Povežite se sa nama

PERISKOP

Savremeni senzibilitet

Objavljeno prije

na

Akt čitanja, o kultu čitanja da i ne govorim,već je dobrano marginaliziran, desakraliziran, doveden praktično do nepostojanja!To što je internet generacija navikla na maksimalno dajdžestirana saznanja i minimalne doze znanja uopće, kaotično se odražava na opću sliku svijeta koji danas suludo galopira prema apokalipsi… Ipak, u tom i takvom svijetu, bez stvarnih ideala i uzora i sa ozbiljno pomjerenim kriterijima u svim oblastima života, najtalentiraniji i po mnogo čemu i najmarljiviji među nama konstituišu jedan paralelni svijet, koji nije nužno, kada se o stvaralaštvu i umjetnosti radi, sazdan samo na izvornoj imaginaciji nego i na tako rijetkoj temeljnosti u znanju. Pisci sa oreolom erudicijske širine, poput Vladislava Bajca, primjer su stvaranja suvremenog senzibiliteta, sazdanog i na sumi golemoga znanja i na spisateljskom umijeću i talentiranosti, u Bajčevom slučaju i pravom virtuozitetu ispoljenom u romanu Hronika sumnje, koji se temelji na suvremenim tehnikama pripovjednosti kao što su kolažiranje, citatnost, kombiniranje fikcije i dokumentarnosti, povjesna svjedočanstvenost itd…

Vladislav Bajac vješto kombinira dokumentarno sa pričanjem storije o djetinjstvu, mladosti, jednoj državi koje više nema, o sudbama najmanje dvije generacije građana Jugoslavije, ali vrlo značajno je i to napomenuti, bez jugonostalgičnih tonova u svom pripovjednom diskursu… Dapače,pišćev je naum, koji on uspješno provodi in continuo, da svoju pripovjednost maksimalno odvoji od nekih naivističkih sentimentalnih bludnji i odnosa prema preživljenom u ključu nerealnog i naravno nepostojećeg… Jezikom nerijetko surovoga dokumenta ovaj autor ipak kazuje svoj beskompromisan stav u odnosu na čitave slojeve i simboličke ali i surovo stvarnosne jugoslavenske prošlosti.

Interesantno je njegovo učitavanje u sudbine političara kao simbola jedne epohe, poglavito Koče Popovića i Aleksandra Rankovića; posredno preko niza likova čak nekih i iznimno opskurnih, da bi sa budućim čitateljem podijelio sliku detroniziranja i opće urušenosti simbola socijalističkoga poraća. Riječ sumnja iz naslova njegove proze je imanentna svakom dignitetnom stvaraocu u bilo kojoj oblasti. Bez nje nije moguće ulaziti u ozbiljne procese literarne vivisekcije jedne epohe… Zato Bajčev ukupni tvorački habit duguje koliko znalački analitičkom možda i više trijumfalno sumnjičavom odnosu prema svemu i svačemu, da bi se slika jedne epohe dostatno ukotvila u piščev intimni svijet donošen kroz autorefleksivni doživljaj, artikuliran kao životna priča glavnoga lika Ja, kojeg tretira u trećem licu…

Gusta je ovo proza atraktivnih tvorbenih postupaka, nerijetko neočekivanih stilskih konstrukta, pri čemu imponira prisustvo tipično beogradske suptilne duhovnosti. Bajac je gracilni nositelj jednog stila pisanja koji i sam akt pisanja tijekom trajanja radnje ovoga autentičnog i nekonvencionalnog romana dovodi u pitanje, finim odmacima i tvoračkim uzmacima donoseći na čitateljevu trpezu i istinski pikantne detalje iz povjesnice jedne nestale države i njoj pripadajućeg vremena… Nazvao bih likovima Bajčeve prozne gustoće fenomene glazbe, poglavito roka, pa potom filma koje pisac koristi u svom tvoračkom konstituiranju radnje(?),u svojim duboko realnim prosudbama, ali ne bez vrlo jasne određenosti, pa i one ideologijske, dakle sustavom duboke subjektivnosti, svega onoga što je konac prošlog stoljeća emanirao u povjesno političkom smislu na prostoru nekadašnje nam zajedničke domovine.

Duhovni aristokrat Vladislav Bajac Hronikom sumnje pokreće u nama brojna pitanja, kod nekih i goleme dileme, oko pojava i događaja o kojima govori…

Ova knjiga je zanimljiva i kao kronika fenomena jednog doba, ali i kao nepatetični brevijar uspomena koje valja sačuvati, ako ništa kao djelić intime u mijenama povjesnih strujanja i društvenih destrukcija.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Svjetovan a svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Peter Kuzmič je  jednostavna, razgovorljiva osoba, okrenuta budućnosti i progresu. Rektor  je Evangelističkog teološkog fakulteta u Osijeku, naučnik iznimno cijenjen u naučnim krugovima USA i Evrope. Iz skupine sveštenstva  izdvaja  ga nevjerovatna doza svjetovnosti, uključenosti u društveni, pa i politički život Osijeka, Hrvatske i regiona

 

 

Petera Kuzmiča upoznao sam na promociji knjiga Svetlane Broz Dobri ljudi u vremenu zla i Tomislava Jakića Nisam zavijao sa vukovima.

Sreli smo se u osječkoj bogomolji, u kojoj je čelnik. Bio je to susret koji na prvi mah rodi neko fino, toplo prijateljstvo. Kuzmič je, iako visokopozicioniran u crkvi, jednostavna, razgovorljiva osoba, sva okrenuta budućnosti i progresu u svakom smislu. Rektor  je Evangelističkog teološkog fakulteta u Osijeku, naučnik iznimno cijenjen u naučnim krugovima USA i Europe, a njegovi esejistički istupi na različitim međunarodnim skupovima i u znanstvenim časopisima zauzimaju izuzetno visoku razinu. Ono što ovog rektora izdvaja iz skupine svećenstva je nevjerojatna doza njegove svjetovnosti, uključenosti u društveni, pa i politički život ne samo Osijeka nego i Hrvatske i regiona.

Promatrao sam ovog uglednog teologa pri obraćanju svojoj vjerničkoj pastvi i utvrdio stupanj njegove široke čovjekoljubivosti.

Ovaj duhovnik je jedan od najpopularnijih Osječana i ubijeđen sam da mnogi stanovnici grada na Dravi ne bi imali ništa protiv da on bude i gradonačelnik središta Slavonije.

Iako nevelika, skupina vjernika crkve koju ovaj svećenik predvodi sa nevjerojatnom strašću pohodi obrede u svojoj crkvi, stičući na rektorovim istupima poglavito iskustva temeljnog čovjekoljublja, istinoljubivosti i pravdoljubivosti.

Sa ovako intelektualno premoćnim teologom lako je otvarati svaku temu, od politike, do kulture i zdravstva.

Elokvencijom, ali nadasve temeljnim znanjima, on osvaja sugovornike. Iako po mnogo čemu građanin svijeta, ima snažnu dozu ukorijenjenosti u imperijalnost Osječana…

Zato ga i smatram jednim od suvremenih simbola Esega, zato nadahnut širinom njegovih intelektualnih obzorja nemalo zavidim njegovim studentima, ali i skupinama vjernika kojima se obraća u svojim nedjeljnim propovjedima…

Sretan je teološki fakultet čiji je pročelnik prof. dr Peter Kuzmič!

Bogat je, intelektualno prebogat grad Osijek kad jednu od njegovih intelektualnih okomica predstavlja ovaj porijeklom Slovenac, naturalizirani Osječanin, koji podjednaku vrijednost i ugled ima od Moskve do Tokija!

Kuzmič je nositelj i brojnih priznanja i odličja, kako u Hrvatskoj, jednako i u inozemstvu.

A da ovaj sveti čovjek zna da živi punim plućima uvjerili smo se u kavanama i čardama osječkim kad zna i pustiti glas veseljaka…

Teško bi bilo staviti u prostor Periskopa sve što je ovaj teolog i teološki naučnik doprinio teoretskoj teološkoj misli, ali valja zabilježiti da je njegov znanstveni rad citiran u svjetskoj znanstvenoj i teološkoj literaturi stotinama puta.

Od ovog plemenitog, iznimno dobrog čovjeka, teško se rastati, on vam to svojom dobrotom, druželjubivošću i gostoprimstvom, jednostavno ne dopušta.

Na odlasku iz Osijeka dugo smo se opraštali, a sjećanja na boravak u ovoj maloj vjerničkoj zajednici osječkoj ne blijede ni godinama.

Za to je zaslužan sveti, a svjetovni čovjek široke duše i velikog srca dr Peter Kuzmič.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zora na Rondou

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike sa Rondoa iz svih etapa moga mostarovanja toliko su jarke da bih nekoliko Periskopa mogao ispisati samo imenima onih koji su ovaj mostarski trg učinili legendarnim, u regionu prepoznatljivim. Ipak moje misli vezane su ne samo dok ispisujem ove redove za ljudsku, novinarsku i pjesničku vertikalu Milenka Miše Marića, koji je svojom ljudskom uspravnošću, etosom, žurnalističkom i umjetničkom energijom Mostar činio Mostarom kakvog pamtim iz doba kad smo brojali mnogo manje godišta

 

Najviše sam volio, za mostarskih mojih dana, kretati iz Radićeve ulice, u kojoj sam stanovao, ulicom Uzdisaja, kako su zaljubljene Mostarke i Mostarci zvali prometnicu kojom se stizalo tik do pred Stari most. Ali, ništa tu pretjerano zanimljivo ne bi bilo da se u ulicu Uzdisaja, u kojoj neponovljivo mirišu mostarske lipe, ne stiže prelazeći preko Rondoa.

Rondo nikada nije bio središnji mostarski trg, ali to čarobno mjesto raskrižja mostarskih puteva opečatilo je mnoge ljubavne sastanke, randese, kako smo ih nazivali, mnogi su se umjetnički, sportski i drugi planovi kovali u kavanici, u stvari sklepanoj daščari, uz mezu i pića u rasponima od radničke pive do loze, a u jednom sretnom dobu i ekstra loze, čiji čarobni okus ja, ljubitelj šljive, nikada zaboraviti neću, a čiji recept je sa sobom na onaj svijet odnio tadašnji Hepokov meštar od rakija…

I tako na Rondou se intenzivno živjelo, mostarski, bohemski a u krucijalnim trenucima gotovo nalik Parizu.

Slike sa Rondoa iz svih etapa moga mostarovanja toliko su jarke da bih nekoliko Periskopa mogao ispisati samo imenima onih koji su ovaj mostarski trg učinili legendarnim, u regionu prepoznatljivim. Ipak moje misli vezane su ne samo dok ispisujem ove redove za ljudsku, novinarsku i pjesničku vertikalu Milenka Miše Marića, koji je svojom ljudskom uspravnošću, etosom, žurnalističkom i umjetničkom energijom Mostar činio Mostarom kakvog pamtim iz doba kad smo brojali mnogo manje godišta.

Bilo da sam na Rondou Mišu Marića susretao sa Mehom Sefićem, Cucom Stajčićem, Bobom Samardžićem, Perom Zupcem ili Mikom Antićem, uvijek me u tim trenucima obuzimala neka fina ognjica puna nostalgičnih puteva od Rondoa prema Musali, Mikanovini, Fejićevoj ulici ili Starom gradu, kujundžiluku…

Ovaj Periskop otvorio se prema snu koji zasanjah, ovih noći, lipovičkih…

Kao puca zora mostarska nasred Rondoa, a Mišo Marić i ja prošlonoćni pričamo o njegovom ansamblu Mostarske kiše, o hitovima kojima je u tekstualnom smislu logisticirao hitmejkera Kemicu Montena, o ljepotama življenja pomostarski od Balnova i Bara sve do Bišća Polja. U zorištu kraci sunca kroz krošnje platana starih obasjali lice pjesnikovo…

Prekida se moj san o davnašnjoj sreći djetinjstva i mladosti. Surova me realnost prenosi u stvarnost. Nema daščare, ni kavane, spomenik bojovnicima tu je, ni doma kulture, ni redakcije ugašene Slobode u kojoj sam prve novinske tekstove objavljivao, o ljudima da ne govorim…

Drugi je to grad.

Nikad više te sanjane zore na Rondou.

Mišo se javlja iz kišnog Exetera (UK), poruke su mu sve tužnije, duhovit je i dalje, ali o Rondou i zorištima našim možemo sada e-mejlovima podsjećati sami sebe da smo nekada osjećali mostarskom toplotom bíla naših krvotoka, koja su pulsirala u nekom prirodnom, čovjeku pripadajućem ritmu.

Pred oči mi izlazi slikovni imaginarij: Mostarske kiše predvođene Mišelom podgrmečkim pjevaju posred Bugojna Maršalu, a Tito uvijek nastup, koji se redovito produžava izvan satnice protokola, zaključuje rečenicom da jedva čeka novi susret s mostarskom raspjevanom rajom.

Sinoćnja me Lanina nostalgična zvučna razglednica podsjetila na Mišine poetske nezaborave kojima je oplemenjivao zabavnu bh glazbenu scenu, ali i na sve ono što nije bilo dio svijetle mostarske margine življenja.

Bojim se sutrašnjeg dana i onog preksutrašnjeg.

Jer, sve je manje raje sa Rondoa, a i nama što bi svojedobno zamjetila Bela plemenita Krleža, krštenice žute.

Adio Mišel, adio naše zore na Rondou…

Bolje više nikada neće biti.

Bolje je bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su “cvjetale” lijepe knjige

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čuvena i davna mostarska „Prva književna komuna“ okupljala je ugledne književne stvaraoce. Iznimno radna atmosfera rezultirala je izlaskom izuzetnih književnih djela. O čudesnom izdavaču Ihsanu Icu Mutevliću, i nestvarnom dobu „Prve književne komune“ treba napisati obimnu studiju. Oni su golemi pozitivni incident u vremenu i prostoru ekspanzije bh kulture

 

Kao student sarajevskog univerziteta svakoga sam vikenda boravio u rodnom Mostaru. Jedna od destinacija koje sam obavezno pohodio bila je u to doba, u Jugoslaviji čuvena „Prva književna komuna“. Neobično društvance književnih uglednika, koje je okupljao profesor Ihsan Ico Mutevelić. Bili su na tim tvoračkim Mutevelićevim seansama i Skender Kulenović, Dževad Hozo,  sve do tada recentnih prvaka socijalističke Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U „Komuni“ je bila iznimno radna atmosfera, što je rezultiralo izlaskom vrijednih književnih izdanja koje i danas pamtim poput O klasje moje Alekse Šantića, Kameni spavač Maka Dizdara, Taj čovjek Alije Isakovića… Knjige unikatnog karaktera po mnogo čemu. Naravno, ponajprije, po literarnoj vrijednosti, ali ne manje i, pogotovo za to doba, nestvarnoj likovnoj opremi.

O njoj su brinuli između ostalih Dževad Hozo, Dragan S. Stefanović, Miodrag Vartabedijan Varta, Mirza Hamzić.

To doba kada su cvjetale lijepe „Komunine“ knjige pamtiću i po još jednom detalju. Sa svojom tadašnjom prvom suradnicom Rankom Mutevelić, kasnije direktoricom mostarskog Pozorišta lutaka, Mutevelić jednostavno nije dozvoljavao da se pojavi knjiga sa slovnom greškom ili tipfelerom. Lično sam prisustvovao stotim pročitavanjima tekstova pripremljenih za štampu.

Knjige je Mutevelić sa skupinom suradnika, u kojoj su bili i mostarski književnici Milenko Mišo Marić, Omer Tipura i drugi brusio do sjaja koji mu je osiguravao prve nagrade na tašnjim sajmovima knjiga.

Ipak, Mutevelić mi je u čestim razgovorima govorio da se, u stvari, književna produkcija ” „Prve književne komune“ nastavlja ili je tačnije kazati oslanja na čuvene mostarske izdavače Pahera i Kisića.

Veličina i značaj ove Mutevelićeve izdavačke djelatnosti tek danas mi se pokazuje, jer kod tolikog broja izdatih nedignitetnih knjiga, ošljarenih, zbrdazdolisanih izdanja, ovi biserni izdavački produkti djeluju i nakon pola stoljeća kao nevjerojatni a danas nam tako potrebni i ljekoviti kulturni raritet.

„Prva književna komuna“ imala je i knjižaru u najatraktivnijem dijelu starog mostarskog jezgra, u kujundžiluku.

U tom dobu trijumfa nakladništva „Prve književne komune“ posebno ću izdvojiti knjigu Kameni spavač Maka Dizdara u kojoj se bilo teško opredijeliti da li za književnu genijalnost Maka Dizdara koji je u svojoj imaginaciji supstituirao zapise sa krležijanski kazano mramorova, kako je veliki Fric nazivao stećke i svoje snovite verse ili pak za njihove grafičko-slikarske adekvate Dževada Hoze.

Neodoljivi su u literarnom pogledu bili i Kulenovićevi Soneti, a Mutevelić je stimulirao i mlađe bh pisce, pa pamtim kakvu je pompu digao i reklamu dao romanu Larva, tada mlađahne Bisere Alikadić.

Ubijeđen sam da o tom čudesnom nakladniku Ihsanu Muteveliću i nestvarnom dobu „Prve književne komune“ treba napisati obimnu studiju.

I za današnje pojmove oboje su golemi pozitivni incident u vremenu i prostoru ekspanzije bh kulture.

No, nažalost ništa u tom bajkovitom gradu nije kao što je bilo nekada.

Nekad bilo, sad se spominje…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo