Povežite se sa nama

PERISKOP

Zašto ni mrtav Čengić nije podoban

Objavljeno prije

na

U Sarajevu, negdanjem simbolu multietničnosti i zajedničkog života, pojavljuju se nažalost ne više napukline jednoga monumenta zajedničkoga življenja već otvoreno zračenje fašizacije! Vijećnici Općinskog vijeća Općine Novo Sarajevo nisu dozvolili da prođe prijedlog ljevičarskih stranaka da se novoizgrađena dvorana na Grbavici nazove po jednom od najčasnijih ljudi koji su živjeli u Sarajevu, Goranu Čengiću!

Odvažnost i građansku hrabrost nekadašnjeg rukometnog reprezentativca Jugoslavije prepoznao je ugledni međunarodni žiri nevladine organizacije Gariwo, pa je Goranu Čengiću posthumno dodijeljena Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost za 2013. godinu. U kratkom obrazloženju Nagrade navodi se:

„Goran Čengić rođen je 1946. godine u Sarajevu. Bio je istaknuti rukometaš rukometnih klubova Bosna, Mlada Bosna, Crvena zvezda i reperezentacije SFRJ. 1963., u svojoj sedamnaestoj godini, sa RK Bosna osvaja Kup Jugoslavije.

Goran je bio odgajan u duhu antifašističkih ideala, prije svega slobode i jednakosti za sve ljude, koje su baštinili njegovi roditelji, Nataša Zimonjić-Čengić i Ferid Fićo Čengić, prvi poslijeratni gradonačelnik Sarajeva.

Živio je u okupiranom dijelu Sarajeva, na Grbavici odakle je odveden i ubijen 14. juna 1992. u pokušaju spašavanja svog komšije dr. Husnije Ćerimagića po kojeg je Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao „monstrum s Grbavice” došao da ga odvede u smrt. U spašavanju, nažalost, nije uspio. S Husnijom Ćerimagićem odveli su i njega. Goranovo tijelo je nakon devet godina od ubistva pronađeno i pokopano.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Goranu Čengiću iz Sarajeva, posthumno, zato što je, svjesno rizikujući i žrtvujući život, iskazao građansku hrabrost, tako što je:

• Pokušao od sigurne smrti zaštititi svog starog i bolesnog komšiju doktora Husniju Ćerimagića.

• Čuvši vriske, izašao iz svog stana i suočio se sa ozloglašenim ubicom Veselinom Vlahovićem Batkom, povikavši: „Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?”

• Nije ustuknuo niti se povukao pred naoružanim zločincima nego se suprotstavio u namjeri da zaštiti nepravedno progonjenog.

• Izabrao da ne bude nemoćni posmatrač i da pred nasilnicima ne ćuti.

• Žrtvovao život kako bi potvrdio svoj i uopšte ljudski integritet i njegovu neupitnost u trenucima koji su za njegov grad bili najteži u istoriji.”

Dakle, intelektualci iz osam zemalja Evrope i USA znali su cijeniti herojski akt Gorana Čengića, ali ne i vijećnici koji su pomenutoj dvorani dali profano ime Novo Sarajevo!

Tužno, opominjuće… Nakon pojave ustaških plakat-pamfleta na Dobrinji, lansiranja ideje o promjeni naziva ulice Maršala Tita evo novog primjera ulaska fašizma u Sarajevo. I to preko ljudi koji bi morali biti najodgovorniji, općinskih vijećnika. Za njih ni mrtav Goran Čengić, žrtva fašizma, nije podoban da okupljalište mladih ponese njegovo časno ime?!

Poslije ovakve odluke općinskih vijećnika u Sarajevu je sve moguće.

Uvjeren sam da oni kojima i mrtav heroj i simbol građanske hrabrosti Goran Čengić smeta nisu dorasli ni do vijećničkog mandata! Oni nisu dorasli temeljnoj ljudskosti, jer ono što je 2013. godine prepoznao internacionalni ocjenjivački sud Gariwo nije doprlo do nacionalistički borniranih vijećničkih mozgova.

Opasno je i opominjuće stanje duha u Sarajevu. Aveti prošlosti se bude!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo