Povežite se sa nama

PERISKOP

Zašto ni mrtav Čengić nije podoban

Objavljeno prije

na

U Sarajevu, negdanjem simbolu multietničnosti i zajedničkog života, pojavljuju se nažalost ne više napukline jednoga monumenta zajedničkoga življenja već otvoreno zračenje fašizacije! Vijećnici Općinskog vijeća Općine Novo Sarajevo nisu dozvolili da prođe prijedlog ljevičarskih stranaka da se novoizgrađena dvorana na Grbavici nazove po jednom od najčasnijih ljudi koji su živjeli u Sarajevu, Goranu Čengiću!

Odvažnost i građansku hrabrost nekadašnjeg rukometnog reprezentativca Jugoslavije prepoznao je ugledni međunarodni žiri nevladine organizacije Gariwo, pa je Goranu Čengiću posthumno dodijeljena Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost za 2013. godinu. U kratkom obrazloženju Nagrade navodi se:

„Goran Čengić rođen je 1946. godine u Sarajevu. Bio je istaknuti rukometaš rukometnih klubova Bosna, Mlada Bosna, Crvena zvezda i reperezentacije SFRJ. 1963., u svojoj sedamnaestoj godini, sa RK Bosna osvaja Kup Jugoslavije.

Goran je bio odgajan u duhu antifašističkih ideala, prije svega slobode i jednakosti za sve ljude, koje su baštinili njegovi roditelji, Nataša Zimonjić-Čengić i Ferid Fićo Čengić, prvi poslijeratni gradonačelnik Sarajeva.

Živio je u okupiranom dijelu Sarajeva, na Grbavici odakle je odveden i ubijen 14. juna 1992. u pokušaju spašavanja svog komšije dr. Husnije Ćerimagića po kojeg je Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao „monstrum s Grbavice” došao da ga odvede u smrt. U spašavanju, nažalost, nije uspio. S Husnijom Ćerimagićem odveli su i njega. Goranovo tijelo je nakon devet godina od ubistva pronađeno i pokopano.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Goranu Čengiću iz Sarajeva, posthumno, zato što je, svjesno rizikujući i žrtvujući život, iskazao građansku hrabrost, tako što je:

• Pokušao od sigurne smrti zaštititi svog starog i bolesnog komšiju doktora Husniju Ćerimagića.

• Čuvši vriske, izašao iz svog stana i suočio se sa ozloglašenim ubicom Veselinom Vlahovićem Batkom, povikavši: „Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?”

• Nije ustuknuo niti se povukao pred naoružanim zločincima nego se suprotstavio u namjeri da zaštiti nepravedno progonjenog.

• Izabrao da ne bude nemoćni posmatrač i da pred nasilnicima ne ćuti.

• Žrtvovao život kako bi potvrdio svoj i uopšte ljudski integritet i njegovu neupitnost u trenucima koji su za njegov grad bili najteži u istoriji.”

Dakle, intelektualci iz osam zemalja Evrope i USA znali su cijeniti herojski akt Gorana Čengića, ali ne i vijećnici koji su pomenutoj dvorani dali profano ime Novo Sarajevo!

Tužno, opominjuće… Nakon pojave ustaških plakat-pamfleta na Dobrinji, lansiranja ideje o promjeni naziva ulice Maršala Tita evo novog primjera ulaska fašizma u Sarajevo. I to preko ljudi koji bi morali biti najodgovorniji, općinskih vijećnika. Za njih ni mrtav Goran Čengić, žrtva fašizma, nije podoban da okupljalište mladih ponese njegovo časno ime?!

Poslije ovakve odluke općinskih vijećnika u Sarajevu je sve moguće.

Uvjeren sam da oni kojima i mrtav heroj i simbol građanske hrabrosti Goran Čengić smeta nisu dorasli ni do vijećničkog mandata! Oni nisu dorasli temeljnoj ljudskosti, jer ono što je 2013. godine prepoznao internacionalni ocjenjivački sud Gariwo nije doprlo do nacionalistički borniranih vijećničkih mozgova.

Opasno je i opominjuće stanje duha u Sarajevu. Aveti prošlosti se bude!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatna sredina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je moguće da ostanemo bez te općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je, bez obzira na cijenu, važno samo da budu prvi. Oni su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom

 

U današnjem suludom i šizoidnom dobu u kojem ne postoje nikakve vrijednosti izgubila se sintagma koja označava zlatnu sredinu. A u erama prije naše nastao je taj prelijepi sklop riječi. Kada god smo željeli naglasiti kako je nešto kvalitetno, po mjeri čovjeka, kako nema pretjerivanja ni u kojem pogledu, nazivali smo te predjele zlatnom sredinom! Od učenika za koje se tvrdilo da su ponajbolji („u zlatnoj sredini“) do sportskih ekipa taj predio zlatne sredine bio je postvarenjem nečeg umjerenog a lijepog…

Zapamtio sam brojne primjere afirmativnog značenja ove sintagme. Kako je uopće moguće da ostanemo bez općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je tek i samo važno, bez obzira na cijenu koja se plati, da budu prvi, da budu šampioni, „da je samo nebo iznad njih“…

Dolaze oni koji su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom. Jer u toj suludoj trci u kojoj ne važe temeljna pravila ljudskosti često budu pregaženi ponajboli ali ne i najjači. Mudre filipike jednoga Skendera Kulenovića ili pak Vitomira Lukića o Andriću, i Krleži, da i ne govorim, zlatnu su sredinu proglašavale „kategorijom iz Periklovoga doba“. Mladež našega doba koja nekritički prihvata surogate etike, namjerno pomjeranje vrijednosti prema snagatorstvu, navikla je već na potpuno novi sustav vrijednosti u kojem su mnogi spremni gaziti sve pred sobom, a ne osvrtati se čak niti na vrijednosti koje su u civilizaciju unijeli njihovi bližnji… Tako se i događa da djecu i mlade odgajaju video igrice u kojima sve pršti od mržnje prema drugom i drugačijem, u kojima se veliča kult fizičke nadmoći, a nerijetko nipodaštava znanje, intelektualne sposobnosti i vještine. Snaga je najčešće pobjedila pamet…

Kada bi današnji svijet mogli na tren osmotriti Sokrat, Euripid, Sofoklo, Servantes, Crnjanski, bio bi to za njih definitivan smak svijeta, u svakom pogledu… Ne znam koliko mogu danas pronaći pristaša za sadržinu ovoga Periskopa ali znam sigurno da je pitanje s počeka ovoga teksta o zlatnoj sredini temeljno pitanje opstanka i to fizičkoga opstanka ovoga svijeta.

Dole snagatori, VIVAT ZLATNA SREDINA, PAMET I ZNANJE!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop pišem povodom izbornog skupa HDZ u Mostaru. Pišem i povodom „slepila“ stranaka,  koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Niko od njih napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije komenarisao

 

Odmah da bude jasno: neću ovoga puta pisati o dragom vrsnom romanu Miroslava Krleže „Zastave“. Nažalost, jer uživanje i radost bilo bi pisati o jednom od Krležinih romana. Ovaj je Periskop mnogo bljutaviji i mnogo, mnogo tužniji… Pišem u povodu izbornoga skupa Hrvatske demokratske zajednice održanog u prostorima Hrvatskoga doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru. A pišem i u povodu potpunog „slepila“ (o gluhoći jednom drugom prigodom!!!) svih političkih stranaka, koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Nitko od tih vajnih bh domoljuba, patriota iliti rodoljuba, o medijskim djelatnicima da i ne govorim, neobično napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u svim prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije niti primijetio, a kamoli komentirao. Pratio sam i ranije hadezeovske skupove i svetkovine, kojekakve, ali stjegovna agresivnost hercegbosanske intonacije nije bila ovoliko agresivna. Vijorile su se stranačke zastave Hrvatske demokratske zajednice što je, naravski, sasvim u redu da se dešava na stranačkom skupu…

Projektu paradržave Herceg Bosne presuđeno je odlukama haškoga sudišta, unutar pravne sintagme „udruženni zločinački pothvat“. Sljepilo vođstva bošnjačkih stranaka, zatvaranje očiju esdepeovaca i zvaničnika Naše nstranke pred mahanjem zastavama paradržave Herceg Bosne od strane njihovih koalicijskih partnera u oktroiranoj Vladi Federacije BiH samo je još jedna potvrda da je treći entitet (drugi naziv za Hrvatsku republiku Herceg Bosnu) stupio u punom kapacitetu na snagu, a time da je dat legitimitet feudu Milorada Dodika kao „druge srpske države na Balkanu“…

Mig je to međunarodne zajednice i SAD i onim retrogradnim snagama među Bošnjacima da svoj san o „fildžan“ državici što hitrije realiziraju. Sve se odvija onako kako su to planirali europski križari čije naume provodi visoki predstavnik Šmit i najekstremniji američki desničari…

Svakim danom države Bosne i Hercegovine sve je manje!

Pitam se gdje je prag strpljenja bh domoljuba.

Zar u ime istine i pravde jedini moraju govoriti časni Reis efendija Kavazović i časni akademik Esad Duraković???

Jadno i sramotno!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Izgubljene godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usred snajpersko-granatne stvarnosti istinski lider Nijaz Duraković odlučio je stvoriti Socijaldemokratsku partiju BiH. U prostoriji bez ijednoga prozora okupili smo se toga ledenog dana mi esdepeovci, među nama i harizmatični Bogić Bogičević… Ali, u SDP-u, u kojem odavno ne participiram, mnogo se toga promijenilo. Politička pragma, surova trka za foteljama pobjedili su principijelnost

 

Bila su vremena predratna i ratna. U predraću bosanskohercegovačkom postao sam članom Saveza komunista Jugoslavije i, logično, i Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Kada je na BiH izvršena dvostruka /Srbija i Hrvatska / i ona treća, unutrašnja – od domaćih pljačkaša u odorama „branitelja” bio sam jednako čvrsto vezan uz partijsko, sarajevsko jezgro.

Usred snajpersko-granatne stvarnosti hrabri čovjek i istinski partijski lider Nijaz Duraković odlučio je najprije preimenovati partiju u SK BIH SDP, a onda potom stvoriti Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine. Sjećam se tog ledenog dana, u prostoriji bez ijednoga prozora okupili smo se mi esdepeovci, među nama i karizmatični Bogić Bogičević, koji je u odsutnom trenutku kompletnom generalštabu JNA odrekao poslušnost glasajući protiv uvođenja vanrednog stanja na teritoriji cijele Jugoslavije, pa Nijaz Skenderagić, Mustafa Resić, Sabrija Pojskić, Ivo Knežević, Esad Zgodić… I danas ih smatram prvoborcima socijaldemokracije, bosanskohercegovačke. U tom lednom danu osnovali smo SDP BiH. U ime svoje partije obnašao sam i dužnost ministra bez portfelja u posljednjoj vladi Republike Bosne i Hercegovine, a kao potpredsjednik SDP bio sam u ratnom dobu angažiran i kao glasnogovornik partije.

Naravno, teškoće ratnoga doba nisu nas spriječile da i u neljudskim ratnim uvjetima širimo principe socijalne pravde najširega spektra. I tada i u poraću jedna od temeljnih odrednica našeg djelovanja bila je nikada u koaliciju ili bilo kakav savez sa partijama nacionalističke profilacije. Tako je bilo „dok je Bog hodao po zemlji”. I zadržalo se dugo u poraću. Ali, u SDP-u, u kojem ne participiram već odavno, mnogo se toga promijenilo. Čista politička pragma, surova trka za ministarskim foteljama pobijedili su principijelnost. Tako će se i dogoditi da ovih dana pod noge budu bačeni principi i da SDP uđe u koaliciju sa HDZ BiH, sa  okorjelim desničarima, sljedbenicima onih koje je sudio Haški tribunal i presudio da su bili dijelom udruženog zločinačkog poduhvata. Radi premijerske i ministarskih fotelja prodana je blistavost povijesti SDP BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo