Povežite se sa nama

MONITORING

AUTOPUT KORUPCIJE: Prečica za bankrot

Objavljeno prije

na

Iako je parlament za 15-ak dana odložio izjašnjavanje o vladinom prijedlogu zakona o autoputu Bar – Boljare (rasprava će, umjesto ove nedjelje, započeti 25. novembra), nema sumnje da će taj akt postati zvaničan državni dokument bez obzira na sve manjkavosti i nedorečenosti – i njegove i posla kojega se on tiče.

Pravno gledano, danas imamo sljedeću situaciju: i ako je u Crnoj Gori od 2008. godine na snazi Zakon o koncesiji za autoput Bar –Boljare, Vlada je u februaru, kršeći taj Zakon, sa kineskom kompanijom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji autoputa, odnosno dionice Smokovac – Uvač –Mateševo (potpisao Ivan Brajović, ministar saobraćaja). Potom je Vlada sa kineskom Eskim bankom potpisala ugovor o kreditu vrijednom malo manje od 944 miliona dolara (ugovor potpisao ministar finansija Radoje Žugić). Tek onda je Vlada parlamentu uputila prijedlog zakona o autoputu koji bi, pod uslovom da bude usvojen, dao pravni osnov poslovima kojima se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći važeće propise.

Vlada na odluku Skupštine gleda kao na već gotovu stvar. Iz njihovih se izjava ponekad čini kako je i sama gradnja autoputa negdje na samom kraju. A istina je sljedeća: izuzev iskazane volje i (pod precizno definisanim i veoma rigoroznim uslovima) obezbijeđene pozajmice zbog koje bi mogla zapasti u dužničko ropstvo, Crna Gora nema ispunjen ni jedan preduslov za ulazak u ovaj projekat.

Elementarno – ne zna se da li je ova država kadra da sebi priušti autoput vrijedan skoro tri milijarde eura. Samo takozvana prioritetna dionica (iako niko ne umije da objasni ko joj je i kada dao ovaj stepen važnosti) dužine 41 kilometar, koštaće između 800 miliona i 1,1 milijarde eura (računajući kamate na obećani kredit). I pored toga što će izvođač i njegovi saradnici biti oslobođeni plaćanja carina na uvezeni materijal, 2/3 akcize za potrošeno gorivo, plaćanja PDV-a, poreza i doprinosa na zarade angažovanog nedomicilnog stanovništva…

Početkom godine, dok se pregovaralo o krediti sa Eskim bankom, iz Vlade su saopštili da su Ekonomski i Građevinski fakultet u Podgorici uradili studiju izvodljivosti za ovu dionicu. Tu je, navodno, dokazana i ekonomska opravdanost cijelog projekta. NVO MANS je početkom marta od Građevinskog fakulteta dobio odgovor da on ,,nije učestvovao u izradi studije izvodljivosti za izgradnju dionice autoputa Bar-Boljare, od Smokovca do Mateševa”. Isti odgovor stigao je i od Ekonomskog fakulteta. Ko je onda pravio računice na koje se poziva Vlada?

Dio te tajne razriješen je nedavno, kada su Atlas televizija i Pobjeda objavili razgovor sa profesoricom Ekonomskog fakulteta Jasminom Ćetković, ,,jednom od autora socio-ekonomske analize tog projekta”. Ta je analiza, tvrdi profesorica, pokazala da će se sredstva uložena za gradnju prioritetne dionice vratiti za 17 godina od početka gradnje, odnosno 13 godina nakon početka eksploatacije tog dijela autoputa.

Istovremeno profesorica Ćetković kaže kako finanasijska analiza tog posla pokazuje da će država morati da subvencioniše koncesionara između 20 i 30 miliona godišnje. Analize su, očigledno, rađene prema modelu koji je u međuvremenu propao. Ali, i one, po svoj prilici, pokazuju da gradnja autoputa nije ekonomski samoodrživ projekat.

A i kako bi bio kada govorimo o troškovima od najmanje 20 miliona eura po kilometru dionice autoputa. Čija se trasa do danas ne zna. Ili se krije od javnosti.

A evo i zašto. Sredinom 2009. godine, Vlada je usvojila Stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu i Detaljni prostorni plan za dionicu Smokovac – Uvač – Mateševo. Potom je Vlada, prema saznanjima Monitora, u namjeri da snizi troškove gradnje koji su prelazili 1,2 milijarde eura, trasu puta spustila na nižu kotu. Orginalna trasa je zaobilazila zaštićeni kanjon Tare, ali nova, jeftinija ideja vodi uz kanjon i siječe ga mostovima na nekoliko mjesta. Na taj način je postignuto da Aktor/HCH svoju ponudu od 1,2 milijarde eura za dionicu Smokovac-Mateševo spustila na 1,05 milijarde (taj posao je propao zbog nedostatka novca). Prema Zakonu o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu Vlada je bila dužna da nakon izmjene trase ponovi postupak procjene i o izmijenjenoj trasi zatraži mišljenje javnosti, ali to do danas nije učinila.

Uglavnom, u skladu sa poznatim idejnim projektom na dionici Smokovac-Uvač-Mateševo biće 18 tunela ukupne dužine 17,6 kilometara i 13 mostova dužine 3,3 kilometra. I čemu sve to i momentu kada država već duguje oko dvije milijarde eura, dok je novi kredit dovodi do zaduženosti u visini 80 odsto godišnjeg društvenog proizvoda. Pred vrata bankrota.

Da stvar bude problematičnija, Crna Gora danas nema robe, izuzev bukovih oblutaka, koja bi mogla od proizvođača do potrošača putovati dionicom Smokovac – Mateševo. Nema ni ljudi, posebno ne na sjeveru države, koji bi imali interesa i ekonomske moći da ovaj put koriste u mjeri dovoljnoj da bi on bio održiv. O profitabilnosti da i ne govorimo.

,,Način na koji je zaključen ovaj višestruko rizičan i ekonomski

neuvjerljiv posao dodatno potvrđuje praksu netransparentnog upravljanja javnim finansijama i potrebu režima da po svaku cijenu uđe u ovaj

projekat kako bi se održao na vlasti”, kaže za Monitor poslanik Mladen Bojanić upozoravajući da je i ovog puta izostala ozbiljna debata, dok smo na djelu imali propaganda oslonjenu na ,,državne medije, obavezni službeni optimizam i režimske poslovne interese”.

O spornim odredbama predloženog zakona Bojanić kaže: ,,Način finansiranja dionice autoputa koji je izabrala naša Vlada oslobađa izvođače gotovo svih poreskih

obaveza, ali i prevaljuje najveće rizike koje nosi ovako skupa i složena

investicija na teret građana Crne Gore. Pomenuću samo neke: rizik roka izgradnje, odnosno prekida posla (kašnjenje je limitirano na pet odsto od ukupne investicije na teret izvođača), rizik kvaliteta gradnje (rok za popravke na teret izvođača je samo dvije godine), rizik servisiranja kredita koji je obezbjeđen državnom imovinom. Da, na kraju, dodam i valutni rizik. Naime, zadužujemo se u dolarima, a znamo da odnos USD/EUR može pretrpjeti velike skokove”.

Makar posljednje upozorenje poslanika Bojanića moralo bi u Vladi naići na plodno tlo. Naime, i premijer Milo Đukanović je, skupa sa prijateljem i poslovnim partnerom Vukom Rajkovićem osjetio sve tegobe zaduživanja uz deviznu klauzulu. Njihova Global Montenegro je uzela kredit u švajcarskim francima i danas je on (u eurima) mnogo veći. Realna je opasnost da bi se i Crna Gora mogla suočiti sa istom nevoljom.

Na opasnost rizičnog (pretjeranog) zaduživanja koje nije u skladu sa proklamovanim poštovanjem pravila euro zone upozorava i Dejan Mijović ekonomski analitičar iz Foruma 2010. On podsjeća da je Svjetska banka proljetos, zbog plana o novom zaduženju za potrebu početka gradnje autoputa, preusmjerila već odobrenu pozajmicu od 50 miliona dolara za konsolidaciju crnogorskog budžeta. ,,Stav međunarodnih institucija prema namjeri Vlade da uzme kineski kredit bio bi vjerovatno još negativniji da su znale za beneficije koje su date izvođaču projekta, jer je kredit sa tim beneficijama skuplji od svih ranije dobijanih koncesionih ponuda koje su, između ostalog, uključivale u cijeni i upravljanje i održavanje puteva po najvišim standardima”, kaže Mijović.

Brojne primjedbe na Vladin projekat vijeka u kontinuitetu iznose i iz političkog kluba Pravedna Crna Gora. Jedna od njih kaže: ,,Vlada jedan ovako basnoslovno skup i hazarderski posao nije uspjela ni u pravnom smislu da učini nespornim, jer je očigledno da predloženi zakon otvara uvjerljive dileme u pogledu njegove ustavnosti”.

Kome onda treba dionica Smokovac – Mateševo.

Dio odgovora na to pitanje nude vlasnici građevinske operative. ,,Na osnovu ovog posla mnoge kompanije, pa i naša, već su kupile dosta novih mašina. Smatram da je ovaj posao došao u pravo vrijeme što se tiče svih građevinskih kompanija”, kazao je Saša Aćimić, vlasnik i izvršni direktor kompanije Tehnoput. Zadovoljan je Veselin Kovačević iz Bemax-a. On se za TVCG pohvalio: ,,Crnogorske firme jedva čekaju da počne jedan tako značajan projekat za našu državu i u potpunosti su spremne da odgovore tom zahtjevu”. Stavovi vlasnika ovih firmi, su razumljivi.

Sumnja se da bi profitirati mogao još po neko. Pritiješnjen dokazima, ministar saobraćaja je priznao da su u Vladi imali informaciju da je izabrani izvođač iz Kine, ali i njegova majka firma, na crnoj listi Svjetske banke zbog optužbi da su skloni mitu i korupciji. ,,Kineske kompanije CCC i CRBS koje će graditi prvu dionicu autoputa ka sjeveru koje su na crnoj listi Svjetske banke zbog sumnji da su sklone mitu i korupciji nikad nisu dobile dokaz od te međunarodne institucije za takve tvrdnje”, kazao je Brajović uz napomenu da je naša Vlada znala da je Svetska banka zabranila saradnju sa Kinezima do 2017. godine. Brajović zna da i u Crnoj Gori imamo sličan slučaj. Dojče Telekom je vlastima SAD platio 100 miliona dolara zbog korumpiranja vlasti u Crnoj Gori i Makedoniji tokom privatizacije lokalnih teleoperatera, ali se crnogorski premijer Milo Đukanović i njegovi saradnici i srodnici do danas brane na identičan način: niko im još nije dostavio dokaze. A i neće, dok oni kontrolišu stvari.

Zato najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte ovdašnjih vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će vam i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji.

Ulicom protiv korupcije

Mi jesmo za modernu putnu vezu prema sjeveru, ali smo protiv ovog ponižavajućeg, korupcionaškog Ugovora koji je ministar Brajović potpisao sa Kinezima. To je sažetak našeg političkog stava, kaže za Monitor Koča Pavlović portparol PzP i poslanik DF-a:

,,Vlada nema nadležnosti da krši Ustav, što je u više odredbi ovog Ugovora urađeno. Skupština nema mandat da to kršenje Ustava verifikuje. Zato mi u PzP jedini izlaz iz ove nezakonite i protivustavne situacije vidimo u referendumu, a ne u skupštinskoj raspravi koja predstoji.

SDP-ovo ustupanje našeg državnog suvereniteta Kinezima kroz Ugovor o finansiranju auto-puta i DPS-ovo ustupanje našeg prava na eksploataciju gasa i nafte oko Prevlake Hrvatima predstavljaju stvarni temelj novog koalicionog sporazuma vladajućih partija. A taj se novi temelj može kratko nazvati – korupcija.

Nakon dvogodišnjeg zavaravanja crnogorskih birača, SDP je pobrisao svaku razliku u odnosu na njihovog velikog brata.

A jedina brana ostvarenju njihovog udruženog kriminalnog poduhvata, koji za cilj ima pljačku svega što je ostalo, u ovom trenutku predstavlja državni suverentet i Ustav kao akt u kome je taj suverenitet definisan i ozakonjen. Zato mi danas imamo ovakvo unisono nasrtanje na Ustav sa svih strana, i po svim osnovama.

Moderne „tate” naše državne suverenosti, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, očito misle da im to umišljeno očinstvo daje pravo da se prema Crnoj Gori odnose kao prema njihovom privatnom placu, koji mogu dobro unovčiti. U ovoj situaciji je ulica jedino što državu Crnu Goru može spasiti od potpunog kolapsa. Moramo izaći iz ovih kvazi institucija na ulicu, i na jedini raspoloživi način pokazati ovoj bagri da država Crna Gora nije njihov privatni posjed.”

 

Glupost ili zla namjera

,,SNP CG ne spori potrebu gradnje autoputeva jer ih jedino Crna Gora nema u regionu, pa gotovo ni u Evropi”, kaže za Monitor Aleksandar Damjanović. ,,Sporni su ekonomski, pa i politički prioriteti ove Vlade, a tiču se namjere gradnje autoputa prema sjeveru ( fokus na dionici od Podgorice do Mateševa, odnosno Kolašina). Mišljenja smo da su prioritetni crnogorski infrastrukturni projekti morali biti rekonstrukcija pruge Beograd-Bar, kao i gradnja drugog bloka TE Pljevlja, koji bi u znatno bržem roku generisali veće koristi, i finansijske i socijalne za građane i sjevera i Crne Gore.”
– Interesantno je da Vlada, uz gradnju autoputa u pravcu jug sjever, paralelno forsira i tzv. trasu dionice Transjadranskog gasovoda u pravcu istok-zapad, što je ekonomski nelogično, da ne kažem glupo. Uz autoput ka Srbiji treba razmišljati o dionici kraka Južnog toka, dok je uz dionicu Transjadranskog gasovoda realno planirati i dionicu Jadransko-jonskog autoputa. Ili se radi o megalomanskim ambicijama u smislu ulaganja više milijardi evra, maltene odjednom, u najmanje tri kapitalna projekta što Crna Gora – niti bilo koja država regiona – jednostavno ne može da izdrži, ili o gluposti onih koji izgleda žele da planiraju i naše sudbine, ili o zloj namjeri i skrivenim geo-političkim, pa i finansijskim ambicijama na štetu ključnih političko-ekonomskih interesa Crne Gore. I o tome će SNP otvoriti priču. ,,U svakom slučaju”, zaključuje Damjanović, ,,bez preciznih informacija o svim troškovima, i javnim i skrivenim, i o koristima koje Crna Gora može da ima od ovog projekta, jednostavno nema ozbiljne rasprave i SNP CG neće prihvatiti da daje bezrezervnu podršku nečemu što samo po sebi izaziva niz rezervi, da ne kažem kontroverzi”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo