Povežite se sa nama

PERISKOP

Savremeni senzibilitet

Objavljeno prije

na

Akt čitanja, o kultu čitanja da i ne govorim,već je dobrano marginaliziran, desakraliziran, doveden praktično do nepostojanja!To što je internet generacija navikla na maksimalno dajdžestirana saznanja i minimalne doze znanja uopće, kaotično se odražava na opću sliku svijeta koji danas suludo galopira prema apokalipsi… Ipak, u tom i takvom svijetu, bez stvarnih ideala i uzora i sa ozbiljno pomjerenim kriterijima u svim oblastima života, najtalentiraniji i po mnogo čemu i najmarljiviji među nama konstituišu jedan paralelni svijet, koji nije nužno, kada se o stvaralaštvu i umjetnosti radi, sazdan samo na izvornoj imaginaciji nego i na tako rijetkoj temeljnosti u znanju. Pisci sa oreolom erudicijske širine, poput Vladislava Bajca, primjer su stvaranja suvremenog senzibiliteta, sazdanog i na sumi golemoga znanja i na spisateljskom umijeću i talentiranosti, u Bajčevom slučaju i pravom virtuozitetu ispoljenom u romanu Hronika sumnje, koji se temelji na suvremenim tehnikama pripovjednosti kao što su kolažiranje, citatnost, kombiniranje fikcije i dokumentarnosti, povjesna svjedočanstvenost itd…

Vladislav Bajac vješto kombinira dokumentarno sa pričanjem storije o djetinjstvu, mladosti, jednoj državi koje više nema, o sudbama najmanje dvije generacije građana Jugoslavije, ali vrlo značajno je i to napomenuti, bez jugonostalgičnih tonova u svom pripovjednom diskursu… Dapače,pišćev je naum, koji on uspješno provodi in continuo, da svoju pripovjednost maksimalno odvoji od nekih naivističkih sentimentalnih bludnji i odnosa prema preživljenom u ključu nerealnog i naravno nepostojećeg… Jezikom nerijetko surovoga dokumenta ovaj autor ipak kazuje svoj beskompromisan stav u odnosu na čitave slojeve i simboličke ali i surovo stvarnosne jugoslavenske prošlosti.

Interesantno je njegovo učitavanje u sudbine političara kao simbola jedne epohe, poglavito Koče Popovića i Aleksandra Rankovića; posredno preko niza likova čak nekih i iznimno opskurnih, da bi sa budućim čitateljem podijelio sliku detroniziranja i opće urušenosti simbola socijalističkoga poraća. Riječ sumnja iz naslova njegove proze je imanentna svakom dignitetnom stvaraocu u bilo kojoj oblasti. Bez nje nije moguće ulaziti u ozbiljne procese literarne vivisekcije jedne epohe… Zato Bajčev ukupni tvorački habit duguje koliko znalački analitičkom možda i više trijumfalno sumnjičavom odnosu prema svemu i svačemu, da bi se slika jedne epohe dostatno ukotvila u piščev intimni svijet donošen kroz autorefleksivni doživljaj, artikuliran kao životna priča glavnoga lika Ja, kojeg tretira u trećem licu…

Gusta je ovo proza atraktivnih tvorbenih postupaka, nerijetko neočekivanih stilskih konstrukta, pri čemu imponira prisustvo tipično beogradske suptilne duhovnosti. Bajac je gracilni nositelj jednog stila pisanja koji i sam akt pisanja tijekom trajanja radnje ovoga autentičnog i nekonvencionalnog romana dovodi u pitanje, finim odmacima i tvoračkim uzmacima donoseći na čitateljevu trpezu i istinski pikantne detalje iz povjesnice jedne nestale države i njoj pripadajućeg vremena… Nazvao bih likovima Bajčeve prozne gustoće fenomene glazbe, poglavito roka, pa potom filma koje pisac koristi u svom tvoračkom konstituiranju radnje(?),u svojim duboko realnim prosudbama, ali ne bez vrlo jasne određenosti, pa i one ideologijske, dakle sustavom duboke subjektivnosti, svega onoga što je konac prošlog stoljeća emanirao u povjesno političkom smislu na prostoru nekadašnje nam zajedničke domovine.

Duhovni aristokrat Vladislav Bajac Hronikom sumnje pokreće u nama brojna pitanja, kod nekih i goleme dileme, oko pojava i događaja o kojima govori…

Ova knjiga je zanimljiva i kao kronika fenomena jednog doba, ali i kao nepatetični brevijar uspomena koje valja sačuvati, ako ništa kao djelić intime u mijenama povjesnih strujanja i društvenih destrukcija.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo