Povežite se sa nama

PERISKOP

Zašto ni mrtav Čengić nije podoban

Objavljeno prije

na

U Sarajevu, negdanjem simbolu multietničnosti i zajedničkog života, pojavljuju se nažalost ne više napukline jednoga monumenta zajedničkoga življenja već otvoreno zračenje fašizacije! Vijećnici Općinskog vijeća Općine Novo Sarajevo nisu dozvolili da prođe prijedlog ljevičarskih stranaka da se novoizgrađena dvorana na Grbavici nazove po jednom od najčasnijih ljudi koji su živjeli u Sarajevu, Goranu Čengiću!

Odvažnost i građansku hrabrost nekadašnjeg rukometnog reprezentativca Jugoslavije prepoznao je ugledni međunarodni žiri nevladine organizacije Gariwo, pa je Goranu Čengiću posthumno dodijeljena Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost za 2013. godinu. U kratkom obrazloženju Nagrade navodi se:

„Goran Čengić rođen je 1946. godine u Sarajevu. Bio je istaknuti rukometaš rukometnih klubova Bosna, Mlada Bosna, Crvena zvezda i reperezentacije SFRJ. 1963., u svojoj sedamnaestoj godini, sa RK Bosna osvaja Kup Jugoslavije.

Goran je bio odgajan u duhu antifašističkih ideala, prije svega slobode i jednakosti za sve ljude, koje su baštinili njegovi roditelji, Nataša Zimonjić-Čengić i Ferid Fićo Čengić, prvi poslijeratni gradonačelnik Sarajeva.

Živio je u okupiranom dijelu Sarajeva, na Grbavici odakle je odveden i ubijen 14. juna 1992. u pokušaju spašavanja svog komšije dr. Husnije Ćerimagića po kojeg je Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao „monstrum s Grbavice” došao da ga odvede u smrt. U spašavanju, nažalost, nije uspio. S Husnijom Ćerimagićem odveli su i njega. Goranovo tijelo je nakon devet godina od ubistva pronađeno i pokopano.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Goranu Čengiću iz Sarajeva, posthumno, zato što je, svjesno rizikujući i žrtvujući život, iskazao građansku hrabrost, tako što je:

• Pokušao od sigurne smrti zaštititi svog starog i bolesnog komšiju doktora Husniju Ćerimagića.

• Čuvši vriske, izašao iz svog stana i suočio se sa ozloglašenim ubicom Veselinom Vlahovićem Batkom, povikavši: „Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?”

• Nije ustuknuo niti se povukao pred naoružanim zločincima nego se suprotstavio u namjeri da zaštiti nepravedno progonjenog.

• Izabrao da ne bude nemoćni posmatrač i da pred nasilnicima ne ćuti.

• Žrtvovao život kako bi potvrdio svoj i uopšte ljudski integritet i njegovu neupitnost u trenucima koji su za njegov grad bili najteži u istoriji.”

Dakle, intelektualci iz osam zemalja Evrope i USA znali su cijeniti herojski akt Gorana Čengića, ali ne i vijećnici koji su pomenutoj dvorani dali profano ime Novo Sarajevo!

Tužno, opominjuće… Nakon pojave ustaških plakat-pamfleta na Dobrinji, lansiranja ideje o promjeni naziva ulice Maršala Tita evo novog primjera ulaska fašizma u Sarajevo. I to preko ljudi koji bi morali biti najodgovorniji, općinskih vijećnika. Za njih ni mrtav Goran Čengić, žrtva fašizma, nije podoban da okupljalište mladih ponese njegovo časno ime?!

Poslije ovakve odluke općinskih vijećnika u Sarajevu je sve moguće.

Uvjeren sam da oni kojima i mrtav heroj i simbol građanske hrabrosti Goran Čengić smeta nisu dorasli ni do vijećničkog mandata! Oni nisu dorasli temeljnoj ljudskosti, jer ono što je 2013. godine prepoznao internacionalni ocjenjivački sud Gariwo nije doprlo do nacionalistički borniranih vijećničkih mozgova.

Opasno je i opominjuće stanje duha u Sarajevu. Aveti prošlosti se bude!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo