednosti sudija i zaposlenih u sudovima.

„Više puta smo tražili rendgen na vratima, povećanje prostornih kapaciteta, pisala sam zahtjeve i ja i moji prethodnici, imala sam mnogo sastanaka sa predstavnicima Uprave za imovinu i Glavnog grada. I uvijek je bio problem novčanih sredstava“, objašnjava Jovović.

Rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica tvrdi da u zgradi koju koristi Specijalno državno tužilaštvo, Više i Vrhovno državno tužilaštvo četiri godine ne radi rendgen aparat. Kaže da se aparat ne može popraviti, jer je riječ o starom dotrajalom modelu. Pojašnjava da policijsko obezbjeđenje kontroliše osobe koje ulaze u tu zgradu. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju i još sedam tužilaštva, imaju bar po jednog policijskog službenika koji obezbjeđuje zgrade.

„Tužilaštva u Kotoru, Nikšiću, Kolašinu, Plavu i Pljevljima nemaju ni tog jednog policajca. Nema kontrole i bezbjednosti. Sa tim je upoznato Vrhovno državno tužilaštvo, Tužilački savjet…“, rekla je Medenica.

Vijeće za nacionalnu bezbjednost donijelo je na posljednjoj sjednici odluku da zaduži Upravu policije (UP) i Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB) da u saradnji sa pravosudnim institucijama i radnom grupom za implementaciju zakona o sudovima i državnom tužilaštvu, nastave sa aktivnostima obezbjeđivanja pravosudnih institucija. To će, kako je saopšteno, sprovoditi uz „moguće izmjene radnih procesa, prilagođavanja načina rada i obima angažovanja policijskih službenika, u periodu preduzimanja srednjoročnih i dugoročnih aktivnosti i potpune implementacije odredbi koje se odnose na bezbjednost pravosudnih institucija“.

Direktor Uprave policije Zoran Brđanin posebno naglašva da je policija dovedena u situaciju da nekoliko godina obezbjeđuje uslove za bezbjedan rad u sudnicama, iako za to ne postoje zakonski uslovi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo