Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, UNIVERZITETSKI PROFESOR I GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Radikalna manjina u Hrvatskoj kapilarno utiče na vladajuću stranku, a djelomično i na „lijevu“ opoziciju

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

foto: teleskop.hr

Mislim da je etnonacionalizam u Hrvatskoj pričuvna legitimacija – koristi se rjeđe nego ranije, ali zato intenzivnije. Paradoks je u tome da je on ojačao nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju, posebice jačanjem nacionalističkoga ekstremizma – jer je nestao Big brothe  koji je sve kontrolirao za vrijeme pristupnoga procesa

 

MONITOR:  Početak je avgusta, za Hrvatsku i Srbiju, vjerovatno, još jedan krug međusobnih optuživanja koje se odnosi na uzroke i posledice vojno-policijske akcije Oluja, iz 1995. Posle dužeg perioda gotovo neprijateljskih izjava koje su dolazile sa obije strane, početkom ove godine je došlo do izvjesnog otopljavanja. Upadljivo je da razmjena posjeta najviših zvaničnika dvije zemlje nema državni značaj, već se njihovi susreti događaju „na mala vrata“. Kako  ocjenjujete ovaj trenutak u odnosima Srbije i Hrvatske?

 PUHOVSKI: Više sam puta upozoravao na to da je u odnosima Hrvatske i Srbije sve bolje od „otopljavanja“ – ono brzo stiže do ključanja; potrebno je komunikacijsko zahladnjenje, zamrzavanje, ako je ikako moguće! Jer, to bi bio korak ka normalizaciji – uostalom, dostatno je pogledati kako funkcionira suradnja u ekonomiji i turizmu (gdje se nacional-ideologija uglavnom ne miješa), a kako, recimo, obostrano izgleda javna sfera svake godine početkom kolovoza/augusta. S druge pak strane, ključne su, već transgeneracijske, prepreke u odnosima (odnos spram prošlosti, uključujući personifikaciju problema – nestale) doslovno višedecenijski zamrznute. Verbalno ključanje, očito, nadomješta sadržajnu ledanu. Igrokazi u međuvremenu objektivno nisu više od kupovanja vremena – dakako i to je manje loše od međusobnih napada.

MONITOR:  Javno, Hrvatska i Srbija se slažu da odnose između država opterećuje i pitanje nestalih. Od 2015. kada su se komisije za nestale na obije strane složile da je na prostoru Hrvatske 1606 nestalih ljudi, nije mnogo urađeno.  Da li su pitanja nestalih postala „omiljeno“ mjesto političke hipokrizije?

PUHOVSKI: Broj nestalih u ratu je, prema službenim iskazima u Hrvatskoj, oko 1400 (a za oko 400 nije poznato mjesto ukopa) i njihovo se pronalaženje neprestance ponavlja kao zahtjev s hrvatske strane e da bi se odnosi država popravili. Čini se nedvojbenim da sa srpske strane opstruiraju nastojanja da se pronađu posmrtni ostaci poginulih. No, nešto manje od polovine nestalih su srpskoga podrijetla (uglavnom nestali iz 1995.), o čemu bi se trebalo znati u Hrvatskoj, gdje se doista nalazi nekoliko stotina neidentificiranih posmrtnih ostataka osoba čiji se DNA profil ne podudara s profilima onih koji traže svoje. Moglo se sigurno učiniti više, ali, čini se da hrvatske vlasti ne žele situaciju u kojoj bi značajan broj nestalih srpske pripadnosti bio identificiran, dok identifikacija hrvatskih žrtava zapinje.

MONITOR:  Hrvatska je 2011. donijela zakon kojim se ne priznaju optužnice za ratne zločine koje se odnose na JNA i SFRJ ili koje pokreće Srbija. Taj zakon je primijenjen i na prošle godine pokrenut slučaj Petrovačka cesta koji je počeo pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu, ali je „zamro“ od kako su predstavnici Srbije i Hrvatske, počeli češće da se viđaju. Vi ste 2012. kazali da se u ovim slučajevima „obje strane ponašaju kao djeca“?

PUHOVSKI:  Dapače, kao zločesta djeca. No, bitno je sljedeće – u Hrvatskoj se, najblaže rečeno, već desetljećima ne pretjeruje sa suđenjima za „naše“ ratne zločine. U posljednje vrijeme ne sudi se puno ni drugoj strani, ponajprije stoga što su nedostupni. Ipak, ovih je dana za silovanje optužen „naoružani civil“ koji je u doba počinjenja djela imao petnaest godina, što možda upućuje na iscrpljenost resursa. S druge strane, iz Srbije su dolazile čudne nakupine optužnica – od veoma ozbiljnih do, prije nekoliko godina, optužbe protiv osobe koja je „nepoznate noći u ljeto 1991. čuvala stražu na poziciji Zbora narodne garde“. Uz to, iz nepoznatih razloga, dokumenti nisu bili uručivani hrvatskim organima u skladu s međunarodnom pravnom praksom. Istina je da je zločin na Petrovačkoj cesti bio razmatran i u Haagu i da su zaključili kako krivica nije jasno ustanovljiva. U međuvremenu su u Beogradu mogli doći do novih dokaza, ali oni nisu predani Hrvatskoj, pa se službena pozicija Zagreba svodi na to da se nadležni organi dižu na patriotske stražnje noge, uz poklič „Ne damo naše!“ A zločin se je dogodio.

MONITOR:  Deniza Kostovicova, iz Londonske škole za ekonomiju i politiku, smatra da političke elite Srbije i Hrvatske ne mogu da se odreknu etnonacionalizama kao uporišta za svoju legitimaciju.  Da li su procesi suočavanja sa „dinamikom nasilja “ i  dugotrajniji i složeniji nego što smo očekivali ili je „greška“ do nas?

PUHOVSKI:  Mislim da je etnonacionalizam u Hrvatskoj pričuvna legitimacija – koristi se rjeđe nego ranije, ali zato intenzivnije. Paradoks je u tomu da je on ojačao nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju, posebice jačanjem nacionalističkoga ekstremizma – jer je nestao „Big brother“ koji je sve kontrolirao za vrijeme pristupnoga procesa. Jasno se je to vidjelo protućiriličnom histerijom u Vukovara u to doba (zbivalo se je to dvadesetak godina nakon kraja rata, a ja sam, poredbe radi, desetak godina nakon mnogo krvavijega rata učio goticu u zagrebačkoj školi). Radikalna manjina (koja ima jednoznamenkastu podršku na izborima) kapilarno, međutim, utječe na vladajuću stranku, pa, djelomice, i na „lijevu“ oporbu koja se želi dodatno patriotski dokazivati (npr. zeleno-lijeva koalicija Možemo superiorno je pobijedila na posljednjim lokalnim izborima u Zagrebu, ali među 50 kandidata za Gradsku skupštinu nisu imali nijednu osobu srpske nacionalnosti). Najveći je utjecaj etnonacionalističkoga reziduuma u obljetničkim prigodama kada se čini da je kod nas na djelu obrnuta kronologija, kao da se društvo s vremenom približava ratnim zbivanjima, umjesto da se udaljuje. Ali, i to opetovano patetično ritualiziranje smeta sve veći broj mladih (kao što je i moju generaciju nerviralo slično postupanje jugoslavenskih vlasti u sedamdesetima).

  MONITOR: Na evropskoj političkoj sceni napreduju ultra desne partije. AFD u Njemačkoj je na oko 20 posto podrške, a ultra-desni Voks u Španiji bi mogao da postane partner u vlasti ukoliko konzervativna Narodna partija uspije da formira vladu. Da li je i ovo refleks nezadovoljstva među građanstvom u EU posledicama rata kojem se ne vidi kraj?

PUHOVSKI: I ljevica i desnica žive od socijalnoga i svjetonazorskog nezadovoljstva. No, ljevica danas ima, u najboljim izdancima, neke ozbiljne političke programe za suvremenost (od ekologije do koncepata promjene svjetske situacije pod hegemonijom SAD). Desnica to, posebice radikalna, uopće nema; sve što čini jest transferiranje realnoga očaja u mržnju spram (više-manje) svih „drugih“, pa u poriv za jačanjem – ionako posvuda odviše moćne – države.

MONITOR: Na djelu je ukrajinska kontraofanziva i Putinova izmjena zakona o mobilizaciji. Da li je ovaj sukob više od Hladnog rata i da li bi, zaista, Balkan mogao da postane neka vrsta njegovog evropskog „drugog fronta“?

PUHOVSKI: Balkanu dobro ide kada se veliki sukobljavaju tamo daleko. SAD nemaju interesa za ovaj dio svijeta (npr. Kosovo im se, privremeno doduše, otelo kontroli), Rusija nema snage ni za potpunu obranu Moskve. Utoliko su besmislenije baš u Crnoj Gori jako popularne pripovijetke o srpsko-ruskoj opasnosti – obje su slabije no ikada (ili barem u posljednje vrijeme). Cinično, ali istinito; što lošije u Ukrajini (za obje iskrvavljene strane), to bolje za Balkan. Glavni koljač Putin još uvijek dobro stoji, na žalost, a živi pretežito  od ukrajinskih slabosti. No, koliko  dugo? Trebat će, dakle, početi razmišljati o  svijetu poslije ovoga rata – a tada će vjerojatno glavni svjetski problem biti opet u pobjedničkome Washingtonu. Ne toliko zbog vojne moći – SAD su (osim Grenade) izgubile sve ratove poslije Korejskoga – nego zbog nepojmljivoga pritiska na „slobodne medije na Zapadu“, koji neće lako nestati. Posvemašnja manipulacija mjestimice graniči s terorom. Primjerice, 1995. je u Hrvatskoj bilo lakše govoriti o hrvatskim ratnim zločinima nego danas o ukrajinskima (to važi posvuda na „Zapadu). A bez racionalno slobodne javnosti trumpizam (p)ostaje glavni izvozni artikl svjetske hegemonije.

 

Čišćenje povijesne slike

MONITOR:  Kako vidite odluku da se ovogodišnja centralna manifestacija sjećanja na stradale Srbe u Oluji obilježi baš u Prijedoru, gradu „bIjelih traka“ -gde je ubijeno više od 3000 Bošnjaka i Hrvata, od kojih su sto dvoje bila djeca? Ovo mjesto je, kako su izvijestili mediji, predložio Milorad Dodik na sastanku sa Aleksandrom Vučićem i Patrijarhom SPC Irinejem…

PUHOVSKI:  Čišćenje povijesne slike je bitno za sve autoritarno nacionalističke strategije. Prijedor jest nedvojbeni zemljopisni simbol brojnih zločina srpske strane u ratu, pa se očito nastoji postići prekrivanje ovih zlodjela nekim drugima, koja su došla s hrvatske strane. A njih je nedvojbeno bilo, počevši, vjerojatno, od raketiranja na Petrovačkoj cesti. Uostalom, na desetke tisuća izbjeglica prošlo je kroz Prijedor u kolovozu 1995. Ideja da se jedni zločini prekrivaju (ili izravnavaju) drugima podjednako je perverzna koliko i svjetski uobičajena. Pritom je posve nevažno to što je Prijedor danas u BiH, jer je tada funkcionirao jedinstveni „theatar of operations“. Bitno je, međutim, to što se iz vile Mir nastavlja s propagandnim korištenjem žrtava (od NDH, na dalje, dakako) u teokratski intoniranome falsificiranju povijesti.

 

Milanovićeva veza s  Dodikom  sada ima smisla samo u saradnji na rastakanju BiH

MONITOR:  I unutrašnja politika Hrvatske mnogo koristi „srpski faktor“, posebno na nivou odnosa predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Najnoviji povod je dolazak predsjednika RS Dodika na Hvar na radni sastanak sa Milanovićem-„afera helikopter“. Djeluje da Milanović nastavlja da favorizuje Dodika kao svoju „kartu“ u unutrašnjoj politici u BiH?

PUHOVSKI: Dodik je bio objektivni (jedini) saveznik hrvatske političke elite u BiH u vrijeme uspjeha ružnih manipulacija većinske bošnjačke politike koje su dovele do političkoga falsificiranja izbora za Predsjedništvo BiH. Sada, s odlaskom Izetbegovića , to više nije slučaj, sada veza s  Dodikom ima smisla samo u suradnji na rastakanju BiH. Milanović to čini naprosto zato – što može. Da pokaže da je i dalje u igri. No, pokazao je, zapravo, da je iz igre ispao. Jer, neovisno o popratnim skandalima, Dodikov posjet nije ništa donio stvarajući privid normalnosti u nenormalnim okolnostima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

7 sati

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

7 sati

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo